23.03.2008., nedjelja
Jel se ovdje netko zove Joža?
|
Smiješno je to zapravo. Smiješno je to slušati... ali, nije to uvijek smiješno doživljavati. Lažem, poslije uvijek bude smiješno i meni samoj. Dakle, ja. Da, da, opet o meni. Ali baš me briga, ovo je moj blog. Shvatih da sam poprilično smotana osoba. Uvijek mi se događaju one pizdarijice kojima se smijemo na sitcomima i mislimo da se to ne događa. Meni se događa, samo ja nemam baš one šarmantno sretne krajeve. Ja samo imam priglupe smiješne situacije. Nekad baš ispadam idiot. Eto, neki dan... Kako se nađete u prostoriji, sastanku koji ste upravo prekinuli, gdje vas 7-8 montažera blijedo gleda a vi stojite nasred sobe i pitate zbunjeno: jel' se ovdje netko zove Joža? U pravilu, to se ne događa. Samo meni. Doduše, jedan od njih se zbilja zvao Joža...i pomogao mi da riješim neki problem koji smo imali, tehničke prirode. I stvarno, nikad ne bi upadala na neki sastanak i tražila Jožu da komp nije zablokirao, i da na zidu velikim slovima nije pisalo: 'u slučaju tehničkih problema zovite Jožu'. Ali opet, normalna osoba bi nazvala taj broj mobitela, a ne ometala sastanak, i zbunjeno stajala tražeći Jožu... No, činilo mi se da je problem bio hitan. I Joža se na kraju ispostavio kao skroz ok i zafrkantski tip. Doduše, nije znao riješiti problem ali je pozvao nekoga tko zna. Kako se nađete u liftu, ćaskajući sa novinarom, dopisnikom iz Metkovića, uvjereni da je Metković u BiH, samo zato jer zvuči ko' Hercegovac? Ja sam iz BiH, ja znam da je Metković u RH, ali ipak... kako se to ipak dogodi? Pa, i to mi se događa. Kako ja od sitnice mogu raditi neke zbunjozne situacije i zbrke općenito? Ne znam. Valjda sam talentirana. Ili, recimo, stanka na poslu. Idem po kavu do automata... to zvuči obično zar ne? Zar je teško bez buke otići po kavu do automata? U pravilu nije. Ali, evo kako izgleda moja verzija: Ne ponesem propusnicu koja će me pustit kroz vrata, doduše, tek sam je nedavno dobila, ali ipak. Zaboravim si ostavit otvorena vrata... ubacujem lovu u automat i tražim dvije kave. Uzimam prvu, i ne sjetim se spustit je sa strane... zato ne mogu uzeti drugu. tj, pokušavam, ali prokleti poklopac zahtjeva dvije ruke...Lik koji je iza mene i čeka red, (kako to uvijek bude, u takvim situacijama nikad ne bude iza vas neki šmokljan zbog kog vas baš briga, nego netko zbog kog vam bude još više neugodno, čisto jer je zgodan) se trga od smijeha promatrajući moju predstavu, na kraju mi sam pomaže vaditi kave. i tako, dvije kave u ruci, vrata zaključana, propusnice nema. Stojim i bezvezno gledam smišljajući što sljedeće učiniti, valjda će netko naići. u tom slučaju Zgodni skuži da i tu trebam pomoć, pa i tu uskoči gledajući me ko dijete zaostalo u razvoju. Još ulazeći u svoju radnu zonu malo i zateturam jer mi smeta tepih na podu, i skužim tri lika iza vrata (montažeri opet) kako rikavaju od smijeha. A smijem se i ja, jer, smiješno je kako ponekad od sasvim jednostavne stvari radim zbrku, i debila od sebe. i stalno mi se događaju takve neke pizdarije. Ne snalazim se najbolje s prostorom, mogu se izgubit za 5 minuta, pogotovo ako idem negdje gdje nikad nisam bila, pa čak i negdje gdje sam bila jedamput, postoji velika mogućnost da se neću znati vratiti... ponekd se pitam, wtf? Jel neki urok bačen na mene? Ne znam, nisam rođena nikakvog 13. ni 25., a nije bio ni petak mislim.... ako netko zna u čem bi mogao bit problem, neka mi se javi. p.s. mislim stvarno... Jel se ovdje netko zove Joža? - Iskreno, probajte to izgovorit naglas... i probajte zamislit ljude koji vas gledaju ko da ste s neba pali...wtf? jel moguće da sam izgovorila to naglas? moguće je. |
02.03.2008., nedjelja
Statisti u našim životima
|
Znate li kako se zove vaš poštar? Ja ne znam. Znate li kako se zove teta na porti vašeg faksa, radnog mjesta ili čega već... kako se zove teta u pekari u kojoj svakodnevno kupujete? Ne znate? Ne znam ni ja. Prije kojih sat vremena bila sam na nekom koncertu, uopće nije bilo loše. Nakon 5 stock cola ni ne može bit loše... i zagledam se u masu oko sebe, dođe mi da se zaderem i pozdravim ih. Često viđam tu masu, nekako me prati. Hrpa nepoznatih lica kojom sam okružena svako malo... zovem ih STATISTI. To su statisti u mom životu. Ljudi koji se pojavljuju s vremena na vrijeme, i čovjek ih zavoli s vremena na vrijeme. Super su oni, kad plešeš, ne plešeš sam... statisti su tu da pokriju sve ono što ne želiš da se vidi. Ponekad mi se čini da su ljudi jedni drugima samo statisti. Pitam se, čiji sam statist ja? Curi koja je maloprije u wcu trebala maramicu jer je po svemu sudeći pretjerala s alkoholom ili nečim drugim? Ne znam. Ali, ako ona jest moj staist, onda sam svakako i ja njezin... Neke statiste srećemo češće, u tom slučaju oni prestaju bit statisti, postaju neki dio naših života... da li je to zbog interesa koje dijelimo ili mjesta koja nas spajaju to sad nije bitno, ono što jest je da čine naš život. pišem sranja... ne znam. prije kojih sat vremena promatrala sam rulju s kojom sam bila u kontaktu kao statiste... statiste koje me prate. Nema poznatih lica, a opet uvijek su ista... čudno zar ne? Možda i nije. Nedavno sam dala neki ispit koji me mučio neko vrijeme... mučio kažem, ali ne dovoljno da napokon izadjem na njega. I, tako. Nedavno, odlučim ja izaći na taj ispit, prvi put u svom životu nakon tri godine što su prošle nakon što sam ga odslušala. Hm, odslušala? ajmo bit iskreni, nisam baš išla na sva predavanja... nije bitno, i tako. Izađem je na taj ispit prvi put i prođem ga. Sve bude gotovo nakon kojih 7 do osam minuta, možda deset. Dama koja slovi kao zmaj, skroz se ispostavi ako ok žena. Ne samo ok, nego kao i draga. Izađem nakon tog ispita van, i pomislim si: jel to to? Zar to nisam mogla obavit prije? pa imala sam i težih stvari u životu... ali, zapravo, pravi odgovor je ne. Nisam mogla izaći na taj ispit, jer sam prelijena. Jer sam to ja. I kad mi se nešto ne da, onda mi se ne da. I odgađam to dokad god mogu, a onda mi samo bljesne da to više ne ide... više - manje, shvatih da to radim sa svim. Odgađam, i odgađam. A onda mi bljesne da to moram učinit... to sam ja. I, bolje mi je da se već naviknem na sebe. Samo, treba mi još koji dan... eh, sad, vraćam se na statiste. čini mi se da su oni tu samo zato da mi upoznamo bolje sami sebe... znam da zvuči sebično, ali tako to je. Statisti nas stavljaju u situacije u kojima nikad nismo mislili da ćemo biti, i tjeraju nas da se prilagodimo... makar nam se uvijeti ne sviđaju. gubim se malo. statisti će mi pomoći da se vratim... U zadnje vrijeme, kod mene postoji jedan statist kojemu ne znam točno dati okruženje, ulogu, ni točnu scenu gdje će statirati... ali, svejedno tu je, i dok ne odstatira svoje, imam feeling da mi neće dati mira. Da ga pustim? Možda će ipak još morati proći kroz neki casting... |
