Akuzmata ili Nemoć pred tišinom

ponedjeljak, 22.07.2013.

53. ("X, Y, Z")*

Napustio sam salon, stupio u predsoblje i - sleđen: pod stepenicama su čamila invalidska kolica, njihov je kotač napola stršao iz tame. Požurim uz stepenice, na sve četiri, po prvi se put prošuljavši ispod triju portreta sablažnjivoga pokojnika, ispod triju njegovih životnih razdoblja, ali ne odolim i okrenem pogled da se osvjedočim još jednom u olovni tiranski značaj koji je, nepromjenjiv, harao svim linijama njegovih licâ, u njegov surovi pogled koji je gniječio volju i rastvarao želju kao što morfij rastvara bol, ili kao što zvuk rastvara tišinu - ali se ne uvjerim: ono što sam sada vidio na tim licima bila je samo tuga, samo tuga u linijama tih lica, u vodenastim bezdanima njegovih šupljih šest očiju.
Cviliš osobna ljubavi u rasipanju sablasticâ srca - ono ti taštom tugom oblaguje suhu siluetu, koristi se tvojim utvarnim utorima za rasad sopornih sjena sumnje, ostvaruje ustrajnost glatkoga struganja svojih asinhronih slabostî pod pospanim čardakom lijene harmonije ljubavne gramzivosti i ne dâ ti spavati.
Ne zaustavim se na prvome katu, nego produžim na drugi, prema odajama pokojnice, sluteći da se ondje krije konačno rješenje zagonetke koja me je svo ovo vrijeme proganjala, tajne generatora tišine. Prošao sam pored portreta zastrašujućeg eterofoniste, odlučivši da ga neću pogledati, ali opet me je nešto nagnalo da se okrenem i pri tom se smrznem: eterofonist sada nije bio doli - prazno odijelo; orlušine iz njegovih nogavica, kobre iz njegovih rukava, paklara iz njegove glave - svi su nekud bili nestali, i ja se prisjetim mrtve Ester u salonu, njezinog iskljuvanog, izujedanog, isisanog tijela, i otrgnem se toj slici - tim slikama - uz progutan vrisak koji mi se zarije u srce kao Merlinov mač u kamen i požurim niz hodnik mimo kamenih kaktusa do vratâ Esterine sobe čija je biserna kvaka svijetlila plavim unutarnjim svjetlom i ja dotaknem ledenu kvaku i okrenem je i uđem.
On klizi u bruh ponavljanja početka: drhtaj u tekući, smirena luda. Na čemu letjeti? Na čađi, na visokoj točci. Pustiti nešto s razbarušena vošca, dolje u ljude, neki nemir, nek se kotrlja, neka im navijesti strepnju, neka ga utaji planini. Neka se rasprsne načas po putu, časkom neka se ušilji u čudu ljudi, neka se zavrti i vrati i neka zazvoni na sive strane i neka prokliže kroz krv.
Prvo što sam ugledao stupivši u Esterinu sobu bio je veliki akt na zidu povrh postelje koji je prikazivao Ester raspomamljenu u buktinji mladosti i moja se erekcija armira rešetkom boli premještene iz bedrene kosti i ja ugledam svoju sjenu zarobljenu u toj slici, sklupčanu ispod sofe namjesto psa, i svrnem pogled sa slike, zgađen svojom sjenom, i ugledam Tihaninu glazbenu kutiju - koja je, vjerovao sam, upravo taj Korijenov generator tišine za kojim sam tragao - na podu u sobi, na mjestu sofe koja se sada nalazila u salonu, premještena za potrebe koncerta ili kao prikladno poprište Esterine smrti: iz kutije koja je nijemo podrhtavala, poput usana stisnutih od suspregnuta bijesa, kuljao je dim boje sperme. Približim se, virnem u kutiju: moji papiri, sva glazba koju sam ikad uspio pohvatati rasparanim mrežama svojega vremena, muklo je izgarala u ledenome negativu vatre.
Kadšto grubijanstvo samonedosanjanosti ustukne pred zlokobzrcaljenjima, ispunjeno paušalnim bijesom; gdjekad kuluči kubljivosti kukavičke čame, srstrunama, polipupčavosti nabiranja, nadimanja, vjetrenja u tresetno tlo sata za uznos nad oskorupljena sonorna nebesa: posve sivim sintetskim svjetlom silovan oblak, sinkopanja lopatama stenjanja, basbrzaj novoosmišljene nasušnosti štetočinstva i eto zabezeknutosti u kvazarnim kvazizrcalima: ozbiljnost razjapljena nosa, hoda, tika oka.
Dim je već sasvim bio ispunio sobu, bezmirisan, hladan; gušio je i samu mogućnost ikojeg zvuka, sve gušći i gušći (zacijelo sam disao, ali disanje je odjednom prestalo biti bitno) do točke gustoće pri kojoj sam automatski dograbio generator tišine i bacio ga u okrugli prozor i staklo se bezvučno rasprslo i dim se polako stao razrjeđivati i ja kroz dim ugledam praznu stolicu za ljuljanje i polako joj priđem i sjednem u nju i zaljuljam se i načas mi se učini da sam na leđima konja ili na palubi jedrenjaka s koje promatram izmjene svjetla i rast ledenoga krajolika u magli pred sobom, i prožme me poput struje rastopljene psihe omekšane ionima sna sasvim intuitivna spoznaja da sjedim u stolici za rekapitulaciju i da će mi uskoro sve biti iznova prikazano (moj prst se pomakne i uključi snimač).
Skladatelji obžderani sjenama Spavačeva - šuma čijih oglodanih kostiju urasta u to prebreklo rasprslo selo - i pijani od sunčevine ruše se u kolektivnu nesvijest. Nakon duga i glasna sna u izbljuvanome sijenu, najmlađi od njih - nipošto mladić - probudi se obnoć od žeđi i promrzlosti, posljednji, sâm, pa odbaulja do jezera: Mjesec se brijao ljeskavom crnom oštricom površi vode preko koje se iz svih smjerova razlijevao mnogostruk šapat: svi su skladatelji uglas šaputali, svi o nečem što se najmlađega, mislio je, sudbinski ticalo, ali koliko god se on trudio razabrati o čemu to točno ostali skladatelji govore, sve što je čuo bilo je razbacano unaokolo poput razbijenih igračaka i značenja izmicljivih poput slika iz sna od kojeg se maločas (ili je to bilo lani?) otrgnuo: "Treptaj sam oblaka uhvatio ukočenim vratom"; "Dosadnijega svjetla i hladnijeg ne čuh ni pred otvorenim praznim hladnjakom"; "Noću proći što brže mimo jezerâ, ne bi li se spojila u more"; "Melodije zamršene, zapetljale se, splele: nemoguće ih je rasplesti, raspetljati, razmrsiti".

(u Zagrebu, 2001, 2003, 2005, 2007, 2009, 2011; 2010, 2013.)

22.07.2013. u 15:34 • 1 KomentaraPrint#

52. ("Jetzt immer Schnee")*

Klavir je usporavao, tréšnja je jenjavala, zvuk je prestajao poput zadnjega (ili prvog) navoja muzičke kutije; utroba klavira bila je ispunjena smradom mojih usranih hlača zbog kojega sam susprezao dah i već me je bila obuzimala nesvjestica kada je klavir napokon stao i ja posljednjim snagama odgurnem poklopac, težak poput mramorne ploče groba, i izronim iz tame u polutamu opet istog zastorenog prostora klavirske ostave i povratim sumpornu sadržinu svoje preokrenute utrobe, pa udahnem duboko, utopljenički, ispadajući iz klavira sada cijelog od mramora, klavira nalik nadgrobnome spomeniku.
Tjeskoba sjećanja na zaslonu snova, danse macabre slika iz beskrajnog arhiva cikličkoga besmisla svijeta, prskavi prizori tragikomedije svedenosti na uvjetovane reflekse, lažni kontrasti neoprostive pseudonaivnosti i bahate čizme svirepe lakomosti luđačkih vojni, klaunske ikone za čelična slavlja, kolektivno neprijateljstvo prema riziku ikoje potrage za izlazom iz labirinta ovisnosti (kita kržljava zvučnoga cvijeća iznikla iz korozije otpadaka robot-empatije naočigled vene u armiranoj akuzmatinoj ruci).
Nakon što sam provirio kroz zastore i ustanovio da je salon sasvim prazan (štoviše: pust, mrtav, okamenjen), svukao sam svu odjeću sa sebe i obrisao se zastorima koje sam potom razmaknuo da pustim zrak u usmrđenu klavirsku ostavu; povučeni, zastori su zahrskali po pržini u žlijebu skršene bonegracije - nisam bio načistu je li to zastori hrskaju ili me nešto iznutra sažiže, spaja mi organe kao što plamenik spaja komade metala, pa pogledam svoju odbačenu odjeću na podu i svijest mi o vlastitoj golotinji zasvijetli i kurac mi poskoči i skameni se i ja priđem klaviru i tresnem kamenim kurcem o tipke, oslobodivši zvuke odrona kamenja i šum rasipanja pijeska i ja osjetim kako se kiseli osmijeh okamenjuje na mojemu licu; polako pokupim već sasvim skrutnutu odjeću s poda i ubacim je u mramorni klavir, taj grob glazbe, posljednje počivalište organiziranog zvuka.
Iznimno ozbiljne, rukama svojih glasova posežu u ogledala, opipavaju i potom grabe umnoženim prstima tople umnožene uši i plavi se snijeg rastopi na raslojenim obrazima. Vi se pomičete, zbor jedne umnogostručene, od zrcala do zrcala, sveudilj pipkajuć spetljanim prstima rastegnutim, tražeći novost lica, novost, ali uvijek samo uši rastegnute, samo rujni plavi snijeg.
Salon, dakle, pust, mrtav, okamenjen: i samô svjetlo je mrtvo, i ja iznutra sasvim pust ležim ispružen nag na mramornoj sofi, obuzet cjeloživotnim umorom nakupljenim u kostima iz čije je srčike umor curio u crnu krv koja je usporavala kao što magma usporava hladeći se. Tišina - nikad tako prisutna, tako duboka - koja kao da je izvirala iz monolitne peći - prožimala je salon i sažimala me, ali ja neću nasjesti varci, pomislio sam: ne priznajem je, svjestan da joj se prići može tek na domet ptice selice i samo u snatrama koje su zazivi zaboravljenih snova u kojima tišina zapravo prebiva.
Glazba započinje odronom, valjanjem goleme otrovne tvari, izbojima gustog sukrvavog svjetla. Glazba je alergijska reakcija Zemlje na Nebo, ispuh utrobe gluhoslijepe kugle, njezin nemušti jezik odgorčen bujnom plavom paprati natopljenom nebom. Glazba se pretvara u zvijer punu ožiljaka što se danju smanjuje i spava u sumpornoj bari dok noću narasta i gladna izlazi u lov na meso sna.
Sjetim se, trgnem se: snimač mi je ostao u džepu, možda i papirić koji mi je Alma bila dala i čiji mi je tekst još ostalo pročitati; poskočim, ali samo u namjeri: tijelo me nije slušalo, morao sam ga vući do klavira, nalik kornjači, s bremenom kamenog oklopa tišine na leđima. Dovukavši se do klavira, pružio sam ruku i poput slobodnoga penjača dohvatio njegovu izbočinu, pritisnuo opet njegove tipke.
Pjesma ustravljena stroja strovaljena u sintetski bezdan, u bolesnosvijetao program buđenja; izbačaj u novi gusti san i sve njegove bestrzajne umnoženosti. Sluzave usmine prostora nesposobnoga za uspostavu ikoje izvanvlastitosti plašljivo pulsiraju u svojoj slabosti, ispljuckujući virozne iznutrice osobnih unutarnjih crkotinâ zvuka, razmoruzgvljene na vječnim hridinama bezdaha, krvavo ispružene od sebe do sebe, ali iznenada sjajne, sjajne!
Novo mučenje s poklopcem pri ulasku u klavir; u klaviru je zaudaralo kao u grobu. Kopam mu po utrobi kao po smeću, u pepelnome svjetlu kojemu nisam pronalazio izvora, i pronađem unutra sve svoje stvari: svoju torbu, svoje papire, svoju knjigu, svoju britvu; uramljenu fotografiju napukloga i zamagljenog stakla; svoju putnu odjeću i svoju besmislenu budilicu i svoj snimač i zgužvani nagoreni papirić s porukom koju mi je zanijemjela Alma napisala, porukom koja ju je odala, i ja razmotam papirić, ali osim traga vatre, papirić je bio prazan.
Nadom (mada nerotkinjom) zgrabiti tišinu za šiju, ali se na nju nas(l)aditi seksualnije negoli se smije a da ista ne nestane - jest isti zlatni san, isto prokletstvo zatočeništva kao i onomad kada je buka stvarala ikoji svijet; ista bezumna čežnja u veselju bezumnijem. A smrt samo možda luta tišinom, i samo možda tišine i smrti uopće jest - barem onih za kojima se čezne.
Britvom rasparam komad smrdljiva zastora i omotam se njime (sjena me je bila napustila - ili sam ja bio napustio nju, izgubljenu u tamama klavira) i ushodam se mramornim salonom, šepajući, presavijen, odjednom neobjašnjivo proganjan prizorom sa slike na zidu pored peći - raskošno uramljenim uljanim jedrenjakom na olujnome moru - i u svijesti mi bljesne teško hladno sjećanje: razgovor s napuklom gipsanom ženskom glavom iz čijih su bijelih nepomičnih ustiju sukljale dimne, sumporne riječi.
Baletna suita za olabavljeni pokret, patina ljupke ozbiljnosti, anaerobiont potrage za tišinom koji zaranja u prljave pore zajedničkog prolaznoga tijela trajanja debelo podvučenoga sporim sluzomlazom glatkoga zvuka koji se slijeva niz vijugave oluke zagasite svijesti sve do uboga cvileža nemoći.
Gipsani odljevi dijelova tijelâ svih pet žena koje sam susretao u Slučajnoj kući plutali su u juhi moje glave uz pokoju mrtvu ribu i spajale se u jednu čudesnu čudovišnu statuu koja je izvirala iz mene i kojom sam postajao u nijemome srastanju i kostur se ukaže Slučajne kuće zidova pretvorenih u pepeo i bešumno odronjenih, kuće od koje su u zraku preostale samo vodovodne cijevi.
Kližu, kližu iskolačene mačje oči niz labavo lice u naizmjence crn crven ocean (ot)klona tišine; (za)sitnost sintetskih planktona, metalni pljusci lažlahora, krilate šetnje po metanaftnim praplatformama, dronjavo vijorenje oskrvnuta stijega slutnje; jedinstvena jadikovka svih naricaljki nemilih prošlosti - odrvenjujuća unisonost prestravljenosti ovooceanskim novopredatorima; uzaludna krilatost nebeske volje, tragično prijateljevanje onkraj krastava porozna raja u varanvrtu ojađenosti ukalupljene beskrajem smrti.

22.07.2013. u 12:22 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 16.07.2013.

51. ("Apparition de l'eglise eternelle")*

Slijedili smo siluetu sove koja nam je izmicala, bjesomučno; nakon iscrpljujuće potjere izbili smo na novi, veći proplanak, valovit, gotovo brdovit: na najvećemu su se humku (gotovo brdu) uzdizale srebrnaste ruševine gotičke crkve nad kojima se sova rasplinula pretvorivši se u dubok i otegnut huk od kojega je konj odjednom usporio, zaljuljao se, posrnuo i pao u travu, meko i bezvučno, i ja se otkotrljam u dalj i sav se uvijem u svoju sjenu kotrljajući se, pa se zaustavim i polako se pridignem - ali tek da bih se odmah opet spustio i pričekao da vrtoglavica iščezne - pa se opet oprezno pridignem omotan sjenom i vratim se do vranca koji je osmijan spavao i ja ga podbodem nogom i povučem ga za uho, ali konj ostane spavati i ostane osmijan, s mutnim svjetlom koje mu je iznutra obasjavalo kapke nalik nabreklim krpeljima punim krijesničina sjaja namjesto krvi i ja se, osjenjen, sâm uputim uzbrdo prema ruševnoj crkvi čiji je zvonik nadvisivao čemprese i u čijem se šupljem vrhu ocrtavalo teško zvono koje se - mogao bih se zakleti, pribrojiti još jednu kariku tome lancu utvarnih svjedočanstava - jedva primjetno ljuljalo lijevo-desno, poput krinoline djevojke koja čeka u kutu dvorane da je pozovu na ples, dok se vlažna i rumena guzica mjeseca nabijala na zvonikov tupi prstasti vršak. Osilim se u svom usponu i sjena mi se razmota i rasprostre se niz padinu usupavajući svo rosno svjetlucanje s travnatoga tepiha i ostavljajući za sobom sluzavo crnilo dok sam je vukao uzbrdo, revno, poput pluga.
Zadihan se zaustavim ispred razjapljenih vrata crkve u kojoj je gusta i burkava mrklina hučala i hujala poput živca želje u hodnicima fluktuacijâ tamne tvari Kozmosa unutarnjeg, poput rastvora te tvari u grčevitim dubinama orijaškoga klavira po kojem sam bio ronio pod stražom zastorâ koji bi se, prisjećao sam se, znali napeti poput brodskih jedara čim bih otvorio njegov teški poklopac.
Veliko utvarno lice na provi pozornice orošenim trepavicama prebire po publici koja se meškolji i potiho hihoće u polutami - akuzmata sažimlje svoju unutarnju scenu skicom sveprisutnosti sonornosti redukcijom nalik
Mjesečina se nije uspijevala probiti kroz guste gotičke vitraje; zakoračio sam u tamu crkve u kojoj moja sjena osjetno odahne, pronašavši privremeni počinak. Lepet krila netopira u udaljenom kutu dvorane posvjedoči ne samo o akustičkim kvalitetama mjesta (mišljenoga ponajviše za zvuk), nego i o nesrazmjernoj prostranosti unutarnjeg prostora koji je vonjao po guanu i mačkama. Bilo mi je hladno i ja se pokušam iznova ogrnuti svojom sjenom, ali je ne uspijem pronaći pa odlučim pričekati da mi se oči priviknu na tamu, iznenadivši samoga sebe svojim staloženim, logičkim pristupom u ovim, ponavljao sam se, nepovoljnim okolnostima koje su, ulančane, dopirale za mnom iz nedogleda sjećanja nagriženih olujnim tamama bunovnih noćiju, ili jedne te iste bunovne noći; upinjao sam se prisjetiti se dok se mrak polako razrjeđivao u mojim sve širim zjenicama i ja polako razabrem redove klupa i rascjep među njima: put do oltara prema kojemu sam već bio koračao dok se lupkanje mojih potplata o mramor meko usitnjavalo i rastvaralo u finome pazvuku mrzloga prostora, a para daha kuljala iz mojih ustiju širom rastvorenih izbezumljujućim prizorom ispražnjenoga mjesta za oltar namjesto kojega su stajala prazna invalidska kolica i ja se userem sred silovita nasrtaja straha i ostanem stajati u mjestu dok mi se smrad žitke odbjegle stolice uvlačio u nosnice - kadli u blizini začujem nečije tiho šmrcanje i ostatak izmeta ispadne kroz moj raspaljeni sfinkter uz siktaj i čegrt i ja se presavinem od stida i ruka mi nagonski potraži snimač u džepu i za divno čudo ga pronađe i stisne i ja iznova pribjegnem svojoj bezvučnoj glazbenoj snatri.
Cupkav, uklobučen, akuzmata naslanja svoje zabrinuto čelo na dovratak nepriznata mjesta; trsi se uspostaviti se u vreloj plastičnoj slutnji o sumnji. Podboden špurijusom nemoći, lažljivo kima, djetinje se kolobari, označava se glađu, ozračuje nespokojem. Prestane li se odravnomjeravati,
Šmrcala je gostioničarka: prišla mi je šmrcajući, tijela ulubljenoga tamom, prožetoga tamom, napola progutanoga tamom; položila je svoj mrzli dlan na moj usijani obraz: slutio sam suzu i osmijeh na njezinome licu - latentnoj slici u tami čija se gustoća suptilno mijenjala sa svakim treptajem mojih zapanjenih očiju i ja razaznam namrštenost Alminoga lica: zvuci njuškanja između šmrcajâ: osjetila je moj smrad, prsti su joj se zgrčili na mojemu licu, povukla je ruku - jednu od dvije koje su - sinula mu je misao jasna kao san - skrivile Esterinu smrt - jer Alma je voljela pokojnoga vlastelina, klanjala se njegovoj uspomeni tu u ledenoj tami, pred mjestom za oltar uzurpiranim simbolom nepravde za koju je vjerovala, držao sam, da mu je nanesena iznutra, iz kuće, od strane monstruma s kojim je Korijen dijelio postelju, ali njegova smrt sada je osvećena i Alma je plakala od tamne euforije, od mukle crne sreće, zazivljući u sjećanju trenutke koje je s njime provela, sve slobode koje je pred njom sebi dozvoljavao, sva njegova svršavanja u njezine uši... Alma se brzo i nečujno udalji i vrati se (sporije, šumno) s upaljenom voštanicom - od koje se unutrašnjost crkve ponešto sažme - i ukaže mi se uplakana i sasvim blijeda i upita me kako sam je pronašao, a ja joj odgovorim da me je konj ovamo doveo i ona gorko zajeca na te riječi i ptica prhne tik pod tamnim crkvenim svodom i Alma zausti nešto, ali ne pusti ni glasa; upne se iznova reći, no ostane nijema; zalamata rukama od nemoći, a svijeća se ugasi. Alma je iznova upali palidrvcem (u tome trenutku opazim nečiju leđima okrenutu siluetu na balkonu, nadvijenu nad klavijature crkvenih orgulja čije su goleme cijevi sjajile mekim jantarnim sjajem u modroj tami), pa namjesti svijeću na klupu, izvuče zgužvani list papira iz gaćica i sitnu pisaljku (koju usprkos silnoj želji nisam uspio pobliže pogledati) i napiše nešto na papir, dva ili tri retka, i pruži mi papir i ja ga uzmem i prinesem ga plašljivome plamenu, ali ne uspijem pročitati što mi je napisala, preneražen njezinim rukopisom: istim je kitnjastim slovima bilo napisano ružičasto pismo kojim sam bio pozvan u Slučajnu kuću!
Tmasta arabeska prožimlje praznine pletera kontrapunkta; sopranlice kameno od strahotna ushita pred tarottajanstvom pukotine mučna proniknuća jezika u glas. Glas izvire iz zvuka: zar ne kazuje o zibu kretnje suprotive? O, srnoharna, čime iznjedriti volju osim voljom samom, onda kada ista utihne - kao što utihne motor ili kakva ptica... (Još samo: sopransilf dašak harmatana na kom koleba Veronikin rubac).
Flash: smjestila mi je ubojstvo; dograbim njezine kose i stanem je vući po crkvi i vitlati njome koja je vrištala dok su ptice kričale i lepetale sudarajući se sa šišmišima i perje se kovitlalo sa sjenama i svijeća se prevrne i podivljali plamen zahvati noćno lišće i vatra se umah rasplamsa i zvuk se orgulja rasplamsa, gusti grozd masnoga orguljnoga zvuka, poput rike umirućih mamutâ oslobođene iz prapovijesnoga leda, i duge se kose avetnoga orguljaša naelektriziraju dok su mu ruke i noge divljale po klavijaturama i pedalama i vatra zahvati plato oskrvnutoga oltara i zahvati kolica i ja zavrtim gostioničarku i izbacim je poput kladiva pravo u kolica i istrčim iz plamene crkve za svojom sjenom koja je već panično bježala niz humak i ja se sjurim niz humak za svojom sjenom, praćen bjesomučnom zvonjavom zvona sa zvonika i tutnjavom orgulja i hučanjem i šištanjem vatre koju je crkva rigala kroz sve svoje otvore dok sam jurio prema mjestu na kojem je konj bio usnuo, ali umjesto konja ondje je sada stajao golemi klavir čije su 133 tipke bijesno poskakivale pritiskane nevidiljivim prstima dok mu je iz utrobe praskalo i pištalo u nesnosnoj buci koja se širila u vrelim koncentričnim krugovima uskovitlanim olujnim noćnim krajolikom - kadli iz goruće crkve izjure usijana invalidska kolica u kojima je vrišteći sjedila crna goruća Alma i stanu se stropoštavati prema meni i ja u panici uskočim u burkavu utrobu klavira i klavir višestruko zanjišti i dade se u mahniti galop kroz gusti dim koji je gušio travu: u klaviru kao u jedrenjaku na olujnome moru, kao u utrobi pijane rasplesane matere, kao
Jednim svojim okom vidjeti vlastiti odraz u drugom svom oku, lijevim bubnjićem čuti šum u desnoj ušnoj školjci - slike odrazâ slikâ, glazba odjekâ glazbî - tenzije kojih se ruke rješavaju ušiljenim nacrtima materinskog nepokreta, sveg od žilâ nostalgije za nekom starom i žlundre žudnje za nekom novom zatočenosti.

