utorak, 19.12.2006.

priča o prijateljstvu ili kako otjerati strah

Tu večer, bilo je to prošlog Badnjaka… dogovorila sam se s društvom da odemo na kavu. Htjeli smo svi skupa dočekati Božić u Jagodinoj i Dunjinoj kući.
Bio je mrak a ja se bojim mraka. Krenula sam, a da bi došla do tamo trebam proći kroz nenaseljeni dio. Kroz taj nenaseljeni dio vodi ulica bez rasvjete, a nigdje ni jedne jedite kuće. Da stvar bude gora… zazvonio mi mobitel... ono, iznenada. Stresla sam se.
-Tko smeta?
Upitah po običaju… ovog puta malo povišenim tonom… od straha.
Slim me nazvala i rekla da će sa njenim malim, kak ga je ona zvala, ići na onu kavu koju mi je odavno spomenula… samo kaj se ja toga nisam sjećala. Zapravo mi je ostalo negdje zamućeno u sjećanju da su se htjeli vidjet, al nije mi ostalo da su se išta dogovorili… njih niko ne razumije… a bome se ni međusobno ne razumiju.
Dogovor je bio da se vide na kavi. Prijedlog je bio njegov. Nije se protivila… štoviše baš joj se dalo. Al problem je bio taj što ih je do te kave dijelilo tjedan dana, a oni oboje, kakvi jesu, stigli su se u tih tjedan dana sedam milijuna puta porječkat. Te svađice su se ponavljale iz dana u dan. Ajde da su imale smisla, al ono… nisu… nisu mogle bit gluplje. Poznavali su se ,valjda, dosta dobro, al zapravo nisu niš znali jedno o drugome. Bili su zapravo samo malo bolji, poznanici, prijatelji, iako su naoko izgledali drugačije. Nije bilo nekog feelinga između njih, al nije to bila potpuno normalna situacija između njih.
-Stara, ja nebum z vama, iem na onu kavu, znaš onu… rekla sam ti onda…
-Ma da, da, da… znaaaam… sjećam se.
Prekinuh ju želeći da ne skuži da se ne sjećam… ispalo bi da sanjarim dok mi se jada. Zadovoljna što se ne ljutim poželjela mi je sretan Božić i poklopila. Po njenom glasu skužila sam da je dobre volje i da je sretna kaj ide s njim… inače joj je uvijek bilo svejedno. Bilo mi je drago zbog Slim i pomolila sam se da sve dobro prođe.
-Ea!
Zaključih naglas i ubrzano molitvu.
Primijetila sam da se približavam raskrižju, a to me asociralo na vampire. U jednoj knjizi sam pročitala da vampiri tjeraju svoje žrtve prema raskrižju. A na raskrižju, baš ovakvom kakvom sam se ja približavala, ih dokrajče. Tek onda mi nije bilo svejedno jer sam sama Bogu iza nogu bez igdje ijedne kuće. Ispred mene iz nekog grma iskočila je velika mačka boje crne guccijeve torbice…
Sva sam protrnula. Mačka me se nije bojala. Stajala je ispred mene i piljila u mene velikim zelenim očima. Sinulo mi je da sam vidjela na nekom dokumentarcu o medvjedima kako ljudi trebaju pokazati medvjedima da se ne boje… doduše mačka nije medvjed, al ja sam se ove bojala kao da je. Vrijedilo je pokušati, ipak mi nije bilo u planu cijelu noć stajat na ulici, osim toga bila je hhhladna Badnja noć, a baš i nisam popila antifriz, pa…
Krenula sam prema njoj, a ona je spustila pogled. Onda je, onako pokoreno, spuštene glave, krenula prema meni laganim i sigurnim korakom. Napravila je nekoliko nježnih koraka oko moje desne noge, a onda je nestala… nisam vidjela kamo jer je bila noć. Nastavila sam hodati… malo manje sam se bojala.
Ponovno sam se sjetila Slim, njenih nebuloza i onog njenog. Smijala sam se. Bilo mi je čudno jer neke stvari u vezi njih dvoje uopće nisu bile smiješne. Bilo mi je žao jer su imali tak čudno prijateljstvo koje je uz malo više iskrenosti moglo bit nešto puno ljepše.
Počela je padati kiša… polagano. Sjetila sam se kako bi Slim psovala jer bi joj se kosa uvila. To je uvijek bilo zanimljivo slušati… njene dječje psovke. Nikad nije znala (htjela)
Opsovati išta vrjednije od miša, rajčice, maline, lifta… a kad je imala inspiraciju Australopitekus i ja bi ju namjerno zafrkavali samo da nam psuje.
A i taj njen prijatelj je ublažio svoje psovke slušajući nju. To je ljepo kad vidiš kak netko smanji psovanje. Pomislila sam kako je ona dobra osoba i kako bi ja htjela bit kao ona.
Bilo mi je hladno pa sam požurila. S pozitivnim mislima u glavi prešla sam raskrižje, i požurila da ne stignem zadnja… barem prije Australopitekusa. Stigla sam brže no što sam imala u planu. Snažno sam pokucala na vrata, naravno ozlijedila prst na vijenac koji je visio na vratima te ušla ne očekujući odobrenje iznutra. Unutra su svi sjedili oko kamina i smijali se šalama. Skidajući jaknu sve sam ih izljubila te im se pridružila. Ponovo sam se sjetila Slim, i to kako mi je žao jer nije s nama. Pomislih kako ću ju nazvat i nagovorit da ipak dođe kasnije.
Naravno nije ni to prošlo bez mog bisera…
-Ljudi moji, Slim nije došla samnom, doći će kasnije i dofurat komada… a ja sam vam putem srela medvjeda!!

pozdrav svima.

18:28 | comments (30) | print | permalink | back to top

<< Arhiva >>

made with macromedia dreamweaver by: agata ©2006-2008 all rights reserved.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se