ponedjeljak, 01.05.2006.

priča o ksenofobiji ili Kako prepoznati slićnost

Neku večer sam ležala doma na krevetu oporavljavajući se od napornog tjedna. Uživala sa gledajući kroz prozor drveće koje vjetar lagano njiše. Vani je bila noć, a meni koja se svega bojim iznenada su na pamet počele, naravno protiv moje volje, padati raznorazne užasne slike... grozno sam se osjećala. Pokrila sam se pokrivačem po glavi jer više nisam znala što bih. Svijetlo mi je bilo upaljeno cijelo vrijeme a noćni leptiri su se zalijetali u staklena vrata koja vode na balkon. Znala sam da su to samo leptiri, ali svejedno sam se bojala jer je to zvučalo kao da mi netko kuca na prozor... postajalo me je sve više i više strah, a onda mi je zavibrirao mobilni uređaj i to me je dokrajčilo... trebalo mi je nekih par sekundi da se sabrem i da shvatim što se događa... mobilni uređaj je proizvodio grozan zvuk jer je vibrirao na tvrdoj površini drvenog radnog stola. Nije mi se dalo ustati jer mi je baš bilo toplo ispod pokrivača i jedva sam se namjestila. Mobitel je uporno vibrirao, dva puta do kraja. Kad je krenuo treći put, znala sam da ako ga pustim da vibrira nestat će mi baterije i neću imati za sutra, a i zaboravila sam gdje sam ostavila punjač. Ustala sam se i krenula da se javim. Javila sam se kao i uvijek:
-Tko smeta? upitah po običaju.
Bio je to moj kolega Australopitekus... htio je da idemo van. Nije mi se dalo, a nisam ga htjela povrijediti... Kao moj blizak prijatelj, znao je da prakticiram padobransku dozvolu pa se nisam ni usudila s time pokušati, a i htjela sam se maknuti iz sobe u kojoj se bojim. Rekla sam mu da stižem u Zelinu ak uspijem koga nažicat auto. Naravno nitko mi nije dao auto, a nisam htjela da izvjesi pa sam otišla autobusom. Kad sam stigla, australopitekus me je već čekao ispred gradske knjižnice. Krenuli smo prema VVB-u (koji se zapravo zvao BB). Dolje je bilo krcato jer je bila subota. Nismo znali što bih pa smo krenuli u Johnny, ali je i tamo bilo krcato. Do Maske nam se nije dalo, a i praktički bi napravili turneju po Zelini. Sjeli smo ispred općine na klupu igledali okolo ljude i svijetla po gradu. Pogledala sam prema knjižnici, a tamo je u sjeni stajao neki čovjek i gledao nas. Bio je obučen u crno i imao je kaput do poda... to mi je bilo posebno smiješno jer vani uopće nije bilo hladno. Australopitekus mi je pričao o konceptualnoj umjetnosti, ali ja ga nisam slušala... čovjek u sjeni je privukao moju pažnju. Australopitekus se nije gasio sve dok ga nisam laktom muški bubnula u rebra, a onda je vrisnuo onak kak ne zna niti jedna ženska u Zagrebu i šire. Kad je primjetio čovjeka u sjeni i kad je shvatio što mi je, skamenio je se od muke, a sve što je uspio izjaviti je bilo:
-Stara, mislim da nam ovaj oče prodat ciglu.
Samo smo se pogledali i znali smo što mislimo... Zbrisali smo u Masku, glavom bez obzira. Tamo smo bili za nekih 10-ak sekundi. Ali moja prava noćna mora je tek počela...onaj čovjek iz sjene je već bio unutra i sjedio za šankom i smješkao se. Bila sam zbunjena ko nikad u životu... to sam viđala samo u filmovima. Sinulo mi je da je to netko koga znam jer mi je bio jako poznat, uvijek pamtim lica... toga sam se i najviše bojala. Njegovo lice sam već negdje vidjela... sigurno... ma 100%. Australopitekus ga nije skužio ali nisam mu ništa htjela govoriti, neka barem on bude opušten. Pnovno mi je počeo pričati o svojim oslikanim bocama, a ja ga nisam nimalo slušala. Najviše me je mučilo to što mi je poznat čovjek iz sjene za šankom... pokušavala sam dokučiti od kud ga znam. Ništa mi nije padalo na pamet. Australopitekus i ja smo popili svoje sokove i krenuli van. Čovijek iz sjene je ostao za šankom. Australopitekus je inzistirao da me odprati na stanicu iako on živi u suprotnom smjeru.Umirala sam od straha pa sam pristala jer sam se osjećala sigurnije. Dopratio me do stanice i kad smo stali pored konzuma zagrlio me je da me ugrije i pitao:
-Bojiš li se? nisam mogla sakriti strah.
-Ea! A jel se ti bojiš? uzvratila sam u samoobrani.
-Mrvicu...
-Ne seri, treseš se ko celulitična guzica!
-Glupačo jedna, pojma ti nemaš... bla bla...
I dok smo se tako častili uvredama, iza Australopitekusa se pojavio se čovjek iz sjene. Sva sreća da mi je bio došao autobus. Na silu i bez objašnjenja sam ugurala Australopitekusa u autobus. Kroz prozor sam mu pokazala o čemu se radi a on je samo ušutio i iskolačio oći ko kokoš. Kad smo došli doma nazvala sam Jagodu jer je Australopitekusu trebalo auto, usput sam joj ukratko ispričala što se dogodilo. Jagoda je došla sva izbezumljena jer se bojala da smo oboje prolupali. Ponudila se da prenoći i da me pripazi. Rekla sam joj da je to dobra ideja i nek ostane ako nema važnih obaveza za sutra.U međuvremenu, Australopitekus mi je poželio laku noć i otišao kući. Natjerala sam Jagodu da prva uđe u sobu i razuvidi situaciju. Legla sam u krevet, a Jagoda me je dobro ušuškala i legla pored mene. Tako je prošlo neko vrijeme, a onda sam se ja trgnula u sred noći. Laktom sam muški bubnula Jagodu u rebra i vrisnula:
-Jagoda!!! Imala sam aha-doživljaj! Onaj tip liči na Johna Travoltu!!

pozdrav svima.

18:33 | comments (50) | print | permalink | back to top

<< Arhiva >>

made with macromedia dreamweaver by: agata ©2006-2008 all rights reserved.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se