alkemicarka u usponu https://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu

četvrtak, 12.01.2012.

Prosto k'o Proust: put k Sebi

Kad treba prepričati neki događaj iz djetinjstva, obično mi se događa da ne raspolažem najosnovnijim informacijama. Ali mi se zato ureže u sjećanje nekakav usputan, mehanički i ni po čemu osobit 'mot', recimo pokret rukom. Ima u ladicama mojih sjećanja jedna sličica vađenja cedevite iz kuhinjske vitrine koju - recimo - povezujem s jednom školskom kolegicom. Ne znam čak ni tko je vlasnik ruke koja vadi cedevitu. Mama? Ja? Ono što vezano za tu naizgled beznačajnu sliku pamtim jest ono kako sam se osjećala zbog prvog posjeta prijateljice mojoj kući. Ukratko, bio je to važan događaj u mom životu i bila sam prilično uzbuđena. Nadugo bih mogla i esej napisati, ali ono što je zanimljivo jest da uz pomoć te sličice mogu ponovno oživjeti taj osjećaj.
Nekad sam se pitala zašto zaboravljam informacije koje sam u školskoj dobi već mogla zadržati u sjećanju. Moj brat, recimo, koji je četiri godine mlađi od mene, sjeća se bolje nekih događaja iz istog perioda. Mislim da je to zato što sam uvijek imala neke paralelne svijetove u koje bih otplovila, a u isto su se vrijeme nizali događaji, prolazili ljudi, završavale godine, dobivale ocjene, zaljubljivalo se, pa se opet zaljubljivalo... Možda je meni moj svijet bio zanimljiviji, a možda sam se samo bolje osjećala 'unutra'.
Kao što rekoh za priču o prijateljici, manjak detalja za moju uspomenu ne umanjuje sam doživljaj. No tu postoji par problema. Prvi je samo uvjetno problem: to nešto ja osjetim, i sjetim se svega, ali ne mogu opisati čega točno. Cijeli osjećaj je nekako fluidan i nejasan, a istovremeno jak i moćan. Kad kažem da je to samo uvjetno rečeno problem, hoću reći kako i nije važno mogu li se izraziti. Zašto bih se uopće izrazila?
Drugi 'problem' je nedostatak podražaja. Fotografija nemam jer sam bez njih ostala u ratu. Ali i ono što smo izvukli od rođaka često mi puta ne govori puno. Javi se samo slabašna reakcija. Jednostavno to nije ono na što reagira moja memorija.
Ono na što sigurno znam da reagiram su mirisi. Svaki miris se veže uz određeno stanje/emociju/vrijednost. Na primjer, određeni parfem za mene ne predstavlja samo trudnoću, nego cijelu lepezu osjećaja iz tog perioda života. Parfem kojem se ne mogu sjetiti imena, ali znam da je jak i u plavoj je bočici, meni govori o radosti i euforiji prve trudnoće, drugog stanja koje je za mene emotivno zbilja bilo posve drugo stanje, osjećaja ne egoistične nego nježne ljubavi prema samoj sebi (što me je jako zbunjivalo), o uzbuđenju iščekivanja, govori o mom odnosu sa Zagrebom u kojem sam tada studirala, govori mi o zelenom proljeću u Zagrebu, priča mi priču o jednoj optimističnoj, vedroj Ivoni koja je zauzela mjesto one nervozne i cinične...
Duljim, kao i obično. A na pisanje posta me inspirirao nedavni posjet mojoj teti u Gorskom Kotaru, gdje dugo nisam bila, a gdje sam kao mala znala provesti i do mjesec dana. Vjetar koji je zapuhao u jednom mi je trenutku donio miris smreka. Odjednom se zidić na ulazu u kuću pretvorio u 'onaj' zidić s kojeg sam uvijek preskakala jer mi nije bilo smisleno kružiti okolo, zidić na kojem sam slagala cvijeće koje bih ljeti ubrala i kasnije 'prodavala', a ja sam ponovno bila 6-godišnjakinja koja upravo provodi najljepše trenutke svog djetinjstva. To više nije smreka nego osjećaj zaštićenosti, osjećaj da mogu slobodno biti u mom svijetu, osjećaj mira i samodostatnosti, zadovoljstvo u stalnom plutanju između svakodnevnih užitaka poput zašećerenih borovnica i maštanja na tavanu koji je za mene bio jedan posve drugi svijet, sa svim onim razglednicama, modnim magazinima, pismima, mačkama koje bih naganjala po tavanu i koje bi se tamo pretvarale u neka druga bića. A miris? Miris tavana nikad neću zaboravit. Nekidan sam se htjela popet na tavan samo da udahnem miris koji bi instantno razvio slike. Nisam se popela. Neke su me stvari rastužile.
Da ne bude zabune, nije ovdje riječ o nostalgičnom lamentiranju. Ako je riječ o nostalgiji, onda mi sjećanje ne treba. Onda sam za emocionalni feng shui.
Riječ je o još jednom mom unutarnjem putovanju koje nikad, po samoj prirodi života, a suprotno našem glupavom uvjerenju da smo nešto napokon skužili (mo'š si mislit), ne završava. Ali unutarnja putovanja nam pomognu da shvatimo neke stvari. Ja sam shvatila koja je (otprilike) točka u kojoj sam počela raditi kompromise sa životom. U tom periodu ja nisam imala potrebu raditi kompromise. Što zbog činjenice da još nisam bila ušla u sustav školstva koji sam po sebi traži kompromise, a što zbog moje tete, koja je mene obožavala i u čijoj sam se kući osjećala nevjerojatno prirodno. U roditeljsku se ljubav skoro uvijek ušulja briga i strah koji - govorim iz iskustva sebe kao majke - umanjuju svjesnost i prisutnost u određenom trenutku. Gledam svoju djecu i mislim kako je vjerojatno prirodno da se u nekim trenucima sa mnom osjećaju zarobljeno. Koliko god se ja otkačila, vjerujem da je kod bake i dida bolji party.
Ali opet idem predaleko. Zašto sam ja u dobi od 5-6 godina počela raditi kompromise i koji su to kompromisi? Objasnit ću to na jednostavnom primjeru. Kada odvrtim svoj život, čini mi se da bih baš taj period u Gorskom Kotaru izabrala kao najljepši dio djetinjstva. Što je to što me činilo sretnom? Naravno, uz osjećaj ljubavi i sigurnosti, bio mi je dovoljan moj svijet, hrpa bijelih papira za crtanje i odrasla osoba koju mogu ispitivati sve ono što me zanima. Kasnije sam živu osobu nadopunila knjigama koje sam morala brzo naučiti čitati kako ne bih gubila vrijeme. Moje pitanje je kako se s 30-ak godina nađeš u situaciji da se pitaš što je to što želiš, a što ne želiš, za što smiješ reći 'ne da mi se', a kada je to neodgovorno, što ti je ugodno, a što neugodno. Jebemu, oko svakog pitanja nedoumice. Čak se pitaš i što bi želio biti kad odrasteš. Kompromisi stvore jedan bućkuriš iz kojega se treba vratiti u centar. Ili ne vratiti, kada se navikneš na nove slojeve samoga sebe. Mene je miris smreke vratio u centar, i učinilo mi se nakratko da mi je baš sve jasno. A onda se, kao posljedica kompromisa, opet javi pitanje: Jesi li sigurna?
Mogla bih i ovome post napisati, ali umorna sam i ZNAM (ha!) da želim ići spavati. Ono u što jesam 100% sigurna jest da sam beskrajno zahvalna mojoj teti na tome što je obogatila moje djetinjstvo.

12.01.2012. u 22:24 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Web counter

Free Hit Counters
Free Hit Counters