alkemicarka u usponu http://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu

petak, 26.10.2012.

Težina lakoće i lakoća težine

U posljednje vrijeme sve više primjećujem kako bi ljudi pošto-poto bili lagani. Protiv lakoće ja ništa nemam. Baš jučer sam se probudila lagana, iz čista mira, bez umnog napora da to postignem. Čak sam i noć prije sanjala mačku, slatku, malu, pahuljastu mačku, i ja sam ujutro znala da sam ta mačka ja bila tog dana. I da mogu biti ta mačka kad god želim; sve je samo do mene. Nekad se probudim kao nilski konj, debela i opasna. Sve manje se, na sreću, budim kao svinja, spremna da sve i svašta nekritički ubacim u sebe, i loše ljude, i teške knjige, i negativne bujajuće emocije koje hranim u umu. Ili kao krtica, kojoj ne fali svjetlost i koja, glupača, misli da živi kraljevski.
Meditacija mi pomaže da odem spavati lagana i probudim se lagana. Odluka je uvijek na meni kakva ću otići leći i kakva ću se probuditi.
Ali da...počela sam o lakoći. Prirodno je željeti biti lakši. Ali su se putem pomiješali lončići. Pa je površnost postala lakoća. Ljudi se silno žele prikazati laganima; ne mislim da je uvijek riječ o slici koja se stvara isključivo prema vani, nego katkada i slici sebe u očima druge osobe. Kroz tu sliku želiš vidjeti gdje si. Pa voliš vidjeti laganu osobu, neopterećenu nekim odnosima iz djetinjstva, situacijama koje su te gradile kroz odrastanje, neopterećenu kulturom, narodnošću, vjeroispoviješću i potpuno legalnim društvenim metodama ispiranja mozga, neopterećenu balastom emocija koje se ne uzimaju zdravo za gotovo poput tjelesnog organa, nego se na njih gleda kao na šesti prst ili grbu. Vidim da se ta lakoća pokušava postići na razne načine, ali mi smeta što se vjeruje kako se forsiranjem površnosti automatski postiže lakoća. Uzmimo za primjer površne razgovore. Ljudi vole brbljati, palamuditi, razmjenjivati informacije, a pritom ne mislim samo na tračeve. Čak su opasniji oni skriveni u dobronamjerne, moralizirajuće ili analitičke razgovore.
Sve više primjećujem površnih razgovora i sve se više mičem od toga. Ne kažem da treba stalno ići in medias res i opterećivati sebe i druge. Uopće ne. Jer nekad je media res lupiti glupost. Obožavam lupetati gluposti. S prijom znam voditi razgovore koje zovemo Ionesco razgovori. Obožavam i humor. Ali humor se toliko siluje da mi zna biti tužan. Sve više primjećujem da se ljudi plaše kad se približiš nečemu što bi moglo ići ispod površine. Odmah traže pojas za spašavanje. Negdje je to forsiranje materijalističkih vrijednosti koje su, kao, danas jedine opipljive i jedine za koje se možeš uhvatiti. I jesu, za njih. Za auto, komad robe, umjetne trepavice se zbilja možeš uhvatiti. Do jednog trenutka, kada postanu neupotreljivi, ili ih izgubiš. Ili manično brbljanje. Ili taj kvazi-lagani humor, to forsiranje zabave, zafrkancije, parodije, trenutno "in" carpe diem životnog stila kroz alkohol, mantanje, ovisnost o adrenalinu. Meni je ta lakoća teška. Jer sugerira da ispod nje nešto stoji.
Istina, negdje stoji više, negdje manje, jer ovisi o intelektualnom i emocionalnom i duhovnom spremniku. U startu nije svugdje kapacitet isti. Ali svjejedno mi sliči na krivca, to nešto što se krije ispod. Svi ga se nešto stide. Ili boje. Ili su na njega zaboravili. Ja bih to nazvala težinom lakoće. Lakoća težine je teže dostupna. Ustvari je dostupna uvijek, ali za odlučiti se za lakoću težine moraš najprije priznati da težine ima, a onda počet malo pomalo skidat teret. U prvi tren lakše je izabrat lakoću. Ali s vremena na vrijeme se na tebe sruči težina, a nije dobro kad nešto teško padne na nešto lagano i plitko.
Ja bih više voljela da mogu uvijek, kad mi dođe težina, reći joj "teška si ko slon". I onda se popet na nju i odjahati dalje.

Oznake: duhovnost, život

26.10.2012. u 14:43 • 3 KomentaraPrint#^

petak, 06.07.2012.

Kako sam si oprostila ljubav prema knjizi

O knjigama bih mogla napisati hrpu postova. lli si barem tako umišljam, jer kad voliš čitati, onda se zna dogoditi da imaš ambiciju i sam pisati.
Ali kad pročitam neku dobru knjigu, možda bar zato što imam nekog iskustva s pisanjem, pa taman za novine i kroz ovaj blog, svaki put u svojoj glavi spustim kapu dolje. I budem iskreno zahvalna na tome što sam dobila od onoga koji tako majstorski zna ispričati priču, dirnuti me, potaknuti na razmišljanje, ili mi, bez opterećivanja fabulom, dati da hedonistički razvlačim rečenice, poput sočne čokoladne torte koja se topi u ustima. Dobra knjiga se topi baš kao ta torta.
Što reć, knjige su moja velika ljubav, i mi se volimo još od kad sam naučila čitati. Sjećam se tete knjižničarke, stroge gospođe s pundžom kao u Jovanke Broz koja nije tolerirala kašnjenje, i knjižnice u kojoj bih se uvijek svečano osjećala. I bez obzira što je moja mama, isto ljubiteljica knjige, gledala da me okruži knjigama, negdje sam uvijek duboko u sebi osjećala to kao nekakav hendikep. Ja se zadubim u knjige, a drugi se klinci vani igraju. Oni žive život, ja ga samo promatram. Kao voajer. Kako su išle godine, izmjenjivali su se periodi mog druženja s knjigama. Bilo je perioda kada nisam ništa pod milim Bogom čitala. U nekim periodima - poput na faksu - nisam bila zainteresirana za išta osim skripti. U nekim drugim, recimo kad su djeca bila mala i kad sam radila kao konj, nisam imala vremena. Znala bih čeznutljivo gledati knjigu, a ne dodirnuti je cijelo vrijeme dok je kod mene. Voljeli smo se platonski.
Kasnije sam pokušavala naći vremena za knjigu. Hvatala bih svaki trenutak, kao da se idem naći s ljubavnikom. I u takvim trenucima znala bih imati osjećaj da ne živim život, nego da samo bježim nekamo. Kasnije sam shvatila da ja u tome naprosto uživam i da mnogo puta tamo nađem pametnijih rečenica nego u nekim svakodnevnim površnim susretima. Zašto bih si uskratila taj gušt?
Sve i da hoću, ne mogu. Jer knjige za mene ne predstavljaju samo sadržaj unutra, nego su mi važni i drugi osjeti. Kada se povežem s knjigom, njen miris i font slova, ma sve vezano za nju meni postane lijepo. Dođe mi gušt samo da je držim, kao da ćutim rečenice kroz sami dodir. Ima knjiga koje nikako ne pamtim, progutam ih i zaboravim. Ima onih kojima ne pamtim uvijek sadržaj, ali pamtim lijepe rečenice, pamtim nijansu papira, font, miris, naslovnicu, osjećaj koji mi je pružila. Ako pročitam samo jednom, sadržaj uglavnom zaboravim, kao riba. Ostanu mi neke slike, u samoj priči često ne posebno značajne. Ali pamtim sve što treba pamtiti. Neću sada govoriti o knjigama koje sam čitala, ni u koje sam se zaljubila, ni kojima sam odlučila dati drugu šansu i nisam se prevarila, ni onima kojima sam progledala kroz prste a nisam trebala, niti onima koje su završile na prijekom sudu, ni onima kojima sam samo ja kriva...Nekima sam zaista samo ja kriva. U trenutku našeg susreta ja nisam bila spremna na neke knjige. Fascinantno mi je to koliko ista knjiga može biti drugačija nakon par godina. Čak i nakon samo pola godine. Mi se mijenjamo, naše stanice se svaki dan mijenjaju, a kroz nas se i knjige mijenjaju. To sam više puta iskusila, i već se radujem ponovnom susretu s nekim prijateljicama koje sam davno upoznala.
Rekla sam da neću raditi svoju listu naj-knjiga, ali nekako imam potrebu reći koja mi je ostala živa i nakon 25 godina. To je Heidi. Meni je Heidi bila Biblija. Nešto me je u toj priči grijalo, davalo mi nadu (malo mračno dijete bijah), i osjećaj zaštićenosti. Miris i okus kozjeg sira, šum jela, mekoća ležaja od slame u potkrovlju planinske kućice meni su i danas živi. Vjerojatno mi se jako svidjela zbog pozitivnih likova. Nema morbidnosti, nema osvete, nema grozničavog zapleta, nema kazne. Jedini lik koji iritira je Klarina guvernanta, ali je ona ionako sporedan lik bez ikakve podrške kakvu trebaju bad guys.
Heidi ne opterećuje. Sad sam došla do još jednog mog razloga privremenog odbacivanja knjiga, točnije, romana. To je punjenje glave suvišnim impresijama. Iz istog sam razloga bila prestala gledati filmove koji mi stvaraju grč u trbuhu, od kojih se ukočim i stisnem tijelo i šake. Znate kakvi su to filmovi. Knjige isti znaju biti teške, i jedno mi je vrijeme život svakog lika bio opterećenje, nepotrebni teret, kupljenje neke nepotrebne energije, neke nepotrebne emocije.
Ali ako je knjiga dobra, čak i ako me, ionako punu raznih misli i impresija, optereti, s druge mi strane da još više. Da mi užitak, jer u skladnim rečenicama uživam kao u već spomenutoj torti (Ili bar približno). Da mi zahvalnost na tome što ima talentiranih i pametnih ljudi, a nekad čak i anđela s perom. Da mi nekad i odgovore, koje obično nađem na nekom drugom mjestu nego netko drugi, jer svatko ima svoja pitanja, pa tako i svoje odgovore. Da mi koliko se ja dam. Naravno, ako mi ima što dati, jer knjige, kao i ljudi, znaju ostaviti praznim i razočaranim. I nesvjesno dolazim do zaključka koji je na neki način light motiv Sjene vjetra koju sada čitam: knjige (ne sve) zaista mogu nositi dušu onoga koji ju je napisao. Često i više i dublje nego neki ljudi.
U svakom slučaju, knjige i ja namjeravamo provesti dugo toplo ljeto, kako stvari stoje. Vjerojatno ću više čeznuti o novim naslovima nego što ću ih uspjeti konzumirati, ali čežnja je meni skroz slatka.

06.07.2012. u 21:54 • 7 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.05.2012.

Banke: Od predtraumatskih vizija do izvora duhovnosti

Dođem jučer na banku zbog jedne beznačajne, benigne stvari. I onda me gospođa na šalteru, kao usput, zatraži osobnu iskaznicu. Potom su je zanimali još neki podaci. Pitam ju zašto, a ona će da je riječ samo o ažuriranju podataka. Kako se već osjećam njihov rob, od kad sam kod njih podigla kredit (na sreću, u eurima), osjećala sam se kao u policiji. I pomislila kako se malo-pomalo ostvaruju scary vizije iz futurističkih filmova.
Samo, likovi koji ugrađuju čipove, kontroliraju nas i vladaju nama nisu nitko nego bankari. Njihovi predstavnici nastanjuju prozračne, svijetle i ugodne urede, s bojama koje u vama izazivaju osjećaj spokoja i povjerenja, i u kojima se tako lako opustiti. Kada se s vama pogađaju za kredit (pandan onome 'ima li šta popusta ako uzmem 5 kila'), imaju držanje kao da vas posve razumiju i kao da im je stalo isključivo do vas. Učinit će vam se da bi vam mogli ponuditi i kauč s kojega biste mogli, nakon što se udobno smjestite, izrecitirat sve ključne događaje iz djetinjstva i očekivat frojdovsko tumačenje. Isto tako, suosjećajno će vas pogledati kad vide da morate još malo nategnuti svoju kreditnu sposobnost, jer i sami znaju kako je teško u ovakvim vremenima nekoga ili nešto nategnuti, a za tim - zna se - i sami žude. U tim trenucima čežnje (i njihove i vaše) imat će svo vrijeme svijeta za vas, vi ćete biti jedina stranka na svijetu za koje će skinuti sve zvijezde sa zastave Europske zajednice, samo kako iste dobili taj željeni kredit. Ali ljubav kratko traje. Uskoro počinje posesivnost. Nanjuše ako petljate s nekim drugim. Prvo ih umirite tako što kod njih prebacite plaće ili honorare, pa preko njih uzmete životno osiguranje koje vam isto nametnu. Onda oni vas umire s kreditnom karticom.
I onda dolazimo u budućnost. Budućnost je onoga čega se plašim. Po mojoj zastrašujućoj viziji, u budućnosti ću bankari znati sve što se u mom životu događa, i ovisno o tome igrat će se s kamatom. Koja je ionako nestašno fleksibilna. Razigrana i nepredvidiva. Na primjer, morat ću ih izvještavati o svojim dnevnim obrocima. Ako na pitanje 'koliko puta tjedno jedete zelen' odgovorim sa c)od 3-5 puta, onda mi se kamata neće povećavati. To što jedem dovoljno zeleni, znači, iako ne jamči, da bih mogla dulje živjeti i nadživjeti konac svojega kredita. Ako, recimo, jedem puno crvenog mesa, bojim se da bi se mogli pokušat osigurati većom kamatom. Naravski, uza sve to ću morati predočiti račune. I s vremena na vrijeme nositi stolicu na analizu. Da ne objašnjavam kako ću se - a sve da bih kamatu zadržala na ovom nivou - morati aktivnije baviti sportom. I davati se povremeno socijalnom nadzoru da bi utvrdili mogu li i dalje biti jamac suprugu i supatniku u ovoj kreditnoj pasiji. OIB će omogućavat uvid u moj zdravstveni karton. - Jeste li obavili svoj godišnji sistematski pregled - pitat će me bankarica prekinuvši me u rezanju kapule. Naći će se sigurno i neka koja će htjeti napadno ostvariti frendovski kontakt, pa će me priupitati jesam li zaboravila da mi je 15.5. redovna kontrola u - pazi sad - ginića. - Gospođo, jeste li znali da je redovna kontrola najsigurnije jamstvo protiv raka grlića maternice koji je izlječiv ako se otkrije na vrijeme i od kojega godišnje oboli 400 žena u Hrvatskoj? I nemojte zaboraviti da vam je ostalo još 9125 dana u kreditnoj obvezi - nasmijat će se veselo (i znakovito) na kraju, podsjećajući vas na, kao usput, i na hipoteku. Ono, kao, nemojte reći da vam nismo rekli. I onda na kraju priupitat za djecu, nejačad koja bi mogla ostati bez doma. (Lako za vas i vaš potencijalni karcinom, pravi karcinom je hipoteka)
Ali nije sve ni u kamatama. Ne treba zanemariti ni naš položaj u društvu koji u zdravom društvu može ugroziti samo gadan, pokvaren trač. U nezdravom društvu bankari su ti koji diktiraju vašim ugledom, o traču se samo romantično sanjari. Primjerice, ako nam stigne druga opomena, treća više neće biti u papirnatom obliku niti uobičajenoj deračini vašeg računa nego u obliku opomene pred isključenje djeteta u školi. Ravnatelj - i sam negdje zapeo u ovom limbu - birat će između nas i njih. Što mislite, koga će izabrati? Jednog dana, na nedjeljnoj misi, mogli bismo, uz imena uglednika koji su dali za crkvu, čuti i svoje ime, samo na listi crnih ovaca. Ako niste više u stanju vraćati svoj kredit jer je vaša firma propala, bračni drug je pobjegao ostavivši vas kao nositelja kredita i bez obaveze jamca, a posao ne možete dobiti jer niste u HDZ-u, niti je itko vaš u prethodnih devet koljena bio u HDZ-u, zašto vas, molim lijepo, ni Crkva ne bi izopćila? I koji je Crkvi draži izgubljeni sin, onaj iz banke, koji ima cijelu listu laži i prevara na grbači, ili vi, koji se grizete jer niste teti na kasi vratili jednu i pol kunu? Pa naravno da je draži onaj koji je pošteno zgriješio - kome se oko ne zacakli kad na filmu ugleda pokajnika?!
Bojim se da je za pošteno zgriješiti već kasno. Kasno je i za izać iz kredita. Kasno je i za promijeniti banku, jer ako niste poradili na odnosima, bijeg neće pomoći.
Nije kasno za izvući nešto pozitivno iz svega ovoga, jer to rade zreli ljudi. Primjerice, zreli će ljudi shvatiti da nas banke uče odgovornosti. (Kad se nečega prihvatiš, onda to odradi do kraja, i ne uvaljuj jamce ako baš ne moraš). Uče nas tomu da nije dobro kasniti. (Svaka opomena košta 50 kuna, da ne spominjemo zatezne i potezne i natezne kamate). Uče nas kako su važne stvari neprocjenjive. (Kao na primjer neke kreditne kartice s kojima možete platiti račun u restoranu, putovati po cijelom svijetu, kupovati skupocjene satove/parfeme najdražima...). Uče nas kako treba biti strpljiv. (Kredit se ipak može isplatiti prije nego što otegnemo papke). Uče nas da je važno surađivati. (Što je drugo poanta HROK-a). Uče nas da na mladima svijet ostaje. (U 60-toj ćete teško dobiti kredit:). Uče nas prijateljstvu. (Na muci se poznaju jamci). Uče nas prolaznosti života. (U jednom trenutku možete ostati bez nekretnine koju je na vas prepisao pokojni dide.) Uče nas čak i obiteljskim vrijednostima. (Statistike ukazuju na manju stopu razvoda). Uče nas i da ljubav pobjeđuje. (Što je drugo nego sudbonosno zajedničko 'da' kreditu).
Kako sam se zaigrala i približila kraju, ne vidim više nikakve scary filmove, nego čistu duhovnu obnovu.
Da nije uletio kakav virus u kompjuter i na nekoj me subatomskoj razini reprogramirao? Da nije čip već na djelu?
Ma kakvi! Megbízunk egymásban. Iliti, kako moja banka kaže - Vjerujemo jedni drugima! Ja bih dodala: Ko se boji vuka još, tri za groš, tri za groš!

24.05.2012. u 22:28 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 12.05.2012.

Lolite s fejsa


Zašto se žene toliko trude biti seksi? Ne mogu reći ni da se ja sama sebi ne sviđam kad sam seksi, ali s godinama moja se percepcija toga promijenila. Danas za mene biti seksi znači biti pun života, radosti, biti prirodan, spontan, lijep bez posebnog napora i bez potrebe za nadmetanjem. Za mene biti seksi znači, ukratko, zračiti obilje svega lijepoga. Ali, tu se razilazim s današnjom vizijom seksipila, a koja pod obiljem smatra curenje sisa iz ređipeta, napumpane usne i gole noge. Da se razumijemo, ja uopće nisam tip koji će se skrivati iza tone odjeće i koji se boji svoje ženstvenosti. Naprotiv. Volim seksi odjeću, volim štikle, volim crvenu šminku. Isto tako, da se razumijemo, ne kažem da lijep dekolte nije lijep dekolte. Čak i kao djevojčici mi se sviđalo crtati žensko tijelo, pa sam rano, osim modele, počela crtati i aktove. (I danas ću radije, iako mi olovka više ne leži, radije nacrtati žensko tijelo. No, na fotografijama, a osobito uživo, ću DEFINITIVNO radije gledati muško.:))
Ali osjećam otpor prema svim imperativima, a jedan od imperativa je i to forsiranje seksualnosti i seksipila kao nekog tržišnog artikla. Tržište je nesmiljeno, ponuda je bogata, i automatski je i potražnje manje nego u uvjetima siromašnije ponude. Treba biti konkurentan, očito. Ako se ne mogu napraviti sise, uvijek se može kupiti ređipet s onim umecima. Inače, imam i ja takav. I svaki put kad ga stavim na sebe osjećam se kao varalica.
Zašto sam se uhvatila drviti o ovome? Zato jer mi je žao curica koje s 10 godina misle da trebaju biti seksi. Poziraju na fejsbuku našminkane, napućenih usta, u maminim štiklama, slikane straga…Voljela bih kada ne bi mislile da moraju biti seksi, i da uopće išta moraju.
Ne kažem da ni ja sama nisam bila žrtva toga, ali sve je počinjalo puno, puno kasnije. I nije bilo ni približno toliko potrebe za vlastitom prezentacijom, nije bilo toliko natjecanja. Zvuči kao da ne kužim novo vrijeme i njegove principe. Ma kužim. I prihvaćam. Ali nije riječ o tome, nije riječ o pukoj lamentaciji nad vremenima koja su, kao, bila bolja. Riječ je o tome da imperativa nije nikad više bilo. Djeci to stvara psihozu, i zbilja mi ih je žao. Ako ni roditelji ne uspijevaju ostati individualci u ovom vremenu masovne hipnoze, i koliko je to moguće, uza sve sublimirane poruke koje nam se šalju, oduprijeti se imperativima , bojim se da djeci nije lako. Jedino što je važno je naučiti djecu da vole sami sebe. Grčevito se pokušavati predstaviti boljim i ljepšim ne znači voljeti sebe. To znači samo htjeti da te drugi vole. Djeca to danas pokušavaju kroz iznuđivanje lajkova. I tu na scenu dolaze lascivne fotografije. Rekla bih da lajk nikad nije bio jeftiniji.
Tako je naporno to natjecanje. I tako je tužno da se djeca natječu u kategorijama u kojima se natječu odrasli. Nisam htjela duljiti. Samo sam vidjela sliku koja me je maloprije, čak i nakon dana provedenog na kompjuteru, u pisanju, potaknula na ovaj post.
Post sam, inače, počela s pitanjem zašto se žene, za razliku od muškaraca, toliko trude biti seksi. Možda pitanje i nije baš pogođeno jer sam otišla u drugom smjeru, iako donekle vjerujem da žene imaju veću potrebu za svidjeti se i biti prihvaćene. No u ovom kontekstu nije poanta u tome, jer, ako se žene, pardon, djevojčice, nameću u jednoj kategoriji, ne znači da se muškarci, pardon, dječaci, ne natječu u drugoj. Svi se natječu i prezentiraju. Život se međutim, ne uspijeva zaustaviti. Dok se mi natječemo, život teče. Dok se natječeš, sve što radiš, radiš u odnosu na onoga drugoga. Dakle, ne za sebe. Voljela bih kada bi djecu to odmalena učili. Čini mi se nekako važnije od, recimo, potrebe da se nabroje vrste korijenja iz prirode i društva.

12.05.2012. u 22:26 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 18.03.2012.

Grad-štekat: vijesti iz budućnosti

Prije dvije sam godine pisala o našem slatkom malom gradu na moru kao Bageraju. Od lani su u modu došli zidovi i betonske terace kao novi turistički brend. Samo seljačine koje bi se valjale po plažama i nesavjesno se, bez ikakvih krema za sunčanje, eventualno s kvazi-maslinovim uljem premazani, pržili na suncu. To je prošlost, poručuju iz Makarske. Zašto se izlagati opasnosti od melanoma kada se može lijepo prebaciti u kafić i uz bljutavi makjato ili, ako ste dubljeg džepa, kakav ko-fol-mondeni Sex on the beach, uživati u ljetu?
Problem su jedino plaže, koje su se raširile na sve strane i ugrozile beton. Treba ih malo obuzdati, mišljenja su neki ugostitelji koje je podržala vizionarska ekipa iz gradske uprave, koja je u obuzdavanju plaža vidjela manevarski prostor za širenje proračuna.
I budućnost ovog grada, koji bi, nakon staklenika po rivi, u kojima se već godinama uspješno i sustavno uzgaja mladež, mogao postati prepoznatljiv po - zidovima.
Prebacimo se u budućnost, u 2014. godinu, na nekakav sajam kamo odlaze turističke glavešine. Na en-ten-tini ćemo izabrati...Maleziju. Na isti, naime, način ekipa iz TZ-a bira kamo će ići. Koja to, uostalom, naivčina ide po principu najznačajnijih emitivnih tržišta? I tko će, kvragu, više, ići u taj dosadni Prag, kad su tamo već stoput bili?!
Ekipa je raširila brošure. Na naslovnoj stranici zgusnuti i kričavi lay-out. Dominantna je umjetnička slika sa šarenim koktelom i kamenim zidom, dok se u pozadini nazire more. Na drugim, manjim slikama, štekat do štekata. Hoćeš na plaži, hoćeš na stijeni, hoćeš po putu...Na štekatima se izležavaju ljepotice s Gucci naočalama i trendovskim natikačama, te nauljeni mladići. Nema sumnje, sve izgleda prilično hedonistički. Čak se i s autima možete dovesti u kafić, otvoriti prozor i posrkati sokić. Duž ceste, na ulazu u grad, deseci štekata s autohtonom ponudom koktela tipa 'Ajn, cvaj, cimerfraj', 'Volne pokoji', 'Krevet 10 eura', 'Još malo pa nestalo'...
Da bi se objasnio put do ovakvog prosperiteta, treba se vratiti par godina unatrag. Samo par godina prije Makarska je bila grad sa zanemarivom površinom iznajmljenom u svrhu štekata. Tada nitko nije mogao zamisliti koja će blistava budućnost zadesiti grad. Tada, kad su se svi bunili zbog par kvadrata betona podignutih na (ionako bespravno nasutoj) plaži. Tada, kada su seljačine krile svoje neznanje nekakvim apelima na održivi razvoj i ostalim eko-peko-pizdarijama. Tada, kada nitko nije razumio viziju grada koji je, samo zahvaljujući predanosti i upornosti, postao grad-štekat.
Ne samo da je gradska kasa nabujala, nego je čak i zaposlena nekolicina mladih ljudi. I što je najvažnije, grad je napokon stvorio imidž. Grad-štekat, pa gdje to ima? Da je sve rađeno pomno i vizionarski, pokazuje i činjenica da je više garnituira gradske vlasti čak svoj posao obavljalo na štekatima. Tada je to izgledalo kao nerad, a ustvari je bilo samo dio turističke vizije.
Sve je počelo vrlo skromno; otkini tu malo plaže, pa naspi teracu za štekat, naspi malo tamo...ma kad se male ruke slože, sve se može! Jedino što stoji na putu je trenutni divljaluk: priroda koju treba obuzdati, pokositi, betonirati, kultivirati. Zbog koje nam, ovako nepripitomljene, treba biti neugodno. Kao da implicira kako smo nesposobni, ljenčine, tovari.
Na sreću, znam da ni to nije problem, jer ima ljudi koji i u običnoj, šugavoj i neuglednoj stijeni, sa samo malo mašte, mogu vidjeti impresivni zid s umjetnim kamenom iz Verone pred kojim se treba pokloniti, i par modernih alu-ratan sjedalica u trendovskim bojama bijele kave, te živahnim pistacio sjedalicama proljeće/ljeto 2012. Koje u samo jednoj godini donesu više nego ona stijena koja se tamo nakečila od, štajaznam, holocena.

18.03.2012. u 15:55 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 17.03.2012.

Sniženo 100%: Radost življenja oštećena u transportu zvanom riječi




Danas sam cijeli dan pisala. Za novine. Već danima želim napisati nešto za svoju dušu, i ušla sam sada na blog, ulogirala se pa se pitam: a što bi to bilo? Što je uopće važno moje trabunjanje? O čemu da pišem? Ima takvih dana, a u zadnje vrijeme ih je sve više, da nekako nemam potrebu razvlačiti neke stvari. A s druge strane ipak imam potrebu nešto podijeliti.
Puno toga osjećam, vidim, promatram, puno se toga sitnoga, ali meni bitnoga događa u posljednje vrijeme u mome životu. Nije to, kažem, naizgled ništa veliko, ništa primjetno iz aviona, ništa prijelomno, ništa što bi na skoroj 15. godišnjici mature imalo smisla ikome reći. To su samo trenuci, bljeskovi, pogledi, osmjesi i slike koji izazivaju radost. Nešto što prije nisam uspjevala primijetiti, zaokupljena valjda velikim planovima, velikim željama, velikim brigama, velikim strahovima. Lažno veliko bilo je potisnulo istinsko veliko.
Nekad prozaična i s velikim otporom u umu, sada sve manje vjerujem u umovanje. Vjerujem u poeziju, iako je nisam baš puno čitala u životu, niti je posebno ćutila, osim u vrijeme adolescencije kad bih se znala predozirati mračnim stihovima. Cijeli život gutam romane, ili tematske knjige. Kao da um traži razloge za nešto označiti kao pretjerano, lažno, patetično ako su drugi centri malo zakržljali. Pa kažeš da nešto ne valja, jer ne reagiraš iz srca nego iz uma. Razumijevanje ne dolazi uvijek iz tog nivoa.
A poezija je istinsko slavlje života. Poezija je uranjanje u sebe i u svijet oko sebe, a ne u um. Umom nećemo dosegnuti ljepotu života. Svaki put kad osjetimo radost, ona dolazi iz jednog drugog prostora, ne iz glave.
Nedostaje mi riječi, i to je nekako dobro. To znači da je puno bolje kada to ne uspijevam opisati. Možda i da sam umorna. Ali ne, znam što osjećam. Osjećam da su stvari puno ljepše i životnije na nekoj suptilnoj razini nego što ja to uspijevam opisati.
Veseli i sretni bili!

17.03.2012. u 20:56 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 02.03.2012.

Zašto je borba protiv vršnjačkog nasilja naš zalog za društvo bez nasilja

Okrenuo je glavu prema zidu i oči su mu se napunile suzama. Mamu je, vidjela sam, istog trenutka probola bol koju je osjećao njen sedmogodišnjak. Zapravo, sasvim sigurno još veća. I mene je probola bol jer je to prizor od kojega vam se zgrči utroba. Njegovi vršnjaci su mu se rugali. Možda mu i nisu rekli ništa tako ružno, rekla je kasnije mama, objašnjavajući da je vjerojatno krivo razumio, ali mališan je očito izoliran. Cijelo vrijeme je bio sam. Mama kaže da i njeno drugo dijete to doživljava. Cijelo jutro mislim na njih i svaki put, kad se sjetim njegovog izraza lica, i činjenice da je tamo stajao sam, osjetim njegovu patnju.
I umjesto da u ovom trenutku pišem ono za što sam plaćena, i što od mene očekuju u nekom razumnom novinskom roku, jednostavno sam osjetila potrebu pisati baš o ovome.
Vršnjačko nasilje nije više neka tabu tema, ali za onoga tko to proživljava vrlo često je i dalje bolna stigma koje se želi pošto-poto riješiti, a što to više pokušava sakriti, to se stigma dublje urezuje i vuče se poput sjene. Pogotovo kad je u pitanju zbilja malo i nemoćno stvorenje. Uostalom, tko se ne osjeti nemoćnim pored nasilja?
Ja sam osobno tip koji se razbjesni na nasilje. Nemam se običaj povući kada to doživim. Jučer mi je susjed palio nekakve žice i smrdjelo je cijelo susjedstvo; meni je to nasilje na koje sam odmah reagirala i lijepo, ali odlučno (zna da sam spremna zvati i komunalne redare) ga upozorila da to više ne smije raditi. Većina drugih se nekako ne želi zamjerati. Vjerojatno svi izbjegavaju konfliktne situacije, ali tu nije riječ o reagiranju na nekoga, nego na ono što čini. Na to treba reagirati. Ja zbilja protiv tog čovjeka nemam ništa, i uopće nisam ljuta na njega. Ali me ljuti to što radi, i to što, opet zahvaljujući šutnji sviju, vjeruje da ne radi ništa krivo.
Kad nije lako u odrasloj, kako je tek u dječjoj dobi u kojoj tek učimo kako reagirati. I većina u tom procesu obično silno želi biti dio ekipe, dio onih izabranih, i zbog toga znaju pristati na nasilje. Meni se u sjećanje urezala jedna slika nakon koje sam shvatila koliko nasilje zna biti bolno i za onoga tko to radi.
Bila je sa mnom u školi tada jedna djevojčica koja je bila siromašna i zapuštena. Pitaj Boga što bi s njom bilo da su roditelji bili malo drugačiji, da su svi bili malo drugačiji, i da je učiteljica znala odlučnije stati u njenu obranu. Možda i jest, ali ja se sjećam kako joj je jednom rekla: sjedni drvo na drvo. Možda se učiteljici to omaklo, jer svi imamo svoje loše dane, i svi smo nekad, a možda i češće, uvrijedili nekoga. Ali meni je to zazvonilo, i ostalo kao jeka, iz nekog razloga kao nešto važno što mi mora ostati zapisano.
Uglavnom, da se vratim na to moje sudjelovanje u izrugivanju toj djevojčici. Netko je jednom rekao da ne nosi gaćice, i ja sam joj podigla suknju ispred škole. Postidjela sam se vrlo brzo, zapekao me stid kao da sam upala u koprivu i nisam to više radila. Užasno je poniziti nekoga. Ali ako to nastaviš raditi, vrlo brzo izgubiš taj doslovno osjećaj 'peckanja'. Onaj tko je smislio izraz 'peče me savjest' dobro je objasnio to stanje. Zato je važno reagirati odmah. Ne kažem da ljudi duboko u sebi ne osjećaju da rade nešto krivo, ali naprosto su to negdje, nekad označili kao prihvatljivo. Verbalno zlostavljanje (ne mislim samo na ono oči u oči, nego i, recimo, ogovaranje) se nakon određenog ponavljanja uklopi u obrazac ponašanja i ne dovodi se više u pitanje. Onda ljudi znaju reći ' a što kad sam takav/takva'. Razumljivo, takve obrasce treba prvo prepoznati, onda odlučiti mijenjati, a potom i biti spreman na promjenu.
Ali da se vratim na moja iskustva s bullyingom. Kasnije sam, u sedmom razredu, i sama na neki način to doživjela. Tada sam, kao prognanica, bila smještena u hotelu u kojemu je bilo i djece s kojima nisu bili roditelji i koje su za svoju dob bile vrlo slobodne. Njih dvije, za koje sam ja vjerojatno bila štreberica i još nerazvijena tinejdžerica koja još ne zna bi li se igrala s barbikama ili gledala dečke, su mi se odlučile rugati, i u to su uvukle i dvoje kompanjona iz škole, koji su i inače bili problematični. Nije to dovikivanje trajalo dugo, ali me je nekako i ljutilo i boljelo, iako sam imala jednu sigurnost u prijateljima, potpuno novom razredu u koji sam se odmah uklopila i s kojima sam se brzo sprijateljila, obitelji, i općenito u svojim školskim uspjesima koji su meni osobno bili jako važni. I iako im nisam ostajala dužna (teško li je nekome naći manu). Nije mi čak ni trebalo dugo, možda svega par mjeseci da si posložim stvari u glavi i shvatim da postoje neki drugi razlozi zašto su mene uzele kao (jednu od) meta. Riječ je o jednoj epizodi koja nema veze sa sustavnim maltretiranjem, i koja nije ostavila traga, iako me ljutilo tih mjesec-dva i u kojima se pitaš, bez obzira što neke stvari čak i u toj dobi vidiš prilično jasno - zašto ja?
Međutim, što je s djecom koja doživljavaju nasilje od cijele grupe, koja svaki dan dolaze s grčem u želucu, i koja bi se najradije zavukla pod pokrivač i ne izlagala se novim udarcima? Što je s djecom koja nemaju sigurnost u roditeljima ne jer zato ih ne vole, nego jer su naprosto i sami izgubljeni i zbunjeni? Što je s djecom koja će, nakon nekog vremena, i protiv svoje volje pristati na to da su glupi, ružni, nezanimljivi, ili što već?
Ne znam, ali meni je prizor onog dječaka ostavio gorčinu cijelo jutro. To nije nešto na što treba odmahnuti rukom i reći to se događa i da je društvo jednostavno takvo, puno nasilja i neosjetljivo. I još k tome dodati da sve polazi od kuće i da se tu ništa ne može.
Iako, u tome i jest poanta: polazi od kuće, ali čije? Riječ je o tome da smo svi odgovorni za svakoga. Svako zlostavljano dijete je jedan centar svijeta. Pojasnit ću. Ne osjećamo li se svi vrlo često kao da smo centar svijeta, pogotovo kada nam se nešto loše događa, i zaboravimo da će stablo živjeti dulje od nas?
Staviti se na kratko u kožu dječaka znači prebaciti taj centar malo dalje, ali zbilja ne daleko. I što onda? Ništa. Kad je suosjećanje tu, javlja se osjećaj odgovornosti, a kada osjetimo da smo odgovorni, nekako već shvatimo što nam je činiti. I onda nemamo sumnje oko toga da na nasilje treba reagirati. Već samo uvjerenje da ne pristajemo na to stvara jednu energiju moći.

02.03.2012. u 11:33 • 11 KomentaraPrint#^

četvrtak, 23.02.2012.

Dječak koji je spasio more i djevojčica koju je spasilo more

Jeste li čitali Priču o dječaku koji je spasio more? Prekrasna priča Mira Gavrana koju sam večeras čitala svom dječaku pred spavanje. Mali Jakov je nagrađen od zločestog kapetana Klikasa s planeta Jantar jer je jedini zaplakao nad njegovom sudbinom, a njegova dragocjena suza spasila je Klikasu život. Jakov je mogao izabrati nagradu koju je htio, ali se odlučio za more, jer bi ga kapetan u protivnom isisao i odnio na svoj planet.
I moj Marjan se složio s Jakovom. Kaže, blago bi se potrošilo, a u moru se može kupat i prskat cijelo ljeto. A i drugi mogu, i opet se more neće potrošit.

More je uvijek zauzimalo posebno mjesto u mom životu, čak i kad nisam živjela na moru. Kao djevojčica sam maštala o moru i ono je za mene bilo živo biće. Da me je netko pitao da nabrojim stvari koje život čine smislenim, sigurno bi na vrhu liste bilo more. Pa taman se u mom djetinjstvu druženje s morem svodilo na tjedan dana, ili malo više ako je bilo sreće. Čudno kako me život odveo na more. Ili bolje rečeno smrt. Kad prijateljicama kažem kako sam kao djevojčica uvijek čeznula za Makarskom iako tamo nikad nismo ljetovali, našale se kako sam ja kriva za rat. Ali zbilja je čudno to, zar ne?

S vremenom sam shvatila da se može čeznuti za morem čak i kad ti je ono pred nosom. To je znak da čezneš samo za kičastim posterom sa zalaskom sunca i da nisi spreman za more. U posljednje vrijeme najiskrenije mogu reći da ne čeznem ni za kakvim posterom. I ne mogu shvatiti kako netko može reći da mu je dosadno u ovom malom gradu uz more. Ma zapravo mogu shvatiti, ali je to šteta.
Istina, ima dana kad ne vidim ništa. A ima dana kad su mi more, i život uz more, svaki dan drugačiji. More uostalom i nije nikad isto. Nisam ni ja. Ali ono je uvijek tu, a ja sam nekako počesto i tu i tamo, a da nisam ni tu ni tamo.
U samotnim šetnjama uz more slušam zvuk svojih cipela po kamenčićima; za mene to je zvuk koračanja prema sebi.

23.02.2012. u 21:50 • 4 KomentaraPrint#^

srijeda, 15.02.2012.

Pravo na Pekmezasto Maltretiranje Same sebe (skraćeno:PMS)

Ima dana, a to zna bit pred one dane u mjesecu, kad kunem zlu sreću što sam (doduše predivna i prezgodna) žena. U one dane u mjesecu katkad s nevjerojatnom lakoćom mogu sastaviti listu onoga što mi smeta i što se pojavilo/stvorilo samo da me nervira, a ta lista može biti duga kao što su duge liste želja političara na vlasti. Čim izgube izbore, imaju samo jednu želju, a ta je da se ponovo vrate na vlast. Kladim se da mogu sastaviti listu dugu kao što je lista Jacinih broševa ili Ivinih satova.
Karakteristika stvari koja u te dane iritira je, dakle, da su tu samo da iziritiraju. Bog gore dobije mjesečni izvještaj i onda, u te dane, pošalje, recimo, crveno svjetlo na semaforu. Mislim, kolike su šanse da mi se upali crveno baš kada mi se žuri negdje? Čak malo manje od pola. I svejedno se upali crveno, iako šanse nisu bile bogznakakve. Meni je to čisti dokaz.
A ako se na pješačkom prijelazu zateknem, poslat će mi nekoliko ludih vozača koji ne staju na zebri. Naravno, oni su tu samo da mene iznerviraju; čim prođu okuku, nestanu, rasplinu se. Njihova jedina misija je bila da me ne puste na pješačkom. Onda mi zna poslat da mi nestane baterije na mobitelu. Bilo je baterije i jučer, i prekjučer, a danas, baš kad mi treba, nema. I
Zanimljivo je da se to događa baš one dane u mjesecu. Inače sve nekako protječe manje-više uredno. Jer, čini mi se da inače to crveno svjetlo na semaforu puno kraće traje, a obično se trefi i neka dobra pjesma na radiju, pa mi to crveno i ne smeta.
A vozača koji žure ostalih (a ne onih) dana u mjesecu obično i nema. Sad, možda jure nekom drugom, ali ja to ne bih znala, i u to se ne bih štela mešat. Znam samo da ih ja nekako manje viđam.
A baterija, hm...ma nestane nekad i ostalih (a ne onih) dana u mjesecu, samo mi - Bog će ga znat zašto - u to vrijeme obično to bude drago. E neka je nestalo baterije, smijuljim se, primijetivši tek nekoliko sati kasnije da je mobitel izgašen.
Zanimljivo je to. Ali trebalo mi je, moram priznati, određeno vrijeme da prihvatim kako ništa od toga nije do mene. Kako sam ja praktički samo žrtva, ništa drugo. Godinama sam na plećima nosila teret koji nije moj.
Današnja mladež (je li moguće da ja koristim ovaj patetični izraz, vjerojatno ne bih da sam u PMS-u) zna kako skinuti teret i šarmantno će ga uvaliti susjedu. Pa taman to bila i glava; ako je malo otežala koji dan, samo slegnu ramenima, kažu kako im je teško i kako nisu oni tražili glavu, odšarafe je, predaju prvom koji naiđe i nastave dalje.
Ja sam uvijek nekako bila slabo informirana o svojim pravima, pa tako i po pitanju prava na one dane u mjesecu. Moji klinci - a vjerojatno dobar dio 'edukacije' leži na meni nesretnici - već znaju kako pubertet nije nimalo lak period, pa mi se čini da bi se mlađi sin već mogao i radovati tome jer ima to i neke svoje olakotne okolnosti. Nekidan je rekao kako razumije on da mu je stariji brat u pubertetu, ali da ga svejedno malo previše zeza. Ključno je ovo 'razumijem da je u pubertetu'.
Na prvi pogled mogla bih reć kako smo mi žene u prednosti jer PMS ipak traje solidan period života, dok pubertet dođe i prođe, kao oluja. Ne znam kako bih objasnila ona iritantna crvena svjetla na semaforu da se moram pozvat na pubertet.
Ali, kada malo bolje promislim o olakotnim okolnostima, sjetim se jedne mudre, i pomno skrivane izreke starijih žena (izgovara se potiho i konspirativno, poput neke masonske tajne, ni slučajno ovako glupo i naivno kako to radim ja), koje sam godina željela ignorirati, a ta je da su muškarci velika djeca. Pa ima li boljeg izgovora za slabosti/razdražljivost/neodgovornost/samosažaljenje? S tim da pravo na PMS postoji praktički od jučer, a ova se ženska tajna o muškarcima prenosila s koljena na koljeno.
Pa nek neko kaže da pretjerujem. Ma imat ću i dva PMS-a u mjesecu ako me volja.

15.02.2012. u 14:13 • 7 KomentaraPrint#^

četvrtak, 12.01.2012.

Prosto k'o Proust: put k Sebi

Kad treba prepričati neki događaj iz djetinjstva, obično mi se događa da ne raspolažem najosnovnijim informacijama. Ali mi se zato ureže u sjećanje nekakav usputan, mehanički i ni po čemu osobit 'mot', recimo pokret rukom. Ima u ladicama mojih sjećanja jedna sličica vađenja cedevite iz kuhinjske vitrine koju - recimo - povezujem s jednom školskom kolegicom. Ne znam čak ni tko je vlasnik ruke koja vadi cedevitu. Mama? Ja? Ono što vezano za tu naizgled beznačajnu sliku pamtim jest ono kako sam se osjećala zbog prvog posjeta prijateljice mojoj kući. Ukratko, bio je to važan događaj u mom životu i bila sam prilično uzbuđena. Nadugo bih mogla i esej napisati, ali ono što je zanimljivo jest da uz pomoć te sličice mogu ponovno oživjeti taj osjećaj.
Nekad sam se pitala zašto zaboravljam informacije koje sam u školskoj dobi već mogla zadržati u sjećanju. Moj brat, recimo, koji je četiri godine mlađi od mene, sjeća se bolje nekih događaja iz istog perioda. Mislim da je to zato što sam uvijek imala neke paralelne svijetove u koje bih otplovila, a u isto su se vrijeme nizali događaji, prolazili ljudi, završavale godine, dobivale ocjene, zaljubljivalo se, pa se opet zaljubljivalo... Možda je meni moj svijet bio zanimljiviji, a možda sam se samo bolje osjećala 'unutra'.
Kao što rekoh za priču o prijateljici, manjak detalja za moju uspomenu ne umanjuje sam doživljaj. No tu postoji par problema. Prvi je samo uvjetno problem: to nešto ja osjetim, i sjetim se svega, ali ne mogu opisati čega točno. Cijeli osjećaj je nekako fluidan i nejasan, a istovremeno jak i moćan. Kad kažem da je to samo uvjetno rečeno problem, hoću reći kako i nije važno mogu li se izraziti. Zašto bih se uopće izrazila?
Drugi 'problem' je nedostatak podražaja. Fotografija nemam jer sam bez njih ostala u ratu. Ali i ono što smo izvukli od rođaka često mi puta ne govori puno. Javi se samo slabašna reakcija. Jednostavno to nije ono na što reagira moja memorija.
Ono na što sigurno znam da reagiram su mirisi. Svaki miris se veže uz određeno stanje/emociju/vrijednost. Na primjer, određeni parfem za mene ne predstavlja samo trudnoću, nego cijelu lepezu osjećaja iz tog perioda života. Parfem kojem se ne mogu sjetiti imena, ali znam da je jak i u plavoj je bočici, meni govori o radosti i euforiji prve trudnoće, drugog stanja koje je za mene emotivno zbilja bilo posve drugo stanje, osjećaja ne egoistične nego nježne ljubavi prema samoj sebi (što me je jako zbunjivalo), o uzbuđenju iščekivanja, govori o mom odnosu sa Zagrebom u kojem sam tada studirala, govori mi o zelenom proljeću u Zagrebu, priča mi priču o jednoj optimističnoj, vedroj Ivoni koja je zauzela mjesto one nervozne i cinične...
Duljim, kao i obično. A na pisanje posta me inspirirao nedavni posjet mojoj teti u Gorskom Kotaru, gdje dugo nisam bila, a gdje sam kao mala znala provesti i do mjesec dana. Vjetar koji je zapuhao u jednom mi je trenutku donio miris smreka. Odjednom se zidić na ulazu u kuću pretvorio u 'onaj' zidić s kojeg sam uvijek preskakala jer mi nije bilo smisleno kružiti okolo, zidić na kojem sam slagala cvijeće koje bih ljeti ubrala i kasnije 'prodavala', a ja sam ponovno bila 6-godišnjakinja koja upravo provodi najljepše trenutke svog djetinjstva. To više nije smreka nego osjećaj zaštićenosti, osjećaj da mogu slobodno biti u mom svijetu, osjećaj mira i samodostatnosti, zadovoljstvo u stalnom plutanju između svakodnevnih užitaka poput zašećerenih borovnica i maštanja na tavanu koji je za mene bio jedan posve drugi svijet, sa svim onim razglednicama, modnim magazinima, pismima, mačkama koje bih naganjala po tavanu i koje bi se tamo pretvarale u neka druga bića. A miris? Miris tavana nikad neću zaboravit. Nekidan sam se htjela popet na tavan samo da udahnem miris koji bi instantno razvio slike. Nisam se popela. Neke su me stvari rastužile.
Da ne bude zabune, nije ovdje riječ o nostalgičnom lamentiranju. Ako je riječ o nostalgiji, onda mi sjećanje ne treba. Onda sam za emocionalni feng shui.
Riječ je o još jednom mom unutarnjem putovanju koje nikad, po samoj prirodi života, a suprotno našem glupavom uvjerenju da smo nešto napokon skužili (mo'š si mislit), ne završava. Ali unutarnja putovanja nam pomognu da shvatimo neke stvari. Ja sam shvatila koja je (otprilike) točka u kojoj sam počela raditi kompromise sa životom. U tom periodu ja nisam imala potrebu raditi kompromise. Što zbog činjenice da još nisam bila ušla u sustav školstva koji sam po sebi traži kompromise, a što zbog moje tete, koja je mene obožavala i u čijoj sam se kući osjećala nevjerojatno prirodno. U roditeljsku se ljubav skoro uvijek ušulja briga i strah koji - govorim iz iskustva sebe kao majke - umanjuju svjesnost i prisutnost u određenom trenutku. Gledam svoju djecu i mislim kako je vjerojatno prirodno da se u nekim trenucima sa mnom osjećaju zarobljeno. Koliko god se ja otkačila, vjerujem da je kod bake i dida bolji party.
Ali opet idem predaleko. Zašto sam ja u dobi od 5-6 godina počela raditi kompromise i koji su to kompromisi? Objasnit ću to na jednostavnom primjeru. Kada odvrtim svoj život, čini mi se da bih baš taj period u Gorskom Kotaru izabrala kao najljepši dio djetinjstva. Što je to što me činilo sretnom? Naravno, uz osjećaj ljubavi i sigurnosti, bio mi je dovoljan moj svijet, hrpa bijelih papira za crtanje i odrasla osoba koju mogu ispitivati sve ono što me zanima. Kasnije sam živu osobu nadopunila knjigama koje sam morala brzo naučiti čitati kako ne bih gubila vrijeme. Moje pitanje je kako se s 30-ak godina nađeš u situaciji da se pitaš što je to što želiš, a što ne želiš, za što smiješ reći 'ne da mi se', a kada je to neodgovorno, što ti je ugodno, a što neugodno. Jebemu, oko svakog pitanja nedoumice. Čak se pitaš i što bi želio biti kad odrasteš. Kompromisi stvore jedan bućkuriš iz kojega se treba vratiti u centar. Ili ne vratiti, kada se navikneš na nove slojeve samoga sebe. Mene je miris smreke vratio u centar, i učinilo mi se nakratko da mi je baš sve jasno. A onda se, kao posljedica kompromisa, opet javi pitanje: Jesi li sigurna?
Mogla bih i ovome post napisati, ali umorna sam i ZNAM (ha!) da želim ići spavati. Ono u što jesam 100% sigurna jest da sam beskrajno zahvalna mojoj teti na tome što je obogatila moje djetinjstvo.

12.01.2012. u 22:24 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2012  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Web counter

Free Hit Counters
Free Hit Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se