srijeda, 23.02.2011.

igra s mačićem

11:51 | comments (1) | print | permalink | back to top

ponedjeljak, 21.07.2008.

priča o kuli od pijeska ili kako odlučiti

Neki dan, probudila se ja i dok sam se rastezala bubnem šakom od ormarić, pukne mi nokat (tragedija) mislim si ono… kako mi je fino počeo dan… dobro je. Ustala, popila kavu… gledam svoj puknuti nokat i osijecam da će mi suza krenut… natočim još jednu i sine mi da «moment» lijepi (na reklami) kamione za cestu… ljude za plafon… slike golih ljepotica na prozore… iako je samo ovo posljednje bilo točno u stvarnosti, odlučila sam otići u dućan po ljepilo. Taman dok sam htjela zaključati vrata zazvoni mi telefon… pao je zaključak da me majka zove jer samo ona i rođaci zovu na fiksni, javim se kad ono… iznenađenje - Jagoda i Dunja pripremile doručak… ja reko super, malo druženja mi neće naškodit obzirom da sam jadna zbog nokta. Obećala sam da ću doći uz ispriku da ću malo kasniti jer moram u dućan. Putujući do dućana sretnem Australopitekusa koji je oslikavao svoje boce… bilo mi je malo čudno da to radi vani jer je vrijeme bilo tmurno… ali nisam komentirala, samo sam ga pozdravila i pohvalila njegovu «Plavu Australiju». Inače, Australopitekus je uporan čovjek koji je napustio nastavnički studij geografije iz svojih osobnih uvjerenja, a prije kolekcije oslikanih boca pod nazivom «Plava Australija» izradio je «Zelenu Australiju», «Žutu Australiju» i «Crvenu Australiju». Između ostalog, prestao je pušit prije 4 mj…
«jesi propušio?» morala sam malo podgrijat situaciju…
«yao, ne pitaj… kakve muke proživljavam…» ubio bi za cigaretu.
«mogu mislit, pušio si marlbor od dvanaeste valjda hahahaha…»
«od desete» ispravio me.
«oš propušit»pitala sam iako sam znala što će mi reč.
«ekonomičnije je da uzmeš gun i skratiš mi muuke» karakter - nije me razočarao.
«a gdje ti stoji?» zafrkavala sam ga…
«daj šuti, vidiš da slikam vani samo da mi nije blizu» postalo mi je jasnije…
Žurila sam, pa sam mu na odlasku samo mahnula… Primijetio je da mi nedostaje nokat, ali vjerojatno zbog suosjećajnosti nije prokomentirao. U dućanu sam kupila ljepilo od iste one neljubazne trgovkinje kod koje sam pokušala kupiti boju za tkaninu. Prenijela je nervozu na mene i kao takva, osjetih da sam spremna da istu prenesem na kolegice. Kad sam stigla k njima bile su izuzetno dobro raspoložene… pa su ipak one mene zarazile, a ne ja njih, a tako je i bolje. Jedino što mi je bilo iznenađenje je to što su platno i projektor bili postavljeni. A to naštimamo samo petkom… ili ak je neka tekma važna… čudno - em što je bila nedjelja, em što nije dobra tekma… čak ni film…
«a šta je ovo» pitala sam uprtog prsta u platno.
«pa platno» Jagoda je plavuša, njoj ne zamjeramo ovakve izjave.
«našle smo stare slike s mora kad smo imale po 3-4 godine» pričala mi je dunja sa osmjehom.
«aha, i sad i ja to moram gledat ha?» nervoza nije bila posve nestala…
«pa dobro, ne moraš, al ono, slatke smo skroz» dunja se opravdavala.
«slatke? Mi? I ja?» htjela sam šalom prekrit osornost.
«ti najviše» Dunja sve oprašta.
«pa hajde onda da vidimo» bila sam znatiželjna.
Jagoda je počela vrtjet slike… a mi ono… šokovi. Kak sam ovakva, kak sam onakva… a onda je naišla ta slika – ja, malo dijete crne kovrčave kose sjedi u pijesku na pješčanoj plaži i gradi kulu od pijeska… slika me potaknula da se izoliram u svoje misli… točno se sjećam toga dana. Jagoda i Dunja su se brčkale u plićaku a ja sam odlučila napravit kulu od pijeska. Moja kula od pijeska je u tom trenu bila moja najveća odluka. Dok sam ju gradila, neka velika djevojka je prošla pored mene i nogom malo okrhnula moju kulu. To njoj nije ništa značilo, al četverogodišnjem djetetu zaista zasmeta kad mu netko otme igračku. Stisnula sam svoje mliječne zubiće i ponovila proces jer sam čvrsto odlučila da da ću napraviti tu kulu od pijeska. Napravila sam ponovno svoju kulu i tako izgrađenu sam ju gledala kao da je sačinjena od zlata… U mislima sam došla do Australopitekusa…

Zaključak: gledajući sliku razmišljala sam o tome kako je gradnja moje kule u svijetu velikih bila samo dječija igra, a u mom malom svijetu je predstavljala osnovni prioritet. Shvatila sam da se moja mala odluka od tada ne razlikuje previše od velikih odluka velikih ljudi. Moj kolega Australopitekus gradi svoju kulu od pijeska i sada je na dobrom putu da ju izgradi do kraja… a moja nova odluka je da ga ne provociram na njegovom putu zdravog života i da ne rušim njegovu kulu za koju vjerujem da će biti izgrađena do kraja. Jer… ipak je to njegov put do uspjeha koji on zaslužuje.
Nakon što smo prelistale sve slike, nervoza od jutra je potpuno nestala i nakon kave s curama uputila sam se na kavu kod Australopitekusa. On je vješt sa lijepljenjem golih ljepotica na prozore… možda mi može pomoć zalijepiti nokat.

22:28 | comments (16) | print | permalink | back to top

ponedjeljak, 07.01.2008.

priča o kosi ili kako podnijeti kritiku

Mislim da je došlo vrijeme da napišem priču o onome čega imam najviše i što je u zadnje vrijeme postalo moj zaštitni znak. Naime, radi se o kosi. Nnnnnnndakle, imam dugu, gustu, kovrčavu kosu, što se vidi na slici priloženoj sa strane. I nije lako živjeti s time…
Jedno jutro sam se probudila i dok sam vezala kosu, kako nerijetko započinje priča - zazvonio mi je mobitel… bio je to Australopitekus.
Čim sam vidjela tko zove dala sam si za pravo da se javim sa „štae?“.
- Kosata?
- Da, ja sam – odgovorila sam uz smješak.
- Čuj, idemo se frizirat, zarasto sam.
- No shit, e…
Kao, nije očito… inače, konkurira mi što se tiće toga, ali mislila sam da se on nikad neće ošišati… jer on ne zna gdi je granica kad se o rastu kose priča. Postoji par teorija o njegovoj kosi… da će ostati bez nje ako se, nedaj bože, ozbiljnije razboli… da će se ošišati kad mu žena (ako ju uspije ikad imati) zaprijeti razvodom, ili ako mu ju eventualno pojede jedna od koza koje čuva ponekad (rekreativno).
- Čuj, ja nebi, ja samo odem da mi ju opere ako baš želiš da idem s tobom. – rekla sam mu potiho nadajući da će me ipak poštedjeti.
- E pa, želim. – Nije se dao zbuniti.
- E pa, dobro. – Dodala sam rugajući se njegovom tonu.
Nije mi bilo svejedno jer me odbio poštedjeti, ali obzirom da nema baš puno prijatelja brzo je ljutnja ishlapila i uzela sam jaketu, popila kavu na je'n, dva, tri i put pod noge. Sreli smo se na pol puta do salona, tj. Ja sam se dotepla do njega jer sam ja daleko od njega koliko je on daleko od salona. Dalje smo krenuli zajedno…
- I kolega, što te navelo da to učiniš? – znatiželja je ubijala tišinu.
- Pa, znaš štae, jutros sam se probudio i imao sam vlas u ustima… nisam mogao vjerovati jer, i sama znaš, ja nemam dlake na jeziku, ali kad sam konačno shvatio da je to moja kosa odlučio sam da je vrijeme za promjene.
- Aha, ej, a misliš da će ti biti lakše kad se ošišaš?
- Pa da, mislimmmmm... neću se skroz šišati… možda tak na tu dužinu kak je tvoja.
To mi se učinilo kao dobra ideja jer sam si razmišljala da se ošiša i obrije, nebi mogao iz države jer nebi ličio na fraera sa slike u njegovoj putovnici.
Putem smo se mimoišli s još jednim takvim.
- Gle, Australopitekus. – rekao je Australoptekus na što smo se oboje odvalili.
- Đizs, izgleda ko neandertalac. – dodao je cerekajuči se.
Nisam htjela ništa reči jer sam imala jednog takvog pored sebe, mogla sam se samo cerekati s njim. Brzo smo stigli do salona. Australopitekus je rekao frizerki da je došao na pranje kose i šišanje vrhova. Bilo mi je lakše kad sam čula da zbilja neće biti velike promjene jer je meni iz nepoznatih (zaista, nepostojećih) razloga draga njegova kosa.
Drugog jutra putujući k Australopitekusu na kavu (dugovao mi je to jer mi je uskratio onu dan ranije) stala sam pokraj iste one prodavaonice u kojoj sam neuspješno pokušala kupiti boju za tkanine… ali, eto, šampona po koji sam došla je, na sreću, bilo. Taj šampon je bio namjenjen Australopitekusu kao poklon u čast promjene. Reko, ajde nek se nađe... tko zna, možda ju počne i prat kad bude imao šampon.
Na kasi prije mene je stajao čovjek s kojim smo se mimoišli dan prije. Bilo je teško ne uočiti ga. Kad je osjetio da netko stoji iza njega okrenuo se, a i nije baš mrvica od čovjeka pa mi nije bilo svejedno kad me mrko pogledao. I što je imao vidjeti... sitnicu koja ga gleda sa dva preplašena oka i čvrsto drži svoj šampon u rukama. Dok sam smišljala spiku o vremenu, npr. "tmurno je danas, ha?" ili "izgleda da se sprema kiša, vama se ne čini?" bojažljivo sam mu se nasmješila… njegova reakcija je bila poprilično neobična.
- Đizs, izgledaš ko neandertalac! – rekao mi je i odvalio se.
Nije me naljutilo to što je rekao jer mi je sinulo da nas je čuo dan prije kako se zafrkavamo na njegov račun. Malo smo se preračunali što se tiće protoka zvuka kroz njegovu čupu.

Zaključak: Ponekad je teško prihvatiti kritiku, ali isključivo kad ti ju uputi netko tko ne griješi tamo gdje ti griješiš. Auatralopitekusova zafrkancija je bila bezazlena i vjerojatno si je zato i dozvolio da kaže toliko glasno ono što misli jer je znao da su njih dvojica tu negdje po tom pitanju. Ali svejedno me naveo na razmišljanje. Jel bi se Australopitekus ipak možda ošišao da je kritika išla u kontra smijeru? Nebitno, u svakom slučaju, ja ću morati pripaziti da ne dobijem od nekoga šešir kakav Slash ima. Još ako ga dobijem od nekoga kratke kose, saloni će vrištati moje ime.


pozdrav svima.

22:40 | comments (38) | print | permalink | back to top

subota, 06.10.2007.

priča o legendi o škorpionu ili kako pustiti problem da se sam riješi

Bila sam na hodočašću. Istina bilo je naporno ali drago mi je što sam otišla iz tog razloga jer sam ispunila zavjet koji sam dala uoči popravnog ispita prošle godine. Pješačila sam sa jako dobrom prijateljicom, nazovimo ju Tina, s kojom pijem kavu svaki dan ali putem sam shvatila koliko ju malo poznajem. Činilo mi se da to nije nikako u redu da, ono, svaki dan smo na kavi zajedno, a ja sam u dva sata shvatila kakva je uistinu i postajala mi je sve draža. Krajem hodočašća se nisam više ni odvajala od nje… kad smo stigle otišle smo na misu… ja se ispovjedila i tako to. Prilikom toga sam skoro ušla u ispovjedaonici tamo gdje je svećenik sjedio, ali mi je simpatični starac, sa smiješkom rekao:„Prođi s druge strane dijete, ovdje ja sjedim.“ Pukla sam od smijeha… a ni on se nije suzdržavao. Nakon njegovog blagoslova i skromne pokore stigla sam se i pričestiti. Ubrzo je misa bila gotova. Došlo je vrijeme i za ručak… Tini se nije išlo, ali ja sam inzistirala jer nisam ništa jela ujutro… a nahodala sam se. Popustila mi je i pošla sa mnom. Najela sam se, svojski. A Tina je jela ko ptičica.. ono što je ona pojela (ražnjić i krumpir) ja u oko stavim. Nešto joj se žurilo u kafić… a ja nisam ni slutila da nas tamo čeka posebno društvo. To su bile njene dvije prijateljice koje su išle s nama u prvi razred, ali su se prebacile, pa smo drugi nastavile odvojeno. Bilo mi je drago kad sam ih vidjela. Bila su još neka tri dečka s nama, ali nisam baš (zbog sramežljivosti) razgovarala s njima. Kasnije je došao još jedan… zanimljiviji… ali opet zbog sramežljivosti (iako sam ju dobro skrivala) nisam baš previše pričala. Cure su me pitale što mi je, al ja sam sa smiješkom odgovarala da nisam u formi. Malo o malo, postajalo je sve opuštenije. Počeli smo razgovarati… i onak, nešto je prozujalo… stvarno se činio ok. Nije pričao o glupostima i prihvaćao je svaku moju temu iako ga možda to o čem sam pričala nije zanimalo. Ono, to mi je bila jedna od boljih kava uopće. Sat-dva prije nek kaj smo trebale krenuti, cure su htjele promijeniti kafić, ali meni se nije dalo pa sam ostala s njim i još jednim njegovim prijateljem. Bilo je tako opušteno… da nisam htjela otići, ali eto, morala sam. Pozdravila sam ih obadva i otišla. Dva-tri dana kasnije smo se čuli i priznali si što je i kako je. Dogovorili smo se da se vidimo. Rekao je da će doći, ali eto, srećom na vrijeme mi je javio da ne može i da mu je žao. Bilo je i meni. Nakon svega toga sam mu rekla da je bolje da sve to prestane i da se ne bi trebali čut neko vrijeme. Nisam imala volje da se borim za nešto nepoznato. Dugo nije odgovarao i mislila sam da je ljut. Tina mi je rekla da mi ni ona ne bi odgovorila na takvu poruku. Ali on ipak je. Rekao je da se slaže, ali ipak bi htio da se čujemo. Ta poruka mi je značila, ne samo zbog situacije nego i općenito. Ja sam taj tip cure kojoj sve mora biti onako kako si ona isplanira i ubija me neizvjesnost. Volim biti spremna za ono što dolazi i ne podnosim kad mi sve ne polazi za rukom. Ulijeva mi sigurnost taj osjećaj da „držim sve konce u rukama“ – a to mi ponekad ne ide u korist… samo pogoršava situaciju.

zaključak:on mi taj put nije dozvolio da planiram. Natjerao me da pustim stvari da idu svojim tokom. Legenda o škorpionu kaže da škorpion sam sebe ubode kad se nađe u vatrenom obruču. Ja sam takva. Kad se stvari oko mene pogoršaju ja sam u stanju napraviti da mi je sve još gore. Istina, treba se brinuti i planirati zbog prevencije, ali ponekad bi trebali popustiti sili i pustiti kockice da se same poslože na svoje mjesto… slatke brige poput ove moje se same riješe i nije potrebno ništa učiniti da ne bi pokvarili ono što imamo (u mom slučaju „učiniti nešto" značilo udaljavanje od prijatelja). Da, ta moja slatka briga se riješila i sad sam bogatija za jednog prijatelja više.

pozdrav svima.

21:54 | comments (29) | print | permalink | back to top

četvrtak, 30.08.2007.

priča o kupovanju boje za tkaninu ili kako pogrešno procijeniti čovjeka

prije jedno 2 - 3 dana, otišla sam u obližnji dućan mješovitom robom da bih pogledala jeli možda slučajno imaju boju za tkanine... nisu imali. to mi je bilo dosta čudno obzirom da je tih boja prije bilo na svakom koraku. bilo mi je žao jer baš imam jednu majicu koja ima poseban kroj koji vjerojatno neću više nigdje naći. ta majica je neke čudne sivkasto crne boje... izgleda kao da je netko bijelu majicu svezao u čvorove i zamočio ju u naftu. meni je to bilo ružno, al eto poklonjenom konju se ne gleda u zube, pa sam ju zadržala... mada ju ne nosim, samo stoji u ormaru. i meni je tako jednog jutra sinulo da bih ju mogla obojiti u crnu boju... mislila sam, ono, možda bih ju nakon toga i mogla skombinirati s nečim. trebala mi je boja... nisam znala gdje da potražim pa sam pomislila da vjerojatno ima u običnom dućanu... ušavši u dućan, odmah sam se uputila prema kraju dućana jer su se obično tamo nalazile te gluposti. dražesna gospođa koja je inače radila u tom dućanu kao prodavačica, odmah mi je prišla i upitala može li mi pomoći... meni je to bila potpuno normalna stvar, da je prodavačica uljudna... i nije mi ni nakraj pameti bilo da nije uvijek takva. par minuta kasnije u dućan je ušla djevojka mojih godina. djevojka koja zaista nije loša. ista ona gospođa koja je meni minutu prije prišla i nudila mi pomoć, nije ni primijetila da se jadna djevojka ne može snaći među nepregledno složenim sokovima. prodavačica nije ni pomislila da bi joj mogla pokušati pomoći onako kako je meni pokušala. i dok sam ja razmišljala zašto je tome tako, zamijetila sam kako djevojka, nazovimo ju nera, ima na sebi iznošenu odjeću koju je vjerojatno dobila od nekoga. nije bila počešljana, a i maskara joj je bila malo razmazana... kao da ju je stavila dan ranije. pomislila sam da je možda njen izgled razlog prodavačicinom ponašanju. a moj zaključak nije bio daleko od istine. nera je zatražila pomoć, a ova joj je samo dobacila, onako s kase, gdje bih se trebao nalaziti sok koji je nera tražila. kad sam shvatila kakva je gospođa s kase koja se smješkala urednim, a bila osorna prema manje urednim ljudima... naglo mi je pala u očima. nisam mogla vjerovati da se netko može tako ponašati. osjećala sam neku neugodu jer sam par minuta prije toga čavrljala s njom. nije mi bilo nimalo drago kad mi je prošlo kroz glavu da sam se i ja možda koji put tako ponijela. spustila sam glavu i pošla kući... nije mi više trebala boja. izlazeći iz dućana, pozdravila sam svaku od njih zasebno... nisam htjela vjerovati da sam i ja nekad nekoga sudila po vanjskom izgledu. kad sam došla kući, otvorila sam jednu knjigu o psihologiji, jednu od mnogih koje imam, a da iz nepoznatih razloga samo skupljaju prašinu. knjiga je bila skroz laički napisana, to volim. bilo ju je jako lako čitati. u njoj sam naišla na nešto jako zanimljivo. pisalo je kako uvijek lakše oprostiti i pomoći lijepim ljudima. eh, fiziko moja... ta mi je rečenica bila kao pljuska.

zaključak: znanstveno je dokazano da mi vjerujemo da odijelo čini čovjeka, iako to nije uvijek točno. ponekad dajemo svoj sud prije nego upoznamo nekoga. ja sam to doživjela kad sam došla u srednju, i još uvijek nisam shvaćena onako kako želim biti. sve što ja želim reći je da se čovjeka treba suditi po djelima, inače će on biti suđen za zločin koji nije počinio.
pozdrav svima.

12:59 | comments (50) | print | permalink | back to top

subota, 02.06.2007.

priča o vježbi slušanja ili kako naučiti doživjeti

Pišem priču, opet priču, jer je preteško napisati pjesmu. Moja pjesma ne bi bila pjesma kad bi u nju umetnula sve riječi koje su potrebne da bi misli imale smisla. Dok ju sad ispisujem na tipkovnici prisjećam se kako sam ju prije nikoliko sati ispisivala na papiru. Sjedila sam na balkonu i slušala muziku uz kavu. Unatoč slušalicama u ušima sam čula ptičicu kako pjeva dok sjedi na grani oraha izraslog pored moje kuće. Malo sam ju tako promatrala, a onda sam uzela komad papira te počela zapisivati misli.
Ponekad mi se čini da ne slušam ljude oko sebe, a isto tako mi se čini da ne slušaju niti oni mene.
Masu puta mi se dogodilo da mi prijateljica kaže: „Sjećaš se kad sam ti pričala…“ a ja se ne mogu sjetiti… i to ne zato jer sam zaboravila već zato jer ju nisam čula… slušala.
Ljudi se više ne trude… a trud je potreban da bi shvatili jedni druge. Svi misle, dobro je ovako… ma drek je dobar kad nitko nikog ne kuži. Treba upotrijebiti malo mozga i uključiti sva osjetila da bih doživjeli nešto ili nekoga.
Zastala sam da bih popila gutljaj kave. Promiješala sam ju… slušala zvuk žličice, popila gutljaj i nastavila…
Prije dvije - tri godine sam pročitala knjigu od Paola Coelha… zvala se „Hodočašće“. U njoj su sadržane razno razne vježbe za… ja bih rekla… upoznavanje sebe. Kao na primjer: „Vježba sjemena“, „Vježba brzine“, „Vježba okrutnosti“, „Vježba vode“, „Vježba slušanja“ …i još par drugih kojih se slabo sjećam… trebala bih ponovno pročitati tu davno kupljenu knjigu…
Prelistala sam sadržaj u kojem je vježba koja je, unatoč tome što su neke bile još zanimljivije, zaokupila moje misli. Na 161. stranici, „Vježba slušanja“
Ide ovako:
Opustite se. Sklopite oči. Nekoliko se minuta pokušajte usredotočiti na sve zvukove kao da se radi o orkestru u kojem sviraju razni instrumenti. Ubrzo ćete početi razlikovati zvukove. Usredotočite se na svaki posebno kao da svira sam taj instrument. Druge zvukove pokušajte izbaciti iz glave. Svakodnevnim obavljanjem ove vježbe s vremenom ćete čuti nove zvukove. U početku ćete misliti da su oni plod vaše mašte. Zatim ćete otkriti da su to glasovi prošlih, sadašnjih i budućih ljudi koji sudjeluju Pamćenju Vremena.
Ja sam vježbu pokušala napraviti samo jednom i bezazlena je :). Sjela sam na klupu u vrtu i slušala… ljeto je bilo i sve se budilo. Trudila sam se obratiti pažnju na ama baš sve zvukove oko sebe. Prvo sam čula aute koji prolaze cestom, zatim ptičice… onda sam čula cvrčka koji mi je, sigurna sam, bio poprilično blizu. Zatim se pojavio zvuk aviona, a nedugo kasnije čula sam potočić kako žubori… šuškanje trave pod mojim nogama, lavež pasa, plač djeteta, zvuk košarkaške lopte, smijeh neke djevojke… počeli su se pojavljivati i zvukovi udaljeni kilometar od mene i iznenadila me njihova oštrina. Ustala sam i krenula u sobu po drugu knjigu. Penjući se drvenim okruglim stepenicama gledala sam svoje starke i slušala njihov zvuk. Kroz glavu mi je prošlo da je i moje starke neka duša morala napraviti… a onda sam čula zvuk neke daleke zemlje u kojoj je živjela ta duša i prisjetila se rečenice: „… zatim ćete otkriti da su to glasovi prošlih, sadašnjih i budućih ljudi koji sudjeluju u Pamćenju Vremena.“
Tada sam shvatila vježbu…

zaključak: danonoćno lepršamo kroz život bez da se osvrćemo na neke scene (događaje). Iako se čine bezvrijedne te scene… blicevi… ili kako god, oni mogu pomoći u otkrivanju novih osobina, pridonijeti… ja bih rekla… onoj sočnosti života, a mogu pomoći u istraživanju svog, a tko voli, i tuđeg uma (o čemu je bilo riječi u priči „Priča o razvijanju snage misli ili kako potaknuti privlačnost“.)
Nakon što sam shvatila vježbu, odnosno zaključila nešto novo (i to sama) zadovoljna sam legla u krevet i pročitala knjigu „Demon i gospođica Prym“ – Paulo Coelho ...nije loša :)
pozdrav svima.

16:29 | comments (75) | print | permalink | back to top

subota, 12.05.2007.

priča o avanturi ili kako napisati prvu i posljednju ljubavnu priču

Ležala sam u krevetu i razmišljala… ne sjećam se o čemu, uglavnom bilo mi je dosadno. Ušuškala sam se pokrivačem i stavila slušalice… svirala je ona meni najdraža od ovih laganih… wonderful life (black).
Dok sam već polako tonula u san zavibrirao mi je mobitel… „tko smeta?“ javila sam se… bila je Dunja. Htjela je da se prošetamo… „a di ćeš po ovom mraku, jadna nebila“ vrisnula sam. Ona je samo tiho rekla „a dobro… nema veze ak ti se ne da… bum ja nazvala Jagodu“. Osjetila sam po njenom glasu da ju nešto muči i da želi razgovarati, al bilo mi čudno što će zvat Jagodu jer znam da njih dvije nisu na toj razini da se povjeravaju jedna drugoj… inače sam ja bila ta koja sluša uvijek. A onda sam se predomislila „ aha, a mogu ja s vama?“ nasmijala me sa biserom „je stara moja, onda to nije tekma, to je turnir“… uzela sam kaput i šmugnula, onak u trenirci, prije nek kaj mi neko veli da ne idem nikam jer moram npr. oprati posuđe. I tak. Putem sam umirala od straha – bojim se mraka. Govorila sam sama sebi kak sam glupa jer to radim. Pretrčala sam pola puta i zaletjela se u njena vrata jer se nisam mogla zaustaviti… a onda sam se skljokala na pod dok su mi se zvjezdice vrtjele oko glave. Dunja je otvorila uz rečenicu: „očekivala sam prasak, al kaj za boga miloga radiš na podu“ A ja ono ko idiot, klimam klavim i gledam ju iz žablje perspektive: „paaa… čekam tebe… nnnnnnda…“ Pomogla mi je da ustanem: „ajde, diš se, kava je gotova“… …„ej, a kokice?“ – izigravala sam derište… al spustila mi je: „i muzičku mlada damo?“ krenule smo prema kuhinji… upitala sam: „čuj, a Jagoda nije tu?“… … „ma daj, kaj ti je, mislila sam da kužiš da je to muljaža da te dobijem da dođeš ovdje mulo jedna“ … i tak dok me častila uvredama koje mi na jedno uho uđu, a na drugo izađu nije prozborila ništa neobično i pomislila sam da ju treba malo potaknuti: „zvučala si mi potišteno kad si nazvala, zato sam došla… inače znaš da ti mene boli briga… “ prekinula me: „daj popij kavu i gremo prošetat“ Popila sam je na je'n, dva, tri… ponovo se obukla i izašle smo. Polako smo hodale… mali koraci sa rukama u džepovima… nisam mogla više izdržati: „onda… kaje bilo? Kaj te muči njofra?“ počela je pričati… malo po malo se otvarati. Rekla mi je sitnice o kojima mi nikad nije pričala. Priznala je da nije nezaljubljiva… rekla sam joj da je u redu. Da svi mi nekad ne želimo pokazati osjećaje, i to čist onak iz straha da nam veza neće uspjeti… ne želimo prerano pričati neš što nije sigurno. Rekla mi je da joj se dogodilo ono što nije htjela… nije se htjela zaljubiti. Dogodilo se da je upoznala nekoga. Nije joj se svidio na prvi pogled… mislila… ono… tip ko i svaki drugi. Al malo po malo… skužila je da joj baš paše. Inače je prava feministica i vodi ju ona - svaki je nevin dok ne progovori. Al ovaj put je bilo nešto drugačije. On je pred njom progovorio… i ona je mislila da stvarčice koje on govori ipak možda nisu potpune bedastoče… čak su joj bile simpatične. Dao joj je broj iako ona njemu i nije bila nešto… i to joj je na neki način bilo fora jer je bio prvi koji joj nije pokušavao prodati one stare izlizane: „je tebe gledam cijelu noć, najljepša si mi“
Odlučila je poslati sms… odgovorio je tek ujutro… što nije dobro, obzirom da je poslala navečer. Čuli su se… ponekad… skužila je da voli pričati s njim, ali sve je to polako trajalo. Spomenula je da se ona oko njega trudila nekih pola godine… on se tek kasnije iz nekih nepoznatih razloga razbudio. Skužili su se… mada je on njoj stalno govorio da ju ne kuži. Al sve u svemu bilo im je okej. Ispričala mi je neš zanimljivo… na novu godinu je malo popila i iznudila da joj kaže da ju voli (pa tko još to ide napravit?? ajmeee) i fakat joj je reko… onda moš mislit kak mu je dosadna bila… ona tvrdi da se ničeg ne sijeća i da joj je on ispričao kaje bilo… al ja nekako sumljam da se ne sjeća… uglavnom… nešto kasnije su se počeli viđati… kavice i to. Al onda je nju neš primilo i nije više mogla… neš joj je govorilo da to nije u redu… Na tom dijelu priče je stala jer smo se zaustavile kod fejst fuda da si ona kupi kebab… a kebab = fuj… ja sam uzela vegetarijanski. Nastavila je s pričom… (punih usta) …nešto ju je kočilo da nastavi s time. Nije sigurna jel nije mogla ili se nije htjela viđati s njim… kao da ju je lagano popuštala zaljubljenost iako im je bilo super kad su zajedno. Ono… totalno ga je kužila… znala je (djelomično) kako treba s njem… do koje granice može ići… kad nije potrebno da išta kaže. Nije htjela prekinuti sve jer joj je bilo skroz okej i bilo joj je žao, al osjećala je da mora… da nešto ne štima…
Njemu se isto nije sviđala ta ideja… nije joj htio prestati dolaziti… rekao joj je da se zaljubio u nju i da ne želi da sve prestane. Htio je da se vide barem još jednom… pristala je. Našli su se. Donio joj je slatkiš… i napisao pjesmu… jako lijepu… zbog koje je pustila suzu. Dao joj je to tek dok ju je vozio kući… uz molbu da im da još jednu priliku… i sve je to bilo lijepo i romantično… mada on nema pojma kaje romantika… al slučajno je pogodio… sve je utihnulo i nisu se vidjeli neko vrijeme… a slabo su se i čuli… gotovo nikako. Ali falio joj je jako pa ga je još jednom pozvala i bilo je slatko… al shvatila je da nije kao prije i da je pokvarila nešto što je moglo biti lijepo da je pustila da ide svojim tokom. Shvatila je da su se i njegovi osjećaji ublažili i da ih više ne može vratiti… sve između njih se gasi i žao joj je jer... ipak... je sve to nekad bilo lijepo…
Ja sam to shvatila ovako…

zaključak:kad upoznaš nekoga… kao u npr. Dunjinoj situaciji… tko ti se svidi… i kad ti paše… treba ga čuvati koliko god možeš. Kako ćeš znati da ti paše? Tako da vaš odnos možeš usporediti sa tetrisom. Tetris je jako dobra igra. Uči nas prilagođavanju trenutku i situaciji. Svjedoči da je nekad potrebno riskirati i da nije uvijek sve izgubljeno kad se tako čini. Dobro nam pokazuje da nismo svi jednaki ali da se možemo prilagoditi jedni drugima i kao skladna cjelina ići dalje.
Sa Dunjom sam se razišla na pola puta od moje i njene kuće. Zahvalila je što sam ju slušala okrenula se i otišla… dugo sam gledala za njom i razmišljala o tome koliko ima smisla da se zamaramo s time ako smo i ona i ja svjesne toga, da ju sad nazove, nebi se pristala vidjet s njime… ah, to je valjda ta teenagerska zbunjenost…
pozdrav svima.

21:11 | comments (70) | print | permalink | back to top

subota, 21.04.2007.

priča o radilicama ili kako se mirno pobuniti

Ovo je pričica u obliku mirnog prosvjeda i iskreno se nadam da će neki od vas ovo pročitati do kraja. Ako pet vas prijeđe na moju stranu to će za mene biti veliki, veliki dobitak.
Radi se o testiranju na životinjicama. Naravno da ne potičem testiranje na životinjama, ali mislim da je to u redu. Ako nam je cilj da se takvim testiranjima spase ljudi naravno da ih se neće oštećivati takvim testiranjima na ljudima. Ne bojkotiram proizvode na kojima piše da su provjereni na životinjama (samo ih djelomično izbjegavam) i mislim da je to ispravno. Teško je razmišljati glavom a ne srcem… ali trudim se. Nemam namjeru hodati ispucanih i krvavih usana ili ruku jer se Labello i Nivea testiraju na životinjama, ali u zadnje vrijeme stavljam Melem – trudim se :):). Isto tako neću trpjeti bolove ako mogu uzeti Plivin lijek koji je također testiran na životinjama. Naravno da ću obuti adidaske kad idem trčati uvečer… perem zube sa Calgon pastom za zube… Iz suosjećajne želje da ne gušim ljude oko sebe, redovito koristim Rexonu. Imam pun ormar Miss Sixty traperica i nemam ih namjeru ne nositi. Sve to kupila sam bez ikakvog razmišljanja i nije mi bilo ni nakraj pameti da je to nekoj životinjici naškodilo. Nekoliko puta sam putem e-maila primila potresne fotografije i videe životinja od dečka kojem se sad javno ispričavam… nije mi namjera da umanjim vrijednost njegovog suosjećanja sa tim životinjicama. Obećavam da ću mu, kako bi bila sigurna da je primio ispriku, kroz nekoliko dana poslati mail isprike.
Idemo dalje…
Spomenula sam u naslovu radilice… za one koji ne znaju to su pčelice. Zovemo ih radilice jer su one u košnici zadužene za sve poslove. Starije radilice izlaze i napuštaju košnicu radi potrage za peludom, za razliku od onih mlađih, starih tek tjedan dva, koje se zadržavaju u košnici da bi prehranjivale leglo, odnosno ličinke i maticu. Zašto ovo sve opisujem? Zato da neki, a moja je želja da to bude što više vas, uvide koliko su one u stvari dobre i marljive… a njima prijeti izumiranje. Neki dan sam u nekim novinama, ne sjećam se kojim, pročitala da u cijeloj Sjevernoj Americi nema, odnosno ima jako malo, pčela. Zašto je tome tako? Ea… upravo zbog čovjeka... i tako banalnog razloga. Naime, u Sjevernoj Americi ima više telekomunikacijskih mreža no što naše pčelice mogu podnijeti, dakle previše. A te mreže se naravno otimaju koja će imati više pokrivenog prostora. Evo kako to ide… na svakih slobodnih par kilometara oni zapiknu odašiljač… cijeli glupi prostor Sjeverne Amerike je popikan sa repetitorima… ono možeš ih brojati iz auta kao minarete u vožnji kroz susjednu nam BiH. A što se onda dogodi? Radilica iziđe iz košnice, odašiljač ju dezorijentira, ona odluta i ugiba u divljini… Ha? Nije dobro jelda? Ea… upravo je to ono što me naljutilo. Čitajući taj članak u tramvaju, pogledala sam kroz prozor… al zapazila sam skupinu budala… to su bili prosvjednici sa nekim glupim transparentima tipa: „Spasimo životinje“, „Spriječimo testiranje na životinjama“, „Bojkotirajmo proizvode testirane na životinjama“. Što me uznemirilo? E pa upravo to što svi oni prosvjeduju, al ne samo da prosvjeduju već prosvjeduju sa mobitelima u džepovima… e pa ma nemoj... Onda shvatiš kako čovjek može biti glup… izlazim iz tramvaja… jaaaako uznemirena… kopam po torbi, al ne tražim gun (mada imam tu želju jer bi ga dala toj ekipici idiota da si skrate muke) već tražim naočale jer je sunce jako sjalo… od previše svijetlosti me glava zaboli . Dok sam tako kopala po torbi priđe mi neka teta… naoko pametna, al kad sam zapazila bedž na njenoj lanenoj košuljici odmah sam znala o čemu je riječ. Htjela je da potpišem neku peticiju. Meni su misli zaokupile njene krpice koje je imala na sebi. Imala je lanenu bež kombinaciju, a na nogicama platnene cipelice sa đonom, sigurna sam, prirodna guma od kaučukovca. Dok sam ju tako potajno promatrala dok sam iščitavala papir koji mi je dala, ko za vraga, njoj je zazvonio mobitel… i to visio joj je oko vrata… to je bila kap koja je prelila čašu... prošlo mi je kroz glavu - koja licemjerka. Razočarano sam joj vratila papire uz ispriku i obećanje da nemam više vremena, al da ću sigurno kasnije to potražiti na netu da vidim o čemu je riječ i da ću potpisati ukoliko to bude u skladu s mojim opredjeljenjem.
Ja sam taj događaj shvatila ovako.

Zaključak.Naši prosvjednici nisu dovoljno obrazovani. Dnevno gaze milijune životinja a nisu toga svijesni. Albert Einstein je jednom rekao da ako izumru pčele da će i ljudi početi izumirati četiri godine kasnije. To znači da ćemo se morati dogovoriti. Ili ćemo napravit zakon o broju telekomunikacijskih mreža i općenito, ili ćemo svi pocrkat sa super mobitelima u rukama. Javna isprika i pozdrav svima.
btw. sve ovo gore je mlačenje prazne slame ako se osvrnemo na ovako nešto: Mala Anja

17:46 | comments (13) | print | permalink | back to top

subota, 31.03.2007.

priča o glistama ili kako poludjeti kad te netko isprovocira

Učinit će se glupa priča, al ima svoju poantu.
Evo, bilo je to prije par dana, malo više od par, nebitno. Na satu biologije smo započeli raditi životinjice i tak. Meni, osobno, je ta biologija ustvari zanimljiv predmet, zapravo su mi svi zanimljivi, osim njemačkog i matematike (to znaju oni koji su pročitali priču o polaganju godine ili kako preživjeti urnebesan dan). No, započeli smo te životinjice… onak… polagano… od najjednostavnijih pa do složenijih. Prvi sat nove cjeline bio je jeako doooosadan… ono totalno. Mislim da se radilo o nekim praživotinjama. Čak se ni ja nisam imala volje uključiti biserima koje samo ja znam ispalit, onak kak ne zna niti jedna teta u Zagrebu i šire. Al ni to sad nije bitno. Par sati kasnije dotepli smo se nekak do kolutićavaca (tu spadaju gujavice). Profesorica je rekla da bi bilo dobro ako netko može da nek donese neku gujavicu (živu) da ju ostali vide jer navodno ima neke dlačice... naravno, javila se jedna kolegica iz razreda i rekla da bude ona to donesla. Svi su to jedva dočekali… nije nitko tak trknut da se ide otimat za to ko bude donesel gliste… makar to stajalo 5ice.
Eh, da… došao je i taj idući sat na kojem smo si trebali pogledat te gliste. Ja sam totalno zaboravila kaj je na meniu taj dan pa se nisam psihički pripremila na gledanje gliste sa udaljenosti od 20 cm. Profesorica niš nije spominjala. Al je zato sat bio dosadan da dosadniji nije mogao biti. Nitko nije obraćao pažnju na nikoga. Casper i ekipa su se cerekali u zadnjoj klupi (zvuče ko zlikavci). Jagoda i Višnja su spavale u klupi do moje, a Dunja i Klementina su se dopisivale… ostali su piljili u strop… il kroz prozor… il na pano (koji je očajan za jedan gimnazijski razred). Ja sam bila jedina koja je piljila na ploču, dok mi Casper nije rekao: „A sad mi je jasno zakaj su ti oke tak zelene. Zbog odsjaja.“ Zakolutala sam tim zelenim okama i zapiljila se u knjigu. Dok sam se tak uspavljivala, iz nepoznatih razloga sam pogledala na zid na kojem je bila slika projicirana grafoskopom. U prvi mah sam se uplašila kad sam vidjela neke pandže. To me popustilo kad sam shvatila da je to ustvari profesoričina ruka. Prvi put sam opazila kako ustvari dugačke nokte ima ta teta. Dok sam se fokusirala na njene nokte, uši mi je proparala rečenica:
„Profesorice, ja imam gliste!“
Svi lom…
Razred se odvalio… dugo se nisam tak nasmijala.
To je bila ona kolegica koja se prethodni sat javila da bude donesla gliste. Bilo mi je smiješno to kaj je rekla, a još smješnije to kaj je skužila kaj je rekla i počela se smijati sama sebi.
I profesorica se smješkala… to treba vidjet… al dobro sad.
Uglavnom, cura je donesla gliste… obzirom da nije bilo kolegice koja sjedi samnom, zapala me ta sreća da će zbog nedostatka prostora stavit gliste na drugu polovicu mog stola. Naravno, ova jedva dočekala da ih pusti da gmižu negdje. Poludjela sam… ono pustit će mi neke gujavice za koje uopće ne znam jel su zdrave da mi gmižu po stolu na kojem ja moram pisati. Al, ok… suzdržala sam se i nisam ni riječ rekla. Profesorica je stavila komad papira na drugu polovicu mog stola i istresla zemlju sa glistama na taj papir. Dok su to svi promatrali širom otvorenih očiju profesorica je odlučila dodati mi sol na ranu… uzela je jadnu glistu onim svojim noktima koje sam spomenula i tak ju držala da svi vide. Malu glistu je držala u zraku na visini cc pol metra od klupe dok se ova jadnica svim silama koprcala da se oslobodi iz njenih noktiju. Ispala joj je par puta… i zadnji put kad ju je ponovno uzela glista je prolupala. Znaš ono kak izgleda čovjek koji ima padavicu kad dobije napadaj. E točno tak se glista vrtila u profesoričinoj ruci.

zaključak:znala sam kako se jadnica osijeća. Pokušala je biti hladna i bez reakcije kad je moja kolegica počela čačkati po njenom staništu, kao i onda kad ju je moja profesorica uzela iako ju je vjerojatno to zaboljelo. Pukla je tek kad je bila 100% sigurna da ju ova neće brzo pustiti. Ono… nije da sebe poistovjećujem sa glistom… Ali, moja je narav takva. Uvijek ću dozvoliti prvu, drugu… pa i treću grešku. Al kad kad skužim da tome nikad kraja… ne mogu si pomoći. Postoje ljudi koje je lako isprovocirati i oni kod kojih je to malo teže. Ja spadam u ovu drugu skupinu. Ponekad je to dobro… ali ima svoju cijenu.
pozdrav svima.

17:08 | comments (42) | print | permalink | back to top

utorak, 19.12.2006.

priča o prijateljstvu ili kako otjerati strah

Tu večer, bilo je to prošlog Badnjaka… dogovorila sam se s društvom da odemo na kavu. Htjeli smo svi skupa dočekati Božić u Jagodinoj i Dunjinoj kući.
Bio je mrak a ja se bojim mraka. Krenula sam, a da bi došla do tamo trebam proći kroz nenaseljeni dio. Kroz taj nenaseljeni dio vodi ulica bez rasvjete, a nigdje ni jedne jedite kuće. Da stvar bude gora… zazvonio mi mobitel... ono, iznenada. Stresla sam se.
-Tko smeta?
Upitah po običaju… ovog puta malo povišenim tonom… od straha.
Slim me nazvala i rekla da će sa njenim malim, kak ga je ona zvala, ići na onu kavu koju mi je odavno spomenula… samo kaj se ja toga nisam sjećala. Zapravo mi je ostalo negdje zamućeno u sjećanju da su se htjeli vidjet, al nije mi ostalo da su se išta dogovorili… njih niko ne razumije… a bome se ni međusobno ne razumiju.
Dogovor je bio da se vide na kavi. Prijedlog je bio njegov. Nije se protivila… štoviše baš joj se dalo. Al problem je bio taj što ih je do te kave dijelilo tjedan dana, a oni oboje, kakvi jesu, stigli su se u tih tjedan dana sedam milijuna puta porječkat. Te svađice su se ponavljale iz dana u dan. Ajde da su imale smisla, al ono… nisu… nisu mogle bit gluplje. Poznavali su se ,valjda, dosta dobro, al zapravo nisu niš znali jedno o drugome. Bili su zapravo samo malo bolji, poznanici, prijatelji, iako su naoko izgledali drugačije. Nije bilo nekog feelinga između njih, al nije to bila potpuno normalna situacija između njih.
-Stara, ja nebum z vama, iem na onu kavu, znaš onu… rekla sam ti onda…
-Ma da, da, da… znaaaam… sjećam se.
Prekinuh ju želeći da ne skuži da se ne sjećam… ispalo bi da sanjarim dok mi se jada. Zadovoljna što se ne ljutim poželjela mi je sretan Božić i poklopila. Po njenom glasu skužila sam da je dobre volje i da je sretna kaj ide s njim… inače joj je uvijek bilo svejedno. Bilo mi je drago zbog Slim i pomolila sam se da sve dobro prođe.
-Ea!
Zaključih naglas i ubrzano molitvu.
Primijetila sam da se približavam raskrižju, a to me asociralo na vampire. U jednoj knjizi sam pročitala da vampiri tjeraju svoje žrtve prema raskrižju. A na raskrižju, baš ovakvom kakvom sam se ja približavala, ih dokrajče. Tek onda mi nije bilo svejedno jer sam sama Bogu iza nogu bez igdje ijedne kuće. Ispred mene iz nekog grma iskočila je velika mačka boje crne guccijeve torbice…
Sva sam protrnula. Mačka me se nije bojala. Stajala je ispred mene i piljila u mene velikim zelenim očima. Sinulo mi je da sam vidjela na nekom dokumentarcu o medvjedima kako ljudi trebaju pokazati medvjedima da se ne boje… doduše mačka nije medvjed, al ja sam se ove bojala kao da je. Vrijedilo je pokušati, ipak mi nije bilo u planu cijelu noć stajat na ulici, osim toga bila je hhhladna Badnja noć, a baš i nisam popila antifriz, pa…
Krenula sam prema njoj, a ona je spustila pogled. Onda je, onako pokoreno, spuštene glave, krenula prema meni laganim i sigurnim korakom. Napravila je nekoliko nježnih koraka oko moje desne noge, a onda je nestala… nisam vidjela kamo jer je bila noć. Nastavila sam hodati… malo manje sam se bojala.
Ponovno sam se sjetila Slim, njenih nebuloza i onog njenog. Smijala sam se. Bilo mi je čudno jer neke stvari u vezi njih dvoje uopće nisu bile smiješne. Bilo mi je žao jer su imali tak čudno prijateljstvo koje je uz malo više iskrenosti moglo bit nešto puno ljepše.
Počela je padati kiša… polagano. Sjetila sam se kako bi Slim psovala jer bi joj se kosa uvila. To je uvijek bilo zanimljivo slušati… njene dječje psovke. Nikad nije znala (htjela)
Opsovati išta vrjednije od miša, rajčice, maline, lifta… a kad je imala inspiraciju Australopitekus i ja bi ju namjerno zafrkavali samo da nam psuje.
A i taj njen prijatelj je ublažio svoje psovke slušajući nju. To je ljepo kad vidiš kak netko smanji psovanje. Pomislila sam kako je ona dobra osoba i kako bi ja htjela bit kao ona.
Bilo mi je hladno pa sam požurila. S pozitivnim mislima u glavi prešla sam raskrižje, i požurila da ne stignem zadnja… barem prije Australopitekusa. Stigla sam brže no što sam imala u planu. Snažno sam pokucala na vrata, naravno ozlijedila prst na vijenac koji je visio na vratima te ušla ne očekujući odobrenje iznutra. Unutra su svi sjedili oko kamina i smijali se šalama. Skidajući jaknu sve sam ih izljubila te im se pridružila. Ponovo sam se sjetila Slim, i to kako mi je žao jer nije s nama. Pomislih kako ću ju nazvat i nagovorit da ipak dođe kasnije.
Naravno nije ni to prošlo bez mog bisera…
-Ljudi moji, Slim nije došla samnom, doći će kasnije i dofurat komada… a ja sam vam putem srela medvjeda!!

pozdrav svima.

18:28 | comments (30) | print | permalink | back to top

srijeda, 01.11.2006.

priča o razvijanju snage misli ili kako potaknuti privlačnost

Ovo je potpuno glupa priča i onima kojima pada na pamet nešto zabavnije toplo preporučujem da to slobodno odu raditi. Oni koji ipak žele pročitati ovu priču, neka se ugodno smjeste u svoje foteljice jer će im jedino to biti ugodno dok ih ja mučim svojim pametovanjima. Uopće pojma nemam zašto ovo, ovako i u ovo vrijeme pišem, ali nakon ovog privlačnog uvoda ćete vidjeti kak to izgleda dok ja nemam inspiraciju.
…e… ovako…
Neki dan…ono… činilo se da će sve biti potpuno normalno i bezvezno kao uvijek. Probudila sam se prije budilice. Izvukla sam, bez gledanja, iz ormara hlače i majicu. Bilo je čudno kaj je to pasalo jedno s drugim. Spremila sam pol knjiga za školu… drugih pol mi se nije dalo tražiti. Al spremila sam njemački i matematiku… to je važno i to se mora. Sišla sam u kuhinju, popila kavu na „jen, dva, tri“ i zbrisala na stanicu. Naravno presrela me susjeda (starija gospođa) i molila me da joj kupim tablete u ljekarnoj jer ona iz meni nepoznatih razloga ne može u grad. Uzela sam novac i bezpogovorno klimnula glavom. Kad sam stigla u razred srela sam Jagodu. Brisala je ploču… to mi je bilo jedino čudno u tom jutru. Ostavila sam ju da uživa u poslu i spustila se kat niže u kantinu. Dole je Australopitekus ždero svoju pizzu i smijao punih usta se jer mu je Micek pričao kak ribe nisu grizle dok je bio u ribičiji. Nije mi ih se dalo slušati pa sam brzinski kupila svije žvake i kolu i otišla u razred. Putem do razreda, jedna žena, koja je hodala ispred mene, zapela je za zadnju stepenicu (kao ja onda ispred konzuma, za one koji se sjećaju) i tako raširenih ruku poletjela po zraku. Srećom, ništa nije slomila. Samo joj je gomila fascikala, koje je nosila u rukama, poispadala po podu. Stajala sam malo dalje od nje da ženi ne bude neugodno jer sam vidjela njenu nespretnost. I dok sam ja tako razmišljala bi li joj, ili ne, išla pomoći da skupi te fascikle, dogodilo se nešto najčudnije što sam ikad vidjela. Žena je pogledom skupila i podignula fascikle s poda. Nije ni prst pomaknula. Zadovoljna i sa smješkom na licu je pažljivim korakom odšetala u kabinet. Ostala sam zbezeknuta. Stajala sam nijema na dnu stepenica i pokušavala se sabrati. Došla sam u razred i samo sjela. Jagoda mi je prišla i, ne znajući što se dogodilo počela smijati… cerekati. Bila sam tako zbunjena. Jagoda mi je rekla onako kroz smijeh:
-Kaj ti je? Izgledaš ko da te neko išamarao.
…A onda se, ko za vraga, niotkud pojavio Casper. Samo se zapiljio u moju facu i izjavio:
-Isuse, kak si ružna!
Znala sam da se pokušava zezat… to je njegov stil.
Oči su mi se napunile suzama… bila sam toliko zbunjena zbog onoga što sam vidjela na stepenicama da nisam mogla progovoriti. Casper me tako gledao neko vrijeme, a onda se obratio Jagodi:
-Jeli se i tebi čini da je Djevojka s juga posebno ružna danas?
Jagoda je prihvatila njegovu šalu… dobro me pogledala i rekla:
-Da nekako su joj nos i uši naglo narasli.
Cijelo sam vrijeme bila svjesna da me zezaju, ali nisam mogla reći ni riječi samo sam šutila i sjedila. Onda mi je Casper rekao da sam šutljiva jutros. Nisam više mogla… počela sam plakati, a onda su tek skužili da nekaj nije dobro. Naglo su se uozbiljili oboje i počeli me malo bolje gledati.
Progovorila sam ali nepovezano…
-Podigla je fascikle pogledom…
Zbunjeno su me pogledali, pa onda sebe međusobno, pa onda opet mene. Casper je bio zbunjen:
-Čekaj… polako… sve nam ispričaj.
Nisam znala od kud bi krenula. Nekako sam sklepala proču o onome kaj sam vidjela na stepenicama. Casper mi je dok sam tako pričala spremio knjige, žvake i kolu u torbu i polako mi obukao jaknu. Primio me za ruku i rekao Jagodi da će se brzo vratiti pa neka kaže profesoru da će malo zakasniti na prvi sat. Doveo me doma i objasnio mojoj mani da mi nije dobro i da će navratiti kasnije kad škola završi. Legla sam da se malo odmorim. Dok me je ušuškavao rekao mi je da mi vjeruje da sam to vidjela. Dok sam tak ležala polako sam se smirila i mogla sam normalno pričati.
Sjetila sam se da sam to već vidjela u jednom filmu; neka kineskinja je piljila u jednu vazu i ta vaza se raspuknula na sve strane.
Sinulo mi je da možda svatko posjeduje takve sposobnosti. Htjela sam to isprobati.
Položila sam ruke na svoja ramena (svaku ruku na suprotno rame). Nisam ih micala ali sam u glavi zamišljala kako se pomiču. Nakon nekog vremena su se stvarno počele pomicati. Krenule su prema licu, ali su se zaustavile na vratu. Obuhvatila sam vrat dlanovima, ali onda sam shvatila da ću se ugušiti ako ne prestanem. To je bio korak ka buđenju iz transa. Imam kontrolu. Ja sam to shvatila ovako…

zaključak: svi smo mi rođeni sa darom. Samo što ga neki od nas razvijaju više, neki manje, a neki uopće ne. Nemamo vremena istražiti sebe. Više ne poznajemo svoje mane i slabosti, kao ni vrline i sposobnosti. Iz dana u dan nas iznenađuju naše reakcije. Premalo istražujemo vlastiti um koji je već postao nepoznanica nepopunjenog kapaciteta.
pozdrav svima.

21:03 | comments (48) | print | permalink | back to top

četvrtak, 07.09.2006.

priča o polaganju godine ili kako preživjeti urnebesan dan

Pozdraf svima!
Evo, ovako...blog je bio u stanju mirovanja neko vrijeme... Radila sam cijelo ljeto, pa nisam imala vremena da nabacim nešto... Nema veze, nije niko skužio.
Ako nekog zanima, filala sam krafne u jednoj "našoj, poznatoj" firmi. Nije bilo teško, al dugo se radi pa je naporno i poživčaniš krajem dana... Al sve u svemu, bilo je u redu.
S obzirom na sve to nisam baš imala vremena za učenje, a morala sam učit jer sam morala izići na jesenske popravne rokove. Knjige sam se primila točno četiri dana prije roka i naštrbala godinu... Al ono... naštrebala. Učila sam cijelu noć prije roka ...a ujutro, umorna, neispavana, razdražljiva i dekocentrirana osjetih da sam spremna za ispit. Tata me je odvezao, a putem mi je rekao da je sve ok. zbog toga mi je bilo puno lakše... Putem do škole sam dobila nekoliko sms-ova podrške koji su mi podigli samopouzdanje... (Lane, Ive, Maja, Kolega, Stella... hvala vam) Ispit sam pisala sat i pol... Činilo se ko pet minuta. Slomila sam dvije olovke i gumicu... Al psihički sam se opuštala držeći se olimpijskoga gesla -važno je sudjelovati. Rezultati su objavljeni dan poslije... Položila sam pismeni... korak do prolaza. U pet popodne otišla sam na usmeni... Mama me je poljubila, a tata mi je opet rekao da je sve ok. I opet mi je bilo lakše. U međuvremenu sam se čula s prijateljima... Bilo mi je drago jer su svi bili uvjereni da ću položit... I mene su uspjeli uvjeriti. Kad sam stigla, profesor je izašao i nasmješio se... Čekala sam da nešto izusti, a to mi se činilo kao cijela viječnost... Sve što je rekao bilo je:"Odi, Agata" ...A ja ono, ko da me je neko ošpamario... Pa prvu me je pozvao unutra. Nisam mogla vjerovati. Sjela sam na onu drvenu stolicu u učionici, al imala sam osječaj kao da sijedim u mravinjaku... Ispočetka me je polako ispitivao ono što sam znala... A kasnije, ko za vraga, pitao me konjuktiv preterita koji sam preskočila jer nisam očekivala da će me to pitati... Onda mu je, nebi vjerovali, zazvonio mobitel... Hvala onome ko je zvao... On se samo ustao i otišao obaviti razgovor... A meni je profesorica iz komisije (jako draga gospođa) opširnije stigla dati odgovor i uputila me na koje primjere glagola da ciljam... Kasnije se profesor vratio iz kabineta i na moje iznenađenje ponovio isto pitanje... A ja sam mu, naravno, tečno i bez greške izrecitirala ono u što me profesorica uputila. Profesor je skužio, ali nije ništa htio reći... Rekao mi je nek idem kući pijevajući, a meni se na lice zalijepio osmjeh koji se nije skidao. Nastavit ću u općoj gimnaziji i sretna sam ko nova godina... Na putu kući otišla sam u kineski dućan... I to drugi put u životu. Otišla sam s namjerom da kupim papuče... ha ha... Ma trebamo ih imat u školi zbog "kućnog reda". Usla sam nabrzinu u dućan i htjela sam to brzinski kupit da odem što prije. Nevjerojatna gospođa s kase mi je prišla s leđa i vrisnula kineskim naglaskom:"dobar dan, izvolite". A ja, kao da me grom puknuo, bojažljivo sam joj rekla sa tražim obične kućne papuče... Donijela mi je da probam neke... joj... neke rooooze... sa medekom koji ima coflek... uf, al znaš kaj, kupila sam ih... nitko nema takve.. ha ha... Uredno sam platila i otišla... svratila sam u konzum da si kupim zvake i kolu, al prije toga... dok sam se penjala stepenicama prema dućanu, prekopavala sam po novčaniku i tražila člansku iskaznicu od knjižnice jer sam i iamo namjeravala svratiti, zapela sam za onu zadnju stepenicu i raširenih ruku poletjela po zraku... ha ha... Moš mislit kak je to izgledalo... I još mi je sve poispadalo iz novčanika... Srećom dočekala sam se na noge. Onda sam se naravno počela smijati sama sebi, a dva dečka i nekoliko penzića, koji su se našli u blizini si me začuđeno gledali... Nije me bilo briga... Položila sam godinu... Imam savršene starce... Savršene prijatelje... Sretna sam... Kakav urnebesan dan!

pozdrav svima.

18:47 | comments (12) | print | permalink | back to top

utorak, 13.06.2006.

