priča o glistama ili kako poludjeti kad te netko isprovocira

31.03.2007.

Učinit će se glupa priča, al ima svoju poantu.
Evo, bilo je to prije par dana, malo više od par, nebitno. Na satu biologije smo započeli raditi životinjice i tak. Meni, osobno, je ta biologija ustvari zanimljiv predmet, zapravo su mi svi zanimljivi, osim njemačkog i matematike (to znaju oni koji su pročitali priču o polaganju godine ili kako preživjeti urnebesan dan). No, započeli smo te životinjice… onak… polagano… od najjednostavnijih pa do složenijih. Prvi sat nove cjeline bio je jeako doooosadan… ono totalno. Mislim da se radilo o nekim praživotinjama. Čak se ni ja nisam imala volje uključiti biserima koje samo ja znam ispalit, onak kak ne zna niti jedna teta u Zagrebu i šire. Al ni to sad nije bitno. Par sati kasnije dotepli smo se nekak do kolutićavaca (tu spadaju gujavice). Profesorica je rekla da bi bilo dobro ako netko može da nek donese neku gujavicu (živu) da ju ostali vide jer navodno ima neke dlačice... naravno, javila se jedna kolegica iz razreda i rekla da bude ona to donesla. Svi su to jedva dočekali… nije nitko tak trknut da se ide otimat za to ko bude donesel gliste… makar to stajalo 5ice.
Eh, da… došao je i taj idući sat na kojem smo si trebali pogledat te gliste. Ja sam totalno zaboravila kaj je na meniu taj dan pa se nisam psihički pripremila na gledanje gliste sa udaljenosti od 20 cm. Profesorica niš nije spominjala. Al je zato sat bio dosadan da dosadniji nije mogao biti. Nitko nije obraćao pažnju na nikoga. Casper i ekipa su se cerekali u zadnjoj klupi (zvuče ko zlikavci). Jagoda i Višnja su spavale u klupi do moje, a Dunja i Klementina su se dopisivale… ostali su piljili u strop… il kroz prozor… il na pano (koji je očajan za jedan gimnazijski razred). Ja sam bila jedina koja je piljila na ploču, dok mi Casper nije rekao: „A sad mi je jasno zakaj su ti oke tak zelene. Zbog odsjaja.“ Zakolutala sam tim zelenim okama i zapiljila se u knjigu. Dok sam se tak uspavljivala, iz nepoznatih razloga sam pogledala na zid na kojem je bila slika projicirana grafoskopom. U prvi mah sam se uplašila kad sam vidjela neke pandže. To me popustilo kad sam shvatila da je to ustvari profesoričina ruka. Prvi put sam opazila kako ustvari dugačke nokte ima ta teta. Dok sam se fokusirala na njene nokte, uši mi je proparala rečenica:
„Profesorice, ja imam gliste!“
Svi lom…
Razred se odvalio… dugo se nisam tak nasmijala.
To je bila ona kolegica koja se prethodni sat javila da bude donesla gliste. Bilo mi je smiješno to kaj je rekla, a još smješnije to kaj je skužila kaj je rekla i počela se smijati sama sebi.
I profesorica se smješkala… to treba vidjet… al dobro sad.
Uglavnom, cura je donesla gliste… obzirom da nije bilo kolegice koja sjedi samnom, zapala me ta sreća da će zbog nedostatka prostora stavit gliste na drugu polovicu mog stola. Naravno, ova jedva dočekala da ih pusti da gmižu negdje. Poludjela sam… ono pustit će mi neke gujavice za koje uopće ne znam jel su zdrave da mi gmižu po stolu na kojem ja moram pisati. Al, ok… suzdržala sam se i nisam ni riječ rekla. Profesorica je stavila komad papira na drugu polovicu mog stola i istresla zemlju sa glistama na taj papir. Dok su to svi promatrali širom otvorenih očiju profesorica je odlučila dodati mi sol na ranu… uzela je jadnu glistu onim svojim noktima koje sam spomenula i tak ju držala da svi vide. Malu glistu je držala u zraku na visini cc pol metra od klupe dok se ova jadnica svim silama koprcala da se oslobodi iz njenih noktiju. Ispala joj je par puta… i zadnji put kad ju je ponovno uzela glista je prolupala. Znaš ono kak izgleda čovjek koji ima padavicu kad dobije napadaj. E točno tak se glista vrtila u profesoričinoj ruci.

zaključak:znala sam kako se jadnica osijeća. Pokušala je biti hladna i bez reakcije kad je moja kolegica počela čačkati po njenom staništu, kao i onda kad ju je moja profesorica uzela iako ju je vjerojatno to zaboljelo. Pukla je tek kad je bila 100% sigurna da ju ova neće brzo pustiti. Ono… nije da sebe poistovjećujem sa glistom… Ali, moja je narav takva. Uvijek ću dozvoliti prvu, drugu… pa i treću grešku. Al kad kad skužim da tome nikad kraja… ne mogu si pomoći. Postoje ljudi koje je lako isprovocirati i oni kod kojih je to malo teže. Ja spadam u ovu drugu skupinu. Ponekad je to dobro… ali ima svoju cijenu.
pozdrav svima.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>