Image Hosted by ImageShack.us

31.01.2009., subota

good night, and good luck ;)

Kako se dalo primjetiti posljednjih mjeseci, (vi dvije osobe koje još svraćate na ovaj blog ;)) malo sam se ulijenila. Zapravo, nemam više vremena. Zapravo lažem. Ne znam... u zadnje vrijeme se promjenilo nešto.
Sjećam se kad sam blog otvorila prije neke 4 godine, imala sam neke druge potrebe. I blog se razvijao i mjenjao zajedno sa mnom. Bio je ponekad tu kao neki ispušni ventil. U zadnje vrijeme, nije da ga ne trebam, ali nekako je promjenio svoju svrhu. Ne planiram prestati pisati, najvjerojatnije ću samo promjeniti adresu. Počinjem s jednom novom idejom, a svi koji to trebaju, saznat će novu adresu.
Nažalost, mrave ću morat ostavit. Makar ne volim tu riječ, mislim da je ovaj put to zauvijek... ali tko zna? U horoskopu mi piše da sam nedoslijedna. Pa sad... ako je natalna karta točna, svašta me čeka.
Mislim da blog neću potpuno zatvorit, nemam srca. Jednostavno ću ostavit Malog princa da sjedi u mraku, ali neće bit sam. Čuvat će moje mrave... Hvala svima koji ste nekad bili tu. Nadam se da sam vam bar kratko odvraćala misli i koji put vas nasmijala ;) na kraju krajeva, mravi tome služe. Da odvrate pozornost.


;)
- 01:19 - make my day (2) - čemu? - #

13.12.2008., subota

ah, svašta!

Ove me subote, a vjerojatno i ostatak vikenda zubobolja prisilila na moju sobu. Naime, protekli sam tjedan gotovo provela kod zubarice trčeći poslije na posao, da mi je valjda tijelo i zubi loše reagiralo na takav tempo. sad imam gadnu upalu, pijem antibiotike i odbijam sve žive jer mi nije do druženja. ali, čini mi se da bol malo popušta. i bolje joj je, jer mi je dosta toga.

inače, samo mali osvrt na prethodne postove, nepušenja se još uvijek držim, osim kad izađem vanka. Tad malo pokleknem, ali samo malo.

Sad, prava tema ovog posta je valjda ljubomora. Bože, kakva gadna stvar. moram priznat da sam ja s godinama sve imunija na ljubomoru, ali me užasno začudi kad s vremena na vrijeme naletim na užasno ljubomorne osobe. ne znam zašto, što te to tjera iznutra da toliko zavidiš drugima? uništavaš sebe, uništavaš odnose s drugima...
Mala doza ljubomore u vezi je zdrava, kažu, ali gdje je granica? Sad neću pisat o ljubomori u vezi nego na radnom mjestu. Zašto? Zato što mi se čini da radim s jako ljubomornom osobom, a to me pomalo plaši. Zato što ta žena stvarno nema razloga biti ljubomorna, a opet, jest. I nisam samo ja upitanju, čini mi se da se to odnosi na sve ljude koji je okružuju. Ponekad mi dođe da joj priđem i kažem joj, čuj, ne moraš se brinuti, neću ti ja ništa. Zašto sve svi jednostavno ne možemo slagati? Zašto?

Zbog zubobolje ću i sada skratiti priču zato jer nemam više živaca. Nekom drugom prilikom ovo ću razradit.

ljudi, nemojte bit ljubomorni, samo sebi škodite... ništa nema od toga. stvarno ništa!


- 20:18 - make my day (2) - čemu? - #

30.11.2008., nedjelja

...dva tjedna poslije.

joj, umrla sam od straha maloprije. danas sam gledala 'Sirotište'... igra u kinima, ali sam si ga skinula, i još najbolje mi je bilo kad sam otkrila da je španjolski. premucho dobar film. El Orfanato. da ne pričam detalje, to je nešto kao triler - horor. ili horor po nekoj psihološkoj osnovi, nema krvi uopće ali predobar efekt.

a sad, zašto sam umrla od straha, maloprije sam se vratila doma. magla je vani, a ja sam danas gledala taj film, i inače nisam strašljiva ali maloprije po ovoj magli svakakve sjenke sam si umislila. gotovo da sam i ja vidjela napuštenu djecu iz tog kobnog sirotišta. rekla sam sebi, trebam manje pit i ne vraćat se sama u dom po takvoj magluštini. eto, pogledajte El Orfanato ako volite dobre horore. predobar je. i ne vraćajte se isti dan pod utjecajem alkohola sami doma. još ako je magla.

i da, prošlo je dva tjedna od moje odluke da prestanem pušit. ponosno objavljujem da ne pušim. nije bilo lako, ali nije ni toliko strašno koliko sam mislila. skužila sam da mi je najteže kad izađem van, onda mi kao u neko doba pofali cigareta, tad uzmem par dimova čisto da skužim da mi ne treba i to je to. preko dana nema nikakvih problema. na čik pauze na poslu ne idem, umjesto toga zujim uokolo i pijem kavu. i mogu reć da mi ide... također zahvaljujem svojim divnim frendicama što su mi odbile dat cigaretu prvi tjedan prestanka pušenja, kad smo izašle van i mene je uhvatio tren slabosti. ali to je prošlo... dakle, dva tjedna su iza mene.

moram primjetit paradoks, očekivala sam da ću imat više para, sad kad ne trošim novac na cigarete, ali sve mi je isto. pa se pitam... zapravo nije bitno koliko para imaš ili nemaš, ako pušiš - za cigarete ćeš uvijek imat. a ako ne pušiš... pa ne osjećaš neku preveliku razliku. ne znam... morala bih to malo bolje proučit.

laku noć dame i gospodo, bilo je zadovoljstvo...
- 02:32 - make my day (3) - čemu? - #

16.11.2008., nedjelja

mogu ja to...mogu li? mogu.

Image Hosted by ImageShack.us



Dan 3. Ne pušim već tri dana. I mislim da ja to mogu. Evo, stvarno mogu.
Ovih dana sam imala jedan od onih trenutaka promišljanja o životu i slično… zadnjih 6 mjeseci razmišljam o tome da prestanem pušit, ali sve je uvijek ostajalo samo na razmišljanju. Ili, eventualno ako odlučim prestati, ne pušim par sati pa me uhvati želja za cigaretom i onda zapalim. Ali, ovaj put je drugačije…znam da jest. Ovaj put je to za stvarno.

Dakle, ja pušim (pušila sam!) već kojih 4-5 godina. Počela sam s početkom faksa, prvo pomalo, onako uz kavu…a onda je to postala navika, pa ispitni rokovi, i nije mi pretjerano smetalo. Istina, novac koji se daje za cigarete sam oduvijek smatrala novac koji je uzalud potrošen, ali kad cigarete nisu besplatne! Čak i to što se cijena svako malo dizala za kunu –dvije nije pretjerano smetalo. Za cigarete se uvijek ima. Pogotovo ako se odlučiš za novinarsku struku. Nekako mi se čini da novinari puše najviše. Stanka na poslu se jedva čeka da odeš na čik pauzu, jer na čik pauzama ionako padaju najbolje priče.

U srednjoj recimo nisam pušila, jer se to tada smatralo da ako pušiš, nekako si više faca – a to mi se iskreno gadilo. Tako, moglo bi se reći da sam počela pušit kad više nikome ništa ne moraš dokazivati. Smiješno, zar ne? Uvijek svojoj mlađoj sestri govorim da ako baš mora pušit, neka puši kad ode na faks a ne u srednjoj. Prvi razlog je jer je premlada i jer se još razvija, drugi razlog je da malo uživaš u cigaretama tad, nego je to iz čiste preserancije.
Doduše, moj pokojni kolega iz razreda, Pusa, je pušio od 7. razreda tako da mu je u srednjoj to bila životna potreba. To nije bila preserancija. Btw, Pusa nije umro od cigareta a pušio je kao Turčin. Umro je nažalost na skroz banalan i apsurdan način – automobilska.

Na moju odluku da prestanem pušit svakako nije utjecao ni dragi nam ministar Milinović koji očito ima neke manire djeteta. Sad malo povlači participaciju, pa je vraća skuplju. To vam je dragi moji sveti HDZ. Ali, ugl, dakle nema veze sa skorim zabranama pušenja, ali će mi svakako to dobro doći u budućnosti. Moja odjeća kao buduće nepušačice neće smrdjeti od dima pušača.

Prije par dana sam ležala u mraku, nisam ponovno mogla zaspati i nekako mi je pala na pamet ta moja ovisnost. I samo onaj klik, ono pitanje…što meni to treba? Uvlačim i izvlačim dim. U zadnje vrijeme mi se ni ne sviđa. Ne leže mi. A, ipak, uredno kupujem kutiju za kutijom svaki dan. Rekoh sebi, dovoljno si jaka da ne robuješ ovisnosti! I za sad to stoji. To jutro kad sam odlazila na posao (još sam na praksi, ali ako sve bude ok počinjem za pravo za tjedan ;)) nisam kupila cigarete. Na pauzi sam otišla na kavu, isto bez cigarete. I nije mi posebno ni falila. Navečer sam izašla vanka, isto bez cigarete, makar je Marija bezobrazno pušila pokraj mene ;)…ali, ono što želim reći da zbilja nije tako teško! Mislim da čak ne trebam ni flastere, ni nikorette. Sve je u glavi. Svaki put kad mi padne na pamet da uzmem cigaretu, pojedem kiseli krastavac. Ne volim kisele krastavce, ali iz dana u dan sve su mi bolji…
Ne osjećam neke drastične promjene otkako ne pušim, ne jedem nešto više, samo mi frendice kažu da sam iskrenija i da imam te napade neugodne iskrenosti kad sam živčanija. Nisam to primijetila, ali to je stvar subjektivnosti. Tako da… ne pitajte me ovih dana što mislim o nečemu što ste obukli, vjerojatno ću biti brutalno iskrena… ;)

Eto, ne pušim više! Bar ne cigarete ;) Držite fige!

- 12:59 - make my day (4) - čemu? - #

08.11.2008., subota

(ne)ugodni susreti

U jednoj epizodi Seinfelda, poznati komičar je usporedio prvi spoj s nekim kao razgovor za posao. Ukočen, pomalo nelagodan i zahtjeva stalni oprez. S tim da nakon spoja nelagoda ne prestaje, zatim slijedi i rastanak. Na razgovoru za posao slijedi rukovanje, na spoju vrlo često ne znaš kako završiti taj susret.
U oba slučaja očekuješ poziv. Negativan ili pozitivan.

Jučer sam bila na nekom razgovoru za posao, i sad čekam da mi se jave, pa sam se sjetila ovoga. Ponukana time pišem o susretima koje u životu moramo obavljati a nisu najugodniji. Nije sad da su baš skroz nelagodni, ali obavljamo ih jer moramo i jer je red.

