alkemicarka u usponu https://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu
četvrtak, 24.05.2012.
Banke: Od predtraumatskih vizija do izvora duhovnosti
Dođem jučer na banku zbog jedne beznačajne, benigne stvari. I onda me gospođa na šalteru, kao usput, zatraži osobnu iskaznicu. Potom su je zanimali još neki podaci. Pitam ju zašto, a ona će da je riječ samo o ažuriranju podataka. Kako se već osjećam njihov rob, od kad sam kod njih podigla kredit (na sreću, u eurima), osjećala sam se kao u policiji. I pomislila kako se malo-pomalo ostvaruju scary vizije iz futurističkih filmova.
Samo, likovi koji ugrađuju čipove, kontroliraju nas i vladaju nama nisu nitko nego bankari. Njihovi predstavnici nastanjuju prozračne, svijetle i ugodne urede, s bojama koje u vama izazivaju osjećaj spokoja i povjerenja, i u kojima se tako lako opustiti. Kada se s vama pogađaju za kredit (pandan onome 'ima li šta popusta ako uzmem 5 kila'), imaju držanje kao da vas posve razumiju i kao da im je stalo isključivo do vas. Učinit će vam se da bi vam mogli ponuditi i kauč s kojega biste mogli, nakon što se udobno smjestite, izrecitirat sve ključne događaje iz djetinjstva i očekivat frojdovsko tumačenje. Isto tako, suosjećajno će vas pogledati kad vide da morate još malo nategnuti svoju kreditnu sposobnost, jer i sami znaju kako je teško u ovakvim vremenima nekoga ili nešto nategnuti, a za tim - zna se - i sami žude. U tim trenucima čežnje (i njihove i vaše) imat će svo vrijeme svijeta za vas, vi ćete biti jedina stranka na svijetu za koje će skinuti sve zvijezde sa zastave Europske zajednice, samo kako iste dobili taj željeni kredit. Ali ljubav kratko traje. Uskoro počinje posesivnost. Nanjuše ako petljate s nekim drugim. Prvo ih umirite tako što kod njih prebacite plaće ili honorare, pa preko njih uzmete životno osiguranje koje vam isto nametnu. Onda oni vas umire s kreditnom karticom.
I onda dolazimo u budućnost. Budućnost je onoga čega se plašim. Po mojoj zastrašujućoj viziji, u budućnosti ću bankari znati sve što se u mom životu događa, i ovisno o tome igrat će se s kamatom. Koja je ionako nestašno fleksibilna. Razigrana i nepredvidiva. Na primjer, morat ću ih izvještavati o svojim dnevnim obrocima. Ako na pitanje 'koliko puta tjedno jedete zelen' odgovorim sa c)od 3-5 puta, onda mi se kamata neće povećavati. To što jedem dovoljno zeleni, znači, iako ne jamči, da bih mogla dulje živjeti i nadživjeti konac svojega kredita. Ako, recimo, jedem puno crvenog mesa, bojim se da bi se mogli pokušat osigurati većom kamatom. Naravski, uza sve to ću morati predočiti račune. I s vremena na vrijeme nositi stolicu na analizu. Da ne objašnjavam kako ću se - a sve da bih kamatu zadržala na ovom nivou - morati aktivnije baviti sportom. I davati se povremeno socijalnom nadzoru da bi utvrdili mogu li i dalje biti jamac suprugu i supatniku u ovoj kreditnoj pasiji. OIB će omogućavat uvid u moj zdravstveni karton. - Jeste li obavili svoj godišnji sistematski pregled - pitat će me bankarica prekinuvši me u rezanju kapule. Naći će se sigurno i neka koja će htjeti napadno ostvariti frendovski kontakt, pa će me priupitati jesam li zaboravila da mi je 15.5. redovna kontrola u - pazi sad - ginića. - Gospođo, jeste li znali da je redovna kontrola najsigurnije jamstvo protiv raka grlića maternice koji je izlječiv ako se otkrije na vrijeme i od kojega godišnje oboli 400 žena u Hrvatskoj? I nemojte zaboraviti da vam je ostalo još 9125 dana u kreditnoj obvezi - nasmijat će se veselo (i znakovito) na kraju, podsjećajući vas na, kao usput, i na hipoteku. Ono, kao, nemojte reći da vam nismo rekli. I onda na kraju priupitat za djecu, nejačad koja bi mogla ostati bez doma. (Lako za vas i vaš potencijalni karcinom, pravi karcinom je hipoteka)
