izvorni život






























alen1zoric@gmail.com


































online














































Forum Level2






















06.09.2011., utorak

Esej o eseju "Ukidanje rada", Boba Blacka



Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća pojavio se legendarni esej Boba Blacka Ukidanje rada (The abolition of work). Ideje iznesene u tom djelu toliko su izvan uobičajenih obrazaca razmišljanja da će ih većina ljudi, bez da ih prije toga barem malo prožvače, a kamoli da ih donekle i shvati, u najmanju ruku s gnušanjem odbaciti, popljuvati ili im se tek kiselo, uz podsmjeh i omalovažavanje nasmijati. Usprkos tome, Blackov pogled na svijet rada kakvog poznajemo više je nego vrijedan pažnje.

Esej započinje koliko jednostavnom, toliko i smionom, a mnogi bi prije rekli - blasfemičnom rečenicom:

Nitko ne bi trebao raditi. Nikad.

I nastavlja:

Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možete navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.

Zamislimo, predlagati ukidanje rada u svijetu u kojem živimo, u svijetu u kojem se cijeli čovjekov život vrti ili bi se navodno trebao vrtjeti (gledajući oko sebe, to nam je sasvim jasno) oko rada. Rad je jedna od onih kategorija koje se uzimaju toliko zdravo za gotovo da se od šume ne vidi drveće. Ideja rada kakvog poznajemo toliko je neodvojiva od modernog načina razmišljanja, kao da je zaljepljena (ne kao, nego je) za sam čovjekov mozak, kao da je njegov prirodni dio. Dio od kojeg se, u svakom slučaju, jako teško odvojiti i pogledati ga s distance. A upravo to je potrebno napraviti kako bi se vidjelo o čemu se zapravo radi.

Kada sretnete na ulici nekoga koga niste vidjeli duže vrijeme, kao jednu od neizostavnih stvari vjerojatno će vas upitati: "Radiš?" Ili ako zna da ste bili nezaposleni, mogao bi vas upitati: "Jesi pronašao posao?" Ako mu, u oba slučaja, odgovorite potvrdno, praktički će vas potapšati po ramenu (stvarno ili simbolično), možda se nasmješiti, pohvaliti vas, reći da mu je drago, jer vaše najvažnije pitanje u životu je riješeno - zaposleni ste, radite u nekom poduzeću, stiže vam ovakva ili onakva plaća, nije važno koliko ( "u današnje vrijeme"), ponajprije je važna ta božanska činjenica da vi - radite.

Raditi se mora, jasno, to "svi" znaju. A do posla se dolazi tako da vam neki poslodavac udjeli božansku milost i zaposli vas. Po suhoparnoj definiciji poslodavac je onaj tko organizira posao i kroz njega želi ostvariti što je veći mogući profit, a radnik (vi) je onaj koji mu u njegovim težnjama treba svojski pomagati, poslušno i pokorno obavljati sve što vam ovaj naloži. To su jednostavno prekrasne definicije, a stvarnost je često još prekrasnija. Ove definicije jesu suhoparne, ali rad kao rad je (u najvećem broju slučajeva) još suhoparniji. Rad je osmišljen kao nešto najsuhoparnije što se može i zamisliti. To je vrlo neobična i začuđujuća stvar, jer riječ je o nečemu u što se dajete veći dio gotovo svakog dana i veći dio gotovo cijelog vašeg života.

Volio bih da, barem na trenutak, stavimo na stranu sve one razloge i argumente zbog kojih rad djeluje kao neminovnost, tipa "mora se od nečeg živjeti", "mora se staviti hrana na stol", "moraju se platiti režije". Svi ti argumenti stoje, ali stavimo ih na stranu, jer ovdje je riječ (dugoročno gledano) o nečem puno bitnijem i dubljem, riječ je o našim životima i načinu na koji ih živimo.

Kada slušate sva ona sranja od "vijesti" i "dnevnika", gdje se ne zna tko u njima nalupeta više gluposti i tko vas više želi napraviti budalom, tema rada/zaposlenosti/nezaposlenosti ima svoje visoko mjesto. Spikeri neumorno brbljaju o tome kolika je trenutna nezaposlenost, vlada laže o tome što sve čini kako da se nezaposlenost smanji, iako je svima jasno da se u praksi po tom pitanju ne događa gotovo ništa. Oni koji su zaposleni smatrani su "sretnicima", oni koji su nezaposleni valjda imaju jednu jedinu želju - naći posao. Uzima se kao potpuno samo po sebi razumljivo da je za svakog čovjeka izuzetna stvar u njegovom životu kada je zaposlen, a i izuzetna nesreća za njega kada to nije slučaj. Jedan bitan dio svačijeg života vrti se oko pitanja (ne)zaposlenosti. "Svi" to znamo. "Svi" znamo što je u toj priči crno, a što bijelo, znamo dobro što je dobro, što nije. Svi sve znaju.

Bob Black po pitanju nivoa zaposlenosti predlaže - punu nezaposlenost. Potpuno ukidanje rada kakvog poznajemo. To ne znači, nikako, ukidanje aktivnosti, već ukidanje rada, rada kakvog poznajemo, s kakvim nas kljukaju od kada znamo za sebe (ako ne i duže), rada čija načela su opisana u zakonima u radu, po kojima se čovjek svodi na najobičniji predmet kojeg poslodavac koristi dok mu služi, a kad se potroši jednostavno ga zamjeni drugim.

Black konstatira: Radnik je povremeni rob. Šef govori kada da dođe, kada da ode i što da radi u međuvremenu. On ti govori koliko posla moraš obaviti i koliko brzo. Slobodan je koristiti svoju kontrolu do ponižavajuće krajnosti tako što ti određuje, ukoliko to želi, kako ćeš se oblačiti ili koliko često možeš ići na wc. Rad je najbolje objašnjenje zastrašujućeg zaglupljivanja koje se događa svugdje oko nas, čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i školstva.

Ispiračina mozga započinje, razumije se, u obitelji, a članovi obitelji, i to se razumije, imaju već isprane mozgove. Nastavlja se kroz "školski sustav".

Fenomenalan prikaz funkcioniranja "škole"


Nakon što prođe školu, čovjek je više nego dovoljno otupio da mu se ideja "zaposlenja" čini kao najnormalnija i najprirodnija stvar na svijetu, nešto poput disanja. Samo, stvarnost je drukčija. Istina o radu je ubojita. Rad kakvog poznajemo i kakvog se neprestano promovira ubojica je života, životnosti, humanosti, ljudskosti. U velikoj, velikoj većini slučajeva rad je jedna kurvinjska aktivnost koju ste prisiljeni obavljati kako biste preživjeli. Kao takav, on nema vitalnost, on nema kreativnost. Čak i da posjeduje potencijal za kreativnost (što je kod većine "radnih mjesta" gotovo nemoguće), sama pravila kojima se vi kao zaposlenik morate pokoravati ubit će i najmanji najgovještaj da rad za poslodavca bude nešto smisleno.

Ponavljam bitnu činjenicu: zalagati se za ukidanje rada ne znači zalagati se za ukidanje aktivnosti. Nadalje, zalagati se za ukidanje rada ne znači ni naivno očekivati kako će se tako nešto dogoditi na širem planu, u društvu koje znamo. Nitko iole bistar ni u primisli ne bi očekivao revoluciju po tom pitanju, u ovako kretenoidnom društvu u kojem živimo, koje funkcionira po pravilima kao iz kakvog horora, u društvu koje vode svojevrsne ljudske nakaze.

Bob Black je inteligentan, piše o ovoj temi dubinski, promišljeno, često i s dozom duhovitosti (bez obzira što je rad sam po sebi toliko sumoran). Njegove poante u pravilu idu - u sridu. Evo jednog takvog odlomka:

Pretvarajmo se na trenutak da rad ne pretvara ljude u smiješne podanike. Pretvarajmo se, usprkos svim uvjerljivim psihologijama i ideologijama njegovih promicatelja, da nema nikakvog utjecaja na formiranje karaktera. Pretvarajmo se da rad nije dosadan, zamoran i ponižavajuć, iako znamo da je takav. Čak i tada bi rad predstavljao izrugivanje svim humanističkim i demokratskim težnjama, jer oduzima toliko puno našeg vremena. Sokrat je tvrdio kako su radnici loši prijatelji i građani, jer nemaju vremena ispunjavati svoje prijateljske i građanske obaveze. Bio je u pravu. Zbog posla stalno gledamo na sat. Jedina "sloboda" kod našeg tzv. slobodnog vremena je šefova sloboda da nas za to vrijeme ne plaća. Slobodno vrijeme je posvećeno spremanju za posao, odlasku na posao, vraćanju s posla i oporavljanju od posla. Slobodno vrijeme je eufemizam za to da radništvo, kao proizvodni faktor, samo sebe transportira s posla i na posao, te da samo brine o svom "održavanju" i "popravcima". Ugljen i čelik to ne rade. Tokarski strojevi i pisaći strojevi to ne rade. Ali radnici i radnice da.

Koja je alternativa radu kakvog poznajemo, tom ubojici smisla i životnosti?

Teško pitanje na koje na koje nema ni lakog, ni jednoznačnog, ni univerzalnog odgovora. Priručnici tipa "10 savjeta za pronaći idealan posao" od slabe su ili nikakve pomoći.

Ne pišem ovaj tekst kako bih dao neki savjet. Pišem ga da potaknem na razmišljanje, i sebe i druge. I da potaknem na akciju, i sebe i druge. Neizmjerno je važno, za početak, shvatiti kako "svijet rada " funkcionira. Prokljuviti ga koliko god je moguće. Osvjestiti u sebi, kristalno jasno, da rad kakvog poznajemo može imati svrhu tek da kroz njega preživimo, ali on nam nikad neće omogućiti nešto više. O smislu i rastu kroz takav rad ne treba ni govoriti. Uostalom, o tome nitko i ne govori. Ne sjećam se da sam ikada, kroz medije. čuo i jednu jedinu riječ o tome kako bi rad trebao biti i smislen (jer ipak je to nešto na što trošite cijele svoje dane). Jedino što se čuje je da do radnog mjesta treba svakako doći. Da treba znati napisati dobar životopis. Da se treba znati svidjeti poslodavcu. Da treba naučiti i poneki trik. O potrebi za smislom, ni riječ. Ni u naznakama. Zašto? Jednostavno zato što ovoj modernoj kulturi u kojoj živimo smisao nije nešto što se smatra bitnim.

Rad kakvog poznajemo može biti nešto na što pristajemo privremeno, na neko vrijeme. Ali sigurno ne nešto čemu se dugoročno teži. Rad je tek kratkoročno riješenje za dugoročni problem koji imamo. Rješenje koje ne može i neće donjeti ispunjenje. Riješenje moramo potražiti sami. Jasno je da nam okolina u tome neće pomoći. Ona je tu, izgleda, isključivo da odmaže. I to joj vrlo dobro ide, tako da tim više moramo poraditi na svom samopouzdanju i sami za sebe osvjestiti što je dobro za nas, a što nam šteti.

Preispitajmo ponovo svoje istinske potrebe. Osmislimo sami svoju stvarnost, ova koju su drugi za nas smislili tu je isključivo da nas tlači.






Tekst Boba Blacka na engleskom je npr. ovdje. A preveden na hrvatski ovdje.
- 08:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se