Neki dan, probudila se ja i dok sam se rastezala bubnem šakom od ormarić, pukne mi nokat (tragedija) mislim si ono… kako mi je fino počeo dan… dobro je. Ustala, popila kavu… gledam svoj puknuti nokat i osijecam da će mi suza krenut… natočim još jednu i sine mi da «moment» lijepi (na reklami) kamione za cestu… ljude za plafon… slike golih ljepotica na prozore… iako je samo ovo posljednje bilo točno u stvarnosti, odlučila sam otići u dućan po ljepilo. Taman dok sam htjela zaključati vrata zazvoni mi telefon… pao je zaključak da me majka zove jer samo ona i rođaci zovu na fiksni, javim se kad ono… iznenađenje - Jagoda i Dunja pripremile doručak… ja reko super, malo druženja mi neće naškodit obzirom da sam jadna zbog nokta. Obećala sam da ću doći uz ispriku da ću malo kasniti jer moram u dućan. Putujući do dućana sretnem Australopitekusa koji je oslikavao svoje boce… bilo mi je malo čudno da to radi vani jer je vrijeme bilo tmurno… ali nisam komentirala, samo sam ga pozdravila i pohvalila njegovu «Plavu Australiju». Inače, Australopitekus je uporan čovjek koji je napustio nastavnički studij geografije iz svojih osobnih uvjerenja, a prije kolekcije oslikanih boca pod nazivom «Plava Australija» izradio je «Zelenu Australiju», «Žutu Australiju» i «Crvenu Australiju». Između ostalog, prestao je pušit prije 4 mj…
«jesi propušio?» morala sam malo podgrijat situaciju…
«yao, ne pitaj… kakve muke proživljavam…» ubio bi za cigaretu.

«mogu mislit, pušio si marlbor od dvanaeste valjda hahahaha…»
«od desete» ispravio me.
«oš propušit»pitala sam iako sam znala što će mi reč.
«ekonomičnije je da uzmeš gun i skratiš mi muuke» karakter - nije me razočarao.
«a gdje ti stoji?» zafrkavala sam ga…
«daj šuti, vidiš da slikam vani samo da mi nije blizu» postalo mi je jasnije…
Žurila sam, pa sam mu na odlasku samo mahnula… Primijetio je da mi nedostaje nokat, ali vjerojatno zbog suosjećajnosti nije prokomentirao. U dućanu sam kupila ljepilo od iste one neljubazne trgovkinje kod koje sam pokušala kupiti boju za tkaninu. Prenijela je nervozu na mene i kao takva, osjetih da sam spremna da istu prenesem na kolegice. Kad sam stigla k njima bile su izuzetno dobro raspoložene… pa su ipak one mene zarazile, a ne ja njih, a tako je i bolje. Jedino što mi je bilo iznenađenje je to što su platno i projektor bili postavljeni. A to naštimamo samo petkom… ili ak je neka tekma važna… čudno - em što je bila nedjelja, em što nije dobra tekma… čak ni film…
«a šta je ovo» pitala sam uprtog prsta u platno.
«pa platno» Jagoda je plavuša, njoj ne zamjeramo ovakve izjave.
«našle smo stare slike s mora kad smo imale po 3-4 godine» pričala mi je dunja sa osmjehom.
«aha, i sad i ja to moram gledat ha?» nervoza nije bila posve nestala…
«pa dobro, ne moraš, al ono, slatke smo skroz» dunja se opravdavala.
«slatke? Mi? I ja?» htjela sam šalom prekrit osornost.
«ti najviše» Dunja sve oprašta.
«pa hajde onda da vidimo» bila sam znatiželjna.
Jagoda je počela vrtjet slike… a mi ono… šokovi. Kak sam ovakva, kak sam onakva… a onda je naišla ta slika – ja, malo dijete crne kovrčave kose sjedi u pijesku na pješčanoj plaži i gradi kulu od pijeska… slika me potaknula da se izoliram u svoje misli… točno se sjećam toga dana. Jagoda i Dunja su se brčkale u plićaku a ja sam odlučila napravit kulu od pijeska. Moja kula od pijeska je u tom trenu bila moja najveća odluka. Dok sam ju gradila, neka velika djevojka je prošla pored mene i nogom malo okrhnula moju kulu. To njoj nije ništa značilo, al četverogodišnjem djetetu zaista zasmeta kad mu netko otme igračku. Stisnula sam svoje mliječne zubiće i ponovila proces jer sam čvrsto odlučila da da ću napraviti tu kulu od pijeska. Napravila sam ponovno svoju kulu i tako izgrađenu sam ju gledala kao da je sačinjena od zlata… U mislima sam došla do Australopitekusa…