Ali nije sve ni u kamatama. Ne treba zanemariti ni naš položaj u društvu koji u zdravom društvu može ugroziti samo gadan, pokvaren trač. U nezdravom društvu bankari su ti koji diktiraju vašim ugledom, o traču se samo romantično sanjari. Primjerice, ako nam stigne druga opomena, treća više neće biti u papirnatom obliku niti uobičajenoj deračini vašeg računa nego u obliku opomene pred isključenje djeteta u školi. Ravnatelj - i sam negdje zapeo u ovom limbu - birat će između nas i njih. Što mislite, koga će izabrati? Jednog dana, na nedjeljnoj misi, mogli bismo, uz imena uglednika koji su dali za crkvu, čuti i svoje ime, samo na listi crnih ovaca. Ako niste više u stanju vraćati svoj kredit jer je vaša firma propala, bračni drug je pobjegao ostavivši vas kao nositelja kredita i bez obaveze jamca, a posao ne možete dobiti jer niste u HDZ-u, niti je itko vaš u prethodnih devet koljena bio u HDZ-u, zašto vas, molim lijepo, ni Crkva ne bi izopćila? I koji je Crkvi draži izgubljeni sin, onaj iz banke, koji ima cijelu listu laži i prevara na grbači, ili vi, koji se grizete jer niste teti na kasi vratili jednu i pol kunu? Pa naravno da je draži onaj koji je pošteno zgriješio - kome se oko ne zacakli kad na filmu ugleda pokajnika?!
Bojim se da je za pošteno zgriješiti već kasno. Kasno je i za izać iz kredita. Kasno je i za promijeniti banku, jer ako niste poradili na odnosima, bijeg neće pomoći.
Nije kasno za izvući nešto pozitivno iz svega ovoga, jer to rade zreli ljudi. Primjerice, zreli će ljudi shvatiti da nas banke uče odgovornosti. (Kad se nečega prihvatiš, onda to odradi do kraja, i ne uvaljuj jamce ako baš ne moraš). Uče nas tomu da nije dobro kasniti. (Svaka opomena košta 50 kuna, da ne spominjemo zatezne i potezne i natezne kamate). Uče nas kako su važne stvari neprocjenjive. (Kao na primjer neke kreditne kartice s kojima možete platiti račun u restoranu, putovati po cijelom svijetu, kupovati skupocjene satove/parfeme najdražima...). Uče nas kako treba biti strpljiv. (Kredit se ipak može isplatiti prije nego što otegnemo papke). Uče nas da je važno surađivati. (Što je drugo poanta HROK-a). Uče nas da na mladima svijet ostaje. (U 60-toj ćete teško dobiti kredit:). Uče nas prijateljstvu. (Na muci se poznaju jamci). Uče nas prolaznosti života. (U jednom trenutku možete ostati bez nekretnine koju je na vas prepisao pokojni dide.) Uče nas čak i obiteljskim vrijednostima. (Statistike ukazuju na manju stopu razvoda). Uče nas i da ljubav pobjeđuje. (Što je drugo nego sudbonosno zajedničko 'da' kreditu).
Kako sam se zaigrala i približila kraju, ne vidim više nikakve scary filmove, nego čistu duhovnu obnovu.
Da nije uletio kakav virus u kompjuter i na nekoj me subatomskoj razini reprogramirao? Da nije čip već na djelu?
Ma kakvi! Megbízunk egymásban. Iliti, kako moja banka kaže - Vjerujemo jedni drugima! Ja bih dodala: Ko se boji vuka još, tri za groš, tri za groš!
subota, 12.05.2012.
