priča o avanturi ili kako napisati prvu i posljednju ljubavnu priču

12.05.2007.

Ležala sam u krevetu i razmišljala… ne sjećam se o čemu, uglavnom bilo mi je dosadno. Ušuškala sam se pokrivačem i stavila slušalice… svirala je ona meni najdraža od ovih laganih… wonderful life (black).
Dok sam već polako tonula u san zavibrirao mi je mobitel… „tko smeta?“ javila sam se… bila je Dunja. Htjela je da se prošetamo… „a di ćeš po ovom mraku, jadna nebila“ vrisnula sam. Ona je samo tiho rekla „a dobro… nema veze ak ti se ne da… bum ja nazvala Jagodu“. Osjetila sam po njenom glasu da ju nešto muči i da želi razgovarati, al bilo mi čudno što će zvat Jagodu jer znam da njih dvije nisu na toj razini da se povjeravaju jedna drugoj… inače sam ja bila ta koja sluša uvijek. A onda sam se predomislila „ aha, a mogu ja s vama?“ nasmijala me sa biserom „je stara moja, onda to nije tekma, to je turnir“… uzela sam kaput i šmugnula, onak u trenirci, prije nek kaj mi neko veli da ne idem nikam jer moram npr. oprati posuđe. I tak. Putem sam umirala od straha – bojim se mraka. Govorila sam sama sebi kak sam glupa jer to radim. Pretrčala sam pola puta i zaletjela se u njena vrata jer se nisam mogla zaustaviti… a onda sam se skljokala na pod dok su mi se zvjezdice vrtjele oko glave. Dunja je otvorila uz rečenicu: „očekivala sam prasak, al kaj za boga miloga radiš na podu“ A ja ono ko idiot, klimam klavim i gledam ju iz žablje perspektive: „paaa… čekam tebe… nnnnnnda…“ Pomogla mi je da ustanem: „ajde, diš se, kava je gotova“… …„ej, a kokice?“ – izigravala sam derište… al spustila mi je: „i muzičku mlada damo?“ krenule smo prema kuhinji… upitala sam: „čuj, a Jagoda nije tu?“… … „ma daj, kaj ti je, mislila sam da kužiš da je to muljaža da te dobijem da dođeš ovdje mulo jedna“ … i tak dok me častila uvredama koje mi na jedno uho uđu, a na drugo izađu nije prozborila ništa neobično i pomislila sam da ju treba malo potaknuti: „zvučala si mi potišteno kad si nazvala, zato sam došla… inače znaš da ti mene boli briga… “ prekinula me: „daj popij kavu i gremo prošetat“ Popila sam je na je'n, dva, tri… ponovo se obukla i izašle smo. Polako smo hodale… mali koraci sa rukama u džepovima… nisam mogla više izdržati: „onda… kaje bilo? Kaj te muči njofra?“ počela je pričati… malo po malo se otvarati. Rekla mi je sitnice o kojima mi nikad nije pričala. Priznala je da nije nezaljubljiva… rekla sam joj da je u redu. Da svi mi nekad ne želimo pokazati osjećaje, i to čist onak iz straha da nam veza neće uspjeti… ne želimo prerano pričati neš što nije sigurno. Rekla mi je da joj se dogodilo ono što nije htjela… nije se htjela zaljubiti. Dogodilo se da je upoznala nekoga. Nije joj se svidio na prvi pogled… mislila… ono… tip ko i svaki drugi. Al malo po malo… skužila je da joj baš paše. Inače je prava feministica i vodi ju ona - svaki je nevin dok ne progovori. Al ovaj put je bilo nešto drugačije. On je pred njom progovorio… i ona je mislila da stvarčice koje on govori ipak možda nisu potpune bedastoče… čak su joj bile simpatične. Dao joj je broj iako ona njemu i nije bila nešto… i to joj je na neki način bilo fora jer je bio prvi koji joj nije pokušavao prodati one stare izlizane: „je tebe gledam cijelu noć, najljepša si mi“
Odlučila je poslati sms… odgovorio je tek ujutro… što nije dobro, obzirom da je poslala navečer. Čuli su se… ponekad… skužila je da voli pričati s njim, ali sve je to polako trajalo. Spomenula je da se ona oko njega trudila nekih pola godine… on se tek kasnije iz nekih nepoznatih razloga razbudio. Skužili su se… mada je on njoj stalno govorio da ju ne kuži. Al sve u svemu bilo im je okej. Ispričala mi je neš zanimljivo… na novu godinu je malo popila i iznudila da joj kaže da ju voli (pa tko još to ide napravit?? ajmeee) i fakat joj je reko… onda moš mislit kak mu je dosadna bila… ona tvrdi da se ničeg ne sijeća i da joj je on ispričao kaje bilo… al ja nekako sumljam da se ne sjeća… uglavnom… nešto kasnije su se počeli viđati… kavice i to. Al onda je nju neš primilo i nije više mogla… neš joj je govorilo da to nije u redu… Na tom dijelu priče je stala jer smo se zaustavile kod fejst fuda da si ona kupi kebab… a kebab = fuj… ja sam uzela vegetarijanski. Nastavila je s pričom… (punih usta) …nešto ju je kočilo da nastavi s time. Nije sigurna jel nije mogla ili se nije htjela viđati s njim… kao da ju je lagano popuštala zaljubljenost iako im je bilo super kad su zajedno. Ono… totalno ga je kužila… znala je (djelomično) kako treba s njem… do koje granice može ići… kad nije potrebno da išta kaže. Nije htjela prekinuti sve jer joj je bilo skroz okej i bilo joj je žao, al osjećala je da mora… da nešto ne štima…
Njemu se isto nije sviđala ta ideja… nije joj htio prestati dolaziti… rekao joj je da se zaljubio u nju i da ne želi da sve prestane. Htio je da se vide barem još jednom… pristala je. Našli su se. Donio joj je slatkiš… i napisao pjesmu… jako lijepu… zbog koje je pustila suzu. Dao joj je to tek dok ju je vozio kući… uz molbu da im da još jednu priliku… i sve je to bilo lijepo i romantično… mada on nema pojma kaje romantika… al slučajno je pogodio… sve je utihnulo i nisu se vidjeli neko vrijeme… a slabo su se i čuli… gotovo nikako. Ali falio joj je jako pa ga je još jednom pozvala i bilo je slatko… al shvatila je da nije kao prije i da je pokvarila nešto što je moglo biti lijepo da je pustila da ide svojim tokom. Shvatila je da su se i njegovi osjećaji ublažili i da ih više ne može vratiti… sve između njih se gasi i žao joj je jer... ipak... je sve to nekad bilo lijepo…
Ja sam to shvatila ovako…

zaključak:kad upoznaš nekoga… kao u npr. Dunjinoj situaciji… tko ti se svidi… i kad ti paše… treba ga čuvati koliko god možeš. Kako ćeš znati da ti paše? Tako da vaš odnos možeš usporediti sa tetrisom. Tetris je jako dobra igra. Uči nas prilagođavanju trenutku i situaciji. Svjedoči da je nekad potrebno riskirati i da nije uvijek sve izgubljeno kad se tako čini. Dobro nam pokazuje da nismo svi jednaki ali da se možemo prilagoditi jedni drugima i kao skladna cjelina ići dalje.
Sa Dunjom sam se razišla na pola puta od moje i njene kuće. Zahvalila je što sam ju slušala okrenula se i otišla… dugo sam gledala za njom i razmišljala o tome koliko ima smisla da se zamaramo s time ako smo i ona i ja svjesne toga, da ju sad nazove, nebi se pristala vidjet s njime… ah, to je valjda ta teenagerska zbunjenost…
pozdrav svima.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>