alkemicarka u usponu http://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu

nedjelja, 26.09.2010.

Zašto Boga ne vidimo kad letimo avionom

Mama, kako to da nismo vidjeli Boga kad smo letjeli avionom, pita me danas moj skoro-šestogodišnjak. Ničim izazvan, kao i obično, naizgled zauzet jedino razvlačenjem knedle po tanjuru i odvajanjem svega što sliči i miriše na šljivu koju sam prethodno morala ukloniti (čitaj: žrtvovat se i maznut). Ipak, da budem iskrena, ovo pitanje baš i nije grom iz vedra neba jer ga moji dosadašnji odgovori na slična duhovna, metafizička i religiozna pitanja nisu baš zadovoljili. Da pojasnim, nedavno ga je silno zanimalo i kako izgleda Bog. Nagađate da sam mu prenijela svoja dugogodišnja uvjerenja i rekla da je to jedan simpatični bjelobradi djedica koji možda izgleda naivan i senilan, ali u svoj iPhone4 bilježi svaki naš i najsitniji propust kao, primjerice, kad mama kroz zube, iznervirana nečijom drskom upadicom, promrsi 'ajde u MP3' ili kad vozača u autu ispred slučajno zamijeni za plemenitu životinju ili onog obješenjaka iz džungle?
Ali ovaj put pogađate -ako mislite da odugovlačim s nastavkom priče ne bih li izbjegla objašnjenje: što sam mu odgovorila na pitanje zašto nije mahao Bogu iz aviona i gdje je to Bog ako nije gore? Što reći kad je i meni u svemu tome previše apstrakcija i kad nerijetko sama sebe utješim sa sljedećom mišlju: budući je dokazano da koristimo samo mali dijelić mozga, ne trebam se ni trudit da sve skužim, povežem i slijepim u jednu potpuno suvislu priču. Jer, onih 80-90% ionako je na godišnjem, bolovanju, ili se pravi blesavim, kao i naša administracija. U svakom slučaju, od njih nema puno koristi. A i ovo jada što je u funkciji nekad se zna nenajavljeno isključit. Tako da, uza svu moju sklonost metafizici i okultnom, što me, kad bolje razmislim, privlačilo već u dječjoj dobi (ne pada jabuka daleko od stabla), jednoznačnog i apsolutnog odgovora najčešće nema (iako bih, čisto iz zabave, mogla na tu temu razglabat nadugačko i naširoko, ali imam već dovoljno svojih žrtava, pa ću se njima napiti krvi). Uostalom, zato se vjera i naziva vjerom, jer sve staje na jednom pitanju: vjeruješ, ili ne vjeruješ.
Ali kako naći mjeru da djetetu koje odgajaš u uvjerenju da Bog postoji, a ne inzistiraš na formi i ritualima, objasniš sve to što je i tebi teško pojmljivo? Da ne bude apstraktno jer apstraktne termine djeca shvaćaju doslovno, a da ne bude ni prekruto (sjetite se djedice koji za ukradenu žvaku šalje u Oganj pakleni)?
Priznajem, ovog puta nisam htjela brljat nego sam mu pošteno rekla da se želim bolje pripremit na njegovo pitanje i da mi da vremena do sutra. On me, naravno, pitao hoću li pogledati enciklopediju i jesam li sigurna da ljudi koji su unutra pisali o Bogu imaju pravo. Naravno, enciklopedija je bila logično pomagalo kad me pitao tko je izumio bicikl. Ovog puta mislim da neće pomoći. Pedagoški materijali bi mogli biti od pomoći, iako je i to vrlo individualno, pa ako nije riječ o nečemu egzaktnom (način na koji funkcionira bicikla, na primjer), ovisi o roditeljskom svjetonazoru. Pomaže bar utoliko što kaže kakav je dječji svijet u pojedinoj dobi.
Odgovori, odgovori...tako smo nesigurni bez odgovora. Zato i sipamo odgovore na sva moguća pitanja, sigurni da moramo baš sve znati. Sviđa mi se Mišakova misao u njegovoj novoj knjizi, a u kojoj, govoreći o paradigmama i svim onim pojavama 's ruba znanosti', kaže kako su postojeće teorije tu jer ih mora biti. Kako bi bilo da je enciklopedija prazna i kakvo bi to bilo društvo bez odgovora na ključna pitanja? Možda je danas izvjesno da je zemlja okrugla, ali mogu li sa sigurnošću reći da Bog ipak neće mahnuti mom dječaku na našem sljedećem putovanju i usput nam pokazat dobitne loto brojeve uz pomoć kojih ćemo dogodine otputovat na Bali? Znam da mi je post pun pitanja, a vi ste možda očekivali kakav rasplet. Jer i ja sam puna pitanja. Naravno, ne kao moj 6-godišnjak, jer sam ja do sada ipak prihvatila dosta teorija po kojoj je zemlja ravna ploča. Jer su mi tako rekli. Nešto je uraslo i uhvatilo korijene, nešto se s vremena na vrijeme prekopa, pa katkad izraste bolje.
U svakom slučaju, ako stvarno ugledamo Boga iz aviona, imat ćete prvi priču. Kako izgleda, kakav mu je stil, je li stvarno onako ozbiljan, ili nam je čak namignuo?...Usput, jeste li primijetili da post završavam s - pitanjem?

26.09.2010. u 21:11 • 7 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.09.2010.

Ljudi fotelje

Umjesto da se s godinama manje čudim nelogičnostima, kod mene je obrnuto. Svaki se dan nečemu čudim u zadnje vrijeme, i zaključila sam jednoglasno (ovog su se puta svi moji glasovi složili) da je to sasvim u redu. Ako se čudiš, znači da si živ i da nešto ipak osjećaš. Jedno sam se vrijeme prestala čuditi, ali mislim da to nije bilo dobro vrijeme. Tada pristaješ na svu količinu gluposti i nelogičnosti oko sebe, a jedini preduvjet koji ti je važan je količina. Što je više apsurda, to ti on postaje prihvatljiviji. A što je prihvatljiviji, to je logičniji. U ovoj državi zaista nije teško podleći kriteriju količine (ne uvjerljivosti!). Jer, apsurda je na sve strane. Zašto sve ovo pišem? Koji me je apsurd u ovoj Zemlji Apsurda naveo na post? Što je to posebno apsurdno kad je sve apsurdno?
Smiješan je povod za moj post, kao i uvijek. To su ljudi fotelje; ljudi koji se poistovjete sa svojom foteljom u koju su jednom zasjeli. Jednu sam fotelju jutros prozvala tupastom jer nikad, ali zaista nikad, ne izražava svoje mišljenje i jedino iza čega se krije je vražja titula. Rekli su mi: Da, ali on se dugo održao. Rekoh ja: Da, znam. Jer je tupast.
Ovo sigurno nije nešto najapsurdnije o čemu se danas može pisati. Ali mislim da ima veze s ovim što nam se događa danas. Ljudi fotelje su, naime, jako opasni. Čini mi se nekad, ma koliko se katkad ograničeni doimali, kao da pripadaju nekom tajnom redu. Kao da je sva ta primitivna lukavost na kojoj im, u trenucima malodušja, čak i zavidite, okultna vještina naučena iz nekih skrivanih knjiga. Vi reagirate čuđenjem na neke apsurde, ali u trenucima malodušja pomislite: Možda ja samo nemam pojma? Možda su oni ti koji znaju tajne života?
Hm...da. Samo što oni to ne zovu život nego sistem. Dok mi obični smrtnici pokušavamo uočiti zakonitosti života, oni uče zakonitosti sistema. Dok se mi bakćemo sa životom koji nam je dan samo jedan, oni na raspolaganju imaju nekoliko sistema. Kad nauče kako funkcionira jedan, naučili su ih sve. Kao da imaju nekoliko života.
Čovjek fotelja koja je mene ponukao na post nije opasan na prvi pogled. To je fotelja koja se ljulja kako ju zanjišeš. Ne buni se puno ako ju malo jače zaljuljaš. Ali nemojte od nje očekivati da ima neki svoj stil jer ćete ju zapravo teško primijetiti. Može se čak dogoditi da zapnete za nju jer ju niste primijetili. Ono što mene čudi jest: kome se da trpjeti tu dosadnu neuglednu fotelju kad ima puno ljepših, udobnijih, modernijih? Mora taj vlasnik biti glup kad ju se ne želi riješiti. Zar zaista misli da nema boljih od te? Pogledajte mjesto u kojem živite, državu u kojoj živite, i recite da nismo vlasnici koji trpe odvratne, stare i neudobne fotelje. Pored toliko modernog i divnog dizajna.
Ima i drugih fotelja. To su fotelje koje su nekad možda i bile in, ali danas više ne bi prošle sistematski. Najgore je to što su tu, i što se ponašaju kao da su tek izbačene iz tvornice. Najradije biste ih šutnuli, ali ne možete im ništa. Guraju se u prvi plan, a glupi gazda nasjeda na te džikanske fore.
Fotelje s miljeićima su posebna priča. To su relikti prema kojima, zbog nekih kvaliteta koje su nekada i postojale, postoji stanovito poštovanje. Iako potajice svi kolutaju očima, fotelje se i dalje drže. Svi se nešto ustručavaju reći im da više ništa ne valjaju. Možda jer su na njima sjedili, a možda im je na njima sjedio i ćaća. Bolje ih ne dirat.
Fotelje je općenito kod nas bolje ne dirat. Fotelje su zaštićene. Ako ti nešto treba, uvijek ima tronožaca koji su, samo za malo pažnje, sposobni pretvoriti se u vrhunsku fotelju. Ali općenito malo toga treba. Jer fotelje su samo dio trulog starog inventara u truloj staroj kući kojoj prijeti raspad.
Zašto se onda čuditi foteljama? Nije li bolje pobjeći prije raspada? Ja znam da neću pobjeći, ostat ću i gledat. Možda ne bude ništa, možda se fotelje samo zamijene novim foteljama, ali ne vjerujem da će ljudi fotelje izumrijet.
Ipak, meni nitko ne može oduzeti pravo da se čudim. Odakle nam, kvragu, toliko tih bezveznih fotelja?! I zašto ih netko ne zamijeni onim zanimljivim, a opet minimalistički jednostavnim modelima, neopterećenim suvišnim detaljima? Možda jer ti unikatni modeli ne žele biti fotelje? Jer, postavši fotelje, prestali bi biti ono što jesu.

20.09.2010. u 21:03 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 16.09.2010.

