nedjelja, 11.02.2007.

Šutnja

Život prolazi pored mene, ja ga ni ne osjetim. A opet, svaki moj udisaj je težine olova. Svaka minuta sadrži u sebi nadljudsku gorčinu. Dan i noć se izmjenjuju, ali što to znači čovjeku vječno okruženom tamom. Mnogo je toga. Previše za biće karaktera kakav je moj. Ali s kim podijeliti...kome se obratiti. Kao da su prošla vremena u kojima znaš da nisi sam, vremena u kojima si čvrsto osjećao da se možeš na nekoga osloniti. Negdje u dubini znam da se ništa nije promijenilo. Ali što je to onda što mi ne dozvoljava da progovorim. Možda za to ne postoje riječi. Možda se takvo nešto nije prije događalo, ili se događalo oduvijek, ali je bilo više nalik dječjoj mašti. Tri godine su prošle. I tek sada, prvi put ja to činim ne znajući zašto. Pokreće me neka nečujna, nevidljiva sila, protiv koje ne mogu. I tada sam nekoliko minuta sretna. Blaženo stanje svijesti.
Zanimljivo je kako vrijeme prolazi. Kao da je jučer bilo, a s druge strane kao da nije bilo nikada. San koji ima učinak jave. Čekati. Mjesec je dana prošlo. Još šest (!) puta toliko. A i dalje, tko zna što li će tada biti. Hoće li uopće nešto biti. Ili je svo to čekanje uzaludno. Da je stvar mog osobnog izbora, rekla bih ne. Ali nešto u zraku ne dopušta da odem. Nije to nada, s njom bih već nekako izišla na kraj. Nije ni upornost, taj osjećaj me odavno napustio. Kako god bilo, ni da hoću, ne mogu krenuti dalje. Zar je i bitno.
Otkad znam za sebe, tjeraju me nekamo, dalje. Koračaj, rasti, uči, riješi, ... I nikada nije bilo važno mogu li ja to, i želim li to uopće. I nikada to neće biti važno. Nije ni meni bilo, do sada. Ali pored ovoga, ja ne mogu funkcionirati. Moje misli se ne odvajaju od... Moje oči postale su rezervirane za ono što nitko ne može razumjeti. Teško da bi netko i vjerovao. Među svim ljudima koje poznajem, jednom čovjeku bih mogla reći, znajući da me apsolutno razumije, i nadajući se da mi može pomoći. Ali baš taj čovjek...isti razlozi ne dopuštaju mi da se njemu obratim. Čemu. Svi imaju nešto što zadržavaju za sebe. Možda je to ono što ja moram zadržati za sebe. Uza sve ostalo. Nije uzalud što kažu, da najgora je- šutnja.