Kad mislim kako sam sva nikakva i kad sam nezadovoljna svojim postignućima...

Kad mislim kako malo moja realna slika odgovara mojim očekivanjima...

Sjetim se kako oni koji te uistinu vole, ne trebaju nikakve razloge za to.



Sjetim se svoje Curice: Mama, nemoj se promijeniti. Meni si dobra i takva.

Ljubav je temelj svih temelja. Nema te vrline koja može zadržati svoj časni naziv ako joj u temelju ne leži ljubav. Ljubav je ona koja oplemenjuje naš život i daje mu smisao.

U ovom svjetlu su se razrješile i moje dvojbe oko iskrenosti. Iskrenost je samo utoliko iskrenost ukoliko je iz ljubavi.

I nema potrebe razmišljati što će i kako ljudi oko nas zaključiti iz naših postupaka. Treba samo isijavati ljubav. Svako otvoreno srce prepoznat će je i zatrperiti radošću.

Puno sam se već puta pitala što je zapravo ona "dobra" iskrenost. Ona koja se zove vrlina. Postoji li još uvijek od ljudi priznata iskrenost? Ili je to još jedna od onih viteških vrlina, zaboravljenih i prezrenih koje su ustupile svoje mjesto nekim novim daleko poželjnijim karakteristikama.

Možda, onako teoretski, ljudi još uvijek iskrenost svrstavaju među vrline. Ali koliko ljudi voli čuti iskrenu kritiku? Koliko ih misli "Oh super" kad počneš rečenicu: Pa ja baš i ne mislim tako...



Ja sam recimo iskrena osoba. I uvijek sam voljela misliti kako je to dobro. Sad se kolebam. Izgleda da iskrenost često biva kamenom smutnje.

Ma ne mislim na iskrenost u stilu: Užasno ti stoji to što si obukla. Mislim na to kad si ono što jesi. Kad se ne skivaš i ne glumiš. Bez lukavosti.

A sve mi se čini da je lukavost u životu nužna. Makar onako mala i nikako zlobna.

Vjerovati ne znači vidjeti. Vjerovati znači potpuno se predati: zatvorenih očiju i raširenih ruku.