priča o smijehu ili kako izazvati lom

Znaš ono kako se kaže da, ako se puno smiješ nešto loše će ti se dogoditi do kraja dana...
To nije čista glupost! Bilo je to prošle godine...
Jagoda i ja smo šetale po mostu. Taj most je dosta dugačak, a ispod je rijeka. Izlizan je i imaš osjećaj da ćeš svaki čas propast u... ovaj put vodu. Primjetile smo cucka, njemačkog ovčara, ispred sebe. Ja se nisam usudila ići blizu jer me je jedan takav, davno, ugrizao za prst. Ovaj je izgledao snažno i njegovano.
Jagodi se svidio jer ona jako voli životinje. Počela je nesvjesno hodati za njim, što je meni bilo poprilično smješno. Polako je hodala za njim i svaki put kad bih on stao da obileži teritorij ona bi strpljivo stajala iza njega i čekala da on nastavi hodati. Ja sam se odotraga trgala od smijeha. Jagoda je s vremenom prestala obračat pozornost na mene i totalno se koncentrirala na cucka. Ja se nikako nisam mogla prestati smijati. Nisam mogla vjerovati da je moguće da netko može biti tako zaokupljen s nećim. Jagoda ga je tak dugo pratila dok moj smjeh nije počeo odzvanjati na sve strane. Pratila bi ga i dalje, ali pas je osjetio da se nešto događa. Okrenuo se i kad je skužio da Jagoda nije ni metar od njega, zbriso. Ona je se okrenula prema meni sva ljuta jer...kao...ja sam kriva jer je cucak otišo. Ja sam se uozbiljila jer se nisam htjela svađati s njom.Od straha sam se udaljila jer nisam znala što bih. Bila sam sva nesigurna jer je ona stvarno ljuto izgledala... rijetko kad se tako naljuti. Pomislila sam da bih bilo najbolje da malo sjednem i razmislim o ispriki. I napravila sam to... sjela i razmislila... ali na pogrešno mjesto. Na sve to, ona je se počela cerekat. Tek sam tada postala zbunjena... do kraja. Nisam mogla dokućiti ćemu se smije. Pokušavala sam ostati ozbiljna... sve me je to nerviralo. Ona je se previjala od smijeha i zbog toga joj je zapela noga između dvije daske u mostu. Tad sam se ja ponovno počela smijati. Nije mogla osloboditi nogu pa je nazvala Australopitekusa da dodje. On je već bio došao jer smo se bili dogovorili da ćemo se naći na tom mostu. Pojavio se i Casper jer su njih dvojica ko Lolek i Bolek, gdje jedan tu i drugi. Kad su vidjeli šta se događa malo su se podrugljivo smješkali, a onda su joj ipak odlučili pomoći. Uspjeli su joj nekako osloboditi nogu, ali su joj slomili petu na cipelama (kojih stvarno nije bilo šteta). Jagoda se ustala, došla do mene i vrisnula:
-Šta je tebi tako smiješno cijelo vrijeme??!
-A šta je tebi smješno??! -branila sam se.
-Šta te briga! -nije znala šta da mi kaže...ili nije htjela.
-To bi ja tebi trebala reći! -pomislila sam da sam ju nadjačala.
Okrenula sam joj leđa i pošla kući, na što su se njih svo troje počeli cerekati. Osijećala sam se ko budala... i jednostavno sam se morala vratiti da vidim ćemu se smiju jer sam znala da to ima veze samnom. Objasnili su mi da sam sjela na "obilježeno" mjesto. Nije mi bilo druge nego da se i ja počnem smijati svom nepopravljivom pehizmu.
I dok smo se smijali nismo osjetili pucketanje mosta sve dok nismo zapazili da gubimo tlo pod nogama. Od straha smo se počeli i smijati i vrištati u isti vrijeme. Nisam uspjela reči ni kkkeks, i već smo bili u vodi koja je bila jaaako hhhladna. Zbog toga smo se smijali, vrištali i cvokotali zubima u isto vrijeme. Nekako smo se dočepali obale i tamo se nastavili smijati. Ljudi koji su se našli u blizini su mislili da smo roj odbjeglih luđaka... ali mi smo bili sretni jer... uspješno smo izvršili nemoguću misiju.

zaključak: mislim da je tvrdnja "manje je više" dokazana. nije potrebno pretjerivati pa tako u skladu sa pričom u zaključku nema objašnjenja :)


pozdrav svima.

20:06 | comments (59) | print | permalink | back to top

ponedjeljak, 01.05.2006.

priča o ksenofobiji ili Kako prepoznati slićnost

Neku večer sam ležala doma na krevetu oporavljavajući se od napornog tjedna. Uživala sa gledajući kroz prozor drveće koje vjetar lagano njiše. Vani je bila noć, a meni koja se svega bojim iznenada su na pamet počele, naravno protiv moje volje, padati raznorazne užasne slike... grozno sam se osjećala. Pokrila sam se pokrivačem po glavi jer više nisam znala što bih. Svijetlo mi je bilo upaljeno cijelo vrijeme a noćni leptiri su se zalijetali u staklena vrata koja vode na balkon. Znala sam da su to samo leptiri, ali svejedno sam se bojala jer je to zvučalo kao da mi netko kuca na prozor... postajalo me je sve više i više strah, a onda mi je zavibrirao mobilni uređaj i to me je dokrajčilo... trebalo mi je nekih par sekundi da se sabrem i da shvatim što se događa... mobilni uređaj je proizvodio grozan zvuk jer je vibrirao na tvrdoj površini drvenog radnog stola. Nije mi se dalo ustati jer mi je baš bilo toplo ispod pokrivača i jedva sam se namjestila. Mobitel je uporno vibrirao, dva puta do kraja. Kad je krenuo treći put, znala sam da ako ga pustim da vibrira nestat će mi baterije i neću imati za sutra, a i zaboravila sam gdje sam ostavila punjač. Ustala sam se i krenula da se javim. Javila sam se kao i uvijek:
-Tko smeta? upitah po običaju.
Bio je to moj kolega Australopitekus... htio je da idemo van. Nije mi se dalo, a nisam ga htjela povrijediti... Kao moj blizak prijatelj, znao je da prakticiram padobransku dozvolu pa se nisam ni usudila s time pokušati, a i htjela sam se maknuti iz sobe u kojoj se bojim. Rekla sam mu da stižem u Zelinu ak uspijem koga nažicat auto. Naravno nitko mi nije dao auto, a nisam htjela da izvjesi pa sam otišla autobusom. Kad sam stigla, australopitekus me je već čekao ispred gradske knjižnice. Krenuli smo prema VVB-u (koji se zapravo zvao BB). Dolje je bilo krcato jer je bila subota. Nismo znali što bih pa smo krenuli u Johnny, ali je i tamo bilo krcato. Do Maske nam se nije dalo, a i praktički bi napravili turneju po Zelini. Sjeli smo ispred općine na klupu igledali okolo ljude i svijetla po gradu. Pogledala sam prema knjižnici, a tamo je u sjeni stajao neki čovjek i gledao nas. Bio je obučen u crno i imao je kaput do poda... to mi je bilo posebno smiješno jer vani uopće nije bilo hladno. Australopitekus mi je pričao o konceptualnoj umjetnosti, ali ja ga nisam slušala... čovjek u sjeni je privukao moju pažnju. Australopitekus se nije gasio sve dok ga nisam laktom muški bubnula u rebra, a onda je vrisnuo onak kak ne zna niti jedna ženska u Zagrebu i šire. Kad je primjetio čovjeka u sjeni i kad je shvatio što mi je, skamenio je se od muke, a sve što je uspio izjaviti je bilo:
-Stara, mislim da nam ovaj oče prodat ciglu.
Samo smo se pogledali i znali smo što mislimo... Zbrisali smo u Masku, glavom bez obzira. Tamo smo bili za nekih 10-ak sekundi. Ali moja prava noćna mora je tek počela...onaj čovjek iz sjene je već bio unutra i sjedio za šankom i smješkao se. Bila sam zbunjena ko nikad u životu... to sam viđala samo u filmovima. Sinulo mi je da je to netko koga znam jer mi je bio jako poznat, uvijek pamtim lica... toga sam se i najviše bojala. Njegovo lice sam već negdje vidjela... sigurno... ma 100%. Australopitekus ga nije skužio ali nisam mu ništa htjela govoriti, neka barem on bude opušten. Pnovno mi je počeo pričati o svojim oslikanim bocama, a ja ga nisam nimalo slušala. Najviše me je mučilo to što mi je poznat čovjek iz sjene za šankom... pokušavala sam dokučiti od kud ga znam. Ništa mi nije padalo na pamet. Australopitekus i ja smo popili svoje sokove i krenuli van. Čovijek iz sjene je ostao za šankom. Australopitekus je inzistirao da me odprati na stanicu iako on živi u suprotnom smjeru.Umirala sam od straha pa sam pristala jer sam se osjećala sigurnije. Dopratio me do stanice i kad smo stali pored konzuma zagrlio me je da me ugrije i pitao:
-Bojiš li se? nisam mogla sakriti strah.
-Ea! A jel se ti bojiš? uzvratila sam u samoobrani.
-Mrvicu...
-Ne seri, treseš se ko celulitična guzica!
-Glupačo jedna, pojma ti nemaš... bla bla...
I dok smo se tako častili uvredama, iza Australopitekusa se pojavio se čovjek iz sjene. Sva sreća da mi je bio došao autobus. Na silu i bez objašnjenja sam ugurala Australopitekusa u autobus. Kroz prozor sam mu pokazala o čemu se radi a on je samo ušutio i iskolačio oći ko kokoš. Kad smo došli doma nazvala sam Jagodu jer je Australopitekusu trebalo auto, usput sam joj ukratko ispričala što se dogodilo. Jagoda je došla sva izbezumljena jer se bojala da smo oboje prolupali. Ponudila se da prenoći i da me pripazi. Rekla sam joj da je to dobra ideja i nek ostane ako nema važnih obaveza za sutra.U međuvremenu, Australopitekus mi je poželio laku noć i otišao kući. Natjerala sam Jagodu da prva uđe u sobu i razuvidi situaciju. Legla sam u krevet, a Jagoda me je dobro ušuškala i legla pored mene. Tako je prošlo neko vrijeme, a onda sam se ja trgnula u sred noći. Laktom sam muški bubnula Jagodu u rebra i vrisnula:
-Jagoda!!! Imala sam aha-doživljaj! Onaj tip liči na Johna Travoltu!!

pozdrav svima.

18:33 | comments (50) | print | permalink | back to top

<< Arhiva >>

made with macromedia dreamweaver by: agata ©2006-2008 all rights reserved.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se