izvorni život

Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (8)
Rujan 2017 (13)
Kolovoz 2017 (19)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (11)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (15)
Veljača 2017 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (5)
Lipanj 2016 (7)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (8)
Veljača 2011 (12)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (5)

"Dan bez smijeha je izgubljen dan."
Charlie Chaplin







Ako imate što za reći putem maila, slobodno:
alen1zoric@gmail.com








































alen zorić blog













































Forum Level2






















17.07.2016., nedjelja

Monogamija je prirodna, a Zemlja je ravna ploča


"Od Darwinova vremena govori nam se kako je našoj vrsti monogamija urođena. Srednjestrujaška znanost, ruku pod ruku s religijskim i kulturalnim institucijama, ustraje na tvrdnji kako muškarci i žene zasnivaju obitelj u kojoj muškarčeva zaštita i imovina bivaju razmjenjivani za ženinu vjernost i plodnost te kako je taj način, s jednim partnerom dok nas smrt ne rastavi, nama ljudima najprirodniji. No, taj se uvriježeni narativ naočigled urušava. Sve manje parova sklapa brakove, a stopa razvoda raste dok preljub i plamteći libido čak i naizgled najsavršenije brakove prije ili kasnije dovode na kušnju. Je li uopće moguće tu okrutnu stvarnost usuglasiti s prihvaćenim narativom? Moguće je, ali jedino tako da jednom zauvijek odustanemo od (samo)zavaravanja o monogamiji kao jedinom ispravnom ljudskom odabiru."

Gornji odlomak je uvod iz knjige "Sex u zoru - prapovijesno porijeklo suvremene sexualnosti". Knjiga mi je privukla pažnju dok sam prolazio pored izloga jedne knjižare. Ušao sam, pročitao nekoliko rečenica s korica, malo prolistao. Sad je imam u pdf-u, nisam je počeo čitati, a iskreno, možda i neću, jer već godinama imam neku odbojnost prema čitanju. Moj stav je svakako sličan, ako ne i identičan ovome iz knjige. Evo za početak jedne pričice koju jako volim, a govori o načinu na koji suvremeni čovjek funkcionira, o nivou na kojem zaključuje.

Zamislite kavez u kojem se nalazi 5-6 majmuna. Na sredini kaveza nalaze se ljestve koje vode do drvenog platoa. Čuvar svakog dana majmunima donosi hranu. Jednog dana se tako popne tim ljestvama i ostavi bananu na platou. Dok su se majmuni bavili redovitim hranjenjem, jedan koji je prije završio popne se ljestvama, uzme bananu i pojede ju. Čuvar je to izvana promatrao i odmah u tom trenutku polije ostale majmune hladnom vodom iz šmrka. Promrzli majmuni jedva su došli k sebi. Sljedećeg dana ponovio se sličan scenarij. Ručak u miru, na platou ponovo čeka banana, pa onaj isti majmun završi prije i ponovo se, nonšalantno, popne stepenicama, uzme bananu i žnjop. Ostali majmuni ponovo dožive hladan tuš i već im je puna kapa. Treći dan, čim je onaj bananoljubac krenuo prema stepenicama, ostali majmuni se sjure prema njemu i fizičke ga zaustave. Malo pričekaju, u strahu od neželjenog tuširanja, ali taj dan ostadoše suhi. I sada se događa jedan od ključnih momenata. Čuvar vragolana bananoljupca vadi van iz kaveza, a umjesto njega ubacuje novog majmuna. Taj novi, nakon sljedećeg ručka, spazi onu bananu, krene prema stepenicama, ali ne, ne, ostali majmuni mu ne dopuštaju. Čuvar vadi van jednog od starih majmuna, ubacuje još jednog novog. Taj novi također spazi bananu, ali ostali ga svladaju. Tada se zapravo dogodio sljedeći bitni moment. Onaj majmun koji je došao prije njega, koji je probao doći do banane, ali mu drugi nisu dopustili, također je sudjelovao u sprečavanju novog majmuna, iako sam nije bio poliven! On jedini nije imao pojma zašto se tog novog majmuna hvata po kavezu, ali vidio je što drugi rade, pa je tako i on. I tako je čuvar vadio jednog po jednog starog majmuna i ubacivao nove. Ključni trenutak se događa kada u kavezu više nema ni jednog majmuna koji je doživio hladni tuš, ali svi novi majmuni, sasvim izmjenjena ekipa, točno su znali što treba napraviti kada vide nekog svog kolegu da kreće prema banani. Puno godina nakon početnog zaljevanja hladnom vodom, jedan znatiželjni novi majmun pitao je jednog od starih majmuna: A zašto mi svi rušimo ovoga kad krene prema banani? Stari malo porazmisli pa odgovori: Kod nas se uvijek tako radilo.

Dakle, monogamija. Kod nas se uvijek tako radilo, zar ne? Objašnjenja, i ona navodno ozbiljna, stručna i ona sasvim salonska, svode se na isti odgovor: kod nas je to tako, tako se uvijek radilo i bok. Znamo da raznim institucijama (država) i organizacijama (religijske) takav odgovor leži, iz razno raznih razloga, a ti razlozi se isto tako svode na objašnjenje da je s idejom monogamije lakše držati ovce u toru.

Mnoge stvari koje se jednostavno i tupo uzimaju zdravo za gotovo, treba propitati. Staviti na njih upitnik, promisliti, udubiti se. Kod svake životno bitne teme, dobro je uzeti u obzir sve ono što o njoj znate, pa ispitati još malo iz razno raznih izvora i na kraju se prvenstveno pouzdati u unutrašnji glas i odgovore koji dolaze iz tog smjera. Kada je riječ o monogamiji, zanima me vjeruje li itko, zaista, onako potpuno i iskreno da je čovjek stvoren da jednoga dana upozna osobu koja je ljubav njenog/njegovog života i da je u božanskom planu ili planu svemira ili kako već vjerujete da stvari stoje, zamišljeno da se s tom osobom, u dobru i zlu ili kako već, živi što sretno, što nesretno, ali svakako do kraja života, dok ih smrt ne rastavi. Danas, u 21-om stoljeću, na sve to gledamo slično kao i prethodnih stoljeća. Zaista primitivno. Možda postoji jedan mali, jako mali, postotak ljudi koji zaista jesu monogamni i za koje je takva vrsta odnosa potencijalno najviše moguće ispunjavajuća, za cijeli život. Za ostale to ne vrijedi. A ipak u pravilu pristaju igrati tu igru, pristaju biti mirna goveda, barem za javnost, dok sa strane rade što već stignu i uspiju. Dakle, licemjerja u društvu ne nedostaje. Jedna priča prema van, suprotna iznutra. Živi vam se tako? Ali tko bi se još zamarao s takvim pitanjima, nek se samo živi i radi po starim obrascima, pa dok ide, ide. Problem sa starim obrascima je uglavnom u tome da više ne funkcioniraju. Stari pogledi više ne vrijede. Mogu se konzervativci i razni primitivci upinjati iz petnih žila, pozivati se na nešto što zovu tradicija, ali ostaje činjenica da stvari na stari način više ne drže vodu. Postaju sve besmislenije. Nekim ljudima je to već jasno, većini nije, ali broj ovih prvih se povećava.

Ako mislite da je ovdje riječ tek o sexualnosti i sirovoj promociji promiskuiteta, o kako se samo varate. U osnovi, riječ je o tome da jedna osoba ne može zadovoljiti sve potrebe druge osobe, ni ta druga osoba ne može zadovoljiti sve potrebe prve osobe. Te dvije osobe u pravilu nisu dovoljne za njihov pojedinačni osobni rast i razvoj. Bilo bi čudno i neobično da jesu i nevjerojatno je kakav zadatak je postavljen pred tzv. bračnog druga. Odnosi su uvijek prilika za rast. Vi možete biti u braku 5 ili 45 godina i najednom, bez najave, plana i očekivanja, upoznati osobu s kojom imate za podijeliti bitne životne lekcije, rasti i širiti se kroz njih. Kada ste s nekim u tzv. monogamnoj vezi, bio to brak ili štogod, vi si unaprijed dajete suluda obećanja koja bi trebala vrijediti cijeli život. To je jednostavno besmisleno. Vi ne možete znati što život nosi, ne znate ni što sutra nosi, a kamoli obećavati gluposti za cijeli život. Zaista djetinjasto. Ideja monogamije, svojatanja, ljubomore, preljuba i svih tih gluposti, često reže u korijenu mogućnosti za rast s nekim drugim osobama. Obrazac kojeg ljudi imaju u glavi, ono što su ih naučili, izdresirali, blokira ih da priliku prihvate i pretvore u nešto smisleno, što god to bilo. Jasno, takav pristup je rijetko kome blizak jer u društvu prevladava zatucanost. Ljude se tucka u mozak od kada se rode i to ima svoje posljedice, mozgovi su temeljito oprani i programirani, zato originalno mišljenje jedva da možemo igdje čuti. Živimo u svijetu budala i primitivaca.
Prije više od 10 godina s velikim zanimanjem sam pročitao knjigu koja se bavi ovom i sličnim temama, Budućnost ljubavi - moć duše u ljubavnim odnosima. Jasno, preporučujem. Također, pada mi na pamet i Choprin roman "Srodna duša", u kojoj između ostalih stoji i vrlo zanimljiva rečenica, ide nekako ovako: Na svijetu postoje dvije vrste ljudi, ljubavnici i oni ostali.
U pristupu životu stvari se mogu svesti na vrlo jednostavne suprotnosti. Živjeti tupo, blago, mehanički, programirano, rutinski. Ili živjeti, svaki dan, što potpunije, smislenije, otvorenije, preuzimati umjerene, kontrolirane rizike, pokušavati, griješiti, pokušavati ponovo, biti svjestan, biti svoj, pouzdati se u mudrost neodređenosti, biti prisutan, prepoznati prilike (svake vrste) kada se pojave i iskoristiti ih.


sick and tired of hearing things
From uptight, short-sighted, narrow-minded hypocritics
sick to death of seeing things
From tight-lipped, condescending, mamas little chauvinists
had enough of watching scenes
Of schizophrenic, ego-centric, paranoiac, prima-donnas


(Ilčić, Markićka i slični mi padaju na pamet)







otac mog oca tačnije moj deda
bio je solunac i čovek prvog reda
cenjeni birokrata između rata
između dedinog i svog rata

moj otac tačnije moj tata
bio je prvoborac partijski tata mata
cenjeni birokrata posle rata

u želji da svet svojim očima gledam
da se pre ne predam
istine su uspjele da me shvate
pobunih se protiv tate birokrate

gospodo tate i mame dame
točak mercedesa nije točak historije
a otac odmah na me kordon narodne milicije

moj deda sve to gleda
i brkove suče
seća se mog oca od juče
i svog od prekjuče

(Priča o kralju)

ovo je priča o kralju
koji je voleo pralju
u ono viteško doba
kad se volelo do groba

al pralja nije princeza
te ona srce zaveza
sa sedam čeličnih reza
u sedam jakih kaveza

i kralj baci krunu i presto
što nije činio često
prošeta do jedne vode
bućnu se i tako ode

(Dimitrije sine Mitre)

dimitrijo sine mitre
(jano mori jano lele sevdalino)
zar ne vidiš sine mitre
da te žena vara

ako ako mila majke
barem je ubava






- 20:25 - Komentari (49) - Isprintaj - #

11.07.2016., ponedjeljak

"Obični" Lukas i neobični talent


Budi što jesi. Tako jednostavan savjet, gotovo prozaičan. A, čini se, tako teško izvediv. Toliko teško da ljudi na takvu preporuku gledaju posprdno. U smislu, ma bio bih ja to što jesam, ali kako, kako, u ovom svijetu koji mi ne da da to budem, nego hoće da budem ono što on hoće.
Nije to baš sasvim tako. Istina je da svijet hoće da budemo ono što on hoće. Ali nije istina da mi to moramo biti. Tu stupa na snagu slobodna volja, ozbiljnije promišljanje o tome kako želimo živjeti vlastiti život, pa onda red jasne namjere o koracima koje moramo napraviti da bismo postali to što jesmo (apsurdno je da se moramo boriti da budemo to što jesmo, kad to već jesmo, ali dobro sad, šta se može, takav je život, tj. moderni život, tj. život u modernoj civilizaciji, tj. jedini život kojeg poznajemo, jedini kojeg poznaju naši roditelji, njihovi roditelji, i tako par tisuća godina unatrag), pa red usmjerenosti, odlučnosti, pa i hrabrosti, da, da, pa red neodustajanja od sebe. I tako.

Slušam malo Lukasa, gledam ga. Naizgled prosječan dečko, iz tamo nekog kvarta u Danskoj, ali s drugačijim ciljevima od ostalih ljudi. Iza nečeg što je naizgled obično može se nalaziti jedan ogroman talent, kao što je u njegovom slučaju. Da je on pustio svoj talent na stranu, gurnuo ga pod tepih, svijet bi bio zakinut za nešto vanserijsko. Ako vi zanemarite svoj talent (a sigurno ga imate), vaš život (a možda i svijet) bit će osiromašeni za ono najvrijednije što (potencijalno) imate.




- 14:31 - Komentari (17) - Isprintaj - #

10.07.2016., nedjelja

We are reaching for something that already found us


Svi traže ljubav, žele ljubav. Tako se barem čini. Dosadni su sa svojim patetikama. Traže nešto, istina, ali uglavnom ne znaju što je to što traže, ni kako izgleda to što traže, ni kako bi trebalo izgledati. Teško će je prepoznati kad je nađu. Izopačit će je kad pomisle da su je našli. Ono što traže je nezrela ljubav. Traže osobu za koju će se zalijepiti, koju će smatrati svojom svojinom i s kojom bi, navodno, trebali ostatak života provesti u sreći koja je jednaka početnom ushitu zaljubljenosti. Nisu oni krivi, njihova kultura ih fiksa s tom pričom od kada znaju za sebe. Ali treba se odvojiti od takvih iskrivljenih slika i pokušati gledati na stvari drugim očima. Stvarnost je tu oko nas, neprestano, takva kakva je, sa svim potencijalom kojeg ima. Kako ćemo je doživljavati, koliko ćemo toga spoznati, to ovisi samo o nama. Mi smo osnovna nepoznanica u jednadžbi.


Love hides in the strangest places.
Love hides in familiar faces.
Love comes when you least expect it.
Love hides in narrow corners.
Love comes to those who seek it.
Love hides inside the rainbow.
Love hides in molecular structures.
Love is the answer.

Jim


Riječi, riječi...



- 06:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.07.2016., nedjelja

Put ka sreći


Već dugo tražim, ali još uvijek nisam osobno upoznao čovjeka koji je potpuno autentičan i živi koliko god je to moguće po svome. Tražim i dalje, iako nisam pretjerano siguran da ću ga naći. Ako znate takvog, javite mi.
Još bolje je pronaći ga u sebi i pustiti ga na slobodu. Jedino to je realna mogućnost na koju imam utjecaja. Gdje mi je bila pamet da tražim izvan sebe.

Ljudi u pravilu ne žele biti slobodni, ne žele van iz svojih zatvora. Oni samo žele da im se poprave zatvorski uvjeti. Žele bolju plaću, prihvatljiviji posao, da ih se malo manje tlači, takve stvari. Ne bune se protiv zatvora, samo ih muče zatvorski uvjeti. U tome im pomažu sindikati i slični njima. Ja želim van iz zatvora (već sam i prokopao tunel, nikom ni riječi, psst). Ne zanima me da mi zatvorski čuvar bude sklon, ne želim neku zatvorsku povlasticu. Zatvor baj baj.

Uvijek kad negdje čujem Baretovu "Put ka sreći", nedostaje mi poanta. Bare je sve lijepo rekao, detektirao je problem (Kakva je to istina, kad s druge strane je laž, izvrnute vrijednosti, strah, samo strah, neostvareni snovi,radiš ono što ne voliš), ali na kraju je ostao nedorečen u poruci (Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami).

Odgovori NEĆE doći sami. Žao mi je, ali neće. Takav stav podrazumijeva da je dovoljno biti pasivan i stvari će se već nekako posložiti. Raditi ono što radimo i inače i sve će nekako, nekim čudom, doći na svoje. Jednostavno neće. Potrebno je biti aktivan, posvetiti se tome cilju potpuno. Tada bi se moglo nešto pametno dogoditi. Treba proliti znoj i izboriti se za svoju slobodu. Nitko taj posao neće napraviti umjesto nas. Naprotiv, mnogi će se potruditi da nam otežaju. Ali tko ih j.... Zatvor baj baj.


Oh, something's a-telling me I wear the ball and chain



Everybody's wearing a disguise
To hide what they've got left behind their eyes
But me, I can't cover what I am
Wherever the children go I'll follow them

- 07:16 - Komentari (24) - Isprintaj - #

01.07.2016., petak

Vozimo se u autu, vraćamo se iz vrtića, ona i ja. Tamo sam ih zatekao pet-šest oko stola, teta među njima, svi zaokupljeni, koncentrirani, režu, lijepe, bojaju, male ruke posežu za odgovarajućom bojicom, vraćaju je, uzimaju drugu, pa škare, pa ljepilo. Primjetila je da sam došao.

- Evo, samo još malo, da završim ovo.
- Ok.

I čekam tako, "još malo", 15-ak minuta. Ipak je vrijeme relativno. Izlazi van s papirnatim šeširom (s takvim bi bile zadovoljne šumske vile, pretpostavljam), papirnatim narukvicama i papirnatom žabom koja priča.

- Dori...
- Molim?
- Kako je bilo danas u vrtiću?
- Super.
- Koliko ste to danas stvarali?
- Pa... cijeli dan.
- Jesi umorna?
- Ne.
- Podsjeti me malo, što je ono tvoj najvažniji zadatak u životu?
- A zašto me to opet pitaš?
- Opet? Meni se čini da te već dugo nisam to pitao. (Ali ponovo, vrijeme je relativno)
- Onda? Najvažniji zadatak?

Vidim u retrovizoru kako koluta očima, pita se što ju gnjavim. Ali na kraju ipak odgovara, da me se riješi.

- Pa dijete sam, da se igram i budem sretna.
- I, da li se igraš? Jesi sretna?
- Da.

- A vidi, ja sam mala žaba. (Uzme onu papirnatu žabu i daje joj glas)
- A šta je tebi, mala žabo, najvažniji zadatak u životu?
- Da skačem po lopočima.


Za sada joj dobro ide. A kada malo naraste, onda ćemo krenuti na novu najvažniju lekciju, a ona je, čudna li čuda, gotovo ista kao ova trenutna, s još pokojim dodatkom. Neobično je kako ljudi zaboravljaju što je bitno u životu.









- 07:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #