nedjelja, 08.04.2012.

Epilog

U predvorju Ministarstva magije je oduvijek bila jedna fontana. Prikazivala je čarobnjaka sa visoko uperenim štapićem, te kentaura, goblina, vilenjaka i bezjaka koji se dive čarobnjaku. Damian se, po tko zna koji put u zadnjih nekoliko godina u kojima je radio na Odjelu za magijsko pravosuđe, zagledao u novu fontanu, postavljenu ondje desetak godina ranije.

Bezjak i čarobnjak su se rukovali, odmah podno njih su se malene prilike goblina i vilenjaka smiješile jedna drugoj. S desne strane čarobnjaka je stajao kentaur s rukama prekriženima na prsima, ali i neizostavnim osmijehom na licu. Djelovao je kao čuvar koji pazi na sve ostale. Kad se Damian malo bolje približio fontani, mogao je vidjeti i kako jedan kameni vodenčovjek iz vode u fontani podiže ruku u znak prijateljskog pozdrava onima na površini.

- Osjeća se u zraku skrableizam, nije li?- u prolazu mu je dometnuo jedan goblin koji je nekamo išao s vilenjakom kojeg je Damian poznavao iz svog Odjela. Jednom su zajedno bili u Čarosudnom zboru tijekom suđenja čarobnjaku koji je odbio osloboditi svog vilenjaka.

Skrableizam je pojam koji se nakon prestanka rata počeo pojavljivati u Dnevnom proroku kao pojam koji je značio ujedinjenje svih čarobnjačkih sojeva. I da, Damian se slagao, skrableizam se danas stvarno osjećao u zraku.

Duboko je uzdahnuo i okrenuo se prema izlazu. Ušao je u dizalo Ministarstva koje ga je, uz stajanje na svim razinama, za kratko vrijeme odvelo na površinu. Ogledao se po telefonskoj govornici koja je bila paravan za dizalo Ministarstva, jer je obnovljen dekret o tajnosti čarobnjačkog svijeta. Svi preživjeli čarobnjaci su teško radili svakodnevno brišući pamćenje mnogim stanovnicima zemaljske kugle pa danas postoji možda samo par tisuća ljudi na svijetu koji i dalje tvrde da postoje čarobnjaci i vještice, no dok se oblivijatori ne pobrinu za njih, Ministarstvo ionako ne mora brinuti jer ih i sami bezjaci proglašavaju luđacima. Damian je otvorio vrata govornice i izašao na danje svjetlo. Negdje su se u daljini čuli automobili i buka uobičajenog ritma Londona. Jato ptica je proletjelo iznad njega.

Damian je jasno znao što se dogodilo na današnji dan prije deset godina i upravo zbog toga što mu cjelokupni događaji nisu izlazili iz glave cijeli taj dugi period, bilo mu je neopisivo olakšanje stajati na asfaltu pred telefonskom govornicom, znajući da mu je radni dan napokon završio i da može otići kamo je htio. Zamahnuo je štapićem i okrenuo se na mjestu.

Nije volio dolaziti ovdje. Smatrao je groblja predepresivnim mjestom, ali na svaku godišnjicu od tog strašnog događaja se odazivao na unutarnji poziv njegove duše da pođe tamo gdje ga srce vuče.

Iz daljine je već mogao vidjeti Penny, Chada i Maxa koji je u naručju držao svog malenog sinčića.
Prišao im je i sve ih pozdravio. S Chadom i Maxom se rukovao, a majku je jednom poljubio u oba obraza mokra od suza.
Malenom Starzu u Maxovim rukama je prošao kroz kosu, na što se mališan nasmijao i stao popravljati frizuru.

- Kako brzo raste.- prokomentira Damian.- Koliko već godina imaš? Pet?

- Pet.- mali Starz je kimnuo glavom i ponovio za Damianom pokazujući četiri prsta.

- Vidim, pametan je na tebe, a lijep na May.- podbode Damian Maxa na što se njih dvoje nasmiješe.

No zapravo, nikome nije bilo smiješno. Zagledali su se u spomenik. Damian je teško progutao.

- Još uvijek se pitam je li postojao neki drugi način da se rat prekine i da se stane na kraj Darkovima.- rekao je Chad.- No nije. Trebalo je odsjeći zmiji glavu kako bi tijelo postalo nesposobno. Jednom kad su Darkovi umrli, njihov Imperius na Mattanu je nestao, a zatim su i Mattanovove kletve upravljanja nestale s drugih goblina... Svi su ubrzo uvidjeli da im najveća prijetnja sada dolazi od bezjaka pa su ubrzo donijeli novi Dekret o tajnosti čarobnjačkog svijeta, povlačeći se iz rata i brišući pamćenje kome god su stigli.

Uslijedila je teška tišina. Penny je šmrcnula.

- Severusa danas nema.- primijetila je.

Još se jednom ogledala po groblju, nadajući se da će ga ugledati. Još nijednom dosad nije propustio obljetnicu Starzove smrti.

- Da... Čuo sam se s njime.- rekao je Damian.- Danas nije mogao dobiti slobodno jer Hogwarts ima svojevrsno odavanje počasti Starzu. Učenici će se pomoliti, a zatim proslaviti skrableizam. Lijepo je što su to uveli. Da nije bilo Starza koji je zaustavio rat, Hogwarts bi se teško ikad obnovio.

Penny je kimnula glavom.
- Hajde, idemo posjetiti još Chanell, Lizzie, vašeg tatu i Bernarda.- rekla je.

Teško im je nakon rata bilo prihvatiti da je njihov otac umro u jednoj od bitaka na kraju rata, a sada im je isto tako teško prihvatiti Bernardovu smrt. On je preminuo koji mjesec ranije od starosti.

- A i napravili su spomenik Starzovim roditeljima, iako im nikada nisu pronađena tijela, jadni ljudi.- dodao je Chad.

Svi su prekrižili grob, a zatim sebe i krenuli prema Chanellinom grobu koji je bio blizu Starzovom. Max je sa sinom jedini zaostao u malenoj koloni.

- Vidiš, Starziću, nosiš ime po ovom tu stričeku.- Max je uperio prst u sliku na nadgrobnom spomeniku, a ispod slike je pisalo:

Starz Skrable- umro od posljedica kršenja neprekršive zakletve, trenutak nakon što je spasio cijeli svijet od propasti.

***

Bilo mi je teško ovo napisati. Ne znam koliko je dobro, budući da mi je koncentracija stalno nestajala zbog toga što sam se tijekom pisanja stalno prisjećao svih ljudi koje sam upoznao na ovom blogu, svih priča koje sam čitao, svih blogera koji su mene čitali...

Znate onaj osjećaj kad završavate osnovnu i srednju školu i kad znate da se upuštate u nešto novo, a da kraj vas neće biti svi oni ljudi koji su vas pratili kroz prošli vremenski period? E tako se ja osjećam. Obećao sam si da ću napisati ovu priču do kraja kako bih skinuo kamen sa srca i kako bih kasnije mogao napisati nešto svoje. Nešto što neće završiti na blogu, nego, ako dragi Bog da, na policama knjižara. Neopisivo hvala vama, nekolicini koja me pratila do kraja i koji niste odustajali od pisanja, ili ako jeste- uvijek ste se vraćali!

Žao mi je što mnogi važni ljudi za koje bih rado da pročitaju ovu priču to vjerojatno nikada neće učiniti, ali nema veze! Ja sam svoj cilj ispunio. Pokušat ću svraćat što više na vaše blogove. Ako i neću komentirati, možete biti sigurni da ću čitati.

I za kraj, dok su mi evo već i suze krenule, htio bih se oprostiti sa Starzom. Stari, stvarno sam te u posljednje 4 godine uvalio u svakakve gluposti. Nadam se da nećeš zamjeriti na tome. Hvala ti što si mi dopustio da preko tebe upoznam sebe i da preko tebe pošaljem poruke koje možda preko sebe nisam mogao ili znao poslati. Hvala ti, dragi prijatelju, što si bio moj odraz u ogledalu u blogosferi. Zauvijek ću te pamtiti kao prvog lika kojeg sam ikad stvorio, a tko zna, jednog dana ti se možda i vratim!

Lijepi pozdravi, dragi moji!


16:48 | Komentari (33) | Print | ^ |

četvrtak, 29.03.2012.

30. Svršetak

Nakon obreda vjenčanja je uslijedila kratka večera kojoj su, začudo, prisustvovali i moji prijatelji. Onako gladni i iscrpljeni su morali obećati Darkovima da će biti mirni, ako im dopuste da jedu s nama.

- Kad se vraćamo kući?- upitao je Bernard prekinuvši smrtnu tišinu.

Gerhard je podigao pogled sa svog tanjura i nasmiješeno mu odgovorio:- Kad god poželite. Sad kad je Starz postao dio naše obitelji, moći ćete ga posjećivati kad god zaželite.

Nitko to nije prokomentirao. Nisu ni morali. Bilo mi je jasno da se nitko od njih više nikada neće htjeti vratiti u ovaj dvorac. Tko bi i htio? Ja prvi ne.

- Možete li nas sada poslati kući?- upitala je Penny.

Gerhard je kimnuo glavom. Njegova žena je ponovila tu kretnju.

- Reći ću našoj sluškinji da vas vrati kući čim pojedemo do kraja. Želite li još vina, možda?- upitala ja je Petrina majka.

- Ne, hvala.- odgovorio je Bernard, a drugi su samo odmahnuli glavom, začuđeni silnom ljubažnošću.

- Onda u redu.

Još smo neko vrijeme jeli. Moji prijatelji su svaki zalogaj oprezno žvakali iako je neprekršiva zakletva značila Petrinu smrt, ukoliko moji prijatelji ne napuste živi dvorac.
Na kraju su se ustali. Sluškinja Darkovih se pojavila u crnoj odori i sa štapićem u ruci.

- Shillow, odvedi ih kući.- rekao je Gerhard sluškinji, a zatim se okrenuo mojim prijateljima.- I molim vas da mi ne pokušate oteti sluškinju jer neću ispuniti nikakve vaše zahtjeve. Vrijeme je da počnemo graditi obiteljske odnose, slažete se?

- Mogu li se pozdraviti s njima?- upitao sam.

Petra se nasmiješila.- Dragi, zašto shvaćaš sve tako...robovlasnički? Naravno da smiješ pozdraviti prijatelje!

Kimnuo sam glavom i nasmiješio joj se. Jednom sam rukom zagrlio Penny, a drugom Bernarda. Penny je ponovno počela plakati. Bernard je, začudo, djelovao jako mirno.

- Ne plači.- šapnuo sam.

Zatim sam zagrlio Damiana i potapšao ga po leđima. Pomislio sam na Chada kojeg vjerojatno nikad više neću vidjeti.

- Pozdravi Chada. Reci mu da sam mu dužan do groba za one ljekovite trave koje su me spasile.

I u tom sam trenutku shvatio koliko ću tog propustiti. Nikad mu nisam sam zahvalio. Uvijek je bilo nešto važnije, a sad...sad mi je tako žao što nisam. I tko zna što će se još sve dogoditi, a da ja neću moći sudjelovati u tome. Ne, neću. Ja ću biti u ovom dvorcu, okružen ljudima kojima vlada zlo i moć, a s vremenom ću vjerojatno i sam postati takav.

- Ne plači, stari.- tješio me Max dok sam ga zagrlio.- Ne sumnjam da ćeš se već nekako izvući odavde.

Dok sam ga grlio, imao sam osjećaj kao da usput grlim i Lizzie. Njih dvoje su mi bili kao prst i nokat, neraskidivi u bilo kakvom pogledu. Jedan nije dolazio bez drugoga, a nit sam ja mogao bez ijednog od njih. A sad sam morao bez oboje.

- Poslušaj me sad.- šapnuo sam mu.- Iskoristi život najbolje što možeš. Nađi neku djevojku koju voliš, oženi je i imaj djecu s njom. Budi najbolji tata na svijetu i nauči ih sve i svašta. Uči ih sve što smo mi nekada učili u Hogwartsu.

- Hoću.- rekao je.

Odmaknuo sam se od njega i obrisao suze. Kimnuo sam glavom. Primijetio sam da Bernard objašnjava sluškinji gdje se nalazi njegov dom kako bi znala gdje se treba aparatirati. Ubrzo su se svi primili za nju i...nestali.

Odmah mi je prošla neka jeza niz leđa. Prsti su mi postali ledeni, a velika blagovaonica u dvorcu mi se učinila još većom nego dotad. Shvatio sam da se bojim svega što slijedi.

- Dođi.- rekla je Petra.- Idemo u našu sobu. Posebno sam ju uredila za nas oboje. Otići ćemo ti sutra kupiti puno odjeće, znam da nemaš ovdje ništa osim ovog što trenutno nosiš...

I još je nešto pričala, ali nisam bio svjestan ničeg osim da moram podignuti nogu dovoljno da zakoračim na sljedeću stepenicu. Jedina osoba koju imalo poznajem u ovom zdanju je upravo Petra- osoba koja je ubila moje roditelje, ljubav mog života, najbolju prijateljicu i... tko zna kog još.
I upravo joj iz tih razloga nikad neće pomoći to što se sada ponaša dobro prema meni. Nikada je neću zavoljeti.

Ušli smo u sobu prepunu svijeća. Nasred sobe je bio veliki krevet s crvenim baldahinom, a put do njega je bio posut tisućama savršenih, mirisnih crvenih ružinih latica. Petra me pustila malo da promotrim prizor dok je ona zaključavala sobu.

- Dugo sam iščekivala ovu noć.- rekla je skidajući svečanu crvenu pelerinu koju je nosila dotad. Čarobni štapić je bacila pokraj kreveta.

Promatrao sam je. Imala je prekrasno tijelo. Pod svjetlom svijeće je čak izgledala preplanulo, iako je zapravo bila blijeda kao duh. Ostala je samo u rozoj prozirnoj haljinici koja je otkrivala sve. Prišla mi je i ispreplela ruke oko mog vrata, a zatim me poljubila.

- Možeš ti to i bolje, dragi. Pa prva bračna noć nam je.- rekla je vrckavo. Zatim me opet poljubila. Ovog puta sam uzvratio. Kad je to shvatila, počela me ljubiti s još većim žarom. Skinula mi je majicu. Porezotine na trbuhu su bile još jako svježe, no nisu mi smetale. Petra je znala zaokupiti dečka, a ja sam nakon svega što se dogodilo zaslužio malo zabave, pa makar to bilo i s njom. Čučnula je ispred mene i otkopčala mi hlače. Polako ih je spuštala, postižući željeni efekt u mojim boksericama. Bacila me na krevet i legla na mene, a zatim me počela ljubiti dok je istovremeno činila zanimljive radnje pritišćući svoje međunožje o moje. Njene usne su klizile niz moj vrat do ključne kosti, a zatim sam nas okrenuo, tako da je ona sada bila ispod. Skinuo sam tu meku tkaninu koja joj je prekrivala tijelo ostavivši je potpuno golom. Ljubio sam je dodirujući njene pune grudi dok je ona istovremeno masirala moje ukrućeno međunožje. Spustila mi je bokserice i ubrzo više nisam mogao izdržati s predigrom pa sam ušao u nju. Osjećao sam se dobro, zadovoljno. Uživao sam u svakom dodiru koji se dogodio između naših tijela i zaboravio sam na sve. No...gotovo na sve.

Spustio sam ruku pokraj kreveta i podigao štapić. U silnom uzbuđenju, koje je osjećala, je zatvorila oči. Ta sekunda je bila dovoljna da zamahnem štapićem i...ubijem je. Zelena svjetlost je zasvijetlila i pogodila je. Nije stigla ni vrisnuti.

Brzo sam se krenuo obući. Nisam znao kako da se osjećam. U jedan mah sam bio zadovoljan jer sam joj se napokon osvetio zbog svega što mi je učinila, a u drugi mah sam bio šokiran. Ruke kojima sam obuvao tenisice kao da nisu bile moje. Kao da je u meni bilo neko strano tijelo. Znao sam što moram dalje učiniti. No, moram to učiniti brzo. Tko zna koliko još vremena imam.

Obećavaš li ti, Starz, da ćeš biti uz Petru sve dok bude živa i da ćeš je poštovati u sve dane vaše zajedničke ljubavi i vladavine novonastalim poretkom u svijetu? Obećavaš li da ćeš je pokušavati zavoljeti unatoč svemu lošem što je učinila tvojim bližnjima?

Spada li ubojstvo u kršenje jednog od ova dva obećanja? Ako da... umrijet ću. No... kako to da već onda nisam mrtav?

Potiho sam otključao vrata i izašao iz sobe. Pretpostavljao sam da su Darkovi već otišli na spavanje pa sam odlučio potražiti njihove sobe. Bilo mi je najlogičnije da su Petrini roditelji na istom katu. Potrčao sam od silnog uzbuđenja i ne shvaćajući da to radim. U jednoj sobi se začulo komešanje.

- Daj bože da su tu Gerhard i njegova žena!- pomislio sam. Nisam htio ni razmišljati o tome što bi bilo da odmah naletim na Spikea pa mu onda još u pripomoć stignu roditelji.

Uletio sam u sobu koja nije bila zaključana i gotovo i ne gledajući ispalio dvije smrtonosne kletve. Obje su pale na pravo mjesto. Petrini roditelji su pali usmrćeni Avadom Kedavrom.

Počeo sam se tresti. Što to radim?! Ubijam ljude baš kao Petra Dark! Ubijam ljude! Ubojica sam! Primio sam se za glavu i taman sam se htio nasloniti na dovratak kad sam primijetio Spikeov šokirani pogled.

- Ubit ću te!!!! Raskomadat ću te!- urlao je, a njegov glas je odzvanjao kamenim hodnicima.

Povikao sam od šoka i brzo odskočio od njega.

- Avada Kedavra!- povikao je. U zadnji čas sam se pomaknuo tako da je njegova majka opet pretrpjela istu kletvu.

Šokirano je raširio oči i počeo se derati nešto što, vjerujem, ni on nije razumio. Iskoristio sam to. Kako odvratno od mene.- Avada Kedavra!

I on je pao kao pokošen na pod, a negdje malo dalje, na proplanku obasjanom suncem je prestalo krvoproliće.


20:22 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 15.03.2012.

29. ...do kraja života

Otprilike pola sata nakon što su mi Darkovi dali malo privatnosti za razmišljanje sam počeo brojati sekunde, tj. ono što sam smatrao sekundama. Nigdje u prostoriji nije bilo sata pa je to bio jedini način da otprilike znam kada će ponoć. Osjećao sam se kao luđak, no tko to zna, možda to i jesam. Svejedno, drugi dio mog mozga je temeljito obrađivao izloženu ponudu i nikako nisam mogao na zelenu granu. Kako bih ostavio svoje prijatelje na životu, svakako bih morao pristati na Petrinu prosidbu odmah u ponoć, ili...ako sam bio u pravu za nekih 10 minuta. No, tko mi garantira da će ih ostaviti na životu? Petra nije žena od povjerenja, no to mi je jedina nada da svrha svega ovog postoji. Možda se bar njihov život nastavi donekle normalno nakon što oženim Petru.
S druge strane, moj pristanak na bezuvjetnu ženidbu bi bio upravo to- pristanak na bezuvjetnu ženidbu. Petra bi me vezala uz sebe neprekršivom zakletvom i vječno bih bio njen muž, ili kako je ona to nazivala- njen kralj. Nisam siguran želim li živjeti uopće u ovakvom svijetu, kamoli da bih htio vladati njime.

Očito sam se prevario za nekoliko minuta u brojanju jer se nešto počelo komešati oko vrata. Kroz vrata je ušla Petra. Izvio sam gornji dio tijela, koliko mi je to uže dopuštalo, da provirim ide li itko iza nje, no nikog nije bilo. Ostali Darkovi su očito odlučili ostati po strani.

- Jesi li razmislio?- upitala je čim je ušla u prostoriju.

Kimnuo sam glavom.

Sjela je pokraj mene. Imala je neki voćni parfem i djelovala je tako ljudski dok je sjedala na sofu pored mene. Prekrižila je noge. Jedno joj se moralo priznati, a to je da je bila vraški zgodna. Čak mi se počela i sviđati pred kraj polugodišta, bila je posebna. Imala je posebne poglede na svijet, nije se zamarala problemima u budućnosti, nego je živjela u sadašnjosti. Zapitao sam se gdje je to nestalo. Zapravo, ne može nestati nešto čega ničeg nije ni bilo. Sve je to bila farsa, gluma.

- Ne bojiš se da ću ti nauditi?- upitao sam je i promotrio njeno tijelo od glave do pete.

Odmahnula je glavom.- Imam štapić.

Prošla mi je rukom kroz kosu. Tako sam je htio ugristi za zapešće da iskrvari, ali vjerojatno ne bi umrla, nego bi me čim bi se zaliječila proklela Imperiusom. Na tren sam se zapitao je li bolje da provedem ostatak života svjestan ili nesvjestan svih događanja.

Prošli su me trnci niz leđa. Zašto se sve moralo ovako zakomplicirati?

- Jesi li odlučio, kralju moj?- šapnula mi je na uho, a opet mi se neka nelagoda spustila niz leđa.
Streso sam se.

- No, no. Očito ćeš se morati privikavati na mene neko vrijeme, no uskoro će ti moja blizina jako odgovarati...- nasmiješila se.

Duboko sam udahnuo i pokušavao sam se opustiti. Shvaćao sam da si sljedećom rečenicom potpisujem cijeli život, ali ako je to nada da spasim ostale... - Oženit ću te.

Raširila je oči od uzbuđenja i pljesnula dlanom o dlan. Zagrlila me oko vrata i poljubila me. Pokušao sam uzvratiti, no bilo je teško uz svu tu mučninu koju sam osjećao.

- Sve je već spremno. Idemo.- rekla je i zamahnula štapićem da makne konopce s mene.

Automatski sam ustao, zadovoljan što više nema konopa oko mojeg struka iako su rane na trbuhu još uvijek bile svježe. To sam napravio toliko brzo da je Petra poskočila na mjestu i uperila štapić u mene. Kad je shvatila da nisam imao loše namjere, spustila je štapić pokajavši se.

- O-oprosti, ali još me malo boli vrat od onog prije pa... na oprezu sam.- rekla je pokušavši sve okrenuti na neku morbidnu šalu. Teatralno je počela masirati desnu stranu vrata. Krenula je ispred mene iako sam i sam mogao osjetiti koliko joj je zapravo bilo neugodno što mi je morala okrenuti leđa. Zgrčeno je držala štapić u desnoj ruci, spremna na svaki moj krivi pomak.

Počeli smo se spuštati niz zavojito stubište. Na jednom odmorištu je na zidu bila upaljena baklja. Promotrio sam je razmislivši o tome koliko bih je brzo uspio baciti Petri u zatiljak, no dok sam razmišljao o tome smo je već prošli. Kad smo se spustili u prizemlje me već počela hvatati jeza.

- To je to.- pomislio sam.- Oženit ću ubojicu.

Kroz hodnik se prolomio krik. Odmah sam shvatio da je to Penny. Potrčao sam u smjeru odakle je dolazio glas, no bio sam toliko iscrpljen da me zaustavilo to što me Petra zgrabila za zapešće.

- Dobro su.- rekla je suosjećajno.- Rekla sam Spikeu da ih pusti jer ćemo sada vidjeti što si odlučio. Budući da si me odlučio svojevoljno oženiti, pustit ćemo ih da budu na vjenčanju pa ćemo ih poslati u Bernardovu kuću na planinu. Obećavam.

- Ali zašto Penelope vrišti?- upitao sam je ljutitim tonom i dalje se pokušavajući istrgnuti.

- Zato što je sama Spikeova pojava zastrašujuća!- povikala je.- Nastavi hodati, idemo van.

Nevoljko sam je poslušao i nastavio hodati. Ubrzo smo skrenuli ulijevo pa više nismo bili u istom hodniku u kojem sam čuo Pennyne krikove. Kad smo došli do velikih izlaznih vrata, Petra je zastala i počela kopati po ormaru kraj njih. Izvadila je teški, dugi, crni kaput i pružila mi ga.

- Kupila sam ga još za Božić.- rekla je i nasmiješila se.- Smatraj to zakašnjelim darom. I obuci ga, vani je hladno.

Promotrio sam je na sekundu, a zatim sam obukao kaput. U hodniku sam začuo korake. Bili su to moji prijatelji koje je Spike vodio za nama.
Petra je također začula korake pa me požurila van. Kaput je bio toliko težak da su mi noge klecale na smrznutom tlu. Osjećao sam se tako oslabljeno. Zapitao sam se koliko već dugo nisam jeo. Vjetar je nosio hladan snijeg u naša lica, no Petra se ponašala kao da to ne primjećuje. Sretno se smješkala. Naravno, ovo je za nju bilo ostvarenje svih prljavih snova.

Nastavili smo hodati prema sredini dvorišta gdje je bio postavljen zlatni oltar. Ispred oltara je bio krug ograđen visokim bakljama u kojima je gorjela začarana zelena vatra, a iza oltara su sablasno mirno stajali Petrini roditelji. Negdje iza nas su se začuli glasovi. Okrenuo sam se i ugledao svoje prijatelje. Za njihove kapute se nitko nije pobrinuo. Užasno sam se osjećao. Čuo sam Pennyn plač i nešto što je zvučalo kao utješne riječi, a bile su ponijete dubokim, muškim glasom koji sam prepoznao kao Bernardov. Snape je samo šutio bezizražajna lica, a Max i Damian bi se svako malo pogledali. Ni oni nisu vidjeli izlaz iz ovoga, baš kao ni ja. No, razlika je u tome što oni ne znaju da ću ih upravo ja spasiti i poslati kući.

Stigli smo do kruga ograđenog bakljama s otrovno zelenom vatrom. Petra je otišla do oca i majke i poljubila im je ruke preko oltara, zatim se okrenula prema meni.

- Hajde, poljubi im ruke.- zvučala je ozbiljno.- Pa za koji čas ćemo svi biti jedna velika, sretna obitelj.

Protestno sam pljunuo na jednu baklju. Začarana vatra nije ni zatitrala.
Ostali su stigli do nas. Spike je bacio neku čaroliju i ubrzo su i oni bili u jednom krugu ograđenom bakljama i izgledalo je kao da se ne mogu pomaknuti iz njega. Zatim se Petrin brat okrenuo prema meni i pogurnuo me prema oltaru. Vjerojatno je shvatio što odbijam napraviti.

- Hajde, šogore, to je sastavni dio obreda.- rekao je i nacerio se pokazujući one guste zube zbog kojih je, između ostalog, bio strah i trepet hogwartsovih hodnika.

Shvatio sam kako sam nisko pao. Drugi ionako utječu na moju sudbinu. Osjećao sam se kao da sam pod Imperiusom bez da je na mene bačena kletva. Osjećao sam se odvratno i nemoćno. Osjećao sam se odvratno baš zato što sam bio nemoćan.
Iako mi nisu mogli prići kako bi me spriječili, Damian i Max su se derali da to ne radim. Penny je i dalje plakala, Bernard ju je grlio, a Snape...Snape je stajao bezizražajnog izraza lica kao i ranije. Sagnuo sam se i poljubio ruku Petrine majke, a potom i Petrinog oca. Odmah sam poslije tog obrisao usne i vratio se kraj Petre.

- Tata, sklopili smo dogovor da neću baciti Imperius na njega, a on će me odmah oženiti. Svojevoljno.- rekla je, a ja sam se blago nakašljao na zadnju riječ. Damian i Max se nisu prestajali derati.

Spike je bacio neku čin i svi su odmah ostali bez glasa. Pogledao sam ih. Trudili su se, pokušavali su se derati iz petnih žila, no ni naznaka glasa nije izlazila iz njihovih usta. Ni Pennyn plač se više nije čuo. Spike se nacerio.

Petrin otac je kimnuo glavom.- Priđite mi.

Poslušali smo ga. Sada smo stajali tik pred oltarom. Petrina majka je pogledala u Petru i ponosno se nasmiješila. Gerhard je čitao neku debelu knjigu, koja je ujedno bila jedina stvar na oltaru, ako izuzmemo jedan čarobni štapić

- Primite se za ruke.- ponovno smo ga poslušali i primili smo se za ruke kao da se rukujemo.- Petra, obećavaš li ti da ćeš pustiti Starzove prijatelje nakon obavljene ženidbe? Obećavaš li da ćeš uvijek raditi ono što je najbolje za vaš brak?

Ostao sam začuđen ovakvim obredom, a začudilo me još i više što su u neprekršivu zakletvu uveli i dio o puštanju mojih prijatelja. Odjednom sam bio mnogo više siguran nego ranije da radim pravu stvar, koliko god to nisam htio.

- Obećavam.- rekla je Petra, a Gerhard nam je dotaknuo ruke čarobnim štapićem. Osjećao sam kako mi je nešto prostrujalo kroz dlan.

- Obećavaš li ti, Starz, da ćeš biti uz Petru sve dok bude živa i da ćeš je poštovati u sve dane vaše zajedničke ljubavi i vladavine novonastalim poretkom u svijetu? Obećavaš li da ćeš je pokušavati zavoljeti unatoč svemu lošem što je učinila tvojim bližnjima?- upitao je Gerhard. Odmah mi je kroz glavu prošlo da je morao donekle prilagoditi one zavjete koje je čitao u onoj debeloj knjižurini.

Pročistio sam grlo i shrvano rekao.- Obećavam.

Ruke nam je ponovno dotaknuo Gerhardov čarobni štapić i ponovno se osjetila ona čudna energija kao maloprije.

- Proglašavam vas mužem i ženom.- rekao je Gerhard, još jednom prislonivši štapić na naše ruke.- Možeš poljubiti mladu.

***
Nema me sljedećih 8 dana. Idem se baviti novinarstvom, držanjem govora i svim ostalim što volim u Govorničkoj školi Ive Škarića na Bjelolasici. Očekujte novo kad se vratim. :)




21:40 | Komentari (5) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se