alkemicarka u usponu https://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu
petak, 02.03.2012.
Zašto je borba protiv vršnjačkog nasilja naš zalog za društvo bez nasilja
Okrenuo je glavu prema zidu i oči su mu se napunile suzama. Mamu je, vidjela sam, istog trenutka probola bol koju je osjećao njen sedmogodišnjak. Zapravo, sasvim sigurno još veća. I mene je probola bol jer je to prizor od kojega vam se zgrči utroba. Njegovi vršnjaci su mu se rugali. Možda mu i nisu rekli ništa tako ružno, rekla je kasnije mama, objašnjavajući da je vjerojatno krivo razumio, ali mališan je očito izoliran. Cijelo vrijeme je bio sam. Mama kaže da i njeno drugo dijete to doživljava. Cijelo jutro mislim na njih i svaki put, kad se sjetim njegovog izraza lica, i činjenice da je tamo stajao sam, osjetim njegovu patnju.
I umjesto da u ovom trenutku pišem ono za što sam plaćena, i što od mene očekuju u nekom razumnom novinskom roku, jednostavno sam osjetila potrebu pisati baš o ovome.
Vršnjačko nasilje nije više neka tabu tema, ali za onoga tko to proživljava vrlo često je i dalje bolna stigma koje se želi pošto-poto riješiti, a što to više pokušava sakriti, to se stigma dublje urezuje i vuče se poput sjene. Pogotovo kad je u pitanju zbilja malo i nemoćno stvorenje. Uostalom, tko se ne osjeti nemoćnim pored nasilja?
Ja sam osobno tip koji se razbjesni na nasilje. Nemam se običaj povući kada to doživim. Jučer mi je susjed palio nekakve žice i smrdjelo je cijelo susjedstvo; meni je to nasilje na koje sam odmah reagirala i lijepo, ali odlučno (zna da sam spremna zvati i komunalne redare) ga upozorila da to više ne smije raditi. Većina drugih se nekako ne želi zamjerati. Vjerojatno svi izbjegavaju konfliktne situacije, ali tu nije riječ o reagiranju na nekoga, nego na ono što čini. Na to treba reagirati. Ja zbilja protiv tog čovjeka nemam ništa, i uopće nisam ljuta na njega. Ali me ljuti to što radi, i to što, opet zahvaljujući šutnji sviju, vjeruje da ne radi ništa krivo.
Kad nije lako u odrasloj, kako je tek u dječjoj dobi u kojoj tek učimo kako reagirati. I većina u tom procesu obično silno želi biti dio ekipe, dio onih izabranih, i zbog toga znaju pristati na nasilje. Meni se u sjećanje urezala jedna slika nakon koje sam shvatila koliko nasilje zna biti bolno i za onoga tko to radi.
Bila je sa mnom u školi tada jedna djevojčica koja je bila siromašna i zapuštena. Pitaj Boga što bi s njom bilo da su roditelji bili malo drugačiji, da su svi bili malo drugačiji, i da je učiteljica znala odlučnije stati u njenu obranu. Možda i jest, ali ja se sjećam kako joj je jednom rekla: sjedni drvo na drvo. Možda se učiteljici to omaklo, jer svi imamo svoje loše dane, i svi smo nekad, a možda i češće, uvrijedili nekoga. Ali meni je to zazvonilo, i ostalo kao jeka, iz nekog razloga kao nešto važno što mi mora ostati zapisano.
Uglavnom, da se vratim na to moje sudjelovanje u izrugivanju toj djevojčici. Netko je jednom rekao da ne nosi gaćice, i ja sam joj podigla suknju ispred škole. Postidjela sam se vrlo brzo, zapekao me stid kao da sam upala u koprivu i nisam to više radila. Užasno je poniziti nekoga. Ali ako to nastaviš raditi, vrlo brzo izgubiš taj doslovno osjećaj 'peckanja'. Onaj tko je smislio izraz 'peče me savjest' dobro je objasnio to stanje. Zato je važno reagirati odmah. Ne kažem da ljudi duboko u sebi ne osjećaju da rade nešto krivo, ali naprosto su to negdje, nekad označili kao prihvatljivo. Verbalno zlostavljanje (ne mislim samo na ono oči u oči, nego i, recimo, ogovaranje) se nakon određenog ponavljanja uklopi u obrazac ponašanja i ne dovodi se više u pitanje. Onda ljudi znaju reći ' a što kad sam takav/takva'. Razumljivo, takve obrasce treba prvo prepoznati, onda odlučiti mijenjati, a potom i biti spreman na promjenu.
Ali da se vratim na moja iskustva s bullyingom. Kasnije sam, u sedmom razredu, i sama na neki način to doživjela. Tada sam, kao prognanica, bila smještena u hotelu u kojemu je bilo i djece s kojima nisu bili roditelji i koje su za svoju dob bile vrlo slobodne. Njih dvije, za koje sam ja vjerojatno bila štreberica i još nerazvijena tinejdžerica koja još ne zna bi li se igrala s barbikama ili gledala dečke, su mi se odlučile rugati, i u to su uvukle i dvoje kompanjona iz škole, koji su i inače bili problematični. Nije to dovikivanje trajalo dugo, ali me je nekako i ljutilo i boljelo, iako sam imala jednu sigurnost u prijateljima, potpuno novom razredu u koji sam se odmah uklopila i s kojima sam se brzo sprijateljila, obitelji, i općenito u svojim školskim uspjesima koji su meni osobno bili jako važni. I iako im nisam ostajala dužna (teško li je nekome naći manu). Nije mi čak ni trebalo dugo, možda svega par mjeseci da si posložim stvari u glavi i shvatim da postoje neki drugi razlozi zašto su mene uzele kao (jednu od) meta. Riječ je o jednoj epizodi koja nema veze sa sustavnim maltretiranjem, i koja nije ostavila traga, iako me ljutilo tih mjesec-dva i u kojima se pitaš, bez obzira što neke stvari čak i u toj dobi vidiš prilično jasno - zašto ja?
Međutim, što je s djecom koja doživljavaju nasilje od cijele grupe, koja svaki dan dolaze s grčem u želucu, i koja bi se najradije zavukla pod pokrivač i ne izlagala se novim udarcima? Što je s djecom koja nemaju sigurnost u roditeljima ne jer zato ih ne vole, nego jer su naprosto i sami izgubljeni i zbunjeni? Što je s djecom koja će, nakon nekog vremena, i protiv svoje volje pristati na to da su glupi, ružni, nezanimljivi, ili što već?
Ne znam, ali meni je prizor onog dječaka ostavio gorčinu cijelo jutro. To nije nešto na što treba odmahnuti rukom i reći to se događa i da je društvo jednostavno takvo, puno nasilja i neosjetljivo. I još k tome dodati da sve polazi od kuće i da se tu ništa ne može.
Iako, u tome i jest poanta: polazi od kuće, ali čije? Riječ je o tome da smo svi odgovorni za svakoga. Svako zlostavljano dijete je jedan centar svijeta. Pojasnit ću. Ne osjećamo li se svi vrlo često kao da smo centar svijeta, pogotovo kada nam se nešto loše događa, i zaboravimo da će stablo živjeti dulje od nas?
Staviti se na kratko u kožu dječaka znači prebaciti taj centar malo dalje, ali zbilja ne daleko. I što onda? Ništa. Kad je suosjećanje tu, javlja se osjećaj odgovornosti, a kada osjetimo da smo odgovorni, nekako već shvatimo što nam je činiti. I onda nemamo sumnje oko toga da na nasilje treba reagirati. Već samo uvjerenje da ne pristajemo na to stvara jednu energiju moći.
| < | ožujak, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr