alitaa
09.07.2006., nedjelja
97
 Bila si maleni sramežljivo ljepuškast pupoljak... vidjevši Te, u meni je pocvjetalo nešto neopisivo, zaljubljenost pomješana sa srečom, strašću željom... Tvoje otvaranje, buđenje bilo je divno, za mene i za Tebe, znam osjetio sam! Sve je postalo drugačije, svijet je postao drugačiji... sunce je dobilo zrake koje su dopirale ravo do srca, kiša je postala toplija i nije nam smetala, a vjetar je mogao otpuhati svaku paučinu iz mojih misli, svaki cvijet bio je pjesma, svaka travka osmijeh, glazba je poprimila drugačije tonove, tonove s više razumjevanja i više značenja, zvijezde s djedom mjesecom, davale su nam posebnu čaroliju, hranili nas mirnočom, tišinom i na kraju strašču... Sad više nema ničeg, nema vatre, nema sreče, nema želje, žara...nema Nas. Ostala je samo hladna kiša, koja me ponekad probudi iz proživljenog sna. Teško je bilo živjeti život procjepan dugim trenucima praznine i trenucima sreče, ljubavi i zadovoljstva. Ako ništa drugo život je sada... jednak :-( |