Doskočica: nije svatko stvoren da bude glumac – mislim da nije istinita. Svi smo mi glumci. Glumci koji igraju različite uloge, samo što toga nismo svjesni. Zato, možda bi bilo pravilno reći da nisu svi stvoreni da s namjerom igraju neku ulogu.
Jedna smo osoba na radnom mjestu, jedna među svojim najbliskijim prijateljima, jedna osoba pred roditeljima, jedna osoba kao roditelj, jedan osoba kao muž, žena, ljubavnik, dečko, brat, sestra… nemamo isto ponašanje i isti stav uvijek. Jednostavno se različito postavljamo u različitim situacijama. I, hvala bogu na tome. Moji susreti s roditeljima su sasvim drugačiji od susreta sa mojom ekipom. Štoviše, te dvije osobe su iz paralelnih svjetova ;)

Svi mi pomalo glumimo. Ali, sve stvari u životu se poslože tako da ni jednoj ulozi ne zaboravimo tekst. A sada o tim susretima, koje smo baš prisiljeni obavljat. Nije sad da su najgora stvar na svijetu ali ajmo reć da ih obavljamo reda radi.

1. Kroz život nam prođe hrpa ljudi koje na jedan ili drugi način nazivamo prijateljima. Neki ostanu, neki odu. I tako to bude. Sila prilika nas često smjesti u društvo osoba s kojima nemamo pretjerano zajedničkih stvari, ali se eto družimo. Kroz vrijeme se stvari promjenu i neki ljudi otpadnu, ali svaki put kad se sretnete pada ona fraza: 'joj, nismo se tako dugo vidjeli, trebamo se dogovorit za kavu da se sjetimo dobrih starih vremena'. Do, kave srećom rijetko dođe, ali svejedno. Čemu se zapravo sjećati starih vremena? To dokazuje da su ljudi ipak na neki način nostalgični… i koliko god ti se neki ljudi ne sviđali i karakterom ne odgovarali, ako si s njima proveo dovoljno dugo vremena, na neki način će ti falit. Primjerice, srednja škola. Vjerujem da je J.D. Sallinger to dobro u svom Lovcu napisao. Negdje na kraju knjige. Kad Holden odlazi…

2. Susret s bivšim. Malo je sličan prvoj situaciji. S tim da ti se ova osoba intenzivno sviđala. Možda i previše. Ali, eto, opet ta sila prilika. Sad je gotovo, i ponovno pri susretu ako ste se rastali u iole dobrim odnosima, netko će uvijek predložit neku kavu. U principu, ništa strašno, osim ako je to prva zajednička kava poslije prekida. Nije ugodna, ali ako stvari dobro prođu možda postoji način ostati u kontaktu kao prijatelji. To je rijetkost, ali se ipak događa.

3. Susreti s rodbinom. Najčešće svadbe i pogrebi. Dakle, ti ljudi su u vezi s tobom samo zato jer imate zajedničke pretke. I ništa drugo. Apsolutno ništa drugo na ovome svijetu. Zakon te obvezuje da ih voliš. Ili bar toleriraš. I, onda svake godine bar jednom moraš slušat dosadna pitanja tetki koje te često zamjenu s tvojim sestrama jer ni one ne znaju baš kome se obraćaju. Glavno da se obraćaju i pitaju kako je malena? Onda moram ja objašnjavat da nisam ja ostala trudna sa 16, da mi je to druga sestrična. Šalim se. Imala je 17. ok. Opet se šalim. Nijedna sestrična mi još nije trudna.

4. Taj razgovor za posao. Katastrofa jedna. Mislim da treba biti iskren, sve ovisi o prvom dojmu. I kako se svidite kojoj osobi. Kako ostaviti dobar prvi dojam? Kako se svidjeti recimo i gospođi od pedesetak godina i recimo 27? Što obući na taj jebeni razgovor za posao? Negdje sam pročitala da se preporučava imati na sebi nešto tamnoplavo. Otkud i zašto sad pobogu tamnoplavo? Tko je došao do te tamno plave boje? Zašto ne zagasito zelena? Za sada mogu reći da sam bila na tri susreta koja bi se mogla nazvati razgovorom za posao. Prva dva su prošla uspješno. Ovaj treći je bio jučer, pa ćemo vidjet…i koliko se sjećam na sva tri sam imala neki drugačiji pristup, makar su poslovi slični. Stvarno ne znam kako se postaviti, još uvijek. Tek sam na početku valjda. Ali, znam da mi je uvijek drago kad sam gotova s tim. To mogu jedino još s ispitom usporedit. Eto.

5. Prvi spoj s nekim, kao što sam već navela. Nikad ne znaš točno što te čeka. Pod ovim pretpostavljam da ste upoznali nekog vani, recimo, razmijenili brojeve i sad se pred bogom i danjim svjetlom vidite vanka. Trijezni. Osjećaš to neko pozitivno uzbuđenje, a ujedno, bar ja, i pitanje: tko će to ponovno prolazit? Treba li mi to sada? Odgovor već unaprijed znam. Treba. Moram priznat da je ovaj susret najmanje neugodan od prethodno navedenih slučajeva. ;)

Evo jedno pozitivno iskustvo. Izašla sam vanka jednu večer na koncert s frendicama, super smo se zabavljale i dakako, malo i popile. Upoznah tog dečka, bio je zabavan, zanimljiv…i tako. Razmijenili mi brojeve. Par sati nakon rastanka on se već javio za kavu. I dogovorimo se mi, sljedeći dan naći kod sata. Eh, sad. Jel vam se dogodi da sljedeći dan zaboravite kako izgleda osoba od dan prije? Meni onako. Pa da. I sad si mislim, a valjda ću se sjetit kad ga vidim. Ujedno me malo i strah kako izgleda jer sam ga vidjela poprilično vesela. I sad, dođem do sata, tamo stoji neki lik. Ali, predobro mi izgleda. Mislim si, noup. To nije on. Nije to lik od sinoć. Ovaj stvarno predobro izgleda. Ne sjećam se da je sinoć tako izgledao. I tako…stanem ja i čekam. Prođe deset minuta i već pizdim, kako nepristojno tako kasni? Mobitel zvoni, javim se a on me pita di sam, da on čeka već 15 minuta, tad se okrenem i skužim da to jest ON. Eh, sad. To je bilo lijepo iznenađenje. I najbolji spoj koji sam imala.

Eto, zbog takvih stvari se to ipak isplati. Nekada te nešto ipak može jako pozitivno iznenaditi ondje gdje se najmanje nadaš. Makar, spojevi su puno ugodniji od razgovora za posao. Što god Seinfeld o tome rekao ;)


Ne znam…još sam nešto mislila napisati. Ali ovo je ionako već dovoljno dugo.


p.s. ovo je 100. post na ovom blogu ;) jubilarno nekako, zar ne?
- 23:45 - make my day (3) - čemu? - #

24.10.2008., petak

Taxi treba mi, brzo dođite…

Image Hosted by ImageShack.us



Da. Tema današnjeg posta su taksisti. Unatoč tome što sam odlučila da ću češće pisati na blogu, i ustrajna sam u tome, opet je prošlo mjesec dana od zadnjega mi posta. Kao imam neko opravdanje…sad se malo preseravam al eto moram. Naime, bila sam dva tjedna u Evropici…Francuska-Španjolska-Portugal-Italija. Najviše vremena smo proveli u Portugalu.

Nevjerojatno nešto. Vratila sam se prije par dana i ne mogu sebi doć još. Dani mi predugo traju i fale mi ljudi s kojima sam putovala. Mnoštvo novih ljudi koje upoznaješ, strani gradovi i njihovi običaji…To mi je samo poticaj da skupljam lovu za dalje. U 4. mjesecu se ide u Pariz…pa. Super. Nadam se novom putovanju.

Ali, da. Započela sam s taksistima. Naime, kojih 4-5 dana smo proveli u Lisabonu. Predivan grad. Trebalo bi nam mjesec dana da vidimo sve njegove divne perverzije. Uglavnom, tamo smo se stalno vozikale taksijem. Jer je prejeftin. Recimo, da te taksist odveze od Dubrave do Jaruna i to naplati 6 -7 eura (koje još podijele 4 osobe) čini se nevjerojatno. U Zagrebu pogotovo. Tu bi te to došlo nekih …pa…1000 kn? pretjerujem, ok. Ali, zagrebački taksisti su skupi.

Da, uglavnom. Razmišljala sam o vozačima taksija. Što li sve moraju doživjeti…koga sve upoznati. Čemu sve prisustvovati? Koliko su puta rasplakane cure vozili doma? Zaljubljene parove? Hm, pripite glasne cure? Cure s krunom na glavi?

Kada postaviti koje pitanje? Kada pitati nekoga dal je sve u redu? Koju pjesmu na postaji pustiti? Jesu li usamljeni? Kruže gradom cijelu noć. Danju su svjedoci uobičajenog lisabonskog života, noću gledaju Barrio Alto i glasne ulice grada. Ili možda samo dolje na Comerciu čekaju nekoga da se spusti i kaže im par portugalskih fraza da ih odveze u hostel, kamp ili gdje već da su odsjeli. Tko se najviše nasluša životnih priča? Kažu: taksisti i šankeri. Što je to u njima, da daju taj štih povjerenja? Jednostavno im vjerujemo. Ili su uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Tko će to znat.

Svakakve smo taksiste sretale. Prva noć u Lisabonu, vozio nas je jedan brbljavi taksist. Preljubazan. Pričao je sve jezike kojima smo raspolagale, engleski i španjolski. Bar ja. Rekao nam je koja mjesta posjetit u gradu, gdje slušati Fado…toliko se zapričao da je ostao pet minuta duže valjda kad smo došli do naših bungalova. To nam dakako nije naplatio.

Zatim bilo je toliko šutljivih taksista, da smo se mi toliko cerile i još pričale na naški o taksistu. Divota je to. Pričaš o osobi kraj nje a ona ne kuži niš. Divota rijetkog hrvatskog jezike. Ti kužiš njih, ali oni tebe ne.

I, moj favorit jedan taksist. Daklem, malo nacvrcane smo ga zaustavile. Ja sam baš sebi bila kupila krunu i nosila je po gradu. Sad ne znam zašto, ali tada mi se nosila svjetlucava kruna. Lik me uopće nije čudno gledao. Kao da je sasvim normalno da ljudi iz čista mira nose krune. Daklem, bio je skroz miran. No, kad se frendici dogodila nezgodica jer joj je bilo mučno, totalno je popizdio. Ali ono teatralno. Mlataranje rukama, nevjerica… bla bla. Zapravo je tip htio izvući dvadesetak dolara viška…

Nama je to naravski sada smješno, ali samo ću spomenuti da kao vozač taksija trebaš imati i neke elemente glume u svome nastupu. Što dramatičnije to bolje.

Dogodilo se i to da nam je par puta taksi bio pravi spas. Netko te gnjavi…zaustavi taksi. To je to. Kad razmišljam o Lisabonu, uz sve predivne stvari toga grada, ostali su mi urezani i taksisti. Dobro stoje tome gradu.

- 16:13 - make my day (4) - čemu? - #

24.09.2008., srijeda

povratak mrava

Image Hosted by ImageShack.us



Gdje smo stali? Tu negdje. Mislim da je ovo valjda najveća stanka koju sam uzela na ovom crnom blogu. Sad bi kao trebala dati neki razlog? Mislim da neću. Pokušala sam sebi objasnit zašto ni jedna riječ nije izašla protekla, pa sad već 4 mjeseca, ali ne ide… nema veze. Ljeto je dakle iza nas, ali neću laprdati o njemu. Bilo je to dobro ljeto, svašta se događalo… nažalost, ovaj blog ga nije proživio sa mnom. Možda i bolje, bio bi skroz na skroz zbunjen. Tako da, ne sumnjam da će neke ljetne priče ipak osvanuti na ovome prostoru. Ali ne sad. I ne večeras.

Razmišljala sam da nastavim bez mrava, ali, čudno bi mi bilo samo izbrisati blog makar sam mislila da sam ga davno prerasla. Vratila sam se postovima na početke bloga od prije koje 3-4 godine kad je nastao i čini mi se da ga je otvorila neka druga ja. Drugačija ja.
Zato sam odlučila ipak švrljat neke stvarčice, tako da sve Ja ostanu u kontaktu. Da se prisjetim malo. Eto. Nadam se da ću nakon ove stanke ipak pisat dalje. Jer… ipak facebook ne može zamijenit mrave ;)

Ajmo počet s jeseni. Dakle, sad sam apsolventica, imam dati još malo ispita, neću reć koliko, pa bi trebala bit gotova. Nekako mi se ne žuri, kao ni jednom hrvatskom studentu. Čemu gubit studentska prava? Planiram dat ispite, ali s diplomom ne žurim, tako jako. Makar, čudno je bit apsolvent. Pa jučer sam upisala faks. Ups, ipak ne jučer nego prije 4 godine. Prošao me onaj flash back neki dan… prvo predavanje, ema, marija, jelena, sava, jana, fantom u operi, balešević… prva godina. Ostale neću nabrajat, jer, nije fer mrave opteretit toliko nakon 4 mjeseca šutnje.

U 4 godine dosta stane…

Evo, jedna zanimljiva zgoda od neki dan. Daklem, krenula ja nadobudno na ispit, pokušavajući prvi put u svom životu prekršiti pravilo i izaći na jedan jesenski rok. U cijeloj povijesti svog studiranja nisam nikad izašla na jesenski rok. Sve ispite koje sam davala, dala bi ih do 7 mjeseca, šta nisam stigla do tad, rješavalo bi se kroz godinu, ali nikad na jesen.
I rekoh, ajmo probat. Imam još jedno pravilo. Na sve ispite na koje idem, pokušavam doći i ući prva. Jednostavno ne mogu trpit pritisak čekanja. Uđem prva i gotovo. Ako padnem imam ostatak dana da se naspavam, ako prođem, imam ostatak dana da se naspavam.
Ovaj ispit na koji sam išla, trebao je početi u 10. Lidia i ja se dogovorile da se nađemo u 8 na faksu, jer na taj ispit je trebalo valjda doći 150 ljudi… a usmeni je.

I, bile smo prve. Mi i još jedan tip s nama. Prvu grupu već imamo. Trema me uopće nije prala, jer, učila sam iz skripti, i nikad nisam izašla na taj ispit, bilo mi je svejedno šta će bit. Već oko 9 skupila se hrpa ljudi, oko 10 i pol došao je profesor. I odjednom 200 ljudi pred vratima, ali, srećom tu je spisak. Profesor, inače jako blag, došao je u žurbi, rekao da će pitat samo prvu grupu a drugi neka mu dođu sljedećih dana jer on danas žuri i mora na pogreb hitno. Lidia, tip i ja se pogledamo – kao sve ok, mi se ne moramo brinuti idemo prvi, kad čuda li ne viđenog stvori se neka ženskica tik do vrata i reče – ja idem sad. Naime, JA SAM TRUDNA.

Moram priznat da me to šokiralo više nego to što sam 3 minute kasnije pala ispit (koji btw slovi kao lak). Daklem, što mi to imamo tu? Svetu trudnu studenticu. Da se mi razumijemo, da, trudnice stvarno trebaju imati prednost. Ali dotična trudnica, nije imala trbuh, ravna skroz – dakle negdje prvo tromjesečje. Drugo, zaboga taj stav! Ni zamolba, ni ništa. Samo taj razlog da je ona trudna. Zaboga. Što smo ti mi skrivili? Jel netko od nas sudjelovao?
Nitko od nas troje nije je pustio. Ja sam je pitala jesam joj ja kriva jel je trudna? Da i mi ne-trudne studentice imamo pravo polagat ispite prije drugih ako smo stigle prije drugih. Lidia je rekla mislim, da i ona sumnja da je trudna pa da je ne može pustit, a tip je isto, mislim, rekao da je trudan. Zatim je odustala od pokušaja danas.
Trudnoća je divna stvar. Ako je planirana još divnija. No, tako je bezobrazno koristit na faksu? Zato jer ti se ne da čekat red… ne bi išlo. Makar priznam, da je bila u višem stadiju bila bih je pustila.
Na trećoj godini sa mnom na kolegiju Televizija je bila cura koja je fantastično balansirala faks i trudnoću, a poslije faks i dijete. Bila je uspješnija od polovine studenata. Do ljetnog roka dala je sve ispite. Rodila 05.07 i na faks se taman vratila u 10 mjesecu… dakle, to se može.
A fakultet političkih znanosti pun je trudnica čini mi se. Nekad mi se čini da bi i sama imala puno više uspjeha da me netko napumpa. Pregrist ću jezik ipak.


Ponekad razumijem muškarce koji znaju bit frustrirani svim tim ženskim manipulacijama. Ona je TRUDNA. Neka se zaustavi svijet, jer je njoj netko napravio dijete i ona će bit majka.
Milijarde žena to prolaze, i prolazit će.
Možda ću jednog dana i ja zahtijevat da me puste ispred sebe, možda ću se sjetit ove zgode i reć – pravo ti budi Ivana, nisi pustila trudnu kolegicu na ispit! No, znate što? Ja mislim da ću ja jednostavno nabavit stolicu. I čekati sjedeći.

Eto, tako je prošao moj jesenski izlazak na ispit. Šteta bi bilo rušiti tradiciju, kad je opće poznato da jesenski rokovi ne prolaze kod mene, i da ja ne prolazim lako te lake ispite…

Više sreće u jedanaestom mjesecu… a dotad, planiram malo ludovat po Europi. Jel netko zna kakvo će vrijeme bit sljedećih tjedana u Portugalu? I šta je pametno spakirati???


p.s. mravi će ipak natrag u svoju kolonu ;)

- 23:53 - make my day (6) - čemu? - #

22.09.2008., ponedjeljak

...

...još malo.
- 23:25 - make my day (1) - čemu? - #

02.06.2008., ponedjeljak

o prijateljicama... i Njemu.

U doba kad je još nisam htjela slušat, mama mi je rekla: 'prijeteljstvo treba njegovati, ne možeš se okrenuti kad je najgore i odustati od svega...''

Ne kažem da nije imala pravo. Ali, sve to ne vrijedi puno ako se samo ti trudiš, ili ako procijeniš da spasa nema. Ne znam. Tako to ide rekla bih. Jedan dan tvoj život čine One, a drugi dan tu ulogu preuzme On. Pa zar je to moguće, pitam se?
Zar je moguće da jedna osoba zamjeni više njih? Da li je moguće da osobe koje su prije činile tvoj život, sad su višak? Nema mjesta za njih... Jer je to popunio On.

Moguće je ljudi, moguće.

Evo tri slučaja... zanimljiva zapravo. odnos On i One. i kako sve uskladiti.

slučaj br. 1


Sara, doselila se na faks u veliki grad iz malog grada, sama... drugu godinu svog akademskog obrazovanja upoznaje Njega... nije joj se baš sviđao tako jako na početku, ali bože moj. Treba dat čovjeku šansu... Malo pomalo, to je postalo ozbiljno. Koliko ozbiljno? kao smrt, toliko ozbiljno da je on jedina osoba koju viđa, jedina osoba, osim cimerice, s kojom priča... Sara nema prijateljica više, jer svo svoje vrijeme posvećuje Njemu. Ako mu se slučajno ne javi na telefon sat vremena, On dolazi provjerit jel sve ok s njom, jer zabrinjavajuće je ako se ne čuju ili pošalju si poruku svakih 15 minuta.
Toliko o Sari. Zapravo, zaključak bi možda trebao biti: živjeli su sretno do kraja života, viđajući samo jedno drugo... ali, nekako sumnjam u takav kraj. a sve je moguće...

slučaj broj 2.


Selma, također se doselila na faks, ali ne sama. S njom su tu došle i njezine četiri najbolje frendice... Također je upoznala Njega. I jako ga voli... Sretna je što ga ima. Što je našla nekoga tko je tako upotpunjuje. Ali, tu su još uvijek one. I Selma zna da će zauvijek biti u njenom životu, nikad joj nije palo na pamet njih zapostavljat. I njen dečko to razumije... One su tu bile prije njega, i one će zauvijek biti tu. Možda će poslije svaka imati svoj život, možda je ovo jedino vrijeme, ovaj period kad mogu biti toliko vezane, i to koriste. Makar, Selma ne sumnja da ce biti zauvijek tu. Vidi i njih i njega.

slučaj br. 3


Sandra, ima zajednički početak sa Sarom i Selmom. Sandra se također na faks doselila iz maloga mjesta... Bilo ju je strah da će biti usamljena. Međutim, njezini strahovi su bili neopravdani. Zbližila se s par cura s faksa, imale su dosta zajedničkih stvari, makar su sve četiri bile poprilično različite. Štoviše, gotovo da je jedna morala biti poveznica drugoj... Godine studiranja su prolazile, prijateljstvo se održalo, studentske ludorije su tekle svojim redom...
međutim, unatoč njima, Sandra baš nije bila sretna... Nešto je falilo. Možda dečko? Da, možda bi bilo dobro imati nekoga s čim može započinjat rečenicu 'moj dečko'. Ali, svejedno bilo joj je dobro, valjda. Samo Sandra to najbolje zna.
I, jedne veceri Sandra je napokon odlucila dati šansu NJemu... bio je tu vec neko vrijeme, ali ona se neckala. No, stvar je profunkcionirala. Moglo bi se reci da ga je zavoljela, makar se prije možda nije mogla zamisliti u toj situaciji... i od tada samo on.
Svoje vrijeme je pocela isto tako provoditi samo s njim... a frendice? Ah, da. Pa i one su postojale. Sandra svoje frendice viđa sada samo ako joj usput padne koja kava... tipa, ako joj se neka frendica uklopi u rupu između predavanja pa s njom tada može otići na kavu ili eventualno ručak. a to da bi Sandra predložila neku kavu, nazvala frendicu ili nešto takvo... Ne. Ne pada joj na pamet.To vrijeme je rezervirano za dečka. Jer ona sad većinu svojih rečenica započinje s 'moj dečko'... s pojedinim frendicama lagano i gubi teme za razovor, pošto se viđaju rijetko ne može baš više ni pitat 'šta ima'?


Eto ljudi... to su tri slučaja. Ne znam koji vam je najzanimljivi. Meni osobno se sviđa slučaj dva, štoviše mogu se i poistovjetiti s njim. Ja znam da je ponekad sve to teško izvesti i za svakoga imati vremena. Ono, radiš, trebaš viđati i dečka, i frendice, i rodbinu i psa šetat... znam. previše je to ljudi za jedan dan. Jer dan ima samo 24 sata... ali, možda ih stigneš ubacit u jedan tjedan? Vidiš... 168 sati. Ako ne stanu svi u jedan tjedan, sigurno stanu u mjesec. Možeš li jedan ili dva sata odvojit od 720 za neke ljude koji su nekad činili tvoju svakodnevnicu? Ja mislim da je to izvedivo. Dakako, možda se varam.

Na kraju se svodi na jedno. Jednostavno postoje tipovi ljudi, tipovi cura. Neke mogu balansirati sve, a neke ne. Sara i Sandra su recimo tipovi žena koje mogu biti predane samo jednoj osobi. Dečku. Ako ga nemaju, onda su im frendice zamjena za dečke, ali čim rečenice počnu počinjat sa 'moj dečko' iz vokabulara se gube stvari kao 'bila sam jučer s frendicama na kavi'.

Frendice su zamjena za dečka. Ali, poslije... gube se tragovi postojanja. Tužno zapravo. Ah, ovih dana mi svakakve stvari padaju na pamet... ne znam što mi je. Biće da preispitujem svoju savijest. A ne volim ići tim vodama... Voljela bih da vam mogu reći kako završavaju naše protagonistice... ali ne mogu, jer ne znam. Imam blokadu. Hoće li Sara shvatiti da On malo pretjeruje, ili joj se pak baš to i sviđa? Hoće li u Selminom životu zauvijek ostati njene frendice ma gdje god bile?
Hoće li se Sandra sjetiti života prije Njega, hoće li napokon ona napraviti prvi korak i pozvati frendice na jednu popodnevnu kavu?

Ne znam ljudi. Ako ikad saznam, javljam.

- 22:07 - make my day (9) - čemu? - #

20.05.2008., utorak

' svirao je dejvid bovie i zvjezde su sjale, stajali smo dole i hvatali zjale'


ljudi moji. tako je to krajem 80ih ili možda čak i prije napisao Bora Čorba. dakako, on je četnik koji danas nije rado spominjan kod nas, al, jebi ga... čovjek je pametno pisao.

eto, to ja radim zadnjih mjeseci. hvatam zjale. fenomenalan izraz. i mogu vam reć, nije mi ni loše.

mislim, nije da ništa ne radim. ali, nije da nešto posebno i radim sada... mogu reć da mi je ok.

toliko za sada.
- 22:33 - make my day (2) - čemu? - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2009  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

o čemu?

o čemu? o gadostima života. Ali one najteže ljigarije. Da se očekivati i touch of pink kad me uhvati pms... onda i vrijeđam.



za išta vrijedno čitanja adresa je: art_poetique@yahoo.com


njih čitam, a neke gledam

Sally's Song

I sense there's something in the wind
That feels like tragedy's at hand
And though I'd like to stand by him
Can't shake this feeling that I have
The worst is just around the bend
And does he notice my feelings for him?
And will he see how much he means to me?
I think it's not to be
What will become of my dear friend?
Where will his actions lead us then?
Although I'd like to join the crowd
In their enthusiastic cloud
Try as I may, it doesn't last
And will we end up together?
No, I think not, it's never to become
For I am not the one



>Kako je sve prestalo? Valjda na isti način kako je i počelo. Malo ubrzano, bez ikakvog početka i bez ikakvog kraja. Ne znam…
Tu i tamo me nečiji parfem podsjeti na njega. Tu i tamo svi počinju nositi taj parfem. Odjednom svi počinju imati njegov miris. Onda gledam oko sebe jer mislim da je tu negdje, ali nikad ga nema. Često mislim da uopće tu nije riječ o njemu, mogao je biti to netko drugi, vjerojatno bi bilo svejedno. Samo ovako pred očima imam njegov lik i predodžbu o njemu koju vjerojatno on ne ispunjava. Mislim da se zaljubljujem u svoju kreaciju…s posuđenim likom nekoga, naravno. Nije bitno. Moda se mijenja.


A.M.

JUST COFFEE

HE WANTED BIGGER LOVE,
HAD TO HAVE IT LIKE HE
HAD TO DREAM HIMSELF
TO SLEEP. RECROSSED
HIS LEGS AND WAITED
FOR HER TEARS. WHEN
THEY CAME, HE HELD
HER HAND, PRETENDED
TO BE INTERESTED IN
SOMEONE WALKING BY
THEIR TABLE.


by V. Mortensen









What if...

If God had a name,
what would it be?
And would you call it to his face
if you were faced with him
in all his glory?
What would you ask if you had just one question?
And yeah,
yeah,
God is great.
Yeah,
yeah,
God is good.
And yeah,
yeah,
yeah, yeah, yeah...
What if God was one of us?
Just a slob like one of us?
Just a stranger on the bus,
just tryin' to make his way home?
Back up to Heaven, all alone?
If God had a face,
what would it look like?
And would you want to see
if seeing meant that you would have to believe
in things like Heaven
and in Jesus and the saints
and all the prophets?
And yeah,
yeah,
God is great.
Yeah,
yeah,
God is good.
And yeah,
yeah,
yeah, yeah, yeah...
What if God was one of us?
Just a slob like one of us?
Just a stranger on the bus,
just tryin' to make his way home?
Back up to Heaven, all alone?
Just tryin' to make his way home,
like a holy rollin' stone?
Nobody callin' on the phone,
'xcept for the Pope, maybe, in Rome...


Alanis Morisette




Free Counter
Free Counter


R.E.M.

"Leaving New York"

It's quiet now
And what it brings
Is everything

Comes calling back
A brilliant night
I'm still awake

I looked ahead
I'm sure I saw you there

You don't need me
To tell you now
That nothing can compare

You might have laughed if I told you
You might have hidden A frown
You might have succeeded in changing me
I might have been turned around

It's easier to leave than to be left behind
Leaving was never my proud
Leaving New York, never easy
I saw the light fading out

Now life is sweet
And what it brings
I tried to take
But loneliness
It wears me out
It lies in way

And all not lost
Still in my eyes
The shadow of necklace
Across your thigh
I might've lived my life in a dream, but I swear
This is real
Memory fuses and shatters like glass
Mercurial future, forget the past
It's you, it's what I feel.

You might have laughed if I told you (it's pulling me apart)
You might have hidden a frown (change)
You might have succeeded in changing me (it's pulling me apart)
I might have been turned around (change)

It's easier to leave than to be left behind (it's pulling me apart)
Leaving was never my proud (change)
Leaving New York, never easy (it's pulling me apart)
I saw the light fading out
You find it in your heart, it's pulling me apart
You find it in your heart, change...

I told you, forever
I love you, forever
I told you, I love you
I love you, forever
I told you, forever
You never, you never
You told me forever

You might have laughed if I told you
You might have hidden the frown
You might have succeeded in changing me
I might have been turned around

It's easier to leave than to be left behind (it's pulling me apart)
Leaving was never my proud (change)
Leaving New York never easy (it's pulling me apart)
I saw the life fading out (change)
Leaving New York, never easy (it's pulling me apart)
I saw the light fading out (change)
Leaving New York never easy (it's pulling me apart)
I saw the life fading out (change)



James Blunt - You're Beautiful

My life is brilliant.

My life is brilliant.
My love is pure.
I saw an angel.
Of that I'm sure.
She smiled at me on the subway.
She was with another man.
But I won't lose no sleep on that,
'Cause I've got a plan.

You're beautiful. You're beautiful.
You're beautiful, it's true.
I saw your face in a crowded place,
And I don't know what to do,
'Cause I'll never be with you.

Yeah, she caught my eye,
As we walked on by.
She could see from my face that I was,
Fucking high,
And I don't think that I'll see her again,
But we shared a moment that will last till the end.

You're beautiful. You're beautiful.
You're beautiful, it's true.
I saw your face in a crowded place,
And I don't know what to do,
'Cause I'll never be with you.

You're beautiful. You're beautiful.
You're beautiful, it's true.
There must be an angel with a smile on her face,
When she thought up that I should be with you.

But it's time to face the truth,
I will never be with you.


a. morissette

An old man, turned 98
He won the lottery, and died the next day
It's a black fly in your chardonnay
It's a death row pardon, two minutes too late
And isn't it ironic?
Don't you think?

It's like rain, on your wedding day
It's a free ride, when you've already paid
It's the good advice, that you just didn't take
And who would've thought? It figures

Mr. Play-It-Safe, was afraid to fly
He packed his suitcase, and kissed his kids goodbye
He waited his whole damn life, to take that flight
And as the plane crashed down he thought, "Well isn't this nice"?
And isn't it ironic?
Don't you think?

It's like rain, on your wedding day
It's a free ride, when you've already paid
It's the good advice, that you just didn't take
And who would've thought? It figures

Well life has a funny way of sneaking up on you
When you think everything's okay and everything's going right
And life has a funny way of helping you out
When you think everything's gone wrong and everything blows up in your face

A traffic jam, when you're already late
A no smoking sign, on your cigarette break
It's like ten thousand spoons, when all you need is a knife
It's meeting the man of my dreams, and then meeting his beautiful wife
And isn't it ironic?
Don't you think?
A little too ironic?
Yeah I really do think

It's like rain, on your wedding day
It's a free ride, when you've already paid
It's the good advice, that you just didn't take
And who would've thought?
It figures

Life has a funny way of sneaking up on you
And life has a funny, funny way, of helping you out
Helping you out

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se