Na djeci je budućnost, teška kao i knjige

Na djeci je naša budućnost, kažu. Bojim se da nije samo budućnost, nego i prošlost. I štošta je još na njihovim nejakim plećima, jer svaki dan prenose po nekoliko kilograma znanja do škole i natrag. U torbama njihovim je suho zlato, u kojem pak leži svijetla budućnost. Mora sadržaj te torbe biti dragocjen kada znamo da im otegli leđa i stvara kvalitetne temelje za skoliozu, nepravilno držanje i sve ostalo što se kasnije 'sanira'. Gdje? Hm...iskreno, ne znam gdje. Jer, u našem bajkovitom gradu, o čijem su spoju mora i planine ispjevane pjesme, tzv. javne potrebe u sportu zadnja su rupa na svirali. - Žao nam je vaše (Ili naše? Zavisi od trenutka, čini mi se da su pred izbore sve to bila Naša djeca) djece...ono, sorry...al' nemamo para. Nisu vam to više socijalistička vremena, kužite? Treba dvoranu održavat, a ako ćeš radit u dvorani, koju ste sami tražili, moraš platit. Pitate za milijun i pol kuna koliko dugujemo za sport jer je neka budala, per forma, tako isplanirala proračun? Ma, dug je pošten, bit će svega, samo neće biti nas - parafrazirat ću ono što najavljuju u Gradu. Da pojasnim: dvorana košta, para nema, a bogme nema ni navale ushićenih sportaša koji dolaze sa strane, pare daju sportski klubovi u kojima treniraju vaša (naša?) djeca, ali ne mogu jer im Grad ne da ono što im je po zakonu i proračunu dužan. A Grad ne da jer nema para. A para nema jer...uh, ovo bi se moglo razvući pa ću samo reći ovo: dosta se tuđim (umetnite imenicu po želji) gloginje mlatilo.
Dakle, neću više jer sam zapravo počela o djeci i sadržaju njihovih torbi čija me kilaža dovela do statusa sporta u mom gradu. Koji i sam dovoljno govori o statusu djece. Kao i sadržaj knjiga u njihovim torbama. Koje su najvrjednije - kome? Izdavačkim kućama, jasno. Jer, nešto ne štima. Nešto nikako ne štima ako moje dijete svakog dana nosi sedam-osam kilograma knjiga (svaki predmet podrazumijeva tri 'knjižice' plus bilježnica koja pak nikako ne smije biti debelih korica!), a doma mu i dalje nije najjasnije što se učilo u školi. Primjerice, učili su što je drama, a to mu je objašnjeno u sljedećem receptu: lica, dijalozi, didaskalije...Didaskalije? To je kao da vam netko da recept za kolač na ovaj način: uzmi malo brašna, jaja, šećera i 'ime-vama-nepoznatog-začina'. Dobit ćete bućkuriš. Kao što djeca katkad dobiju bućkuriš iz knjiga i programa koji su, vide sad svi, preskupi i besmisleni, ali treba se uhvatit čistit korov i radit. A to se nikome ne da. K tome nemaju ni interesa.
Apsolutno sam zagovornik stjecanja znanja i ono što vam nitko neće oduzet jest znanje, ali ne samo u vidu informacija koje tijekom vremena, zbog opterećenja, ipak završe u recycle binu u vašoj glavi, nego načina korištenja informacija. Kulture znanja. I gladi prema znanju. Bojim se da će teško ogladnit kad dobiju zadatak...pazi sad ovo...opišu kako njihova majka nešto radi kroz uvod, zaplet i rasplet. Teško je i meni bilo shvatit što je pjesnik u Profilovoj knjizi htio reći. Koji zaplet, molim vas lijepo? Prepekao mi se kolač? Osim toga, za primjer razvoja fabule izabrali su statičan i mrtav tekst koja doživljava vrhunac kada majka dječaku dade ispečeni kruh. Ili kad mu ponudi da pomiriše bosiljak? Još je mrtviji kad znamo koliko mrtvih u minuti bude u kompjuterskim igricama naše djece.
Napominjem da ne ulazim u književnu vrijednost priče nego prilagođenost djeci.
Kako bilo, ono što je dobro u cijeloj priči jest to da smo se moj petaš i ja nasmijali. U opisu mojega lica dok radim kolače (to je izabrao kao aktivnost) kazao je da sam se uživila. Ja kažem: OK, napiši tako. A on će da ne može tako. - Hoćeš možda napisati da sam se predano posvetila pečenju kolača? - Super, dobro si me sjetila, to ću napisat - na to će on. Ne zato jer svojim prijateljima, kad se zanesu u igricu, kaže 'Oh, potpuno si se i predano posvetio igranju igrice' nego 'A jesi se uživio'. Što je sporno u toj riječi?
Ne znam, ali znam da moj petaš ide na plivanje, koje mu, između ostalog, dobro dođe zbog činjenice da jako dugo sjedi u školi i da nosi nekoliko kilograma knjižurina svakog dana. A ne znam, vidite, hoće li plivanja uopće biti. Jer...nema para. Hvala bogu pa mi svi imamo para kojima ćemo financirati skoliozu naše djece, a puka je slučajnost da će nekakve koristi od toga imati riznice znanja poput Školske knjige ili Profila.
Sjetila sam se sada onoga na što stalno upozorava naša Tučepka dr.Vedrana Spajić-Vrkaš (a koju su zbog stručnosti angažirali na izradi obrazovnih programa po svijetu, a ne Europi!), a to je da mi jedini nismo obrazovanje klauzulom zaštitili kao javnu potrebu, dakle, podliježe svim zakonima tržišta. Kad bi bar pripremali djecu za to isto tržište s tim istim principima, još nekako. Ali, ono što uče i ono što ih čeka...ma ne, ono što je već sada debela stvarnost...nemaju previše veze jedno s drugim. Sreća (u ovom slučaju, bar) pa moj potomak nerado čita, tako da neće pročitati ni ovaj post pun gorčine. A i kako bi imao volje kad za lektiru, u petom razredu, ima - Puškina.

16.09.2010. u 15:05 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 10.09.2010.

Superjunaci: kol'ko nas ima, jbt kol'ko nas ima

Idem u spizu kad eno ga. Maše mi s druge strane ulice, a ja vrtim film jesam li napisala nešto krivo (ostao mi osjećaj krivnje od jutra kada su me u školi, na jednom neugodnom zadatku, poznanici obilazili kao da sam kužna, kako ih se ne bi povezalo s mojim Izvorom Informacija). Ipak, Ozareno lice sada već ulazi u moj intimni prostor i nema dvojbe, trebam mu za nešto.
- Jeste li za kavu, a? - pita me, siguran da ga neću odbit. - Hvala, ali žurim - poslužih se ovom zgodnom frazom. Da uskočim s digresijom; ova fraza, dakako uz potrebnu i ne uvijek izvedivu dozu odlučnosti, katkad čak i pali jer grijeh je u ovom radišnom društvu nekoga zadržavati ako mu se žuri, pa makar i na paradnu kavu. Jer, i navodna žurba je dio konspirativne farse koja je fensi poput, što ja znam, skijanja u Madonni di Campiglio.
No, moj sugovornik nije od tih i nema namjeru odustati. A i kako bi? Pa doma je, nakon što je ukućanima i susjedima ispričao svoju priču sve dok se publika nije umorila od uzdisanja i odobravanja, sam došao do naslova i podnaslova. Kladim se da je predvidio i potpis pod sliku. Cijela oprema teksta je tu, već se zna tko će od susjeda kako reagirat, a novina poslana na tiskanje?! Što moj junak tada radi? Očajnički ponavlja priču, ignorirajući moje nezainteresirano 'da, da' i predlaže da sve stavimo u drugi broj. Ja uzvraćam jednakom, tupavom mjerom: s još dva (i dalje ljubazna) refrena 'da, da' i udaljavam se hvatajući pogled utopljenika. Nisam okrutna, o ne. Već je čovjek dobio svojih pet, i još pet, i još pet minuta. Osim toga, obožavam priče o malim ljudima. Običnim, malim ljudima čija me dobrota i pozitivna energija znaju toliko nadahnuti da nisam ni svjesna kad sam i kako napisala tekst. Jednostavno izađe iz mene. Neki su ljudi zaista muze, a nisu ni svjesni toga, u čemu i jest njihov šarm.
Ali ne i ljudi poput mog 'junaka' koji je pomalo komičan sa svojom potrebom da se eksponira i da za njegovu lijepu gestu svi znaju. Kršćanin je on, kladim se da je stalno na misi i da daje pozamašne svote koje svećenik sa strahopoštovanjem, uz drhtaj u glasu, čita s oltara. No, isto se tako kladim da Isusa potajno smatra idealistom koji je malo zabrijao i kojega, s onom dugom kosom i naglom ćudi (nije li baš taj tip pobjesnio i razbacao stolove u tamo nekom hramu?) ipak treba uzet s rezervom. Tako da vjerojatno nikad nije razmišljao o poruci dugokosog ekscentrika da - pazi sad ovo - desnica ne smije znati što radi ljevica kad daje milostinju!
Zanimljivo je to. Grad je pun ljudi s teškim sudbinama, grad je pun neustrašivih ljudi, grad je pun poštenjačina, grad je pun mudraca koje bi svatko poželio za gurua …I svi oni počinju svoju veliku životnu priču, koja bi zanimala i Oprah, ovako: Ne volim pričati o sebi, ali… Ili: Bolje je da pitate druge, jer ja nerado govorim o tome. Ili: Ja imam sve što mi treba, pa mi ne treba publicitet, ja vam pričam priču zbog drugih ljudi. Ili: ne volim se hvalit, ali pitajte uostalom XY…
Oko mene ima jako puno važnih ljudi. I taštine. Taština je stvarno zajebana stvar koju treba nemilosrdno zgazit jer se inače, poput junaka moje priče, lako počneš poistovjećivati s predivnom slikom o sebi koju si, u dobroj vjeri, nekako skrpao. Ja tvrdim da je k tome glupa i da nas zaglupljuje; čini nas upravo idealnim metama za manipulaciju. Ne biti tašt ne znači nemati stav, ali u našoj civilizaciji s vladavinom ega i lokalnoj kulturi bukača EPP nikad nije od viška, i uvijek je zgodno zakačit kakav orden na prsa.
Ipak, orden je samo orden, opipljiva forma nekog čina, a čin je čin, s ordenom ili bez njega. Profesionalni orden je OK; nije loše pečatirat sam sebe kao inspektori meso, iako i tu valja bit oprezan jer sve zavisi od kriterija inspektora, jedan će udarit pečat na meso staro deset godina, a drugi možda bude cjepidlačio. Pečat znači da si valjan, da ti nije istekao rok. Statusni pečat isto ovisi o kriterijima uzorka; uzorak, recimo, može imati silnu potrebu dijeljenja vizitki s titulom, a jednostavniji se primjerci mogu ugodno osjećat u običnoj pamučnoj Lacoste majici. Pečati se ne vežu nužno uz materijalne stvari, nekad si udarimo pečat pretjerano suosjećajne osobe koja je 'takva, i što može' pa okolo tarmamo ljude sa svojom tragedijom, nekad je to pečat osobenjaka koji u javnosti fura autistični imidž, a onda trči na vijesti Red Carpeta…Lik s početka priče se opredijelio za sliku ljudine koji je zaslužan za svaki napredak u svojoj obitelji, široj familiji, ulici…Zasukat će rukave, dat za Crkvu, pomoć tu i tamo Anti i Mati, ali neka se sve to zabilježi. Ako naš dogradonačelnik Novak jednog dana (naravno, u nekom od sljedećih mandata, sada je grad ipak u banani) odluči podignut još jedan spomenik u svojoj nevinoj zaigranosti, neka se zna i za glavnog lika iz moje priče. Osim toga, kad su mogli podignut Svetog Petra od tri metra, a nitko nikad nije zabilježio da je taj čovjek (k tome bez prijavljenog boravišta u Makarskoj!) na bilo koji način doprinio našem gradu osim što je stisnuvši one ključeve samo najavio koliko će škrt biti kad mu pokucamo na vrata, ne možemo li svi konkurirati za kakvu skulpturu, u najmanju ruku torzo? Ponavljam, poznajem jako puno važnih ljudi. I ja sam katkad u probranom društvu Važnih, i tih se dana čudom čudim kako to nitko dosada nije primijetio. A onda postanem sama sebi smiješna, a kada ste sami sebi smiješni, nije baš lako ostati silno važan.

10.09.2010. u 23:00 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Web counter

Free Hit Counters
Free Hit Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se