Lolite s fejsa
Zašto se žene toliko trude biti seksi? Ne mogu reći ni da se ja sama sebi ne sviđam kad sam seksi, ali s godinama moja se percepcija toga promijenila. Danas za mene biti seksi znači biti pun života, radosti, biti prirodan, spontan, lijep bez posebnog napora i bez potrebe za nadmetanjem. Za mene biti seksi znači, ukratko, zračiti obilje svega lijepoga. Ali, tu se razilazim s današnjom vizijom seksipila, a koja pod obiljem smatra curenje sisa iz ređipeta, napumpane usne i gole noge. Da se razumijemo, ja uopće nisam tip koji će se skrivati iza tone odjeće i koji se boji svoje ženstvenosti. Naprotiv. Volim seksi odjeću, volim štikle, volim crvenu šminku. Isto tako, da se razumijemo, ne kažem da lijep dekolte nije lijep dekolte. Čak i kao djevojčici mi se sviđalo crtati žensko tijelo, pa sam rano, osim modele, počela crtati i aktove. (I danas ću radije, iako mi olovka više ne leži, radije nacrtati žensko tijelo. No, na fotografijama, a osobito uživo, ću DEFINITIVNO radije gledati muško.:))
Ali osjećam otpor prema svim imperativima, a jedan od imperativa je i to forsiranje seksualnosti i seksipila kao nekog tržišnog artikla. Tržište je nesmiljeno, ponuda je bogata, i automatski je i potražnje manje nego u uvjetima siromašnije ponude. Treba biti konkurentan, očito. Ako se ne mogu napraviti sise, uvijek se može kupiti ređipet s onim umecima. Inače, imam i ja takav. I svaki put kad ga stavim na sebe osjećam se kao varalica.
Zašto sam se uhvatila drviti o ovome? Zato jer mi je žao curica koje s 10 godina misle da trebaju biti seksi. Poziraju na fejsbuku našminkane, napućenih usta, u maminim štiklama, slikane straga…Voljela bih kada ne bi mislile da moraju biti seksi, i da uopće išta moraju.
Ne kažem da ni ja sama nisam bila žrtva toga, ali sve je počinjalo puno, puno kasnije. I nije bilo ni približno toliko potrebe za vlastitom prezentacijom, nije bilo toliko natjecanja. Zvuči kao da ne kužim novo vrijeme i njegove principe. Ma kužim. I prihvaćam. Ali nije riječ o tome, nije riječ o pukoj lamentaciji nad vremenima koja su, kao, bila bolja. Riječ je o tome da imperativa nije nikad više bilo. Djeci to stvara psihozu, i zbilja mi ih je žao. Ako ni roditelji ne uspijevaju ostati individualci u ovom vremenu masovne hipnoze, i koliko je to moguće, uza sve sublimirane poruke koje nam se šalju, oduprijeti se imperativima , bojim se da djeci nije lako. Jedino što je važno je naučiti djecu da vole sami sebe. Grčevito se pokušavati predstaviti boljim i ljepšim ne znači voljeti sebe. To znači samo htjeti da te drugi vole. Djeca to danas pokušavaju kroz iznuđivanje lajkova. I tu na scenu dolaze lascivne fotografije. Rekla bih da lajk nikad nije bio jeftiniji.
Tako je naporno to natjecanje. I tako je tužno da se djeca natječu u kategorijama u kojima se natječu odrasli. Nisam htjela duljiti. Samo sam vidjela sliku koja me je maloprije, čak i nakon dana provedenog na kompjuteru, u pisanju, potaknula na ovaj post.
Post sam, inače, počela s pitanjem zašto se žene, za razliku od muškaraca, toliko trude biti seksi. Možda pitanje i nije baš pogođeno jer sam otišla u drugom smjeru, iako donekle vjerujem da žene imaju veću potrebu za svidjeti se i biti prihvaćene. No u ovom kontekstu nije poanta u tome, jer, ako se žene, pardon, djevojčice, nameću u jednoj kategoriji, ne znači da se muškarci, pardon, dječaci, ne natječu u drugoj. Svi se natječu i prezentiraju. Život se međutim, ne uspijeva zaustaviti. Dok se mi natječemo, život teče. Dok se natječeš, sve što radiš, radiš u odnosu na onoga drugoga. Dakle, ne za sebe. Voljela bih kada bi djecu to odmalena učili. Čini mi se nekako važnije od, recimo, potrebe da se nabroje vrste korijenja iz prirode i društva.
| < | svibanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr