08.11.2008., subota
(ne)ugodni susreti
|
U jednoj epizodi Seinfelda, poznati komičar je usporedio prvi spoj s nekim kao razgovor za posao. Ukočen, pomalo nelagodan i zahtjeva stalni oprez. S tim da nakon spoja nelagoda ne prestaje, zatim slijedi i rastanak. Na razgovoru za posao slijedi rukovanje, na spoju vrlo često ne znaš kako završiti taj susret. U oba slučaja očekuješ poziv. Negativan ili pozitivan. Jučer sam bila na nekom razgovoru za posao, i sad čekam da mi se jave, pa sam se sjetila ovoga. Ponukana time pišem o susretima koje u životu moramo obavljati a nisu najugodniji. Nije sad da su baš skroz nelagodni, ali obavljamo ih jer moramo i jer je red. Doskočica: nije svatko stvoren da bude glumac – mislim da nije istinita. Svi smo mi glumci. Glumci koji igraju različite uloge, samo što toga nismo svjesni. Zato, možda bi bilo pravilno reći da nisu svi stvoreni da s namjerom igraju neku ulogu. Jedna smo osoba na radnom mjestu, jedna među svojim najbliskijim prijateljima, jedna osoba pred roditeljima, jedna osoba kao roditelj, jedan osoba kao muž, žena, ljubavnik, dečko, brat, sestra… nemamo isto ponašanje i isti stav uvijek. Jednostavno se različito postavljamo u različitim situacijama. I, hvala bogu na tome. Moji susreti s roditeljima su sasvim drugačiji od susreta sa mojom ekipom. Štoviše, te dvije osobe su iz paralelnih svjetova ;) Svi mi pomalo glumimo. Ali, sve stvari u životu se poslože tako da ni jednoj ulozi ne zaboravimo tekst. A sada o tim susretima, koje smo baš prisiljeni obavljat. Nije sad da su najgora stvar na svijetu ali ajmo reć da ih obavljamo reda radi. 1. Kroz život nam prođe hrpa ljudi koje na jedan ili drugi način nazivamo prijateljima. Neki ostanu, neki odu. I tako to bude. Sila prilika nas često smjesti u društvo osoba s kojima nemamo pretjerano zajedničkih stvari, ali se eto družimo. Kroz vrijeme se stvari promjenu i neki ljudi otpadnu, ali svaki put kad se sretnete pada ona fraza: 'joj, nismo se tako dugo vidjeli, trebamo se dogovorit za kavu da se sjetimo dobrih starih vremena'. Do, kave srećom rijetko dođe, ali svejedno. Čemu se zapravo sjećati starih vremena? To dokazuje da su ljudi ipak na neki način nostalgični… i koliko god ti se neki ljudi ne sviđali i karakterom ne odgovarali, ako si s njima proveo dovoljno dugo vremena, na neki način će ti falit. Primjerice, srednja škola. Vjerujem da je J.D. Sallinger to dobro u svom Lovcu napisao. Negdje na kraju knjige. Kad Holden odlazi… 2. Susret s bivšim. Malo je sličan prvoj situaciji. S tim da ti se ova osoba intenzivno sviđala. Možda i previše. Ali, eto, opet ta sila prilika. Sad je gotovo, i ponovno pri susretu ako ste se rastali u iole dobrim odnosima, netko će uvijek predložit neku kavu. U principu, ništa strašno, osim ako je to prva zajednička kava poslije prekida. Nije ugodna, ali ako stvari dobro prođu možda postoji način ostati u kontaktu kao prijatelji. To je rijetkost, ali se ipak događa. 3. Susreti s rodbinom. Najčešće svadbe i pogrebi. Dakle, ti ljudi su u vezi s tobom samo zato jer imate zajedničke pretke. I ništa drugo. Apsolutno ništa drugo na ovome svijetu. Zakon te obvezuje da ih voliš. Ili bar toleriraš. I, onda svake godine bar jednom moraš slušat dosadna pitanja tetki koje te često zamjenu s tvojim sestrama jer ni one ne znaju baš kome se obraćaju. Glavno da se obraćaju i pitaju kako je malena? Onda moram ja objašnjavat da nisam ja ostala trudna sa 16, da mi je to druga sestrična. Šalim se. Imala je 17. ok. Opet se šalim. Nijedna sestrična mi još nije trudna. 4. Taj razgovor za posao. Katastrofa jedna. Mislim da treba biti iskren, sve ovisi o prvom dojmu. I kako se svidite kojoj osobi. Kako ostaviti dobar prvi dojam? Kako se svidjeti recimo i gospođi od pedesetak godina i recimo 27? Što obući na taj jebeni razgovor za posao? Negdje sam pročitala da se preporučava imati na sebi nešto tamnoplavo. Otkud i zašto sad pobogu tamnoplavo? Tko je došao do te tamno plave boje? Zašto ne zagasito zelena? Za sada mogu reći da sam bila na tri susreta koja bi se mogla nazvati razgovorom za posao. Prva dva su prošla uspješno. Ovaj treći je bio jučer, pa ćemo vidjet…i koliko se sjećam na sva tri sam imala neki drugačiji pristup, makar su poslovi slični. Stvarno ne znam kako se postaviti, još uvijek. Tek sam na početku valjda. Ali, znam da mi je uvijek drago kad sam gotova s tim. To mogu jedino još s ispitom usporedit. Eto. 5. Prvi spoj s nekim, kao što sam već navela. Nikad ne znaš točno što te čeka. Pod ovim pretpostavljam da ste upoznali nekog vani, recimo, razmijenili brojeve i sad se pred bogom i danjim svjetlom vidite vanka. Trijezni. Osjećaš to neko pozitivno uzbuđenje, a ujedno, bar ja, i pitanje: tko će to ponovno prolazit? Treba li mi to sada? Odgovor već unaprijed znam. Treba. Moram priznat da je ovaj susret najmanje neugodan od prethodno navedenih slučajeva. ;) Evo jedno pozitivno iskustvo. Izašla sam vanka jednu večer na koncert s frendicama, super smo se zabavljale i dakako, malo i popile. Upoznah tog dečka, bio je zabavan, zanimljiv…i tako. Razmijenili mi brojeve. Par sati nakon rastanka on se već javio za kavu. I dogovorimo se mi, sljedeći dan naći kod sata. Eh, sad. Jel vam se dogodi da sljedeći dan zaboravite kako izgleda osoba od dan prije? Meni onako. Pa da. I sad si mislim, a valjda ću se sjetit kad ga vidim. Ujedno me malo i strah kako izgleda jer sam ga vidjela poprilično vesela. I sad, dođem do sata, tamo stoji neki lik. Ali, predobro mi izgleda. Mislim si, noup. To nije on. Nije to lik od sinoć. Ovaj stvarno predobro izgleda. Ne sjećam se da je sinoć tako izgledao. I tako…stanem ja i čekam. Prođe deset minuta i već pizdim, kako nepristojno tako kasni? Mobitel zvoni, javim se a on me pita di sam, da on čeka već 15 minuta, tad se okrenem i skužim da to jest ON. Eh, sad. To je bilo lijepo iznenađenje. I najbolji spoj koji sam imala. Eto, zbog takvih stvari se to ipak isplati. Nekada te nešto ipak može jako pozitivno iznenaditi ondje gdje se najmanje nadaš. Makar, spojevi su puno ugodniji od razgovora za posao. Što god Seinfeld o tome rekao ;) Ne znam…još sam nešto mislila napisati. Ali ovo je ionako već dovoljno dugo. p.s. ovo je 100. post na ovom blogu ;) jubilarno nekako, zar ne? |