16.07.2013. u 11:13 • 1 KomentaraPrint#

petak, 12.07.2013.

50. ("Le pas d'acier")*

Iskradem se iz kuće i odšuljam se kroz travu prema konjušnici; crni konj me prepoznaje; ljubim ga u nozdrvu mirisa svježe ulaštene cipele, konj zarzâ; njegovo oko izbliza nalik tijelu lakirane crne akustične gitare. Izvedem ga iz konjušnice (oprezno, polako) pa ga, šapućući mu ššššššš, odvučem u dublju travu (njegova izduljena sjena stalno djelić vremena ispred njega) i kroz tisuće uskovitlanih sjemenki maslačka u tamnu treperavu sjenu kestena gdje ga uzjašim neosedlana i konj zanjišti i dá se u galop - kroz travu, kroz šumu, u svijetloj noći punoga mjeseca, svjetla nalik rubu trajanja zagonetnog akorda dolutaloga s groblja glazbenih instrumenata i ja se dadem za tim akordom koji se r a s p r š i i dadem se za odjekom tutnjave konjskih kopita i dadem se za tračcima titranja žicâ (sjajne crne gitare vrančeva oka) u fijucima toplohladna vjetra.
Jedan brzi zabranjeni kliz niz novi uzbudljivi glazbeni tobogan, ali samo za napraviti se važnim u sveravnodušnome sutra. Ali pohvalim se Vama koji ste mali meki miš - tako ozbiljni, progrickujete stari frak; tako tužni na jastuku prije negoli usnem - kadli Vas zagrli epilepsija, mijau! Nervoznanstvena mačka na tri travnate diskoledine odjednom: šuljajte se tuda, molim Vas, o tome sve ovisi.
Jahao sam dok mi mošnje nisu sasvim utrnule; zaustavio sam konja povukavši ga za uši. Bili smo izbili na proplanak obrubljen srebrnastim brezama i visokim tamnim jablanovima vrhova uronjenih u nakostriješene oblake ozarene sjenom i zrcalom mjeseca koji je plutao na zvonastome svodu u bojama šljivâ. Vranac je isparavao, mirisao je na zgnječenu vrtaču, vlažnu i hranjivu, punu puževa i glista. Moja se sjena istezala po plavome polju prema nekolikim oblicima koji su provirivali iz trave; nisam joj imao namjeru udovoljiti - bio je to automatski prkos - iako me škakljala znatiželja, ali konj je krenuo za njom kao da ga je povukla nevidljivim uzdima i oni se približe prvome obliku u travi i konj ga onjuši: razbijena violina čija se najjača struna još držala napeta preko ulubljenog tijela i vrata slomljenoga pod 30°, dok su ostale tri strune stršale na sve strane i nestajale u tami tihe trave.
Ono se sklanja u tihost promrzla proljeća, svija se pod jasnoćom utiska smrti. Obujmljeno svježinom presađenih slutnji, zajapurenih se obraza odaje snježnoj volji vjesnika varljivosti; praznim plućima kliče u otvoren nehaj, iza glasa, s druge strane odveć sporednoga sebe.
Podalje: probušena mješina harmonike iz čije je mrtve utrobe istjecala sluz zaboravljene huke kojom su se hranile uholaže i iz čijeg je tijela izbijao lišaj, polako pretvarajući harmoniku u prah, kroz stoljeća, tisućljeća nijemosti - pri pomisli na koju zatreperim i moja sjena zatreperi i zatrepere strune barokne lutnje u blizini, nalik psu zahvaćenome oblicima elefantijazisa svedenima na pravilne, mada mjestimice oštećene linije i plohe; nalik oposumu preobraženome u sopile silama vlastitoga sna. Jedna panova frula opletena djetelinom: skrovište siktanja, ampule razrijeđena proročanstva o tišini; magija želje u procjepu između sjećanja i slutnje.
Čuješ li mu kucketaje, kako broji tragove svjetla u daljini, prebraja izgubljeno; kako se zbraja, čeka se, napregnuto kao da misli ususret istom starom drugačijem sebi; kako je tanko, dan; kako je trošno u dubini; kako je mrzlo, odustalo; kako se gasi u sebi, šuplje i starmalo; kako?
Lovački rog, nalik bundevi oplođenoj sjemenom vepra i kapljicom zlaćane sunčevine, halapljivo je usisavao sjene uz zvuke rondanja i klokota mora u šupljinama izmaštane sante leda, uz šmrcaj uplakanog ženskog tijela u funkciji sjedalice, uz tuljenje izgubljenog broda na olujnome horizontu. U rogu je - konj je otkrio uznemirivši se - drhturio lisičji okot; u blizini su trunuli ostaci požderanog zeca. Sjena se otimala usisnoj snazi nemrtvoga glazbala sve u svezi s kojim je plašilo i oni se udalje ustranu, iskosa, desno, pola lista notnoga crtovlja ispunjenog ritmom konjskoga kasa, linijom koja je spajala rog s elegantnim spinetom nalik sijamskim srnama u punoj snazi, ali spinetom strulim i sraslim s prirodom: iz spineta su rasle velike plave agave, izražajne poput krokodiljih očiju presvučenih svojim podvodnim opnama; s poneke bodlje agava kapao je sok fermentirane glazbe, zvuka sublimiranoga u bezvremeno vertikalno očuđenje fermentom tišine. Sjedio sam uspravno i nepomično na nepomičnome konju, ali moja se sjena meškoljila na sjeni konja koja bi neobjašnjivo zadrhtala pri padu svake kapljice s agave - kadli zmija vjetra zaplazi kroz travu i konj zanjišti i jeka se njegova njištanja i topota kopitâ r a s p e proplankom dok smo jurili prema šumi, što dalje od zavodljivo zlozazovljivoga groblja glazbala, što dalje.
Jedno ostarjelo zagubljeno zvučno biće želi ostaviti traga u onima koji će ga nadživjeti novim nervom zaumna zvuka: ono sitničari u hodnicima buke remeteći neprestanu svečanost stvaranja; huji holovima lijepe i prazne nadmorske visine, svojim kapljavim oblicima prkoseći krtosti okolnoga šuma - njegova je jecava opna preokrenutog oceana u ustaljenoj materiji ritma usamljeničkih bakanalija; uokolo bizarnobanalna buka mahnitoga rada koji blista u šećernoj golemosti besmisla; nered neubrojivoga iznašašća, ganutljiva gordost izgubljenika pod plavom okamenjenom munjom.
Probijali smo se kroz gusto mjesečevo korijenje u šumi preplavljenoj šumovima morske pjene i mirisima noćnoga cvjetanja i sjenama kretanja noćnih životinja kroz travu i grmlje i krošnje, životinja koje su disale usnule uvis i jedna se sova pred njima otisne u let, raskriljena silueta sublimnija od amorfne statue razbludne muze u Vrtu uzdahâ, znamenita poput sjaja na vrhu bakrenoga prsta opomene, značaja one iste slobode koja se preda mnom bila razjapila naglim i odsudnim prestankom mojega interesa za bivanje u okruženju u koje sam bio nahrupio - činilo mi se - ne svojom glazbom, kako je bilo mišljeno, nego svojom tišinom.
Ostavili smo se oblacima, ostavili obitelji, pogubili jedno drugo u snjegovima - ovako ili onako, prije ili kasnije.

12.07.2013. u 12:00 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.07.2013.

49. ("Going to Hell")*

Palcem i kažiprstom nježno razmaknem zastore i zastori vlažno mljacnu na tome mjestu - ili je to moje oko mljacnulo ugledav gole dojke kroz procjep kojega raširim svijetlećim prstima i cijelo golo tijelo se ukaže: porculanska Ester Eterović ispružena na sofi posred salona u pozi usnule Arijadne, glave prema vratima, stopala prema peći; preko stomaka joj nehajno prebačena plava satenska plahta; lijeva joj noga obuvena u škorpiju, desna bosa (stopalo svo plavo). Napregnem svoje vertikalno oko i ono se svo protisne kroz procjep i ugleda sve Esterine rane, meso iskljuvano i isisano i izobličeno otrovom, i sve osobe koje su stajale uz njezino uzglavlje i sve figure koje su stajale uz njezina stopala: uz uzglavlje poslužitelj, ukočen i bezizražajan, potom glazbeni par Paus, čvrsto zagrljeni i priljubljenih uplakanih obrazâ, te konjušar i kuharica, pognutih glava - njegove ruke prekrižene na leđima, njezine pri donjem trbuhu; uz stopala Lázár u bijelome sportskom odijelu i s kariranim kačketom na glavi: pomno je (ne dodirujući ga) pregledavao Esterino plavo stopalo, pokazujući prstom na neki trag na peti visokome koščatom inspektoru u čeličnom odijelu, novopridošlici ozbiljnoga, gusto namreškanog lica koji je zamišljeno kimao glavom, brade lažno podbočene dugom mršavom rukom dok je Henrijeta Maglica grozničavo zapisivala, a olovni joj jezik provirivao kroz stisnute usne; u pozadini, pred prozorom, umotana u zastore, drhturila je Tihana glave uvite u paraselen kojim kao da ju je mjesec, krvav i pun u samome vrhu okrugloga prozora, pokušavao utješiti - ili joj možda pojesti mozak, pomislim i gotovo očujem te pokušaje, naslutim im zvuk u prizoru okretanja mjesečeva diska.
Vjetar je glas sante prostora; santa je avatar, ona poprima lik Ptice; Ptica probija oblak... Kiša je glas sante prostora koji se pretvara u pomičnu sliku na staklu prozora, hladnoj granici između svjetova, Ptici... Ceste su glas sante prostora koji se pretvara u patke; patke su perje Ptice; zvona su glas sante vremena koji se pretvara u Ribu, potom u Pticu; Riba je kljun Ptice; vjetar je tužaljka prostora za ljubavništvom vremena... O, kćeri i sinovi prostranstava, očuđeni putnici na santama koje se tope - vama šaljem prhut svojih ušiju - otpalo perje svojih krila.
Isturim i svoje uho uz oko da počujem dobrim dijelom nesuvislu besjedu Lázára Mészárosa o okrugloj rupi na Esterinoj peti (koju nisam uspijevao vidjeti, iako mi je malo nedostajalo) čiji je nastanak, govoreći iz perspektive njega kao liječnika, naglasio je, pripisivao nepoznatoj životinji (zadrhtim sjetivši se okruglih ustiju paklare s njezinim rožnatim zubima, parazitskih ustiju oblikovanih za prisisavanje) - ta Mészároseva izjava pojača šmrcanje Pausovih i kuharičino jecanje i natjera Tihanu u potih cvilež, a Henrijetino poluautomatsko pero u grozničavo škripanje po papiru. Mészáros konačno zamukne i uspravi se, te se odmakne korak unatrag, bliže peći; inspektor obiđe sofu po jednom u oba smjera i promotri pokojnicu sa svih strana, sveudilj lažno podbočene brade, pa vršcima prstiju slobodne ruke gotovo nehajno zadigne plavu plahtu na njezinome stomaku i primakne glavu i zagleda joj se u vaginu kao što bi se neko dijete zagledalo u kakav mravinjak, pa prstom pozove Lázára, pa mu istim prstom pokaže to što je vidio, a Lázár se nevoljko nagne pa se brže-bolje ispravi i potvrdno kimne glavom, sve bljeđi i bljeđi, i odmakne se dva koraka unatrag prema peći, iako se peć doimala sasvim hladnom (zadrhtim zaključivši da je inspektor upravo bio otkrio tko je ubojica i gdje se skriva).
Akuzmata kozerski namiguje nedalekim kanonima (kuglama) izmamljujući ih iz uspostavljenosti: oboa plazi plitkim platoima suodnosa s orkestrom, opskurnim partiturama plahih asocijacija pod oblacima iscrtanim raznobojnom kredom prije kiše: platonska koketerija, samoljepivi konsorti umiljavanja, drski diskovi poluodsutnosti, cirozni citat uštimavanja.
Inspektor je drugim prstom s druge strane pozvao poslužitelja koji mu je prišao i predao mu (osmi put obamrem) moju izubijanu torbu; inspektor je otvorio torbu, zario lice unutra - odnekud dopre pjeskovita glazba, noćni sjaj sordine, i ja ustvrdim da je to, da je ta glazba, da je to upravo moja glazba, i zastor se zatvori pred mojim odjednom okorjelim akuzmatičkim okom i ja uzmaknem prema klaviru, otvorim poklopac, uvučem se unutra i stanem propadati kroz pjenušavu tamu koja je upijala sav zvuk mojega tijela, gušila ga u samome nastajanju.
Kovitlavi padovi ulubljena zraka u plitki bezdan veličajne sumnje; obnoć pojačnjaštvo saživljaja s... možda opet s morem, s hladnim vrujama i aerosolnim vrtlozima i pijavicama iz kumulonimbusa i zalutalim strujama i brodovima u bijegu od sirena i

07.07.2013. u 19:24 • 1 KomentaraPrint#

48. ("Holzwege - Roads to Nowhere")*

Nakon što sam povratio dah i onjušio i opipao tamu oko sebe, ustanovio sam da visim u ormaru poput odijela na vješalici (visio sam na vješalici u ormaru poput odijela - ustanovio sam nakon što sam povratio dah i onjušio i opipao okolnu tamu). Ta me je nepovoljnost - jer svoju sam situaciju doživljavao kao nepovoljnost - navela da se, naglo i bolno, suočim mišlju sa silnom sumnjom u stvarnost koja mi je razdirala srce okupano tišinom svoje nepomičnosti, jezivim odsustvom namjere i volje, vlastitim latentnim nepostojanjem - usprkos pritiscima želje koja je navirala i plasnula poput disanja mora.
Zahvati li razgrađeno tkivo probavljena zvuka svojim raskriljenim razraslim ušima, čeka ga niski let bijelim krajolikom iznad snopova tijela... Toplina zvuka otapa led glazbe; glazba se raskrabljuje na mjesečini; more je crno poput modrog... Klavir je odar tišine: nemrtva, ona struže svojim kristalnim noktima po stjenkama klavira dok klavir zveči meškoljeći se u snu. Potom (riječ po riječ (sasvim polako)) progovara probranim svjetlucanjima potopina trbuhozborstva.
Stajao sam ispred rastvorenog praznog ormara, zurio u rastvoren prazan ormar koji je, činilo mi se, bivao sve dublji i dublji. Shvatio sam: to je moja sjena gurala drvenu stražnju plohu u sve dublju i dublju tamu. Okrenuo sam se kao što se okreće prskalica za travnjak: soba puna rasutih djevojačkih stvari, prašina još uskovitlana od nagloga odlaska u tupim tracima pospanoga sunca. Krpice odjeće porazbacane po podu i jasna vijugava staza među njima: koraknem, parket zaškripi; moja sjena nevoljko ispuzi za mnom iz ormara. Vrškom svoje cipele pomaknem svilene čarape nalik srčici rastvorena koromača; pomaknem čipkaste gaćice boje besana oka; pomaknem prevrnuti šešir oblika vulkana iz kojega je - vidio sam - sukljao izvjesni miris i ja se prignem i pogledam izbliza: miris kože išibane koprivom uz miris ovjetrene konjske grive; miris isparina lake histerije, nota dosade, dodir čiste jastučnice, dašak borovine i aerosola - kadli mutan koloplet sjećanja dopre iz dubina toga naopaka klobuka, možda sa samoga mu dna:

Kada sam prošao kada si prošla ulicom uzetom tamom uzetom zimom
U vrt do klupe u sjeni statue Nikte u sjeni hrasta u sjeni sekvoje
Kada si sjela kada sam sjeo
Prekrižila si svoje gole gumičaste noge i rastvorila svoje zvjezdaste usne
I mjesec je bljesnuo u tvojim sjekutićima i upio se u tvoje usne
Kada sam osjetio pod svojim prstima hladnu ljepljivost tvoje teške dojke
Koju sam podupirao palčevim brijegom i čija je bradavica trula višnja stršala
stvrdla i pritiskala osjetljivo mjesto na dlanu gdje se linija glave sastajala s
linijom života
Kada si iščupala slinene čarape iz duplje drveta koje je hrkalo
I kada sam jednu od njih navukao na glavu osujetiv mrzlu glazuru poljupca
Iz krošnje je prhnulo pregršt sjena lišća umisliv pticu
I kako si osmislila moj dolazak tako si me svezala svojom kosom i svojom
čipkom
Tvoje su cipele odlazile u grmlje ugostiti krijesnice i vraćale se iz grmlja Prekrivene puževom sluzi i ispuštale miris mokroga vepra jedna i miris toploga
kruha druga
Pune smjese perja i krvi od koje nastaju lisice
A statua Nikte je štucnula i bljucnula grudvicu spletenih živaca i žila
Kada je škljocnula spojka po kojoj sam priključio svoje tijelo tvojemu tijelu
Kadli se rastope tvoje oči i preplave tvoje lice
I ja uronim u nj svoju ruku i ruka se pretvori u hobotnicu
I ja uronim u nj svoje oko i oko postane batiskaf
I ja uronim u nj svoje čelo i čelo se pretvori u branu
I voda stane rasti i prelije branu i preplavi vrt
I statua zapliva ukrug iznad nas koji se utapamo
Spojeni i škljocavi poput čeljusti postelje
Zaštićeni nehajem od smrti
(Tvoja je koža (nakon što sam se povratio iz crnoga vatrometa obesviještenosti zadovoljivši sebe (ispraznivši se u tebe) no ne i tebe (koja si tražila sve moje ude) zadobila silnu blijedost, ali daleko od mrtvačke blijedosti: (zamalo fosforescentna) magnezijska bijelost nezadovoljene želje - kao da ti žilama namjesto krvi teče moja sperma))


i ja se uspravim kao oparen i odmaknem se od šešira iz kojeg je još ječala proključalâ pjesma sjećanja, a moja sjena šmugne natrag u ormar, kao da je ondje
Žudan u pozdravu koji je varijacija davnoga epitafa, posljednji preživjeli svirač sveudilj udaraljči po inventaru ropotarnice: guste geste traženja izlaza iz zatvorenog labirinta improvizacije, mokre iskre tamnousijane nemoći.
Jedna visoka ženska cipela naslonjena na zid pod okruglim prozorom, zaklonjena svjetlosnom rešetkom: moja se sjena (koju sam netom prije iščupao iz ormara) skutri se iza mojih nogu u enervantnoj gesti podražavanja vlastitoga straha - njezino me je ponašanje izbacivalo iz takta poput mljackanja nečijih preblizih ustiju, mada sam - pokudio sam se - već odavno trebao biti sviknut na njezinu hirovitost... Cipela dakle, desna, visoka i sjajna u svojoj ženstvenoj nepristupačnosti, bremenita željom od koje je njezina vlastita sjena podrhtavala pod njom kao da će svaki čas progristi pod kroz koji će obje propasti, možda i ja skupa sa svojom sjenom zajedno s njima (eto mogućega razloga jačanja straha koji je bio obuzeo suho srce moje sjene). Zarijem lice u rešetku svjetla i promotrim cipelu izbliza: visoka potpetica nalik žalcu škorpiona s potplatom je sačinjavala gotovo gotički luk; sjajna crna koža: uprisutnjenje hitinskoga srca noći. Nadvijem svoje lice nad cipelu: meka, vaginalna utroba otpuštala je mirisnu povijest stvaranja ametista. Zarijem u nju svoj nos, isplazim svoj jezik, licnem - moja sjena mi se panično otme i zalijepi se za suprotni zid (ormar je sada bio zatvoren) raskeljana poput nekoliko kilograma blata. Svojim drhtavim vlažnim oteklim prstima stidljivo dotaknem vršak cipele zaobljen poput njuške velike bijele psine - cipela pod prstima upravo poput ribe, glatka i hladna i podjednako meka; njezina unutarnjost konzistencije ikre i moji prsti kliznu gdje migoljeći se uklizavahu i nožni prsti vlasnice cipele, zamišljao sam, i urone nenadano u gustu toplu tekuć: izvučem svoje prste i podmetnem ih pod svjetlo: bili su okrvavljeni; krv je kapala po podu metronomskom pravilnošću, dvaput sporije od sekundare.
)... Koji je naglase muukom, ti je raznesu gestom. Ostaje li lijeposti u prsima poput divljega uzduha ambrozije u raspomamljenoj njušci što se raspršuje u slatkim groznicama kihanja; otiskuje li se na ljuvene listove inverznih novina strogoobrnuta dana, vrišti li zlurado u šugave uši raštimanih dvonožnih beštija koje gnijeti predatorskom predanošću? Možda se danas-sutra odrasporede sonorne stvari, možda se konačno osame i ostvare se drugdje, u tišini.
Osjetim žicanje u trtici i osvrnem se preko ramena sluteći nešto nalik porazu u dječačkoj tučnjavi i osjetim dvostruki stid, stid lijevoga i stid desnoga oka u vidu spuštenoga tlaka u jednome i povišenoga u drugome, ugledav svoju obezrubljenu sjenu kako se očajnički isteže prema uskome procjepu ispod vratâ, pokušavajući pobjeći. Nepovoljnost raste, rasprostre se strahotna pomisao u mojoj glavi kao u praznoj crkvi dok sam rubom raskidane spavaćice brisao krv s klizavih prstiju. Odlučim se vratiti u ormar gdje će se misli o tome što mi je činiti moći kondenzirati, pretvoriti se u ideju. Stupim u ormar (moja je sjena ušla prije mene, pozdravljajući moju odluku poniznom suvislošću svojih obrisa, potom i stapanjem s tamom), zatvorim škripava vrata za sobom, suspregnem dah: očujem spori život drveta, rezonanse kućnih zvukova prositnjenih do samoga ruba tišine.
Pričekati u mraku: grad zgužvan, botulnu gospodu s krastavim seksualnim krivuljama, kišu ispljuvaka s jo-jo efektom, ili grad presložen u nervozni oktogon s parovima dezorijaških lovoglasjâ i pojačani zvučni produžetak, trzav i promukao, oblogorčen sklopovitom slikom bugarenja i neuspjelom molitvom (gusturbis).
Zvuci su jačali, glasovi, žamor, žučna rasprava, poneki ženski jecaj od kojega bi ormar svaki put zacvilio, a mene žicnulo u predjelu prostate. Ponestajalo mi je daha, tjeskoba mi je sužavala pluća; imao sam osjećaj da ležim, kao da se ormar prevrnuo na leđa, ili se soba prevrnula, ili čitava kuća, poput jedrenjaka koji je zacijelo već bio potonuo na dno neprozirnog mora (poželio sam). Trebala mi je sva snaga i više za odgurnuti vrata jer su uslijed nečega bila silno otežala; odgurnuvši ih (svom snagom obogaćenom očajanjem), u tami razaznam rubove nove neshvatljive premještenosti na opet isto spetljano mjesto, mjesto u sjeni uvrnuća svoje Möbiusove vrpce: oblik poklopca golemoga klavira iz kojega se, sav ugruvan, jedva uspijem iskobeljati.
Gledao sam ga u tami: bio je ponešto nalik onoj cipeli; ponešto prevrnutom, naopakom jedrenjaku. Glasove koji su još uvijek dopirali do mene još nisam razaznavao - bili su sasvim mutni, prigušeni gustim zastorima koji su vonjali po ustajalome urinu i žabokrečini.
Ljušti se zakočena ulica, vitice mrtvih stanica prhte tamom i pod kosim se kolutovima svjetla pretvaraju u noćne leptire prah čijih krila prekriva ulicu koja puca i tako u krug. Ljudi teturaju zamućenim sjenama, osmijani, otresajući ostatke plesa s kože i iz kose, čisteći jedni drugima nokte tankim mlazovima suza iz zgnječenih očiju; nabubrjeli zborski dječak luta naborima njihove odjeće proseći tonične gutljaje naklonosti sve pijanijom pjesmom.

07.07.2013. u 13:16 • 1 KomentaraPrint#

petak, 05.07.2013.

47. ("Belles musiquettes vertes")*

Upao sam u perivoj - sav u hranjivim tonovima zelene i bijele (koja je plava) - na mekanu rosnu travu po kojoj prostrta mreža stazâ u koju se nahvatalo sanjivih stabala omamljenih oblacima i rasvjetnih stupova od srži slonovače čije su glatke kontrakcije podsjećale na rad jednjaka i uslijed kojih su naočigled rasli dok su im sjene krošnji u visini oslikavale glave nepostojanim licima. U daljini se nekoliko ljudi u bijelim sportskim odijelima nabacivalo ovećim predmetom i udaralo ga štapovima. Zakoračao sam po travi presijecajući staze i duboko udišući svježi zrak parka ovjetrenog mekim zapadnjakom; polako sam se približo igračima čija lica, zasjenjena velikim kačketima, nisam raspoznavao, ali prepoznao sam predmet kojim su (se) igrali: bila je to moja torba: bacali su je u visokim lukovima jedni prema drugima i udarali dugačkim štapovima nalik odrvenjelim zmijama dok su iz torbe ispadali papiri i lepršali po perivoju, a torba ispuštala hrapave gologlazbene uzdahe.
Klaster amberina daha tajnovit poput sjenki u utorima utihnule tvrđave pripravne na vojnu - ali nešto joj mrvi nutrinu, neka neuhvatljiva prabojazan pred završnim iznašašćem - no ona diše, ošit joj se obrnuto obara na facetno srce srdaca nabreklo od otrovnih uboda interpunkcije iščekivanja i gorda se raskoljuje se u sebi ne bi li rastvorila prostor tihosti u sebi i u istoj toj tihosti odlučila prvi pravi i konačni unutarnji pokret.
Iza petorice igračâ čije su me kretnje podsjećale na oprez obitelji merkata, čučala je skrovita sjenica obrasla grmljem i cvijećem i drvećem, zauzdana grčevitom puzavicom - da ne odleti, onako bijela i plava i paperjasta - i meni se učini da u sjeni sjenice vidim obrise neke žene - štoviše: gole žene - i došuljam se kroz grmlje i povirim u sjenicu kroz cvjetnu rešetku i ugledam dva izbuljena hladetinasta oka tamnih šarenica i sjajnih zjenica, dva oka koja su plesala u krugovima i dijagonalama i u brzim pomacima i titrajima, mljackava od sluzi.
Snatrio je tišinu navođen naknadnom mišlju i fantomskim mirisom rascvalih mliječnih žlijezda, ali svaka slutnja i svaka žudnja čamile su spremljene i zaključane u memljivim sekreterima bojazni, zabašurene pravorazumskim, spomeničkim (ne i monumentalnim) kanonima neke nagluhe krnje utjehe, nekih modernih odustajanja, nekih laganih, tragično uznositih koracanja tik uz rub glavne ceste.
Prepoznam jahačicu: grozničavo je dražila prstima svoju tridacnu i plužila rukama po tijelu koje se uvijalo poput uljuđena leoparda, istočkano rijetkim svjetlom doprhnulim kroz krošnje i rešetke - kadli me moja vlastita torba pogodi u glavu i odbije se na travu, a iz nje ispadne snimač i otkotrlja se u grm koji se - bio sam gotovo uvjeren da to čujem - ozvuči.
Što umiju dva zlata? Udubiti se, opkoliti prostor iznutra, eksplodirati u grlu; ucijepiti se u vratni pršljen patuljastog anđela, došapnuti formulu sebe (jer je f. dvostruka, visoko; jer je uspentrasta pobjeda ovješena naopako, glavom prema gomoljastom korijenju krvi) kojeg su fanfare nekoć gurale u svijetlijim smjerovima.
Ni jednoga papira u torbi - samo mukla huka, poput mora u praznoj školjci nautilusa. Ostavim torbu i potražim snimač zavukavši se u ozvučeni grm koji je šaputao tihe hrskave formule (smirivši se i pažljivije osluhnuvši, mogao sam čuti i postiđen zaključiti da je u pitanju snimač) računa na tragu tišine.
Munja pogoduje krajoliku, diskovi se zvuka u neeuklidskim pomacima prevrću oko svoje osi, zarezuju jedan drugoga, iskre i isparavaju i isparine se zgušnjavaju i oblaci se sudaraju i ispaljuju suhe naboje od kojih se pauci pretvaraju u pismo. Život, sabijen, oslobađa likove čije su linije tragovi nasilna boga u nemirnome snu. (Najljepši zvuci blijedožutih su boja.)
Pronađem snimač u grmu, odstranim s njega puža golaća i isključim ga i spremim ga u džep i povirim iz grmlja: igrači su se bili razišli, perivoj je bio prazan; puž golać se uvlačio u moju torbu. Zazurim u sjenicu, ali ne uspijem razaznati nalazi li se Tihana još unutra, pa se škiljeći približim sjenici, pa joj se približim još korak, pa razmaknem bilje i uspenjem se trima stepenicama koje zazvone poput kineskih kuglica i ja uđem.
Svirač prilazi harmonici poput uglađenoga poslužitelja: promijeni obuću, idemo u šumu, idemo na jezero; ondje su brda, otud ritam; tamo je spilja, otud šum; u onome vrtu gorsko je srce. Zrak je obojen dražesnom slinom sunca; sunce suspreže dah prije negoli potone, prežderano.

05.07.2013. u 10:02 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.06.2013.

46. ("Volumina")*

Ušao sam u svoju sobu, u istu onu sobu iz koje sam bio izbačen (tako svirepo, zasiktao sam u sebi), ali sada svu ispreturanu, namještaja prevrnutog i teško oštećenog: tragovi nasilja, borbe: krv, iščupane dlake, komadići tkiva/kože, komadi pokidane bijele ili plave spavaćice (bijelo je isto što i plavo) i lebdeći tragovi glazbe koja je ondje bila eksplodirala.
Sav šapat svijeta svi zaglušci zijevanjâ sva mrmljanja i stenjanja u snu, ali ne više od toga - osim busanja u prsa, osim glasina raširenih iz tlackanja vlažnih usana olovke i klepeta i klopota u cijevima i crijevima i projura roja štucaja jarosnog Dopplera i miješanja zalogaja sa slinom: sve to dakle sve to u
Soba nezaštićena - razbijeni prozor, propali zidovi - plovi po olujnome moru, osvijetljena jednom munjom zaleđenom u visini, i ljulja se u svim smjerovima, nepravilno, poput palmine krošnje koja je poprište tučnjave vjetrova - kao da je u glavi pijanca - o, morska bolesti, donja granico glazbe! - ili u prstu pijaniste, u srednjoj kosti toga prsta.
Kozerska rasturanja sjete u zadimljenome mjestu križarstvena pijanstva: naslijepo kroz labirint unutarnjih paroksizama i afekata, duh skladateljev poluproživljava sve svoje intimno recentno, pun zdvojnosti spram javne klijeti, beznadežno sentimentalan, no jošte pri svijesti: tamo gdje je toplo dok istom znade kakva zima mu prijeti.
Izujem peraje da bolje hodam i skinem masku da bolje vidim pa krenem tražiti svoje stvari po sobi, ali koje stvari? Jer nisam li torbu sa svojim stvarima povjerio poslužitelju, i nisu li u torbu spremljene sve moje stvari? Nisam siguran, nisam siguran; tražim, tražim. Pronalazim nečiji iz korijena iščupani nokat pod raspalim ili zaspalim stolom nalik pokleklome konju; pronalazim pužnicu ispalu iz nečijeg uha koja se kotrlja po sobi koja se sveudilj ljulja; pronalazim usmrđenu ribu u rasporenom jastuku, ribu koja me gleda svojim mrtvim okom; pronalazim nijemu pticu slomljenih krila u mokrim dronjavim zastorima.
Skladatelj mrsi orkestar u sebi običnim pletaćim iglama; gospođa majka zadovoljno mljaska oraščiće, zavaljena u sjenu. Rijetka publika u dvorani smjestila se u savršenu dijagonalu, čega je naizgled svjesno tek nekoliko članova orkestra: jedna ozarena pozauna, stidljivo očerupano gudalo treće violine, osma žica glasovira... no ne i skladatelj: vid mu je oslabljen suzavcem ušnoga cvijeća kojeg je nehajno hranio konzervama zrnatoga zvuka.
Iznenada zatišje: pod se tek blago, jedva primjetno ziblje, poput stolice za ljuljanje usnule ili umrle starice u čijem vunenome krilu ispušten leži nedovršeni goblen: igla s crvenim koncem zarivena u rasporak jezika zelene zmije mimikrirane u travi s makovima, u tami trave. Pronađem usisavač, crn i težak kao da je od kamena, pa mu rastvorim utrobu, uvjeren da bi mogla skrivati moje stvari, one sitnije, neki papirić s važnim zapisom možda - ali unutra pronađem samo sivu masu prašine i otpadaka i kose i mrtvoga žohara zapretenoga u perju i paučini i razmrskane riblje kosti i dugme nalik ribljemu oku koje je - za mene, uvijek - pouzdan znak glazbe.
Pozornica je ropotarnica pretrpana rasplesanim perkusijama: zažarena trokatna konstrukcija na kotačima s centurijom predmetâ silom pribitih uz nemilosrdne zvučne značaje; prljuckave sonorne suradnje gustih gesti i smjehovi poskoci podvriskivanja; konstrukcija uspuhana od zadovoljstva: zvuci duhovitim poletima podivljalih ruku cijeđeni iz njezinih kuraca, elastična plastična cijev raspjevani bužir (praneonski tuli); škakljivi pisci u osmijanim ustima.
Pod se stao polako naginjati u jednu stranu, prozorom - to jest velikom okruglom, donedavno (ili jednom davno) ostakljenom rupom u zidu - prema sabijenoj tamnoj masi mora nalik karameliziranome šećeru; linije sobe su se nakošavale, kvadar se postepeno pretvarao u romb. Usisavač se prvi prepustio nistrmici, nestao u moru - za njim je ispao ormar, isčeznuvši kroz rupu u zidu kao dječački kurčić u rosnoj vulvi kraljice noći: klizio je, međutim, uz silnu trešnju i škripu, a kada je pljusnuo svojim leđima o hrskavu površ mora - sada suholisnatoga i nakostriješenog - njegova su se vrata otvorila, a iz njih je prhnula spavaćica, prozirna i laka na vjetru i prazna... Ipak, mogao bih se zakleti da je sadržavala okrajak glazbe, neke skladbe slabunjava tonusa, zlovoljna i suzdržana zvuka.
Plahi plainsong raskasapljen nesposobnim stolicama, ljepotni krajolik rašutan žudljivim glatkim nogama od gume, sažaljivo ucviljen pod cmoktavim pritiscima usputnih poljubaca-neznalica.
Držao sam se za biser-kvaku da ne otkliznem: pod je bio nagnut pod 75 stupnjeva, 76, sve stvari su ispadale, sve osim jastuka koji je polako ispuštao perje kroz svoje rane, perje koje je pjevalo.
Predviđanje predosjećaj proročanstvo prognoza trzaji očnih zvučnica grčevi oglazbljena nosa zrnca i znakovi s otrovnim vršcima pod noktima izgubljena anđela primi te za ruku i povede ali ne zna kamo, ne zna kud: izbezumljen tuli, reve, riga molitvu na tri jezika i trima glasovima, iz ustiju mu tanak crni dim i zazvoni zvono u nosnici i podsjeti te na sat, na dva sata, tri, i već je vrijeme da zakopaš anđela, da ga zakopaš, ali ti ga radije spališ.
Naposljetku je i jastuk ispao iz sobe, s njime i sav preostali zvuk: visio sam na biseru i gledao bez daha dolje u mrtvu tišinu kavenoga mora. Tada se pustim, pustim se, dolje.
Raskalupljeni kristali svaki put beskrajne noći pljuskavo razmicani krvavom krmom naopaka prispijeća zvuka; plavost se nemoći zgrušnjava u nijemim nevidljivim ustima neostvarene strasti, podplahirenima sprdljivim otajstvom misli, nikad dovoljno prazne, nikad. Nešto lakoće probojnih čežnjivosti putovanja, ali uz graktanje žudnjom oslađene kiselosti nezbrinuta srca snozvuka što nesmirivo ehuje u urušenoj utrobi tišine; drama provalije zvukoprazna ždrijela, uozbiljeno trajanje isprva slatke tegobe.

24.06.2013. u 12:45 • 1 KomentaraPrint#

45. ("Prismes")*

Dozivao sam poslužitelja iza glasa i izgubljen nasumično trčao kroz tamu; dozivao sam isprva sve glasnije, potom sve tiše, da bih naposljetku, zadihan, zašutio i stao. Pričekao sam da mi se disanje smiri, istovremeno nastojeći suspregnuti bijes prema poslužitelju koji me je, vjerovao sam, prevario. A kada je bijes splasnuo (ili se rasplinuo (ili se tek povukao u jednu od klijetki u kojoj će skupljati novu snagu i čekati i dočekati svoju novu vatru, jači i veći)), mogao sam vidjeti i čuti i omirisati i oćutjeti na svojoj koži i licnuti nabreklim jezikom i naslutiti šumu i noć u šumi, vlažnu tamu premreženu mlakim i slanim propusima i maglicama mirisa mahovine mirisa šumske truleži mirisa lisičjeg okota mirisa smole u dubokoj šumi koja se pri svakome treptaju odavala u negativu, šumi čija se tvarnost prelamala sa svakim i najmanjim pokretom mojega tijela i ja ne mogoh doći k sebi od šume u negativu, od prelamanja šume u oku u uhu u nosu u ustima na koži i šuma mi krcka i šumi i praska i lomi se u glavi, raspada mi se u glavi.
Prva je faza rađanja glazbe kiša; druga je raspadanje šume: blatna se šuma iskrivljuje, propada, postaje cjevasta. (Zar misliš da je glazba čista, da u pisku nema sputuma, da cipela kojom pritišćeš pedalu klavira nikada nije i nikada neće ugaziti u govno?) Lov na kajman-kanon u potopljenoj šumi; osipanje, nepreciznost.
Sjena je prva pohitala, pohitala prva: pojurio sam za sjenom kroz šumu koja se raspadala, boje su infravriskale i ultraurlale u svojim sipljivim nestabilnim negativima, mirisi su se pretvarali u oblike koji im nisu bili sasvim srodni (miris lovora pretvorio se u larvu, miris koromača u čmar, miris humusa u muhu), opip se preobražavao u pipu pitanjâ o prirodi podvrgavanja prirode organizaciji, u pipetu puste platonske zapitanosti iz koje se pušilo.
Ali što ako ne tajna u međuprostorima glazbe? Ujedno staklen i amorfan, fragmentarij cirkularnih slutnji, cirkumfleks kriomice zakrivljenih sjećanja, slatka tajna riječi odgovorenih, beskrajno odmatanje slatkiša čežnje koja se cakli lepećući mjenljivim uzdusima slutnji (tajne boje ehuju jekama i potiho zazubljuju uho; tiha glad pretvara zvuk u tanan odour skladateljevoga minulog futura).
Stajao sam na srebrnome šljunku uza sam rub mora koje je stidljivo doticalo vrške mojih sjajnih crnih cipela i osluškivao hrskavo mljackanje te usnule tamne mase na čijem se zadebljanju kočoperila usidrena karaka bijelih jedara, u daljini prema kojoj se moja sjena istezala poput mačke, stopljena s tamom mora, mimikrirana, golema. Pitao sam se zašto je jedrenjak tako daleko od obale... Moja sjena: moja želja da stupim na palubu toga broda, da mu provalim u utrobu i razotkrijem tajnu putovanja, pravu namjeru dolaska (namjeru koja, sudeći prema prostačkome koncertu kojeg je glazbeni par Paus održao u ustajalome uzduhu propalog salona, nije i ne može biti glazba, pomislio sam), kadli ugledam mreškanje na površini mora - koje je prije gutalo negoli odsijavalo rijetku mjesečinu mršava mjeseca, sveudilj mljaskajući i škrgućući i škripeći kao da je svo puno vijaka i hrđe i labavih brtvi, sklepano od dronjaka mrtvih struja i palih komiranih oblaka - mreškanje koje mi se približavalo vijugavom putanjom, kao da zaobilazi nevidljive prepreke, i ja se sjetim paklare i strepnja stane rasti u meni kao čarobni grah i živci pucketati zatežući se srazmjerno s približavanjem mreškanja, i srazmjerno je šuma za mojim leđima postajala tiša i moje se cipele pomaknu unatrag po šljunku i rakovi se razbježe: mreškanje već dovoljno blizu da sam mogao čuti unutarnje šištanje njegove rešetke i šištanje se pojača i ja se spotaknem uzmičući i padnem na šljunak, a preda mnom izroni čovjek u ronilačkom odijelu, veličanstven poput nauljenoga motora nijemog i praznog vrtuljka obrasloga šumom, u čekanju, i spodoba se stane uspinjati mekom strminom pličine prema meni i zatlackaju njegove dugačke sjajne peraje i zamagli se staklo njegove maske i on se zaustavi ispred i iznad mene i pruži mi biser veličine divlje breskve na otvorenom golom bijelom smežuranom dlanu: iz bisera je stršala kratka četvrtasta šipka od slonovače: bila je to kvaka: polako ispružim svoju ruku i oprezno je dotaknem.
Skladatelj davi violinu u transu, nesvjestan ubilačkog impulsa: violina krklja; izdahnuv, ispusti struju samozrcalećeg svjetla. Shvativši što je učinio, skladatelj se povuče iza kamena, u tamnu hladnu vodu gdje boje gutaju sjene gutaju boje, gdje nijanse nježnih disonanci klizenja iskrenja niz tobogan-upitnik ponad pijeska točaka, dakle gdje
Stajao sam na srebrnome šljunku uza sam rub mora koje je stidljivo doticalo vrške mojih sjajnih crnih peraja: staklo moje maske zamagljeno - kroz njega je tama mora postala manje prijeteća i ja zašljapkam po pličini s bisernom kvakom u ruci i porinem se u more i zaronim i ugledam vijugavi mliječni trag koji je vodio prema brodu, do broda, od.
Drama susreta s nepoznatim: grmljavina, elektricitet, preplitanja i pretapanja nervnih impulsa u jurnjavi kozjom stazom uz koju gljive pucaju vjeverice štucaju ježevi igraju pikado puževi brste gliste sve do skrivena dvorca u kojem je zatočena Buka, svrgnuta kraljica zvuka, Buka u lancima, storuka s cvijećem i pokvarenih zubiju, zamijenjena dvojnicom blistava usiljena osmijeha kojom Glazba bezuspješno nastoji obmanuti boginju Tišinu.
Placenta. Gel, kristali. Boja visoke noći. Pred očima ruke kojima usporeno zamahujem, smežurane, uvećane, bijele kao papir. U tami sneni sjaj, ljeskanje ribe. Dah zadržan otekao izlazi kroz uši i pretvara se u pjenu.
Glazbeni zapis kao živi nacrt beskraja - glazba međutim ostvarena u samo naizgled otvorenome prostoru: nasilna kruženja oblikâ neshvatljivoga života, neuhvatljivi obrasci ritmova kolizija; paralele propulzija, plazakavi meridijani pokreta, dijagonale gonetanja oblikâ slutnji; kruženja do u srastanje s elementima postojanja i ponovnoga odvajanja i strah od nesaznajnosti istog. Trajanje uvija tijela koja su linije u prostoru, trajanje koje je svjetlost koje ponestaje i zvuk koji traje u trajanju, ispunjen žilavim žudnjama tumaravih tragača, prošaran krivuljama lutanja - odjekuje prazninom, prostrt ništavilom, razlijegnut beskrajem, ali jednako trošan, zakrpan geometrijama snalaženja u tami nasljeđa svjetlosti koja svojim opetovanim javljanjem otkriva prazninu što sluti na iznova život čiji miris dopire iz nedohvatnih flakona tišine, burkavog uznosa do nepostojanja. Skladateljevo kruženje je unutarnje, pas seul u tišini; on zaranja u brazde svojih pokreta upravljajući zvjezdanim batiskafom slutnje po bespreglednoj intimi - životinja koju čini srastajući sam sa sobom antipod je svemu izvanjskome koje naposljetku ostaje umreženo ponorima tame nemoći pred tišinom, tame pokrpane odbačenim košuljicama, kružnokapavoga zvuka nalik kruženju fotona nad crnom rupom, zvuka koji je dokaz nepostojanja međe među prostorima zbivanja zvuka, vječnoga nametnika ali i saveznika, kolebave razulje utjehe.
Sjećanje na praznu stolicu; riblje oko u baršunu zaslona, tiho i hladno. Peraje su teške: grč, kao da mi je netko zabio šiljak za led u nožni list. Opuštam tijelo koje se polako penje prema površini, ali ne izranja: udara u veliku crnu sjenu koja se klati poput prazničkoga zmaja: to je brod, jedrenjak od stotinu tona na mramornim pločama valova. Grabim fosforescentnim rukama, otiskujem se vukući kamene noge kroz plazmu zgusnuta, zgrušana mora; izvirujem kroz valove, nijemo usisavam zrak topao od trvenja s brodskim drvetom, zrak mirisa staroga namještaja, sukrvav, crn. Plivam oko jedrenjaka koji se ljulja i škripi dok vjetar šišti i plače visoko u jarbolima oko čijih vrhova plešu plavičasta svjetla, u rastitranim sajlama - eolskim strunama, u lepetavoj zastavi koja prikazuje zvjezdano nebo bremenito tragovima glazbe.
Kružni tinjaj razmrvljena groma, srce u crijevima; žudnjom opunomoćena porebrica okamenjenog niktalopa. Gro: prolongirani poluraspad boja otrgnutih od prirode raljama sna i živih progutanih, b(r)uka razdvajanja čestica pržene povraćine ispod ugaraka grla. Klecaj ledena koljena, lakta; zakržljalo crnstvo nadomješteno kvarnim ukočenim strojem. Opne opnama; opet: opne, tijelu koje pamti, zaboravlja; koje traje, trune.
Sada se cijedim po besjajnoj palubi koja se ljulja u svim smjerovima i prazna se invalidska kolica po njoj kotrljaju tamo-amo cvileći i režeći i tutnjeći i ja se pokliznem i otklizim prema osmokrakom kormilu i uhvatim se za jednu od ručica iz koje iznenada nešto štrcne po mojoj masci: gusta se bjeličasta masa polako cijedila po staklu pred mojim očima i u njoj svjetlucanje ribljih očiju, glazbenih nota otpalih s crtovlja jedara, koprcavih u sluzi.
Lako je voljeti vlastiti ansambl dok se prikrada kroz travu otpuhujući maslačke, dok paluca mimikriran u rozariju sonorne prostorslutnje, dok plamti u potresima vremena između čežnje i očajanja.
Obrišem masku i odšljapkam prema kabinama držeći se za ručke i konopce i svakojake izbočine dok je more nesmiljeno kamenovalo trup broda koji je plakao poput potkornjaka u kljunu zelene žune; spustim se u njegovu tamnu utrobu i uputim se niz uski hodnik dok su mi peraje pljuskale po podu poput ribâ iščupanih iz mora: u ruci sam sveudilj držao bisernu kvaku, ali takvu su kvaku imala sva vrata u brodu, sva osim jednih u koja umetnem četvrtastu bjelokosnu šipku kvake i okrenem kvaku i

24.06.2013. u 12:14 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 19.06.2013.

44. ("Pierrot lunaire")*

Sjena je bila milostiva zakrilivši me čim sam napustio svoje tamno i hladno i vlažno sklonište (zlurado sam pomislio na, u takvim okolnostima neizbježno, propadanje golemoga klavira daleko u vremenu) i istegnuo se propevši se na prste i pruživši ruke u vis dok su mi kosti škljocale i praskale zajedno sa zavrćenom kuglom i njezinim kuglicama (ali sam potom pomislio kako je upravo taj čudovišni klavir, taj grob ugušene tišine, izvor sve tame i zime i vlage koja je gušila kuću i kako će kuća propasti od klavira koji je rak te kuće koja sve slabije odolijeva sve trulijim ostacima raskomadane tišine - ili je ta trulež, to uprisutnjenje tišine potopljeno u tami utrobe klavira koje sam nejasno slutio - kao što nejasno, ali i s potpunim uvjerenjem, slutim da je puštanje glazbe isto što i puštanje krvi iz tanke ruke anemične tišine - samo izmišljeno poslanje iz nedokučivih, nedohvatnih dubina neprispodobiva, nepristupačna, neobuhvatna tajanstva praznoga oceana tišine, a klavir tek zujak utjehe, vrapčić nemoći pred tišinom, portal u predvorje obamrlosti, sjete mimikrirane črčkarijama nijekanja te nemoći, gestama zanosa koji nije doli ispuh straha, sublimacijska čestica jalova užasa, boli raščerečenosti čežnjama i žudnjama i željama i
Šuljevita delta kamenih glazbinih crijeva: pećina povraća tamu u prazno bazaltno more; tu je naopaka ovulacija zadnjega zmaja nadutoga umišljajem; tu je krti timbar posuvraćena nagona; tu je skorena vatra obeznađena izaglasja, plinovita zmija žalobna zaziva upućenog prognanoj tišini.
Neuhvatljivi miris mrtve ribe u trpezariji, nestalne ćudljive sjene, sipka tama po kojoj se lijeno razlijevalo muljevito, izvrnuto, napola skoreno svjetlo. Namještaj nasukan, mrtav; stol besjajan, gladak, čist; iz kuhinje čija su leptir-vrata lako lepetala cvileći poput mišjeg okota dopiralo je nečije prigušeno jecanje: rastrojstvena kombinacija zvukova koja me natjera u još jedan bijeg u reorganizaciju elemenata raslojavajuće glazbe.
Trag prevlada gestu: viđenje precijenjeno do paroksizma oka, prstom izlanđana elektronička iris. Zidoviti svjedok zločina obezvučenosti izranja iz papira armirana notnim crtovljem u razmnoženi praskavi život želik-polja zvuka na kojemu tragač mijenja svoju ćud i postaje trag.
Kuhinja je sjajila noćnomočvarnim sjajem, utočište napuštenih sjena čija mi je brojnost otimala dah - u bezdahu miris ribe slabije postojan, u sprezi (ali sukob-sprezi) s oštrim mirisima sredstava za čišćenje i natruloga voća, naročito dinja. Slijedio sam sveudilj prigušen i šupalj zvuk jecanja: lutao sam prostranom kuhinjom dok je moja razdražena sjena mahnitala oko mene. Naposljetku sam pronašao izvor jecanja: golemi lonac pod golemim stolom u tamnome kutu u dnu kuhinje, sve toplije što sam dublje u nju zalazio dok mi se sjena sve bjesnije otimala, nasrćući na druge sjene, ravnodušne, strane, bitno drugačijega značaja. Nepovratno onespokojen, prislonim uho uz hladni lonac.
Pred dug put u slâno gorčina vrtoglava rastanka i uzetost tijela u plesu sa samim sobom. Pokušaj šapta: prvo prazna kontrakcija nevidljivodavljena grla; potom: ti ćeš mi otresti s prstiju intimni užas, pomoći mi u bijegu od iznenadnih godina, razbiti sat udruženim pogledima, i ako ćemo malaksati, malaksati ćemo sa smijecajima. Slušaj zvijer ljubavnu iznutra, zvijer! Plesati nam je stisnutima jedno uz drugo, slatko!trovno, dugo, dugo.
Osmjelim se i podignem poklopac s lonca veličine timpana i jecanje naglo nabuja i u loncu mjesec - ali ne: jecanje naglo prestane i lonac je prazan, a moja sjena uskoči u nj kao od straha i ja se osvrnem vidjeti čega se prestrašila i ugledam iza sebe - sasvim blizu - strogi obris poslužitelja koji me svojim rzavim glasom iznenada upita što tražim, a ja mu odgovorim da tražim svoje stvari koje su netragom nestale i on me prstom pozove da pođem za njim i uputi se u sve dublju i topliju tamu kuhinje, tamo gdje kuhinja više ne bi trebala postojati, tajnim prolazima u sve mrkliju mrklinu dok se moja sjena očajnički otimala, otimala.
Laki valovi živčanih vlakana, plazmeni hračci pobačenih riječi ovdjeondje, u boci, u čaši. Sijeda glava što sijeva sljepoočnicama; spliću se oštre ozvučene misli i okoštava korijenje i drhturi trnje divlje hibridne biljke izrasle u uspaljenoj kosi i klapaju članci lisnatih prstiju i prašnici se suše i tučak naočigled kopni. Nešto se iznenada pomakne u zračnom glazbenome mehanizmu zauzdanom zabunama dana; novi zubac izraste, nova glad.

19.06.2013. u 00:46 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.06.2013.

43. ("La passion selon Sade")*

Akuzmata se utapa u plavoj postelji Konzervatorija; upinje se još jednom odsanjati svoj izvorni nevini glazbeni san. Ali san se nepovratno pokvario, neprepravljiv, raščerečen čekrcima čamotinje, rastrgan furioznim futurizmom autoratne rabote. Gore zastori, zapaljuju se plahte: skladatelj skače s balkona, udara o beton, ne ostavlja ni kapi krvi.
Skvrčen i ukočen u negostoljubivoj utrobi klavira čije su mi se nervozne hladne strune na nekoliko mjesta na tijelu urezale u kožu, ponegdje zacijelo i do krvi (osjećao sam ohlađena zjala na lijevome obrazu, žarenje u tricepsu, rašpe u kuku i koljenu, trepetljike jeze oko rebara), počnem se polako pridizati, odljepljivati se od struna koje su potmulo režale, pa desnom rukom - lijeva mi je bila sasvim utrnula - uzmem gurati teški poklopac čudovišnoga klavira prema gore, poklopac sklizak i hladan poput birokracije, pa se stenjuć i dahćuć stanem cijediti iz utrobe čudovišta koje je siktalo i tutnjalo poput olujnoga noćnog mora punog vrtlogâ i pijavicâ.
Na post-tsunamičnoj obali muzike pulsiraju sferični zametci straha, žalobno uskrsnuće nabrekle žilave nemoći pred tišinom, samorekonstruirane iz otopina santi tišine, iz odmrzlih jekâ koje se, oslobođene, nemrtve, batrgaju po novodiluvijalnom glazbenom blatu dok se magleno mnoštvo glasnikâ tišine zbraja u daljini, nenadohvat, ogledajući se u vlastitome beskraju.
Zastori su se ljuljuškali rastvarajući se poput dilatacije pri prvome porođajnom stadiju, propuštajući svjetlo koje me kao kakva ronioca izgubljenog u potopljenoj olupini pozove k sebi i ja se svom snagom odazovem pozivu i zastori istisnu moju glavu na svjetlo, to jest u polutamu salona (koja me je podsjećala na unutarnjost cipele u kojoj je čučala moja pretučena sjena, sklupčana, napola usnula u uskome prostoru između mojih bolova kojih su se lokve polako povlačile, moja sjena s kojom sam se neočekivano poistovjetio) posred kojega je, na antiknoj sofi pored omanjega stola neobičnog izgleda, sjedio konjušar: papirna mu glava osvijetljena unutarnjim svjetlom, prazne mu oči lešinski iskolačene na ukočenom licu; sitni kratki trzaji glave, kao od lakih epileptičnih izboja; glava mu mijenja boje, lice mu mijenja izraze, grči se i opušta, opušta se i grči - svaki izraz njegova lica ima značaj neke životinje: izmjenjuju se ptice, gmazovi, ribe, kukci, sisavci - ali nijednom konj. Odjednom - već kao po navici - prepast: stol je zapravo - kuharica na sve četiri, prekrivena bijelim čipkastim stolnjakom; nešto radi konjušaru: čuje se mljackavi zvuk.
Pijesak pobolijeva, pustinja omrtvljuje, opadaju oblaci na varljive trampoline dna vremena: truli elastin, svekoliko polegnuće ovjetrena ritma leđima na mlako posivjelo tlo: oči u afaziji zrcaljenja, uzemljena kostobolja, vertikalni propuh. (Jedna je usitnjena vojna klipsala natrag, prestravljena nepoznatim.)
Ne uspijevam razaznati čime su točno kuharica i konjušar zabavljeni: njihova me aktivnost približava jezi, prizor me ničime ne golica, ali me sveudilj privlači poput ikoje tamne tajne: sjena koja ih prekriva, nijanse tmine kojom su opkoljeni i koju konjušareva svjetleća glava kao da pojačava - uznose njihov odnos pridajući mu vrijednost nepoznanice iz koje se u mojemu predestiniranome, beznadno zagriženom umu iznova okoti prazna misao i umah nabuja idejom još praznije glazbe.
Konačno ista pustinja skretanja s lažnim pirkanjem sablasnoga mjesečeva vjetra, uzmah ustručavanja u ushitu žege, u naopak trans riječi što iskre izgubljene u žitkoj ulijepljenosti iznutrica glazbe koja ih guta grabljiva grkljana uz patos obožavanja i čije ih tijelo radosno izvjetruje i one bazde u uzgrednome habitatu i pružaju se u dimni dalj savršene sramote.
Pomokrim se po zastoru, u zastor, ne usuđujući se napustiti svoje sklonište dok začudni par ne završi svoju igru. (Na kuharičinim leđima razaznao sam rešetkastu kuglu sa zavrtnjem punu kuglica od kojih je svaka, predmnijevao sam, nosila jedan broj, kao u tomboli). Nakon što sam se bešumno olakšao, pokušao sam prekratiti vrijeme pridodajući zvuk svakoj od (171, odredio sam) kuglicâ i u mislima ih nasumice izvlačeći iz rešetkaste kugle - ili iz bubnja, kako se neopravdano veli (uistinu je okretanje kugle i sudaranje metalnih kuglica, međusobno i s rešetkama, proizvodilo onaj zvuk, one zvukove kojima sam isprva pridao drugačiji značaj - koliko značajâ, posvud! - ali istom naslutivši da postoji i tiši sloj zvuka čija bi priroda trebala odgovarati onome što ona njemu radi) - te ih slažući, organizirajući ih, u glazbu.
Šuljanje opreznih suklađa noćne ljubopitljivosti, ranjivi nokturno drhtave intime samozapitana zvuka; golo ostarjelo tijelo Glazbe pred tamnim ogledalom bezdana: beskraj njezinoga lica s bezbrojem licâ; disonanca vjetra u suhome cvijeću.
Sve više i više me je zabrinjavala činjenica da glazba kojom su moje misli bile bremenite gotovo nikada nije odgovarala situaciji koja ju je, smatrao sam, podstaknula; morilo me je to što glazba u mene postoji neovisno o meni, nalik parazitu, samosvojna i neukrotiva, poput kakve nepoznate morske nemani iz neistraženih dubina, pomislim i sav se stresem sjetivši se paklare.
Skladatelj kopa po svojemu odrazu u staklu prozora u potrazi za početnim zanosom mladenačke žudnje za zvukom; potajnom pantomimom samome sebi podastire poticaje koje ne umije rastumačiti osim njihanjem palmi ispred svoje tajne vile duboko u snovima, opalnim vidrama u blistavoj vodi svoje djetinje duše duboko u prošlosti, uspuhanom svjetlosnom stonogom slutnje o opasnoj astralnoj stradi duboko ispod usijana asfalta, cvrkutom duboko u svojoj glavi nasaftanoj slasnim snima i silnim sjetama noćnoga sjaja i on kopa i otkapa davno skrivenu staklenu kutiju iz dubina svojega srca i istrese nevidljivo biserje koje je u nju nekoć skrio duboko u utrobu uvijek gladnoga klavira.
Gubio sam strpljenje: konjušareva glava i dalje je svijetlila - ne toliko nalik izrezbarenoj bundevi iz noći vještica koliko žarulji umotanoj u podeblju gustu tkaninu, ali sad jedne, a sad druge boje i sastava - dok je kuharica bila sveudilj nepomična u svome četveronožnom stavu, izuzev blagoga povremenog uvijanja kičme i mogućih pokreta glave i lica nevidljivih u sjeni; rešetkasta kugla i dalje se - uvijek neočekivano - predavala vrtnji, zveketavoj i tupoj poput zahrđalog kirurškog pribora u oljuštenoj liječničkoj torbi, potičući nestrpljenje, zlokobno besmislena. Uzmeškoljim se i, razmišljajući što mi je činiti, odlučim pričekati sljedeći zavrtaj kugle i, zakriven tim groznim štropotom, odšuljati se kroz kakvu sretnu sjenu do obližnje blagovaonice (put do predsoblja bio je predug da bih ga mogao neopazice prijeći - iako sam sumnjao da su k. i k. u stanju u kojemu bi bili u stanju takvo što primijetiti - ona uistinu samo stol s neizvjesnom sporednom ili dodatnom funkcijom, on istinski posprovodljivljeno tijelo, zoon u transfaunskome transu, u mikrometaforičnoj ukočenosti koja me je podsjećala na para-karnevalsku rigor mortis masku s neonskim efektima ili na kakav opskurni privatni intimni antiglazbeni antiteatar.
Iznova razmontiran reket-ritam mogućega ozdravljenja, oslobođenja od maznosti muzike, možda one iskrivljene ljubavi kojoj se ikoji zvuk sam od sebe puzavo povlači, kao što se zubobolja povlači da bi se poslije ostvarila u srcu - i dublje, u srcu srca.

16.06.2013. u 14:54 • 1 KomentaraPrint#

subota, 15.06.2013.

42. ("Diario immaginario")*

Suho svjetlo konzistencije pustinjskoga pijeska sipi kroz sporolelujave zastore po rastvorenim novinama umrljanim kolutom kave na okruglome stolu praznoga salona; u krugu od kave odsječak teksta o nečijem nestanku. Zajedno sa svjetlom, izvana u salon ukapljuje isprekidano monotono glasanje neke samotne ptice i sipi kroz staklo poput bijeloga šuma hrskanje opaloga lišća pod nečijim neravnomjernim, besciljnim koracima - suhi kontrapunkt pustoga poslijepodneva - kadli hladna bezoblična sjena nasrne u salon i zastori snažno zavijore i zalepeću i novine se divlje razlistaju i zvuci se naglo izvitopere i skvrče se kao da su zahvaćeni vatrom i prizor me u trenu sanjačke lucidnosti (bio sam svjestan da sanjam, iako mi se činilo da po prvi put mogu čuti zvuk u snu) podsjeti na prikaz Ikarova pada iz dječje slikovnice.
Sada sam u sobi u čijemu kutu krči radio-prijemnik prekriven zgužvanom plavom spavaćicom; u okruglome ogledalu moje zakrvavljeno oko i napeto orošeno čelo; pomaknem glavu malo u stranu i ugledam svoje uho prošarano tankim tračcima predvečerja koje je naviralo kroz rupice spuštenih roleta; srebrni valjak za traženje stanica, oči opkoljene sitnim trzajima kapaka, mali prst se uvlači u naćuljeno uho.
Srebrno uramljena fotografija napadno našminkane mlade žene u modroj haljini bez rukava i mliječnobijelih ramena za malim okruglim stolom na kojemu dvije široke čaše i plava pepeljara. Uzalud se upinjem prepoznati ženu; iza nje tama prorijeđena nekolikim sjenama; nad skulpturom od njezine sjajne crne kose jedan ljubičasti orb; lijevi joj dlan priljubljen uz stol raširenim polip-prstima među kojima napola popušena cigareta s visokim pepelom; visoko podignuto lijevo rame, strogi pogled pravo u objektiv - ali sada je odjevena u crveno, natapirane plave kose, nasmijana, otvorenih usta, s cigaretom u desnoj ruci svijenoj u laktu oslonjenom o drugu ruku, čitavom podlakticom naslonjenu na sam rub sada četvrtastog stola s crnom pepeljarom i samo jednom uskom čašom: njezine oči su zatvorene, lice joj je osvijetljeno plamenom dotrajale voštanice (svjetlo presječeno oštrim hrptom nosa) koja je, izvan fokusa, svijetlila u donjem desnom kutu fotografije.
Radio-prijemnik napet je i trzav, titraju njegove lampice, njegova plava i crvena svjetla; ruka u crnoj kožnoj rukavici trima prstima prima valjak za traženje stanica i okrene ga gotovo neprimjetno, ali dovoljno da se usta odškrinu i da se disanje pojača i u tami se ukažu obrisi slike na zidu: tamni portret u punoj figuri koji mi se učini poznat. Rukavica pojačava volumen na radio-prijemniku: kratkovalna mješavina izobličenih programa, Radio Lontano.
Čelo, oko, uho; gruba muška ruka tamnocrveno nalakiranih noktiju poseže za valjkom potražiti drugu stanicu, ali valjak je usijan i ruka se, opečena, povuče uz vrisak: skočim na noge pri čemu naglo zamre sav zvuk osim zvuka mojega disanja. Zurim u radio-prijemnik čija svjetla su nepomična; stavljam svoj mali prst u svoje lijevo uho, disanje mi se polako smiruje; iz tame iza mene portret sve primjetnije krupnja, izranja iz tame.
Žena u plavoj spavaćici sjedi za stolom i piše pismo: gledam je odozgo, kao da lebdim iznad nje. Olovka škripi, bijeli papir se otima olovci i postaje rumen; lijevo od papira voštanica drhtava plamena, desno pepeljara s cigaretom čiji se dim podiže i širi u tami. Žena dovršava pismo, sprema ga u ružičastu omotnicu, liže ljepljivi rub preklopca pri čemu umrlja omotnicu crvenim ružem; njezine oči zastorene su njezinom crnom kosom koja sjaji poput nafte. Ona povuče dim cigarete, zabaci glavu unatrag i ispuhne dim prema meni i ja od dima ne uspijem raspoznati njezino lice.
Ruka u crnoj kožnoj rukavici ubacuje pismo u žuti poštanski sandučić - pismo upadne popraćeno slabim drhtajem najdulje klavirske strune; sandučić problijedi i posivi.
Prozračni zastori na vjetru, hladno bijelo svjetlo, ali soba je tamna: stojim ispred radio-prijemnika dok iza mene portret oklijeva izroniti iz tame (iz koje viri samo njegov nabubrjeli nos), kao da ga obris velikoga tamnog ormara priječi. Načinim nekoliko pokreta gore-dolje, oklijevajući sjesti na jedva vidljivu stolicu pod sobom; naposljetku sjednem, pri čemu se mutni splet grgolja i glasova stane izlijevati dijelom iz zvučnika, dijelom iz moje stražnjice. Moja se usta odškrinjuju kao da nešto mrmljaju, krive se kao da nastoje sinkronizirati zvuke s radija dok mi sjene titraju po čelu i uviru u sve veće oči i dok dlačice uz ulaz u moje uho trepere u pravilnim razmacima, kao da to uho diše, i dok mi se šire orošene nozdrve iz kojih vire paukove nožice. Naglo ustanem: tišina, konačno potpuna; konačno stanje svojstveno snu.
Malo pazvuka ipak: daleka vodenastost, kapavost. Zvuk bez valova: prijedlog zvuka kodiran poluraspadom zapretene emocije.
To je prazna pozornica omanjega kazališta čiji je postscenij osvijetljen slabim pepeljastim svjetlom čiji je izvor prozor mrtva dana, dana ugušena oblacima; jedan klavir u sjeni na desnome rubu proscenija. Stojim na nogama posred praznoga gledališta i zurim u sivo svjetlo koje je iz postscenija dolutalo do mojega lica. Gledalište ipak nije prazno: u periferiji desnoga oka ugledam tamnu siluetu osobe zavaljene u jedno od rubnih sjedala.
Penjem se na pozornicu, približavam se klaviru, privučem stolicu, oklijevam sjesti, sjedam - načas sam opet u sobi s radio-prijemnikom i predvečerjem prosijanim kroz rolete.
Plavi snop prigušena svjetla posred pozornice u koji iz tame ušeta žena u pepeljastoj haljini skrojenoj naizgled upravo od danjega svjetla kojeg je nestalo; ona nepomično stoji u svjetlu i zuri u prazninu pred sobom. Haljina joj dopire do koljenâ koja su modra i kvrgava; ravna i tamna, kosa joj oplahuje trticu (uši joj se naziru kroz tamne slapove); oči su joj velike i svijetle, nos širok i drhtav, usne bakrene i debele. Odjednom progovara tonom suspregnuta bijesa: "Zrak je tvoj, ozbiljni ponore, tresetan, odronljiv. Moje grudi dršću niotčega; pod tipkama zlostavljana tijela niču tamne zdjelice tišine." Dok govori, polako zatvara oči; sa zadnjom izgovorenom riječi oči su joj potpuno zatvorene. Uslijedi nedogađanje, iščekivanje koje se osjetim pozvanim prekinuti ili prolongirati: pritisnem prvu ili posljednju tipku na klaviru.
Ali ja sjedim u gledalištu, razrogačenih očiju; desno iza mene - ili ipak lijevo - nečija silueta u sjedalu, nepomična. Pozornica je opet prazna; moja se usta otvaraju kao da nešto mrmljaju; bliže, bliže: moja usta ponavljaju njezine riječi, stapaju se s njezinim ustima, glas se udvostručuje kao mitozom, glasovi se množe u daljini, u dubini; moje otvorene oči i napeto čelo miješaju se s njezinim zatvorenim očima i čelom zastorenim gustim crnim šiškama; glasovi se slijevaju u šum između dvije kratkovalne stanice, šum postaje ružičast; ona otvori oči, ja zatvorim oči - šum nestane kao odsječen škarama.
Plavičasto svjetlo curi kroz procjep pod vratima; nečiji odmjereni, salonski koraci; pismo gurnuto kroz procjep; koraci, odmjereni. Moja guzica duboko u stolici, gledam preko ramena prema dolje, ispod, iza. S radija hrkanje usnuloga gorostasa. Ustanem i podignem pismo s poda, razgledam ga: na omotnici mrlja od ruža za usne namjesto adrese; prislanjam pismo nosnicama: miriše na zelenu glinu; dvije ili četiri ruke kidaju omotnicu: odraz pisma u očima.
Umivam lice usporenom vodom, oplahujem pazuhe nad kadom, perem zube prstom, prstima češljam svoju rijetku masnu kosu; zrcalo upija zvuk vode iz slavine, vode u kadi; moj odraz u zrcalu sve namreškaniji; svrnem pogled.
Pospremam krevet, posteljina je plava; pokupim odjeću s poda i sa stolice, prilazim ormaru u sjeni, oklijevam, oprezno odškrinem vrata pa munjevito potrpam odjeću unutra i zalupim vratima i odmaknem se od ormara do središta sobe pa se osvrnem preko jednog pa preko drugog ramena pa priđem psihi kao da nešto sumnjam pa polako otvorim ladicu i uvučem u nju svoju drhtavu ruku i izvučem iz nje plavu spavaćicu, sasvim polako, i podignem je objema rukama ispred sebe, držeći je za rubove ramena: visjela je beživotno dok je radio potiho krčao i ja priđe radiju i prekrijem ga spavaćicom i krčanje se priguši; naćulim uši, osluškujem.
Valovi čela, valovi obrva, valovi usana; mrmljanje, svjetlo kroz procjep pod vratima, koraci, ozareno lice: vrata se otvore, ženska silueta u hladnome svjetlu; jabučica na mojem hrapavome vratu pomakne se gore-dolje. Silueta uđe u sobu i zatvori vrata i upali svjetlo: odjevena je u bijelu bluzu, usku crnu suknju do koljena i crvene salonke; bujna crna kosa prekriva joj lice. Razmiče kosu s lica, ali žarulja pregori; njezino smijuljenje u tami, šuškanje šibica, kresanje palidrvca: moja ruka drži upaljenu šibicu, iza plamena mutan osmijeh njezinih žarkih usana; na zidu u pozadini nazire se portret; plamen se ugasi. Postavim svoje ruke pred svoje oči: prsti mi se rascvjetaju u neprozirnoj tami.
"Gladna sam", ona će; glas joj nesrazmjerno dalek. Upalim još jedno palidrvce: stajala je pod velikim crnim kišobranom na uglu ulice; kiša je padala pravo i nečujno; munja je sijevnula, ali je grom nije popratio.
Moja napeta obrva na komadiću njezina čela; ona se osvrće preko mojega ramena. "Gladna sam", ulije svoj glas u moje uho - njezine usne dodirnu moju ušnu resicu prošaranu tračcima predvečerja; zvuk potone u dubine uha, utopi se u tamnome brujanju krvi.
U kuhinji sam, uz štednjak: miješam dok se iz lonca puši, para mi zalazi u kosu, klokotanje u loncu sve glasnije. Ulazim u sobu s loncem u rukama, pitam "Gdje si?" kroz paru koja kulja iz lonca; stojim u tišini. Vrata sobe su odškrinuta: iza vrata zagasito svjetlo, grimizno i ljubičasto; odložim lonac na pod i koraknem prema vratima, kadli lonac stane iznova klokotati i ja napravim još jedan korak prema vratima, a klokot se pojača i bezbojna splačina naglo prelije rub lonca i soba se stane puniti gustom parom i spirinama i ja izjurim iz sobe.
Ulica, noć; pratim je, petnaest sam sekundi iza nje, šesnaest je sekundi ispred mene; ona prelazi široku aveniju prelivenu pjeskovitim svjetlom; prelazim aveniju; ona potrči i skrene u neku ulicu; potrčim i skrenem u ulicu i ugledam je kako već skreće u drugu ulicu i požurim i ugledam je na pola puta preko praznoga parkirališta prema velikoj sivoj kocki zgrade bez prozora, prema crnim vratima kroz koja nestane i kroz koja nakon petnaest sekundi i ja nestanem i bî kao da nas je kocka progutala (u tajni šesnaeste sekunde).
Unutrašnjost prazne kazališne dvorane, pozornica osvijetljena slabim plavim svjetlom; stojim uz stepenice na samome rubu proscenija, propisnem "Gdje si?", osvrćem se oko sebe; uputim se dijagonalno preko pozornice sve do vrata u kutu i prođem kroz vrata i spusti se niz sedam stepenica u hodnik i niz hodnik u sve slabije svjetlo i u tami hodnika ispred sebe ugledam siluetu koja je mogla biti njezina silueta i ja prigušeno poviknem u zaziv i krenem prema silueti, ali to nije ona: muškarac s plavim šalom i titravom gornjom usnom, kose boje kože, stajao je pred slikom koja je, učinilo mi se, identična portretu u tami moje sobe. Čovjek me pogleda očima boje obrva boje kose preko srebrne epolete na ramenu i ja ustuknem i udaljim se istim putem kojim sam i došao, hodajući unatraške kroz hodnik prema pozornici, prisjećajući se razgovora: "Nije li ovuda upravo prošla jedna djevojka?" upitao sam čovjeka; "To ovisi o njoj", odgovorio mi je čovjek titranjem svoje gornje usne - njegov se plavi šal zavijorio na dahu rečenice.
Crni zastori, teški i tihi, tišinski; stupim iza zastora i polako prođem s jednog do drugog kraja uskoga prostora dok su zastori upijali moje disanje. Na drugome kraju: viseće ljestve kroz usko su okno vodile do balkona za tehničare; metalne su prečke odzvanjale pod mojim nogama, metalni je balkon drhtao pod mojim koracima... Zaustavim se pred četvrtastim vratašcima; procijenim da bih se mogao provući kroz njih; otvaram ih, uvlačim se u tamu.
Sat zvoni poput telefona poput stada ovaca poput rasplesanih zvončara poput uzbune u vatrogasnoj stanici poput...
Umivam se, zahod je sivoplav u praskozorje, voda šumi u cijevi, klokoće, grgolji, šišti i pljušti; zavrnem slavinu i uspravim se: moje mokro lice u zrcalu stapa se sa pločicama zida iza mene i nestaje.
Zahod je prazan u zoru; plava spavaćica visi na zidu uz plavi ručnik.
Metalni lončić s kavom na rastvorenim novinama na stolu uz praznu pepeljaru i zavjesa na vjetru i mliječni zapusi svjetla. Žena u plavoj spavaćici sjedi za stolom: njezina usta su žar cigarete; njezine oči su krugovi kave. Ona lista novine (njezina kosa su zastori, svjetlo), njezini prsti stapaju se s listovima - ona ih divljački kida, kida.
Izvlačim se iz okanca na balkonu za tehničare, spuštam se na pozornicu: vertikalni snop plavoga svjetla u sredini; priđem svjetlu i uronim u nj - začuje se smijuljenje iz gledališta: desetak sjena razbacanih po parteru. Pružim svoje otvorene dlanove prema njima - ruke mi se, izronivši iz svjetla, pretvore u ženske ruke, razrezane, oblivene krvlju - smijuljenje publike pretvori se u grohot - sjene trepere na stolicama i umnažaju se.
Moja glava na jastuku, potiljak istočkan grimizom predvečerja prosijanoga kroz rolete, usnulo lice se trza, otvore se krvave oči i ja se naglo uspravim u postelji i ustanem i poskočim prema vratima u vrtoglavici i snažno ih rastvorim i zalupim ih za sobom.
Prolazim ulicama koje se pretapaju jedna u drugu u noći; tri mačke; dva lopova; jedan ubojica; parkiralište, velika siva kocka, crna vrata.
Na pozornici, u tišini, osoba maskirana u plišanu životinju vodi ljubav s golemom crvenom salonkom pod stroboskopskim svjetlom; dvije žene u publici, obje s cigaretom među prstima, srebrno uramljene; u zadnjem redu gledališta plavi se šal nazirao kroz tamu. "Ona će te uništiti", prišapnuo mi je netko; ruka u crnoj kožnoj rukavici sjajila je na mojemu ramenu.
Duboko brujanje radio-prijemnika, titranje crvene lampice, nemir stolice u sjeni, stropoštajna ormara prežderanog tamom; ona u večernjoj haljini nalik noćnome nebu, ja u svečanom crnom odijelu; njezina usta se otvaraju - iz njih izlazi moj glas: ono što oboje govorimo ne da se transkribirati, a tiče se istinâ naših tijela. Moja glava sva je u sjeni - njoj sjena dopire do usana-gusjenicâ; priljubljeni smo jedno uz drugo, spuštenih ruku koje se jedva primjetno klate, poput klatna zidnoga sata na izdahu.
Ruka u crnoj rukavici s bijelim rukavom košulje sa srebrnim manžetama traži stanicu na radiju: krčanje sve raznobojnije, ritmiziranije, postepeno organizirano u senzualni sentiš; ona i ja obgrlimo jedno drugo svojim teškim sporim rukama i stanemo se njihati, kositi se jedno s drugim; ruka u crnoj rukavici polako stišava radio.
Ulice se pretapaju jedne u druge zahvaljujući sjenama; šumarak uz cestu postepeno prerasta u šumu. Usred tamne šume proplanak, nasred proplanka pozornica, na pozornici srebrni mikrofon pod snopom mjesečine u koji uroni transvestit Srce odjeven u plavu spavaćicu, krhka držanja, kao da će se svaki čas onesvijestiti; njegovo napadno našminkano lice bolna izraza uokvireno raščupanom plavom perikom; pjeva bolećivo (u pratnji nevidljivoga klavira): "Ceci n'est pas l'amour..." U gledalištu, na panjevima, dvije žene u oblaku dima; jedna golema crvena salonka u kojoj čovjek maskiran u plišanu životinju; sjena s plavim šalom oko vrata oslonjena o stablo. Očaran sam, očiju razrogačenih u tami; zatvorim oči, slušam, strižem ušima dok Srce pjeva lomnim glasom: "Guillotine pour mois, guillotine pour tois, mon cherrie..." Srce se slama, padne na koljena i brizne u plač; u postsceniju se ukaže zbor sjena i zapjeva glasom suhoga lišća: "Ceci n'est pas l'amour..." Mjesečine naglo nestâ i glazba utihne i noć je u šumi i krošnje šapuću i zemlja potmulo bruji i iz tame izroni veliki betonski zid i na zidu crnim sprejem naslikano veliko crno srce - ali zid je već plav: na njemu se ljulja prostrana sjena jedrenjaka.
Jastuk je plav; ona nemirno spava, budi se uznemirena, ustaje, izlazi iz sobe u taman hodnik isprekrižan tračcima mjesečine - duboko u hodniku jedna djevojčica u crnoj haljinici koja pobjegne kad je ugleda, a ona pohita za njom niz hodnik, bosa u plavoj spavaćici, pa niz stubište, mimo triju portretâ... Sada je na ulici, odjevena u jahaće odijelo i s korbačem u ruci - a mjesec je uštap i ona nemirno spava dok sjene plaze po njezinome licu i ona otvori oči i naglo se uspravi u postelji i ustane i krene bosa u plavoj spavaćici, razrogačenih očiju, a mjesec je mlađak i ona izlazi u hodnik premrežen sjenama i u hodniku sedmogodišnja djevojčica u školskoj uniformi koja je gleda postrance poput ptice pa pobjegne, a ona pohita za njom niz hodnik, niz stubište, mimo triju portretâ... Sada je na ulici, odjevena u bijelu bluzu i usku crnu suknju do koljena i crvene salonke; žuri, ogledava se, uhvati poglede dviju žena koje je slijede, žuri dalje, prelazi ulicu, ulazi u zgradu, penje se stubištem, kuca na vrata koja joj otvori silueta muškarca ogrnutoga plavim šalom; ona uranja u njegov zagrljaj, u njegovu postelju... Budi se pored njega koji spava na trbuhu i ugleda njegovu ruku u crnoj kožnoj rukavici i pobjegne kroz sobu kroz zgradu, bosa u plavoj spavaćici, ulicama koje se pretapaju jedna u drugu, odjevena u gustu crnu koncertnu haljinu dok je dvije žene slijede sve do Slučajne kuće, pa pohita uz stube mimo triju portreta, pa kroz hodnik u prevelikoj spavaćici, pa se baci na postelju i zavuče se pod plahtu, sedmogodišnja, očiju razrogačenih u tami.

15.06.2013. u 17:26 • 1 KomentaraPrint#

41. ("Bizarra")*

Suadela je ležala sklupčana na mesnatoj postelji, dlanova stisnutih svjetlucavim slabinama, glave na dvama jastucima, iskrivljena vrata; gledala me je kao što bi gledala par novih cipela. Moja sjena se širila pod stolicom na kojoj sam sjedio poput lokve krvi. Klavir se više nije čuo i ja se, u strahu da bi me netko mogao zateći u sobi, brže-bolje ispričam pjevačici za smetnje i nelagode koje sam joj prouzročio i duboko joj se naklonim i požurim izaći dok me je ona mučaljivo promatrala s iznenadnim (zakašnjelim) izrazom boli na licu i ja osjetim duboko žaljenje i još joj se jednom i još dublje naklonim i napustim sobu, otežao, vukući za sobom svoju obamrlu sjenu.
Zaljubljiva glazba lucidne lakomosti, zdepasta i prepotentna ritma za beznadno razbludan plesni pokret; provale budalastosti u silovitim skokovima lako zapaljivih tijela ukotvljenih u kockastim kvadratima drogirana svjetla. Tupi stošci bucmaste prigluposti nezajažljivo uspostavljeni na vršcima brašnjavih dojki tete Estetike, pijane usidjelice okamenjene morima teorijskoga botoksa.
Nakon pomnoga osluškivanja s vrha stepenica prvoga kata prema kojemu sam zaključio da iz prizemlja više ne dopire ništa osim potmuloga kruljenja peći i izaglasna šaputanja raspuštenih sjena, stanem se penjati tamnim stubištem (čiji je tepih isisavao zvuk iz mojih koraka, otimao im značaj): naumio sam pokucati – ne: zalupati na vrata Esterine sobe i zatražiti odgovore pod svaku cijenu, kadli u kutu desnoga oka nazrem obrise slike strašnoga eterofoniste što je čamio na zidu uz posljednje stepenice strpljivo vrebajući, poput agenta pakla u limbu, slike koja me tako sablaznila kada sam je prvi put ugledao da sam sada, iznevjerivši i posljednje tračke poezije u sebi, zatvorio oči da je ne vidim - ali se orlušine sviračevih nogu i kobre njegovih ruku i stravična paklara njegove glave ukažu u mojemu umu jasnije i užasnije negoli da sam se suočio sa slikom širom otvorenih očiju i moja nemrtva sjena silno oteža i strahoviti umor mi oslabi volju, već sasvim neznatnu, u tragovima, koloidnu kada sam dospio pred Esterina vrata, ali želja za obračunom još je tinjala u mojemu srcu hraneći se zaostalim plinovima bezuspješne potjere za jelenom s početka ovog putovanja, tinjala dovoljno da bunu održi toplom i dovoljno za drsku odluku da pokušam ući ne pokucavši, i ja posegnem za kuglom kvake koja je sjajila u tami poput velike vlažne dražice, topla i skliska pod rukom (Esterina topla vlažna ruka netom ju je otpustila, zamislio sam) i ja je okrenem i vrata se rastvore i ja se ukočim na pragu, osupnut prizorom koji me je zapljuskivao longitudinalnim valovima onog istog uzbuđenja koje sam osjetio kada sam Tihani bio donio spavaćicu zaostalu u ormaru sobe koje sam pravo na korištenje upravo izgubio: gospođa Ester je ležala na boku na sofi postavljenoj ispred postelje i istovjetnoj onoj u salonu, gola i masničava pod zmajstvenim svjetlom kristalnoga lustera sa stotinu upaljenih voštanica zaljuljanoga nečime bitno jačim od običnog propuha: Esterina sjajna lijeva noga visoko u zraku i svih šest prstiju te noge u ustima rogobatnog Apoksiomena koji ih je pomamno sisao dok je svojim kamenim udom sodomizirao zajapurenu gospođu koja je prigušivala psovke i vriske gurajući vlastitu šaku u svoja razjapljena usta dok je Maglica - i sama gola, iznimno košćata, androgina - obilazila zahuktali stroj poput hijene koja obigrava oko poluživog, još opasnog plijena, škljocajući zubima kao što je škljocala svojim fotoaparatom - kadli štrcne mlaz blistave sepije iz Esterine pulsirajuće pičke koja je svjetlucala pod gustim tamnim sjajnim raslinjem, i štrcne opet i opet s krckavim kontrakcijama njezinoga treperavog tijela čije su mjestimične mlohavosti podrhtavale poput aspika, i kavena tama pičkinoga dima ispuni sobu i vrata se od sveg tog propuha polako zatvore preda mnom koji sam ostao neprimjećen, onako ukipljen i nijem - kadli oživje moja sjena: plazila je po vratima, pokušavala se podvući pod njih, ali ja se neobjašnjivo stanem udaljavati niz hodnik hodajući unatraške i rastežući svoju sjenu očajnički priljubljenu uz vrata, i kada sam konačno otkoračao dovoljno daleko niz hodnik, sjena se naglo odlijepi i poput praćke me ispali prema izlazu na krov i ja izletim poput iskihnuta hračka u krovni vrt koji mu se učini većim u noći (toj kavi s mlijekom, tom crnome čaju sa začinima), vrtu punom zvukova, točkastih i crtičastih, ispupčenih i plošnih, ravnih i zakrivljenih, nepoznatih i onih čije sam izvore nejasno naslućivao, prevodeći ih u sebi na mrtvi glazbeni jezik dok je moja sjena mahnitala oko mene rastjerujući druge sjene i tukući se s njima, i ja uključim snimač u svome razlokanom džepu automatizmom jednoga izjelice koji sasvim nesvjesno zagriza u sasvim apstrahiranu jestvinu.
Viola se propinje u patnji, perkusije razastiru utjehe srčanih podražaja, zvučna školjka se otvara prepuštajući svoje meso tamnomodroj struji tihoga noćnog mora, prostranstvu tajanstva Kaosova; zvučno se iverje smrskanoga glazbenog broda otimlje potonuću dok viola štrca svoj ljekoviti opot u tjelesinu plavetne tutnjave kroz razjebani otvor za zrak; gudalo zaranja u tajne rezonantne kutke metalofona iz čijega srca iscure jecaji i jauci izmrcvarene tišine.
Kako opet nisam uspijevao pronaći vrata kroz koja sam dospio u vrt (ovaj put sam ih potražio samo pogledom), tako sam pohitao do prvoga ruba terase i kroz agave svom silom do prvoga bora koji se nadvijao nad rub i uspentrao se opet na ljepljivo granje i stao silaziti niz bor - kada ugledam slabo svjetlo u prozoru sobe za koju mi se činilo da je moja (izgubljena) soba i namjestim se kako bih bolje pogledao unutra i od prizora zamalo opadnem s grane: na rasturenoj postelji Tihana je jahala Suadelino lice dok joj je uliječničeni Lázár Mészáros ubrizgavao neku plavu tekućinu injekcijom zabodenom u vratnu žilu, gurajući svoj tanki vijugavi ud nalik čovječjoj ribici u njeznu maljavu pazušnu jamu; iz svjetlucave Suadeline pičke po kojoj je Tihana pipkala svojim treperavim prstima virio je prednji kraj minijaturne lokomotive.
Svirači sanjaju sisave svjetlosne snove, važne u svojoj vlažnosti, sujetne sred sjete sanjačeve samotnosti; u mikrosekundi djevojka s vrpcom u kosi bljesne na njihovim licima; aleatoričke plutače grcaju na valovima pulsarnoga ambijenta resetnoga sna iznad potopljene akustičke prapalestre u atlantidi podsvijesti; klik i usklik, cmok zrcalu, svjetlost prelivena titrajem i dahom; udaraljke pritišću g-točke trupla podudarnosti; dirigent pršće, prigovara pamćenju; skladatelj zlatnih ušesa u krvavoj košulji.
Ubrzo ustuknem - prizor me je (jer sam bio ostao bez goriva poezije) sablažnjavao više negoli sam bio spreman sam sebi priznati - te se spustim niz stablo dok mi se sjena propinjala vukući me natrag; nakon kraćeg natezanja, uspijem odvući svoju sjenu od stabla za koje se grčevito držala - štoviše: pođe mi za rukom strpati je u džep (u kojemu se sjena, začudo, smiri). Sada mi je, smatrao sam, valjalo donijeti odluku o nizu akcija kojime mi je povratiti svoje stvari i uspostaviti svoju stvar prije negoli konačno - odlučio sam - odem.
Kopernikanskim obratom priklonjena tišini i svojevoljno preobražena, muzikamuha je u posljednji čas izbjegla ubijačkim dlanovima prostačke napuhanosti jedne ružne kržljave ideje - eno je sada gore u zraku okuženome smradom krepalih melodijâ odakle tiho i zlurado sere po retardiranim ritmovima lopaćenima stotinama prljavih ručetina razbubnjale Glazbe; nakon pražnjenja pokuša odletjeti vani, ali staklo joj se ispriječi pri svakome od nebrojenih pokušaja; poželi umrijeti.
Poslužitelj, pomislio sam gledajući u snažna ulazna vrata i kopajući uho malim prstom i vadeći noktom smolu iz uha i spremajući je u džep (hraneći njome svoju sjenu koja je ondje mirovala); poslužitelj, pomislio sam otvarajući vrata koja nisu proizvela nikakav zvuk na koji bih bio obratio pažnju, dakle nikakav zvuk koji sam čuo (jer sam svemu što sam čuo, vjerovao sam, pridavao pažnju), i ja preronim tamu predsoblja i uronim u prazan salon, sjenovit i prašnjav i tih - izuzev šuškanja na rubu čujnosti koje je zacijelo dopiralo kroz odškrinuta vrata trpezarije zajedno s tračkom ljuskava svjetla koje se rasipalo po podu čiji su ga plavi kvadrati gutali kao što zmije gutaju jaja, dok se je na crvenima neko vrijeme ostajalo koprcati, kao sperma na usnama ustiju koja je oklijevaju progutati, prevrćući je pažljivo isplaženim jezikom. Došuljam se do vrata trpezarije i oprezno ih gurnem - tek toliko da mogu ugurati kroz njih svoju sada usijanu glavu, i iznova se sablaznem: gola golcata, trudna je kuharica sjedila rastvorena na stolu dok su joj konjušar i poslužitelj pomno sisali otekle sise i drpali je i štipali svud po tijelu, a ona ih posipala brašnom koje se grušalo na njihovoj znojnoj koži dok joj se iz pičke promaljala snena želvina glava koja iznenada prozbori:
Porast neumjerenosti u neumornoj umješnosti: inicijalno precizna i preciozna, trijezna do opijenosti, isprva posilna mladost sada vjetri nad erektiranim tipkama iz kojih ispadaju razmrvljeni ostaci nedosanjanog, razrahljeni grozdovi razdrljena tkiva strahostrasna sna što obavija suhu naciklu javu kao vinova loza slan i usijan primorski kamen.
Brzo uzmaknem i sakrijem se iza zastora: iza mene golemi prijeteći obris čudovišnoga glasovira; polako mu se približim, oprezno, ispužene ruke, kao da se približavam nepovjerljivome psu, pa ga dotaknem: bio je hladan i pomalo mesnat i gotovo sluzav pod prstima, poput netom napola odmrznute ribe. Stanem gladiti glasovir rukom obilazeći ga dok me je obuzimalo duboko uzbuđenje, kadli mi kuglač umora u glavu ubaci tamnu kuglu naredbe da se zavučem u tu orijašku mehaničku životinju, da se smjestim i onesvijestim u njezinoj vječito gladnoj utrobi, i ja otvorim teški poklopac i uvučem se pod njega i bî gotovo potpuna tama i tišina i ja se sklupčam na nepomičnim strunama još toplima od svirke i stanem se spuštati ljestvama obračuna s glazbenim utvarama u duboki bunar sna.

15.06.2013. u 12:10 • 1 KomentaraPrint#

petak, 07.06.2013.

40. ("Extensio")*

Prišao sam vratima svoje sobe, provukao ruku kroz svoju iznova uzjogunjenu sjenu (upornu u tome neshvatljivom suprotstavljanju, uvijek pred vratima), prihvatio hladnu kuglu kvaku i okrenuo je, ali vrata su bila zaključana. Nije mi bilo jasno, nije mi moglo biti jasno zašto su zaključana; ni jednom mi nije bilo palo na pamet da zatražim ključ; nisam imao što kriti, govorio sam samome sebi; snimač sam stalno nosio sa sobom... Snimač! pomislim panično pa opipam džep, oba džepa: bili su prazni! Naglo poput iznenadna proljeva, nova panična epizoda: stao sam drmusati kvaku, udarati vrata nogom kao mrtvom ribom; obuzimao me je bijes sred kojega stanem kovati sulude i nasilne planove za ulazak u sobu, planove koji su uključivali ucjenu, taoca, britvu i vatru, planove čija me je svirepost pokolebala i ja uslijed nastupa slabosti zamalo popustim porivu da se spustim u salon po poslužitelja ili čak Ester, da prekinem koncert i glasno se požalim - no vrata sobe se srećom (i sasvim neočekivano) otvore i iz sobe izviri snena glava ljupke Suadele, toplo klupko njezine plave kose, kolač-oko biserne zjenice, trepavice od marcipana, glazura ljeta na medenim obrazima, usne otvorene pjesmama, ljepljivi obris dojke u sjeni vlažne spavaćice - slika glave pseta sklupčana u kutu iznenada iskrsne na mjestu dojke u toj sjeni, kadli se pjevačica naglo onestrpi i umrzovolji i upita me što želim glasom nimalo pjevnim, a ja joj nesigurno otpovrnem da je to moja soba i upitam je što radi u mojoj sobi, a ona me upita tko sam ja uopće i zaprijeti mi da će vrisnuti pokušam li što i ja ustuknem u sebe, pa je upitam gotovo šaptom što je s mojim stvarima - kojim stvarima, upita ona i ja stanem nabrajati svoje stvari: aktovka, papiri, knjiga, odjeća, fotografija, pribor za brijanje, četkica za zube, budilica, tablete, snimač (i njega sam umetnuo, iako sam pretpostavljao da nije u sobi, nego mi je najvjerojatnije bio ispao u sjeni statue Nikte); Suadela mi odgovori da nije vidjela sve te stvari i da ne zna ništa o njima i krene zatvoriti vrata, ali moja sjena je u tome začudo spriječi, iako se maločas bila protivila mojemu pokušaju da uđem u sobu.
U sobi: čvrsto sam držao pjevačicu obgrljenu s leđa začepivši joj usta dlanom dok mi je penis polako bubrio priljubljen o njezinu meškoljavu stražnjicu, šapućući joj u uho da je neću ozlijediti ako mi dozvoli da pretražim sobu i dodirujući joj ovlaš usnama ušnu školjku dok sam grgoljavo šaputao i ona mi obeća da neće vikati ni bježati ako je pustim i ja je pustim i ona održi obećanje povukavši se u kut pored vrata, zacijelo prestravljena mojom sjenom kojom sam i ja sâm bio prestravljen: nakostriješena, sjena nije odgovarala oblicima moje figure, kretnje su joj bile drugačije, mijenjala je boju, to jest podboju: tama podstavljena slutnjom grimiza, ljubičastosti, modrine; luđačka, prijeteća sjena. Pogledam po sobi: bila je drugačija, iako je namještaj bio jednako raspoređen, ali postelja mi se učinila većom i udobnijom, psiha raskošnijom, tepih debljim (je li prije uopće bilo tepiha?); možda je slatki i opojni miris djevojčina tijela kojim je soba odisala zaslužan za takav dojam, pomislio sam; možda je mjesečina...
Otvorio sam ladice psihe: ništa od mojih stvari unutra, tek njezina zveckava šminka u gornjoj i bešumno rublje (od kojega zadrhtim) u donjoj ladici.
Mislili su da je soba prazna, rekla je tiho; prelivena mjesečinom, sjajila je poput lateksa; pognula je glavu, prebirući treperavim prstima po spavaćici u ritmu drndanja klavira koje je sada opet (ili sveudilj) dopiralo iz prizemlja, prigušeno, na rubu čujnosti, poput nemirnoga srca kuće. Otvorio sam ormar: bio je pun ženske odjeće (od koje zadrhtim). Na ormaru putni kovčeg; dovučem stolicu do ormara, popenjem se na nju i dohvatim kovčeg: bio je lagan; spustim ga na pod i otvorim: bio je prazan. Sjeo sam na stolicu, obeshrabren; moja primirena sjena se bila zavukla pod stolicu poput psa. Piljio sam u prazno, pokušavajući shvatiti što se dogodilo; pogled mi se iznenada prikuje za bose noge pjevačice koja se bojažljivo primicala postelji. Spustio sam ruku u džep hlača (odijela koje je zacijelo pripadalo Korijenu Eteroviću, pomislio sam s velikim zakašnjenjem i ne bez izvjesne gorčine) i posegnuo za svojim penisom, ali namjesto penisa napipam snimač i preneražen ga izvučem iz džepa, pa premotam traku malo unatrag, pa je pustim.
Žučljiva živalj zvuka prostački raspomamljena rasprostrta po praznim dvoranama uma gdje životinjska nužda druženja obitava, gdje je narodna razuzdanost ulicemjerena oblikovnim papazjanijama, gdje nadrkana glazbina kopilad paradira s kevtavim nacifranim gromovima na uzdima od štavljenih munja.

07.06.2013. u 10:42 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 05.06.2013.

39. ("Symphonie des Psaumes")*

Žalac agave iznenada lagano dodirne moju ušnu resicu i ja protrnem i odmaknem se od ruba litice, uščuđen tamnim snom koji mi je, nošen gaziranom krvlju, još strujao tijelom, i udaljim se bez osvrtanja požurivši kroz šumu mimo lica u stijenama, zapinjući mjestimice o neke objekte koji su proizvodili neočekivane zvukove, kutijaste i ožičene, i koje se nisam usuđivao pogledati jer bi mi, imao sam čudan predosjećaj, oduzele vrijeme (odjednom tako dragocjeno) i ja stanem mijenjati smjer prema varljivome unutarnjem nahođenju, ne znajući ni približno kuda mi je ići - kadli začujem rzanje u blizini, sasvim blizu, i osjetim za vratom vreli obilni dah i okrenem se i nađem se licem u lice s bijelim konjem praznoga sedla i zagrlim ga od navrle radosti i poljubim ga u vlažnu njušku i uzverem se na njega uz pomoć spuštene borove grane i konj krene.
Probudilo me meko rzanje životinje koja je pasla travu na prostranoj livadi nedaleko od konjušnice, livadi okupanoj blagim suncem i nježnim povjetarcem; bio sam utonuo u drijemež, a potom i čvrsto zaspao na leđima konja jašući jednoličnim sporim ritmom kroz šumu ispunjenu prividnom monotonijom ptičjega pjeva. Sjahao sam s konja i polako se uputio prema Slučajnoj kući, teturajući krivudavim puteljkom kroz travu i poljsko cvijeće oblijetano pčelama i bumbarima; zašao sam u sjenoviti hladni vrt gdje je vedri proljetni dan bio pretvoren u jesenji sumrak zatitran mnogostrukim lavežom klavira koji je dopirao iz kuće kojoj sam bio nadomak. Razmaknuo sam granje lovora i oleandra i ugledao svjetlo na prozoru u prizemlju kuće kroz rešetku od stotinu stabala: koncert je još bio trajao, vjerovao sam, iako mi je sada sasvim drugačija priroda zvuka čiji su se kraci ovijali oko mojih ušnih školjki ulijevala sumnju i pobuđivala radoznalost usprkos kojoj usporim svoj hod i stanem oklijevati: osjetio sam onaj isti umor koji mi se pri tegobnome dolasku bio akumulirao u kostima i kojega nikako nisam uspijevao istjerati iz sebe.
Vučen i guran svojom vlastitom sjenom (kroz vrt uzdaha, utočište vjetra, u plavoj peludi usporavanja), dospio sam do mramorne statue Nikte u sjeni hrasta u sjeni sekvoje: dvostruko viša od mene, na masivnome postolju obraslome bršljanom, u naponu renesansne ženstvenosti, skladnoga nagog tijela uvijenoga u meki razbludni luk oko kojega su lepršale razdrljene haljine u padu, ruku podignutih kao da se brani od nevidljivih ptica, ali lica smirena i odsutna, lica koje sudbina toga tijela kao da se nije ticala - diskrepancija koja me nagna da pobliže osmotrim statuu, da je pokušam protumačiti: prvo na što sam obratio pažnju bila je njezina desna šaka koju je - za razliku od ispružene lijeve koja je, postavljena iznad čela, prirodno čuvala glavu od nasrtaja koji je dopirao odozgor - sakrila iza glave, u kosi. Što to znači? pitao sam se; što ondje skriva? Možda je tom rukom pridržavala haljine koje su padale, pomislio sam, odjednom energiziran; naglo i nezaustavljivo, pogled mi stane kliziti linijama njezinoga tijela i ja bez razmišljanja preskočim klupu i uspentram se po bršljanu i stanem pipati statuu nekontroliranim rukama koje malo-pomalo strgnu svu odjeću s mene i ja se priljubim uz Niktu i stanem se trljati uz nju i u šest silovitih štrcaja prolijem svoju spermu po bedru njezine ovlaš pridignute desne noge, bedru koje kao da je upravo u tu svrhu bilo tako podmetnuto, prekriveno tim prozračnim haljinama u vječnome padu.
Probudio sam se na klupi u sjeni statue, odjeven i omamljen, no ne i promrzao, iako je bilo hladno, a odijelo mi vlažno: po tome, kao i po zvucima koncerta koji je još bio trajao, zaključim da nisam dugo spavao (vrijeme mi je uistinu postajalo sve važnije). Udaljim se od Nikte ni ne pogledavši je (prije iz stida ili iz straha da nisam sanjao negoli iz oholosti) pa se prošuljam kroz sjene vrta i prikradem se okruglome prozoru i pošpitim u salon pun prebijenoga, masničavog svjetla.
U publici samo Ester, izvaljena na sofi preko čijega su se naslona ljuljale njezine gole prebačene noge, Lázár koji je, za stolom u kutu pored peći, pušio svoju lulu i pogledavao na sat, i poslužitelj, ukočen na vratima, ispršen, stomaka uvučena, prav kao vertikalni elektroakustički objekt neodređena trajanja, dok je mladi pijanist divljački otresao svoj kameni kurac o klavirske tipke (što je proizvodilo onaj besmisleni mnogostruki lavež koji je uznemiravao sjene u vrtu); pjevačicu nisam ni vidio ni čuo.
Ulazna vrata kuće bila su otključana; prošuljam se kroz predvorje i odšuljam se uz stepenice s namjerom da se domognem svoje sobe i da se dočepam svoje postelje, ali se ipak, naveden nekom nejasnom slutnjom, zaustavim načas pred srednjim portretom Korijena Eterovića ne bih li ga pažljivije promotrio: čelični Korijenov pogled s gornjega portreta (koji je, podsjetim se, prikazivao Korijena u zreloj muževnoj dobi, dok su srednji i donji portret prikazivali njegovo momaštvo, odnosno dječaštvo) ovdje je, začudo, bio ne samo umekšan, nego i sasvim rastopljen - dijelom možda i svjetlom Almine priče (iako ga pomalo proturječna gostioničarka nije propustila nazvati tiraninom), ali nadasve divljim plamom ideje koja je u njima izgarala i meni se pomisao da je Korijen još živ i da je blizu, iza nekih od vrata u kući, nametne sama od sebe i ja osjetim izvjesni nemir, osjećanje nalik onome kakvo bi me znalo obuzeti pri iščekivanju rezultata nekoga od brojnih glazbenih natječaja na koje sam se jedno vrijeme bez uspjeha bio pokušavao prijaviti (ne, ni na jedan se nikada nisam uistinu prijavio, što me međutim nije priječilo da sa zebnjom iščekujem njihove rezultate), ali osjetim istom i izvjesno olakšanje u svome srcu, pa namignem tome mladom uljanome gospodinu koji je zurio kroz mene, izgubljen u nepomičnoj daljini.
Glazba halapljivo proždire vrijeme, hrskaju kosti povijesti poput suhoga lišća, psalmi se rastapaju u hučnome slapu melodije, plave palme ritma raspršuju brončane oblake harmonije njišući se u trokutima, grčeći se poput jednjaka vječno gladnoga boga.

05.06.2013. u 13:22 • 1 KomentaraPrint#

38. ("Dell'azzurro silenzio, inquietum")*

Zamišljen sam pješačio po sitnoj kiši natrag prema okretištu, trzajima glave izbjegavajući žalce nakostriješenih kišobrana, otežao od pitanjâ koja su se gomilala u meni poput morskih pasa u toplim karipskim pličinama. Približivši se okretištu, ja se, kako bih se rasteretio, stanem veličati u sebi, uznositi se nad zgarište glazbe na letećem ćilimu posvećenosti utvarnoj tišini, ćilimu s nepostojanim uzorkom sujete i rugalačkim šarama nemoći.
Tromo bdijenje u mokromaglenoj noći nakon kratkonemirna sna; akuzmatini koraci asinhrono ehuju starim popločanim ulicama; sjene umornih kandelabara pločari su u penziji; pokret se prolijeva niz glatke ulice do čađave lučice koja ne sluti ni broda ni brodice; kuće rastu i smanjuju se sukladno uzduhu: zgrade od davnoga kamena čiji je kišni sjaj taman od nervozna prijezira prozorâ prema glomaznim koroznim kazaljkama zidne ure na neosjetljivome zvoniku čiju ponoćnu tvrdnju opovrgne flota grobova koji mu doplove u prosvjed praćeni snozvukom svojih epitafa: poražene providnošću izvjesnosti smrti, kazaljke zaniječu trajanje i stanu - i još samo tri glasnika dažda odlupetaju o najbliži oluk začudno značenje čežnje na tragu istine (u klobučastu kodu buduće šume): tišina vrišti u snu.
Pronašao sam se zaustavljenoga nasred mosta, pogleda uprtoga u crnu i gotovo besjajnu vodu koja je tekla naizgled mirno, ali odrazâ gradskih svjetala napola progutanih i prekomjerno izobličenih, upravo poput potopinâ mojih neposrednih sjećanja. Jedan je tramvaj na okretištu zaskvičao poput svinje koju kolju, zanjištao poput netom žigosana konja. Odlijepim pogled od vode, a pogled naglo uzleti prema isječku vedroga noćnog neba čije zvjezdane konstelacije umah stanem u mislima prenositi na papir koji je ondje lebdio, ali papir ih je propuštao kroz sebe ostajući prazan.
Svjetlo podliježe muškoj odluci zveckave agenture prirasta straha; istrošeni putnik ispružen na depresivnome brežuljku pod sivom sukljevinom pokvarenog snovnog stroja sanja glad debeloga duha dana. Iz oblina zemljane paljevine izviruje čađavi ložač, pa čelično prdne pravo u uho usnulome - putnik zazjapi i ugasi se u sebi, nalik mumiji.
Jedan je meteor izgorio u atmosferi, ostavivši za sobom svjetlosnu brazgotinu koja se ovije oko mojih trepavica; pokušam zamisliti zvuk koji se gore dogodio - zvuk mi se predstavi usporen, raskošno raslojen, preobražen u nakaznu glazbu imaginarnog orkestra.
Jedna po jedna, spirale sitna plavičasta plama utiskuju se u akuzmatske grudi: stihija obuzima sinkopirano srce glazbe koja bukti u enigmatskim kutcima vlastitoga nestalnog postojanja. Duhači su statorna snaga sonornoga ognja koji guta prostor posuđenim utvarnim raljama vremena ne bi li probio sebi put do tajne tišine; gudači su divlji vjetar ognjeva kretanja, udaraljke potresi svijeta koji se ruši pod plamenom. Praopasnost, nemoćno glazbeno božanstvo ugroženo Sonorom i Grozdanom slutnjom rasplamsana zvuka, i dok se orkestar propinje nad divlji oganj, u oku ognjene oluje - meditativni plamen voštanice.
Prolazio sam kroz rijetku borovu šumu punu paprati i mahovine, valovitim terenom iz čijega su mekanog humusa stršale stijene okupane mliječi mjesečine (mada mjeseca nigdje) i bremenite licima koja su izražavala emocije onkraj ljudskosti, emocije koje nisam uspijevao protumačiti, privesti ikojoj ideji, možda zbog odsustva tijela, puti, možda zbog gustoga pjeva noćnih ptica - izrazi nedohvatni mojim ponornim slutnjama i silnoj čežnji koja me je neprestano potresala, odvodeći me na rub vrtoglava ponora između ushita i očajanja.
Nešto od nasušne nježnosti prozirnih odsjeva usahlih snova iz sirove mladosti svijeta zavrtano unatrag oko dekretom tmine prošlosti obustavljena kreta stroga protuslovlja; prazni odzvonci kamena kresiva odcakljeni grušavim kapljama umomulja u burkavoj ljepljivosti bezprostornih mrmljanjâ naovamnih prafutura. Fantazmagorija osiljena nabusitom farsičnošću; pluskvamija jedva dvovremene veze između zvuka i zvuka.
Stabla sve rjeđa i sve brojnije stijene, zid od agava i iza zida golemo srebrno more, široki njegov šum u dubini, opojni šum koji pobuđuje Sehnsucht; saudade; "pontum adscepabant flentes". Koprcajući se, pronađem prolaz kroz agave izranjavane urezanim slovima i simbolima mlade, još neartikulirane želje i tek probuđene, bunovne samosvijesti, i nađem se na rubu visoke litice, ustreptao od prostora koji me je preplavljivao maznom strepnjom, poništavajući granice između čuvstava i misli.
Prdež kao govor tijela u samoispovijedi, nijema raspra o tamnoj tvari izvan rubova imaginacije; opadne posljednji list, golotinja grane razotkrije živac vjetra, repliku zvučnoga zrcala ("Zašto nas plašiš?"), didaskaliju u zraku.
Vjetar mi zapljusne lijevi obraz i okrene mi glavu udesno: zagrcnuto viđenje i bezdah: Tihana i konjušar na rubu litice, dvadeset ili manje povaljenih tijela udaljenosti između mene i njih, i iza njih crni konj privezan za smokvu koja je rasla iz kamena naginjući se nad ponor, kao da oklijeva...
Svo troje su gledali prema meni, no ne nužno mene: lica im neodgonetljiva poput licâ u stijenama maločas, osijana istim mliječnim svjetlom; prozračna bijela spavaćica uvijala se oko njezinoga tvrdog, ukočenog tijela na nervoznome vrtložnom vjetru; on je bio odjeven kao i uvijek, ali je sve na njemu - čizme, jahaće hlače, kožuh - bilo sjajnije no inače za nekoliko luxa; podulja mu je kosa lepršala poput morske vlasulje, kao da je namjesto vjetrom pokretana morskim strujama; svojom se desnom rukom oslanjao na krivudavi štap od tisovine koji je u mojoj glavi priječio razvoj pomisli o približavanju. Podignem obje otežale ruke u znak pozdrava, ali mi oni ne odzdrave, lepršavi i nepomični; spustim ruke ne usuđujući se skinuti pogleda s njih; moja gusta očuđenost posvemašnjim nepokretom konja čiji je rep mirovao kao da je od kamena prerastala je u sve oštriju jezu. Žalac agave iznenada lagano dodirne moj potiljak i ja sav protrnem pomaknuvši se korak naprijed, do samoga ruba litice, i pogledam silom prilika u dubinu i dograbe me pipci vrtoglavice i stanu me povlačiti dolje i ja im se jedva otrgnem povukavši se korak unatrag pri čemu mi žalac agave probije ušnu resicu i u tome mi se trenutku učini da je nešto dolje pljusnulo, da je nešto - ili netko - dolje palo ili pao ili pala i ja pogledam opet prema Tihani i konjušaru i konju i obamrem: Tihane među njima više nije bilo!
Rep konja sada se lagano njihao dok je konjušar stajao u sveudilj istoj štapom poduprtoj pozi i gledao me svojim praznim očima (učini mi se da s vrha njegovoga štapa strši par dugih bakrenih vlasi - istom gotovo panično odbacim taj opažaj kao svoju projekciju), kadli spavaćica zapleše na vjetru visoko u zraku, prazna, i olujna prepast me preplavi i ja pogledam preko ruba ponora, usprkos vrtoglavici, dolje, na blago pjenušavu površinu zavodljivo svjetlucavoga mora: Tihani nigdje ni traga. Odjednom lake i tuđe, ruke mi same od sebe stanu svlačiti odjeću s tijela koje je treperilo poput fibrilacije srčanih komora; načas oklijevam, sabirući snage koje sam imao na raspolaganju; blještava mi se linija horizonta stane približavati poput farova automobila; zatvorim oči i skočim:
Vjetar je pištao kao čajnik oko mojih lepršavih ušiju (pet sati popodne, kišna vriština u visokome prozoru, u daljini orlovske obrve neprijateljskoga mora); bolni udarac o nakostriješenu morsku površinu, gong-slika smrskanih kostiju i rasutih crijeva, zaglušujuće burkanje, sve hladnije što sam dublje tonuo i sve toplije dok sam izranjao otiskujući se rukama i nogama poput žabe, pa stanem zaranjati i izranjati uokolo očiju razrogačenih, ali ne ugledam ništa osim zlurado-tamne dubine (dna nisam mogao nazrijeti) i lažljivoga svjetlucanja površine, i nakon dvadesetak zaranjanjâ i izranjanjâ osjetim da malaksavam, pa presoljenim očima potražim mjesto na hridi gdje bih se mogao odmoriti, potom i putanju po litici kojom bih se mogao uzverati natrag, ali je litica - visoka barem šezdeset metara - bila strma i glatka i slijeva se i zdesna prostirala unedogled, a more bî toliko tamno i strašno da se ne usudim dalje plivati, nego se priljubim uz liticu, čekajući da mi se um razbistri kako bih mogao odlučiti što mi je činiti prije negoli me valovi skrše, tražeći svojim uskovitlanim mislima ikoji oslonac u sebi - i pronađem ga: sjetim se da mi je u džepu odijela - koje su moje sada gotovo nepostojeće ruke bile svukle s mojega tijela gore na rubu litice - ostao snimač i ta me i nijedna druga pomisao natjera da se otisnem od litice i otplivam dvadeset duljina unatrag i pogledam gore, prema konjušaru koji je, vjerovao sam, još uvijek ondje stajao i stanem ga dozivati i mahati mu, dozivati ga i mahati, mahati, grcati, koprcati se, dozivati, tonuti, koprcati se, grcati, mahati očajnički nepostojećim rukama i dozivati i tonuti, tonuti, odjednom prepušten, tonuti.
Odbačena, slomljena melodija vucara se po smetlištu glazbe, vukući za sobom svoju glissando-dušu ispalu iz nje poput crijeva kroz oslabljeni čmar, tapkajući u tami svojim pipkavim portamento-nožicama na tragu ranjenoga osamljenog zvuka kojeg će proždrijeti, kružeći kao zatvorenik oko spalionice ganute snizilicama gdje iznenada zablista od spontanoga samozapaljenja, izvolivši ne izjaloviti zadnji akuzmatin san.

05.06.2013. u 12:12 • 1 KomentaraPrint#

subota, 27.04.2013.

37. ("Ionisation")*

"Svirala je eterofon u salonu Slučajne kuće pred sablasnom starčadi... Jednima je Ester pridavala značaj zbog krvnoga srodstva u sprezi s imovinskim statusom, druge je Korijen držao važnima poradi njihovih društvenih položaja... Tihanini mokri hladni prsti proklizavali su po nevidljivim plohama zvuka umnoženima vrtoglavicom koja ju je bila zahvaćala - znala sam to po kruženju njezinih očiju koje sam bila uočila; netko se bio usiljeno i glasno nakašljao; u periferiji njezinoga oka možda i pokoji podrugljivi osmijeh i ona osjeti, pričala mi je, kako se toplina razlijeva njezinim međunožjem: bila se upiškila, ali to joj je, rekla je, začudo pomoglo da dovrši izvedbu, sve pouzdajući se u gustu slojevitu crnu haljinu koju je bila obukla usprkos majčinim željama: natopljeno međunožje ioniziralo je, rekla mi je, njezino tijelo i njezine su se ruke prisjetile svih konstelacija organiziranoga zvuka s kojim se hrvala... Pri vrhuncu krešenda kojime je skladba završavala - skladba kojoj se, nažalost, ne mogu sjetiti ni naziva ni autora - zamahnula je glavom i njezina se duga, tada plava kosa otrgnula svim kopčama i ukosnicama i prosula se po zvučnome polju eterofona što je proizvelo nečuven, strahotan grozd zvuka koji je začudo prouzrokovao gromoglasno oduševljenje isprva skeptičnih uzvanika u salonu i Tihanu je načas obuzela sreća, ali samo načas: njezina majka nije bila pljeskala - namjesto toga je brisala sline s rastvorene gubice njezinoga oduzetog oca, brinući o tome da mu je krilo dobro pokriveno crnom dekicom dok je prazan i okamenjen nepomično sjedio u svojim sjajnim kolicima... Poslije sam se popela u Tihaninu sobu pod čestitarskim izgovorom, a zapravo kako bih provjerila je li dobro: bila je uklanjala srebrni lak sa svojih noktiju nalik polovicama prstacâ, noktiju na kojima sam joj zavidjela. Jecala je i šmrcala, lica sakrivenoga iza svoje guste kose... Bila je bosa, stopala su joj vonjala po užeglome maslacu; zastori su se nadimali, soba je uznemireno disala... Kada je odstranila sav lak sa svojih noktiju, stala ih je iznova lakirati, sada žarko crvenim lakom; ponudila sam joj pomoć; šutjela je. Uzela sam crnu lepezu s psihe i rastvorila je - bila je istočkana sitnim bijelim cvijećem... Ne znam zašto to spominjem... Mahala sam tom lepezom pred njezinim prstima da joj se lak na noktima što brže osuši... Nasmijala mi se: sjena sjete nadvita nad osmijeh... Zamolila me da joj obojim kosu; usprotivila sam se, ali Tihana je već, gola do pasa i zaogrnuta ručnikom, sjedila na stolici uz prozor stišćući bočicu boje za kosu u ruci..." (Stisnuo sam snimač u svome džepu).
"Kada sam se opet usprotivila, Tihana je iznova briznula u plač i otrčala u kupatilo. Virila sam kroz ključanicu u strahu da se ne ozlijedi - bila je sklona tome, imala je nekoliko sumnjivih ožiljaka na tijelu... Zurila je neko vrijeme kroz suze u svoj odraz u ogledalu, pa je mjesečarskim kretnjama začepila kadu crnim gumenim čepom i napunila je hladnom vodom u koju je zaronila i stala je gutati golemim gutljajima, izranjajući po zrak i opet uranjajući i pijući - eto što je katkada činila; zalupala sam joj na vrata u strahu da se ne uguši - otvorila mi je nasmiješena, upristojena, suha, kao da se ništa nije dogodilo, kao da sam ja sve to umislila - otprilike kao onomad kada je dobila mladoga vranca na dar i silno se rasplakala jer je htjela bijeloga konja, a kada je dobila bijeloga, bilo joj je žao crnoga, pa su joj i njega vratili... To naizgled nema veze s ovime, ali ona se i tada ponašala kao da se ništa nije dogodilo - uvijek kao da se ništa nije dogodilo - a poslije je jahala samo crnoga konja, dok se prema bijelome odnosila s nesmiljenom okrutnošću... Stajala je tako osmijana na vratima kupaonice i užasnula me: njezina kosa više nije bila plava, nego crna: pobojala sam se da ludim kad mi je poslije, jednom prilikom, u prolazu, s konja, zahvalila na tome, grčevito nastojeći obuzdati nemirnu životinju među svojim nogama - eto kakve su se stvari ondje događale - da bi potom žurno nekamo odjahala - s topotom kopita pred mojim očima iznenadan flash: crna boja za kosu koja otječe niz slivnik, Tihanino obojeno uho! Sjedila je na stolici za ljuljanje uz otvoren prozor i pušila cigaretu; upozorila sam je da to ne čini, jer će joj majka poludjeti; upitala me zašto mi se ne sviđa njezina nova kosa - tako je rekla, nova kosa umjesto nova boja kose; točno se sjećam: zavjese su se poigravale narančastim svjetlom predvečerja... Pogledala sam kroz prozor: gospodin i gospođa vraćali su se iz šetnje u pratnji liječnika - koji zapravo i nije pravi liječnik, što sam ja kao već iskusna medicinska sestra odmah bila naslutila: više je figurirao kao svojevrsni obiteljski savjetnik, ili još prije strateg - no ne želim vam sada o njemu govoriti... Okrenula sam se prema Tihani da je upozorim, ali stolica u kojoj je sjedila bila je prazna i u sobi nije bilo nikoga - kadli me Tihana nasmrt prestraši iskočivši iz ormara s vatrom oprljenom nô-maskom na licu, maskom prema kojoj sam oduvijek osjećala iracionalan strah, što je ona dobro znala. Kada sam je podsjetila na moj strah od te maske, otpovrnula mi je da je strah svakako bolji od ravnodušnosti. Ali ima i drukčijih načina, rekla sam, za izbjeći ravnodušnost; nema, rekla je: to su sve strasi, tako je rekla i stala se bezumno cerekati... Uzrujana, požurila sam dočekati gospodina i gospođu; Korijen se doimao kao da se smije, slina je curila preko njegove blijede, otromboljene i ispucane donje usne, njegova žuta sasušena glava naslonjena na njegovo mršavo iskrivljeno rame čije su oštre kosti napinjale tkaninu njegove zaslinavljene svijetloplave košulje; kao i uvijek, bio je brižno pokriven crnom dekicom ispod čijega je ruba virila prozirna cjevčica katetera; oštri i tanani mirisi urina i sapuna, cvilež kolica dok su prelazila prag... Uzvrtjela sam se oko njih skakućući predvorjem ne bih li kako pomogla; Ester me prezrivo gledala, svojih dugih tankih čvornatih prstiju čvrsto ovijenih oko ručki kolica, ukrućenih žilavih ruku - katkada sam je zvala Žilana govoreći ili razmišljajući o njoj - oko kojih su prozračni rukavi crne bluze lepršali na propuhu, pa napući svoje mazne grimizne usne kao da će nešto reći, ali ne izusti ni slova, konsternirana pomicanjem dekice na krilu njezinoga muža. Tada u predvorje stupi liječnik, primi zgrčeno Korijenovo tijelo u svoje naručje pazeći da mu dekica ne spadne, te ga, pušući i dahćući, odnese uz stepenice... No, to su sve manje važni detalji: ispričat ću vam što se dogodilo poslije, nakon što je Ester odlučila da ćemo joj Tihana i ja pomoći oko supruga - što Tihani nikada prije nije bila dozvoljavala, dok je meni, koja sam bila primljena kao medicinska sestra - iako sam većim dijelom obavljala poslove sobarice i kućne pomoćnice - to dozvoljavala samo u iznimnim prilikama, što znači da je i to bila iznimna prilika - gospođa je gotovo uvijek sve obavljala sama, rijetko uz pomoć liječnika - odnosno savjetnika, odnosno stratega, no o njemu ćemo neki drugi put... Dakle, ušla sam u sobu prije Tihane i zaprepastila se - ne toliko stoga što je Ester već bila svukla svu odjeću osim pelene s iskrivljenog tijela svojega supruga, već zbog... Jesam li vam već govorila o njegovoj tajanstvenoj bolesti, o silnoj seksualnoj snazi koju mu je ista podarila i od koje mu je kurac," (Štrecnem se) "gotovo neprekidno uzdignut, zadobio zastrašujuće dimenzije, sve čudovišnije što mu je tijelo, nekoć krupno i moćno, naočigled kopnilo, da bi se s vremenom sav njegov značaj smjestio u taj monstruozni falus..." (Gostioničarki na ovome mjestu u usta navru sline koje joj otežaju govor.) "...koji se trzao u vijugavim kontrakcijama preosjetljivosti, pretvarajući se - bilo je očito, ne mogu objasniti tu očitost, ali bilo je - u svojevrsnu antenu za hvatanje izmicljivih frekvencija života na rubu tišine za kojom je tragao, života kojeg je primao isključivo u njegovim udaljenim registrima dostupnima jedino toj veličanstvenoj spravi koja mu je postepeno oduzimala, naposljetku i preuzela na sebe sav osjet iz ostatka njegova tijela... Spravi koja je, zamislite samo, naličila kakvome organskom magijskom fetišu iz lovačko-sakupljačkoga prostorvremena..." (Gostioničarka načas utihne, proguta slinu, sjaj u njezinim očima polako oslabi i ona nastavi pomalo pretjerano sabranim, opreznim, zacijelo pomalo postiđenim tonom:) "Ester je gubila strpljenje: čekala je Tihanu - meni je u toj predstavi bila namijenila dvije uloge, od kojih je prva bila uloga amortizera - kako bi je kaznila time što će je prisiliti da prisustvuje, da vidi i osjeti ono što je Tihana svim svojim mladim bićem nastojala poreći; kažnjavala ju je iz nemoći, srca obuzetog tamom. Naumila joj je - drhtavim mi je glasom najavila - naložiti da joj pomogne premjestiti svojega golog oca na krevet, da mu skine pelenu, da ga opere vlažnim krpama i da obavi kateterizaciju; trebala je svjedoka - to je druga uloga koju mi je bila namijenila - jer se silno bojala svoje kćeri, i već je bila gubila strpljenje čekajući je, kadli se odškrinuta vrata sobe polako rastvore, a iz tame hodnika umjesto Tihane izroni zastrašujuća crnokosa avet sva u bijelom i s oprljenom nô-maskom na licu, a Ester vrisne i uzmakne i spotakne se i padne na pod sveudilj vrišteći. 'To sam ja, majko', rekla je Tihana, uspostavivši se nasred sobe i ne skidajući masku; Ester stane još glasnije vrištati, psujući i proklinjući, tresući nogama i stežući pesti. Korijen je zurio kroz prostor, suočen s prazninom, obrnuto osmijan, sasušen, sitan; njegova golema pelena odjednom se pomakne i rastvori i iz nje izroni njegov stravični modri ud velik čitavu litru i sve veći: litra i pol, dvije litre... Stajala sam prestravljena, odrvenjela; Ester je sve glasnije vrištala bezuspješno se pokušavajući podignuti s poda koji kao da je pod njom bio nauljen; Tihana je i sama počela vrištati, buka je bila nepodnošljiva, mislila sam da ću se onesvijestiti - kadli nagli rez: tišina - zapravo tihost sasvim nalik tišini; groza nepomične minute... Gospodin je te noći preminuo, a ja napustila službu", rekla je gostioničarka ispod glasa i prestala pričati, oborenih očiju.
Uho čovjeka s novinama, nalik presjeku grubo raspolovljena bubrega, i dalje je virilo iza ruba novina.
Pažljivo sam zaustavio snimač u svome džepu; nisam znao što bih rekao, grozničavo sam tražio riječi; rubom sam zavjese obrisao znoj sa svojega čela i odjednom mi sine i ja, nakon preuzetne isprike zbog indiskrecije koju sam brže-bolje predmetnuo upitu od čijega su me značaja prožimale struje tamnoga ushita, skrušeno upitam gostioničarku zna li što o Tihaninom suprugu kojega mi je Tihana nedavno bila spomenula u, plašljivo sam dometnuo, nadasve neobičnome kontekstu. Gostioničarka podigne svoj zabrinuti pogled prema meni i ozbiljno me zamoli da nikome ne spominjem njihov razgovor, što ja (zacijelo pogrešno) protumačim kao kurtoazni oprez istovjetan mojemu maloprijašnjem predmetanju - kadli iz ruba šanka izviri i zasvjetluca polovica kotača invalidskih kolica: gostioničarka brzo ustane i kotač se povuče i ona se načas ukoči poput ptičara, pa se trgne i skokne do stola za kojim je sjedio čovjek prekriven novinama i promijeni mu pepeljaru i stane besciljno lutati među stolovima, ovlaš prelazeći po njima svojom zgužvanom krpom... Valovitim sam pogledom stao prelaziti po slikama konjâ na zidu i pogled mi se iznenada zgrči: na jednoj nevelikoj crno-bijeloj fotografiji stiješnjenoj između dvaju bitno većih ulja na platnu plavokosa je djevojčica namrštena lica stajala između crnog i bijelog konja.

27.04.2013. u 01:27 • 1 KomentaraPrint#

36. ("Noomena")*

Osam crnih stolova bez stolnjakâ (sjećanje mi navre poput hladnoga vjetra: pri mojemu prvome posjetu gostioničarka je bila postavljala stolnjak na jedan od stolova i nenazivljiva me groza zahvati od toga sjećanja, usporenoga poput vremena u samici; od nijemoga prostiranja toga samotnog stolnjaka, bezbojnoga u sjećanju; od tužnoga imena koje je gostioničarka nosila) s prozirnim staklenim pepeljarama, otužne požutjele draperije na prljavim prozorima, pod od namreškanih crno-bijelih pločica veličine mačjih licâ i jedna mukla tamna peć besjajne cijevi koja je urastala u strop i uz nju čovjek s prostranim novinama iza kojih se uzvijao plavičasti dim; na zidovima slikarije, gobleni i fotografije s različitim prikazima redom crnih konjâ - ili možda jednoga te istog crnog konja, pomislio sam smještajući se uz prozor, podalje od čovjeka s novinama.
Pogledao sam kroz prozor: ulica je bila sasvim prazna; uslijedilo je nekoliko trenutaka duboke tihosti; čovjek je bio nepomičan iza novina (čak se i dim njegove cigarete (ili cigare (ili lule)) jedva uvijao) pa sam se i ja načas ukipio, grozničavo se upinjući fiksirati sluhom tu rijetku i dragocjenu tihost i iznenada mi se učini da mi se ta tihost nečime obraća, da me nečem upućuje, da kroz nju počinjem nazirati strukturu noomene tišine - kadli čovjek okrene veliki novinski list i sve mi upropasti. Sa šuštanjem lista iz tame ispadne sitna gostioničarka ("sva gumenasta i loptičasta i treperava u zvonolikoj ljubičastoj haljini s bijelom pregačom, sitnoga koraka uvezenoga u elastične kožne cipelice s ravnim potplatima, crne cipele rub čijeg je kratkoga kljuna otkrivao tamno korijenje prorezâ među prstima"), priđe mi i oči joj kao i onomad zasvjetlucaju i osmijeh se prepoznavanja razlije po pjegavome joj licu i ona mi munjevito pruži svoju sitnu ruku mlakoga stiska i cvrkutavo me upita kako sam se onomad bio snašao, a ja se isti čas i bez imalo oklijevanja raspričam o događajima u vili.
Kristalna muklost napola sastrugana Ozlojeda koji vreba Događaj u bezdan-baru i čuje dijelom drugačije. Za govor mu treba žgaravica, sjaj sedefa i kavez s dvije zaraćene ptice; za pjesmu polunemogući travestidni spektakl - koji se dijelom i Dogodi: nježno samosilovanje zamršenim poluplesom s crnomagijskim polukretnjama na polupodiju napola prekrivenome ptičjim izmetom napola jastucima.
Alma me slušala s neskrivenim zanimanjem, stojeći preda mnom ruku nelogično skrušenih; gorko se smijala dok sam govorio o Esterinim ispadima; iskazala je ozbiljnu zabrinutost poslušavši moj zadihani izvještaj o Tihaninom ponašanju. Upitala me želim li što piti, pa se ispričala za trenutak ne sačekavši odgovor: otišla je promijeniti pepeljaru na stolu za kojim je sjedio čovjek čije je sivo trnovito uho virilo iza ruba novina; vratila se sa šalicom crne kave (koju kao da je, čudio sam se, uzela od čovjeka iza novina), stavila je na stol ispred mene i - na moje nemalo zadovoljstvo - sjela nasuprot meni. Imala je crnu, vrbinski ovješenu petit page frizuru koja je savršeno odgovarala njezinome jagodastom licu čije su rijetke i sitne, ali duboke bore odavale da je bitno starija negoli bi se na prvi pogled moglo pomisliti i u sumpornoj boji čijih sam se velikih, pomalo izbuljenih očiju načas bio (sasvim neprimjereno, pomislio sam) izgubio i ona mi objasni da joj je štitnjača pobunjena i ja se ispričam u nelagodi, na što ona samo odmahne rukom i zamoli me da nastavim pričati, a ja joj otpovrnem da sam se nadao da ću i ja od nje ponešto čuti, a ona me upita kako znam da ona nešto zna, a ja joj odgovorim da ne znam, nego se nadam i slutim i ona zapljeska ručicama i cikne i otpočne gotovo radosno - sadržajem međutim neveselu - priču o svojoj službi u Slučajnoj kući dok je još bila mlada medicinska sestra, Tihana još djevojčica, a muž gospođe Ester još živ - taj tiranin, rekla je odsutnih zacakljenih očiju, zapucketala noktima i nastavila pričati, jezivo uozbiljena.

27.04.2013. u 00:44 • 1 KomentaraPrint#

petak, 26.04.2013.

35. ("Automating")*

Osmica koju je tramvaj nosio na čelu poput značke na izviđačkoj kapi isplete u meni poriv - sasvim jasan i neophodan, osjećao sam - da opet posjetim gostionicu Vranac, odnosno gostioničarku Almu koja me po mome dolasku bila uputila prema Slučajnoj kući; uskočim u tramvaj koji je bio prazan sve do samoga zvižduka nevidljivoga skretničara pri kojem je još jedan čovjek uskočio u tramvaj i probudio u meni silnu znatiželju koja nije mogla biti jednostavno utažena s obzirom na to da se čovjek ukrcao u prva kola, a ja sam sjedio u drugima: naime, mogao bih gurnuti ruku u lavlja usta tvrdeći da poznajem toga čovjeka, da znam tko je on, iako se taj čas nisam bio uspijevao sjetiti - oduvijek mi je predstavljalo izrazitu poteškoću identificirati čovjeka izvan okruženja u kojemu ga obično viđam ili susrećem - i prožmu me srsi od pomisli da bi to mogao biti upravo onaj od kojeg sam bježao - konjušar ako je to bio konjušar - i ja se povučem na samo dno tramvaja (koji se kretao bučno i sporo), riješen iskočiti već na sljedećoj stanici, kadli opazim da se i moj progonitelj - ili samo potencijalni progonitelj, ili ipak nitko - sprema izići i ja se skutrim u tome truckavom cul-de-sac-u u kojemu sam se nalazio i prekrijem lice rukama vireći kroz prste: ne, to nije bio nitko koga mi se valjalo pribojavati, hrabrio sam se, ne, nitko, barem ako je suditi po njegovome nezainteresiranom kretanju koje ničime nije govorilo u prilog tome da nekoga traži ili slijedi ili progoni, ali i dalje je izgledao navlas isto kao netko koga poznajem - dao bih svoj snimač da je to... (prije negoli sam se uspio do kraja domisliti tko, tramvaj se zaustavio na stanici i brzinom se vode napunio bezbojnim putnicima i ja izgubim tajanstvenog čovjeka iz vida i zaboravim na njega, neosjetno, kao što opada kosa, i usmjerim svu svoju pažnju na ulicu kako bih ustanovio gdje moram sići, ali zgrade su mi bile sasvim nepoznate i ja naglo izgubim nadu da ću pronaći gostionicu koju sam tražio i obuzme me snažan osjećaj ne toliko izgubljenosti i besciljnosti (mada i to), koliko upravo nasušne potrebe za tim mjestom, kao da mi sam život - ili barem zdravlje - ovisi o novome susretu s Almom i načas se začudim svojoj reakciji, ali se istom i prisjetim svjetlucanja njezinih očiju i gotovo glazbenoga naboja njezina osmijeha nakon što sam je bio upitao za put do Slučajne kuće i u oštrome blijesku ne toliko slutnje koliko spoznaje o Almi kao automatu za odgovore na pitanja koja su se gomilala u meni, spoznaje slatke poput ribljega mozga usisanoga na samome rubu ponora u kojemu se glad, stropoštana, pretvara u krilatu neman destrukcije, ja kroz prljavi prozor tramvaja koji se upravo bio zaustavljao ugledam prizor koji sam tražio i iskočim na pločnik i pretrčim cestu ne pogledavši ni lijevo ni desno, očiju prikovanih za ploču s natpisom Vranac u Baskerville fontu iznad lakih ostakljenih vrata gostionice na trošnoj fasadi neugledne zgrade čije su raspale štukature nalikovale rasplinutoj slici sna netom rastjerana okrutnim jutarnjim svjetlom.
Zaustavim se pred svojim odrazom u staklu ulaznih vrata pa popravim svoje sada prilično prašnjavo - ali sveudilj svečano, pomislio sam gledajući se - odijelo koje sam bio dobio od poslužitelja i popravim svoje pognuto držanje i isprsim se dok su me pješaci zaobilazili kao što se zaobilazi mrtvac ili kakva bljuvotina, pa duboko udahnem i uđem: zvonce na vratima zazvoni nježno poput lepeta krilâ konjske smrti.
Prasak tišine rastače se u kiselini neposrednog sjećanja: sanjač sporno snatri i zdvojan se upinje znati, posred razapeta obezvremenjenog fona rastrgan upornom mišlju i ljepotnim strahovanjima. Žlijezde užgaju treperavu plazmu zvuka unatrag: tanki odbljesci sna promiču kroz tamu tajne uz ljeskav longitudinalni spazam perpetuummobilea, tragajući za traganjem. (Skladatelj se skriva u fraktalnome raslinju sonorne hridi oceana tišine: defragmentira ispucale uzorke lelujanja vlastitih slutnji u strujama (po)raznih rješenja (tragovi svjetlosti (sjenke))).

26.04.2013. u 11:08 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 24.04.2013.

34. ("Il canto sospeso")*

Zaobišao sam kuću; iza kuće, u sjeni prastaroga bora i napola zaklonjena njegovim širokim deblom, čamila su prazna invalidska kolica blatnjavih kotača: automatski poželim sjesti u ta kolica i odvesti se, za sada možda tek do nedaleke konjušnice: automatski poželim jahati (nikada nisam jahao); zamislim se na leđima konja - čas bijeloga, čas crnoga - čas u galopu, čas ukipljenoga - ja čas u punoj opremi, čas potpuno gol...
Približio sam se štali kroz visoko žuto klasje (ipak pješice, jer je pomisao o jahanju sasvim potisnula ideju o vožnji kolicima) obuzet upravo neshvatljivom željom za konjskim stegnima, dok su sitni skakavci u desecima - možda i stotinama - iskakali preda mnom u svim smjerovima... Došuljao sam se do ulaza u nisku i široku konjušnicu - velika vrata su bila odškrinuta - pošpitio sam u tamu mirisa sijena i oznojenih konja koji su zacijelo spavali, i načulio uši: učinilo mi se da čujem nečije uzdahe, nečije sladostrasno stenjanje, možda i jecanje, sve u šuštanju sijena u kojemu sam (mogao bih se zakleti) ugledao klupko sjena, ljubavni koštac, i sav sam se usplahirio od neartikuliranoga naviranja žudnje za ženom, pa kroz vrata u tamu ispružim drhtavu ruku u kojoj sam držao uključeni snimač, kadli mi grki - možda konjušarev - povik popraćen rzanjem konja ugrize mozak i raspara srce i ja se dadem u bijeg kroz klasje i u bijeg kroz kukuruz i u bijeg kroz šumu i u bijeg koliko su me napola obnovljene noge nosile i bježeći dospijem nadomak
grada, sve do polovice skliskoga kamenog mosta na njegovome rubu, i naslonim se na široki kameni zid da dođem do daha i zagledam se u široku sporu rijeku, narančastu u sumrak, i u njezine obale od velikih tamnih kamenih blokova i masivnih okruglih stupova s orlovim glavama i upale se kandelabri, kugle ružičaste, lude glave na utopljenički izduljenim vratovima ukočenima kao od kakve neispunjive želje i sa sporim protokom sve tamnije vode čežnja sasvim neodređena i nigdje ni traga čovjeku, štakoru, mački, i ja otkližem preko druge polovice mosta do pustoga šljunčanog okretišta od deset ara obrubljenog uskim starim naherenim zgradama u bojama raznih metalâ, do okretišta po kojemu su - nimalo euklidski - kružile i plele se tramvajske šine i ja stupim u mrežu od šina i izvadim snimač i ukipim se čekajući tramvaj dok je nebo tamnilo umrljano krastama oblaka.
Nakon izvjesnoga vremena - ispunjenog gotovo srećom svijesti o treperavome supostojanju temporalne neizvjesnosti i izvjesnosti događaja koji sam čekao - tramvaj se napokon pojavi, srebrn i crn: vrisnem od radosti i uključim snimač pritisnuv prekidač svom snagom srednjega prsta: zacvile šine i nebo zadrhti od bespoštednog tramvajskog akorda, veličanstvenoga poput leopardove gladi.
Glazbi je notno brašno zgusnulo svu krv. Nema više flore u fauni, niti je faune u flori. Akuzmatin je još samo nagon za rasprsnućem, misao o tišini koju mu je nemoguće ušutkati.

24.04.2013. u 11:07 • 1 KomentaraPrint#

33. ("Gesang der Jünglinge")*

U salonu sam stajao izvan grupe okupljene u konstelaciju iščekivanja u koju se nisam uspijevao uklopiti, odnosno kojoj se nisam uspijevao priključiti iako sam je pomno - mada oprezno - obilazio u potrazi za pristupnim mjestom. No, među okupljenima - ne toliko tijesno okupljenima kao što bi se moglo pretpostaviti s obzirom na aktualnu nepropusnost grupe - vladala je neugodna zatvorenost, nevoljkost da se komunicira, diskrepancija: poslužitelj je ukočeno stajao s pladnjem u ruci s kojega nitko ništa nije uzimao; Maglica je udivljeno promatrala par Paus, naročito nju, bojažljivo se osmjehujući kao da se ne usuđuje zapodjenuti razgovor; Lázár je nestrpljivo pogledavao sad na svoj sat, sad kroz prozor stakla osjenčenoga večernjom sukrvicom i mutnoga poput sperme; kuharica je bila nestala u kuhinji, ostavivši za sobom u uzduhu opori trag svoje muke; drsko poluzatvorena oka, mladi je pijanist kopao nos i liskao pronađene slince - gesta koju sam isprva protumačio kao nekovrsnu provokaciju, infantilni bunt koji mi se na trenutak čak učinio simpatičnim, ali samo na trenutak: sve mi je ostalo u držanju toga mladića bilo odbojno, ozračeno zadahom tupoga prezira i dosade - dok je pjevačica, ljudskija, svakako tjelesnija (njegovo je tijelo pretjeranim klesanjem paradoksalno bilo ispražnjeno od tjelesnosti), sva drhturila od neke neustanovljive želje, zacijelo neusmjerene, neoblikovane, rudimentarne želje za događajem, za pokretom, interakcijom, dodirom, tim slijedom i erotskim zanosom i vrhuncem - ili radije vrhuncima, razmišljao sam upijajući njezinu treperavost, njezinu zanjihanost u nastajanju - kao što koža upija kakav melem - i pritišćući svojom hladnom vlažnom rukom svoj snimač u ljepljivome džepu - kadli se Lázár trgne i napne se poput ptičara, pa ispusti kratak i sasvim autentičan ćurlik, sve gledajući kroz prozor kroz koji svi pogledaju: majka i kći su se vratile!
Konjušar im je pomogao da siđu s konjâ - Ester s crnog, Tihana s bijelog; krenule su prema kući - Ester žurno, Tihana kao da oklijeva, smrknuta pogleda uprtoga u vrhove svojih blatnjavih čizama; konjušar se udaljio odvodeći konje (za koje mlada pjevačica iznenada ustvrdi da su prekrasni i uzbuđenje uzrokovano škakljivo djetinjastim vibracijama njezinoga glasa prožme salon, ali uzbuđenje koje se učas prometne u iritaciju - čemu je uzrok zacijelo bila puka napetost iščekivanja i neizvjesnosti) i Ester se konačno pojavi na vratima salona i raširi ruke i radosno vrisne, sva rumena i sjajna i svježa i raščupana (začudi me što ne osjećam njezin miris za kojim sam žudio razjapljenih nozdrva) i razlijegne se spontan aplauz, rastresit poput punktualizma demagnetiziranih nota, nemušto pomislim, a Ester se baci u zagrljaj mladome pijanistu kojem je nadmoćan smiješak lebdio na usnama, pa se otrgne od njega dramatično kao da se brani od kakva silovatelja i zgrabi i izljubi pjevačicu koja je cičala pri svakom zvučnom poljupcu dok su joj se bradavice naočigled ukrućivale i ja svom snagom stisnem svoj snimač u vlažnome džepu i zamalo ga zdrobim - kadli opazim namrštenu jahačicu u predsoblju: tračak zalutale sunčevine u gnijezdu njezine kose i svo napeto tijelo u sjeni kojom je vladalo. Pijanist se uputi prema njoj, ugašena osmijeha i s crvenim sjajem u svojim suženim očima, korakom od čije se pretjerane odlučnosti svi instinktivno razmaknu da ga propuste i on joj priđe i ukipi se pred njom na trenutak - tek da je naglo stisne u snažan zagrljaj, ali mu ona ne uzvrati istom mjerom, nego se - bitno uvjerljivije negoli maločas njezina majka - otrgne i pohita uz stepenice (uzdrhtim od zlurađa), a Ester pohita prema Pausu i uzme ga za ruku i dovuče ga natrag u središte salona, uzvikujući "Glazba! Glazba!" i poslužitelj razmakne teške modre draperije i golemi klavir se ukaže obasjan svijećama i još jedan pljesak se prolomi dok je odnekud pripušten miris šumske magle zapahnjivao salon i svi stanu vikati "Glazba! Glazba!" i Apoksiomen odsječno sjedne za klavir, uozbiljen, i Suadela mu se pridruži ozarena i naelektrizirana i svi bešumno sjednu i utihnu i ja uključim snimač koji izdajnički škljocne i Maglica me prostrijeli svojim sumnjičavim okom, ali srećom samo ona; nastupi trenutak iščekivanja; otpočne glazba.
Drogirani harmonici pluže uz debele bijele koralje sisatih očiju obloženih gustom plazmom, zaljubljeno zaljuljani na sumpornoj struji zalutaloga pipka smegmljive atmosfere: to su začahurene frekvencije simbioze unezvjerenih slobodnih radikala kisika i umnožljiva aerosola u raspomamljenosti buđenja proto-glazbe: na dnu lavene lokve šuljaju se začepljeni mnogodasi, iz neodgonetljiva grkljana izgrčuju hladnu crnu pjenu, praprostor snozvukova, Svemirovo govno. Lavene lokve svjetlucaju sipkim pjeskovitim svjetlom, krajolik obezbojen, sitnosiv, kao svečanost umora u mrzloj mekoti samrti lignje, ili urlik spilja oskorupljenih planinskih utočišta. A surle se hipertrofiranih anaerobionata raskolutićaju: bit će jednom kada će zadnji put ispiti umnožene utanjirene vode - sada lapiju nad prazninama bezdanih zdenaca Nedraga, pa zatule zajedno iza glasa, pa se raspu niz planine, prime se prve mahovine i razrastu u zvučne neonske livade morske trave i zvuk časkom zasja na sumpornome nebu, ali ga more učas proguta - hermetičan 'blob!' iz dubine, načas své od silnoga svjetla.
Afektiranje dua pri izvedbi prostačke durske pjesme (nisam li se pobojao da sam je upravo ja napisao nakon što sam se djetinjasto ponadao da će svirati upravo moju glazbu?), plitkost besmislene pijanističke hipervirtuoznosti i nabusitost nacifranih rima koje su kuljale iz bezrazložno razgoropađena grla dok je neugodno lijepa pjevačica izmjenjivala dvije ili tri izvještačene scenske geste, nesrazmjerne poput zubobolje, s nesvjesnim pokretima popravljanja haljine i frizure i iznova prepast: opazim da ne pjeva ona, nego on, i to trbuhom, dok ona tek otvara usta! U nevjerici pogledam lica oko sebe i u meni proključa močvara jada: ozareni, zaneseni, oni se na to ni najmanje nisu obazirali, baš kao što se zanesena sljedba onoga koji materijalizira ne obaire na očitost vašarskoga trika: sve mi je to postalo nepodnošljivo i ja se - neprimjetno, vjerovao sam - povučem u sjenu i iskradem se iz kuće, ali ne prije negoli me je budno oko poslužitelja koji je stajao po strani, diskretno odvojen od malobrojne publike (tri ukočene figure za istim stolom) oplahnulo svojom ravnodušnom hladetinastom pažnjom. U nelagodi naslonim ispruženi kažiprst na svoje usne i neuvjerljivo namignem i usiljeno se nasmiješim i nestanem, ispraćen glazbenim prdcem.

24.04.2013. u 00:23 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.04.2013.

32. ("Prikazanje prvo")*

Poslužitelj je postavljao i palio baklje duž vrtne staze dok se Ester ljuljala u ljuljačci u vrtu, odjevena u raskošnu ljubičastu haljinu, bosih nogu koje su se razotkrivale u svoj svojoj mramornoj uglačanosti pri svakom njihanju prema naprijed, raspuštene visokonaponske kose čiji su pramenovi plamtjeli odsijavajući raskrvareno nebo. Konjušar je doveo oba konja pred kuću: grive im spletene u pletenice, repovi posuti zvjezdanim sjajem; on postavi bijeloga konja lijevo, a crnoga desno od ulaznih vrata. Gospođica Maglica je iznijela svoj glomazni fotoaparat iz kuće, pa rastvorila tronogi stativ na travi; Lázár Mészáros je hodao tamo-amo pred kućom, gospodski ukočena držanja, pogledavajući na svoj džepni sat svakih dvadesetak sekundi. Trudna je kuharica bez ičije pomoći iznijela oveći stol na travnjak dok su se koluti znoja širili iz pazuha po tkanini njezine brašnjave košulje; poslužitelj je stao iznositi srebrne pladnjeve sa šarenim jestvinama i slagati ih na stol nakon što je pokupio rublje sa sušila i unio ga u kuću praćen Esterinim nesuvislim prijetnjama i pogrdama (iznenada me osupne svijest o bezimenosti posluge).
Ester je sada plesala na travi, vrtila se i padala i ustajala i vrtila se i padala dok je konjušar (koji je zacijelo, mislio sam, skrivao svoje dugačko i nezahvalno ime i predstavljao se nekim zvučnim jednosložnim nadimkom) smirivao konje uznemirene svim tim zbivanjima; novinarka je snimala na sve strane; Lázár je dokaskao do Ester i pomogao joj da se pridigne i nastavio joj pomagati čim bi, sva zapetljana u svoje haljine, iznova pala, savjetujući joj nešto dok se ona razuzdano smijala; kuharica (čije je ime, bio sam dojma, u sebi moralo nositi izvjesnu sramotu) je iznosila boce s pićem dok je poslužitelj (ostarjeli i degradirani, ali još gordi Secretariat) slagao kristalne čaše u piramidu.
Jedan od konja, onaj crni, iznenada zanjišti: Tihana je bila iskočila kroz prozor pravo na njegova leđa i konj se propne i pojuri i sruši stol i raspu se čaše i jestvine i sve i Ester vrisne i pohita na bijeloga konja i pojuri za Tihanom i obori usput stativ s fotoaparatom - sve sam to vidio kroz staklo, no ne i čuo - kao da gledam nijemi film - i to me je grozilo i ja pokušam otvoriti prozor da pripustim zvuk u svoju sobu, ali mi ne pođe za rukom pronaći rezu pa dograbim stolicu i razbijem njome staklo, a zvuk - sav zvuk - navali odjednom, nahrupi u sobu poput bujice kroz razvaljenu branu, zaglušujući.
Moteli prezrene tjelesnosti jesu meteori otpalih božjih krasti: zalutao liježeš u krater-krevet njegova lica udišući zadah malodušnosti iz njegovih praznih prostitucijskih usta. Jeka razbijene molitve u tvojoj mrtvoj putnoj torbi, spavaćica tvoja od blata, mirisi sekreta nesani u prozirnim nosnicama, mlincem naricanja iza glasa razmrvljen prah tvoje krvi; usisan spiralnim ponorom žala za izgubljenim tijelom, uzalud razlučuješ što je na njemu gore, a što dolje.
Poput glazbenoga efekta repatice, nakon kratkoga praska zaglušujuće buke uslijedilo je tek nježno hujanje vjetra i svi su nepomično stajali u grimizu ruba rűmeni bakljî pred kućom i gledali prema šumi u kojoj je krupnjala tama dok im je vjetar hujao kroz kose dok im je ulijevao šapat krošnji u uši, šapat krošnji i kliktanje dalekih kormorana, i doimali su se poput nijemih glumaca šokiranih iznenadnom pojavom zvuka u filmu, mučaljivi i nemoćni, iščekujući povratak plamenja na podivljalim konjima i silazak slavnih gostiju Paus na kopno s jedrenjaka čiji su jarboli probijali oblake premrežene popucanim kapilarama i pune tamnih rana iz kojih je polako curila gusta masa noći.
Tko li će prije? Neće li zvjezdani par Paus zamjeriti, uzeti domaćicama za zlo njihovu odsutnost pri dočeku? Što su oni - mladić crno-bijelih prstiju i djevojka vjetrenoga glasa - njoj, mladoj jahačici koja je spremila tajnu zvuka u hermetički zatvorenu kutiju dimenzija rake za mrtvu pticu, što su joj oni da poludi tako i pobjegne, pitao sam se naginjući se kroz prozor, kadli mi nečiji glas dotakne zatiljak i ja zamalo ispadnem kroz prozor, ali ruka me uhvati za ovratnik i povuče me natrag i ja se okrenem i nađem se licem u lice s poslužiteljem koji me rzavo zamoli da se žurno dotjeram i spustim pred kuću jer me trebaju i ja ga, polaskan i ustreptao, poslušam bez pitanja i bez riječi i uzmem novi katrancrni smoking i novi par sjajnih cipela koje mi je poslužitelj bio donio i odjenem se i počešljam uz njegovu pomoć i obojica se bez riječi svečano spustimo s prvoga kata i izađemo pred kuću gdje se plamenje baklji pokušavalo oteti od svojega korijenja, uznemirujući neurastenične sjene.
Maglica je okrenula svoj objektiv prema meni, blijesak bljeskalice me je zaslijepio; naslijepo sam joj se osmjehnuo, no ona je već gledala drugamo. Prišla mi je kuharica čiji me je opori tjelesni vonj prilično razdraživao: ponudila me je čašicom ružine rakije boje ametista i ja joj istrgnem čašicu iz ruke i ispijem naiskap dok je poslužitelj iznova slagao čaše u piramidu na stolu; kuharica je nastavila raspoređivati spa(ru)šene zalogaje po srebrnim pladnjevima na crnome stolnjaku; konjušar je hodao duž ruba šume i prodorno zviždao ne bi li dozvao konje (neka ptica odgovarala mu je iz šume svojim rugalačkim zviždukom); Lázár Mészáros je stajao blago razmaknutih nogu na svjetlucavom tamnome travnjaku, visok i prav kao zvonik, pogledavajući na svoj džepni sat i zureći u daljinu kao general uoči bitke - i tada, tada se u dnu vrtne staze, iza linije praznoga sušila, iza prazne nemirne ljuljačke i iza nizova baklji, ukazao prvi obris nadolazeće svite i sva tijela pred kućom se napnu i utihnu i zvuci se šume i mora što ih je vjetar razbacivao uokolo izoštre i ja pogledam prisutne u nadi da ću s nekime od njih razmijeniti pogled, blistav značajan pogled pun naboja toga svježeg električnog predvečerja, ali svi su samo nepomično zurili prema sviti koja se polako približavala - ili tek bubrila, rasla - i samo je konjušar još bio upušten u pokret, sve slabije zviždeći dok mu je ptica sve glasnije odgovarala.
Utjeran u nepovrat traganja za tišinom, akuzmata luta hudim hodnicima nehotičnosti, hotimično uvećavajući sve nepristojniju sumu straha u sebi ne bi li konačno prestao postojati, ne bi li prestao biti svjedokom virozne vižljavosti krivotvorene hipervizualnosti, poraznoga povlačenja uzurpirane tišine u ledeni nedohvat, zločinačkih zvučnih zavjera skovanih u vukodlačkim jazbinama bijesne, sablažnjivo iskežene Glazbe.
Evo ih, konačno, evo ih: on, mladi Apoksiomen, nestvaran u svojoj mladosnoj smirenosti, očiju ogrezlih u sivim prazninama apstrakcije, očiju koštica masline, u sasvim modernoj svakodnevnoj odjeći lišenoj ikakvoga značaja, i ona, Suadela u ruhu koje je na njoj iščezavalo sa svakim pogledom poput valova na situ plaže, proždirano razbludinama njezinoga tijela koje je uprisutnjavalo prirodu i rastvaralo misao i svodilo sve na tijelo; oboje osmijani: njezin postojani osmijeh kao iskupljenje nepostojanosti i udaljenosti njegovog osmijeha; odjednom tu, pred nama, među nama, u pratnji svojih umnoženih sjena koje nasrnu na kameru dočim je ova bljesnula i Maglica uzmakne, ali radosno, kao da uživa u priželjkivanom ostvaraju potencijalne opasnosti svoje profesije, i poslužitelj im priđe i nakloni se i nešto im stane govoriti, zacijelo im se ispričavati zbog privremenog odsustva domaćice i ponudi im da se okrijepe i oni se posluže hranom i pićem i uđu u kuću pošto im je poslužitelj otvorio vrata i svi uđemo za njima, svečano, polako, u tišini - svi osim konjušara koji je stajao uz rub sve tamnije šume i promatrao nas iz daljine: nalazeći se na začelju grupe, osjećao sam njegov oštri hladni pogled u svojoj potiljačnoj kosti.
Jastuci svijeta tvrdnu i pretvaraju se u bezbojne monolite tišine koji se sljubljuju jedni s drugima tvoreći nevidljivi zid, hladan i drhtav u svojem nezadrživom jedinstvu, mrzal poput tamne mase Kozmosa i podjednako nedokučiv, zid o koji jutarnja Glazba smrska svoju glavu i duž kojega odere svoju kožu proizvevši zvuke koje probuđeni skladatelj do unedogled, cikličkim filigrijama, brusi, polira, mjeri u potrazi za odjecima zida o koji se Glazba razbila, uzdižući svoje predano tijelo do stamene sante uznositosti pred tišinom u gordoj postojanosti trajanja oči u oči s razjapljenom raskolinom ništavila.

21.04.2013. u 12:04 • 1 KomentaraPrint#

subota, 20.04.2013.

31. ("Olifant")*

Odsidren (oluja je i dalje bjesnila, ali sada predvidivo, kontrolirano), jedrenjak se polako i ravnomjerno približavao Slučajnoj kući: izgledalo je kao da ne prilazi pravocrtnim kretanjem, nego kao da raste, bubri. Njegovo sve snažnije prisustvo činilo je kuću, paradoksalno, sve tišom: očekivao sam da će uzbuđenje rasti, da će se gospođa Ester razletjeti kućom, da će se kuharica i poslužitelj rastrčati, da će novinarka... Tihana, naposljetku. Što joj je? Teško sam prihvaćao gumenost njezine noge, teško zvučničke joj oči: bili su to zabrinjavajući znaci uobrazilje, i to ponajprije njene, povjerovao sam opasnim sofističkim obratom kojemu sam pribjegao suočen s ponorom nevjerice, pa se odmaknem od prozora, iako nevoljko, jer je zbivanje koje sam promatrao - bubrenje jedrenjaka, pseće ponašanje oluje koja je čas skakala kao od radosti, čas napeto mirovala čekajući da njezin gospodar baci štap za kojim će potrčati, i to prebijeno nebo nalik rascvjetanoj ruži i to modričasto more poput raskuhane cikle i poneka blijeda munja, nijema i tanka poput kapilara - premrežavalo moju pažnju slasnim očuđenjem i ushitom koji su me obezdahnjivali pomiješani s rastućom tjeskobom koju sam potiskivao, a koja kao da je izvirala iz spavaćica koje su se sveudilj njihale na sušilu u vrtu pred kućom, ili iz gotovo pretjerane ispražnjenosti ljuljačke koja se i sama pomalo njihala - dakle, odmaknem se ipak od prozora i približim se zidu koji me je dijelio od Tihane; približim mu se kako bih osluhnuo: prislonim na nj svoje vrelo, oteklo uho.
Šapat snatre u toploj tami: parom slučajnoga daha, akuzmata isplovljava na prljavo more potištenosti; boreći se vratiti se natrag, trlja se očajnički o noć koja ravnodušno iskri. Po kratkoj neravnopravnoj borbi, pomiren s porazom, prepušten strujama na plovcima gole radoznalosti, akuzmata dotiče ledove željene bijele smrti: (u praskozorje sniježno se selo razblista (snovi utrnjuju od zraka (u zraku zloslutni znaci uobrazilje i zaborava (oblivije zrcalnoga preobilja oblivije (bezobrazluk ozbiljnosti (obline zapremina opreza i groze))))))
Ne bih mogao reći, nipošto ne bih mogao ustrvrditi da nisam bio povrijeđen Tihaninim nasiljem (svjestan sveobuhvata sujete koja jest prauzrok postojanja), ali bitno manje moj goli ego od prostoga stresa sasvim uopćene užasnutosti pred njezinim apsurdističkim paroksizmima koji su mi mirisali na veliku vjerojatnost izrazito nasilnoga samoubojstva; njezino je ponašanje, međutim, raspirivalo u meni crnu vatru misterije, rastvaralo ponor vrtoglavice jače od najcrnjega hašiša, pretvaralo moje tijelo u rahli humus poezije i ljubavi. Ništa nisam čuo; pokucao sam, zid je muklo upio vale mojega kucanja i bî kao da nisam ni kucao i to me ispuni bolnom nevjericom i ja se odmaknem od zida kao jednom prilikom od vlastitoga preobraženog odraza u neočekivanom zrcalu i vratim se prozoru, ali ondje se moja nevjerica umnogostruči: jedrenjak je bio sasvim blizu, njegova golema bijela jedra nalik mokrim spavaćicama slijepljenima s razbludnim ženskim tijelima umnoženima u zrcalima orgazma zastirala su svo nebo; trup jedrenjaka, nalik čas avetnoj ulješuri drvenome Dicku čas slonu s Celebesa, zaklonjen isprevrtanim drvećem kao svježe rasutim štapićima mikada: jarboli su se pompozno i slavodobitno ljuljali vitlajući probodenim oblacima; nebo je grcalo u tim napetim jedrima, dronjava ružičasta zastava divlje je lepršala u svim smjerovima.
Akuzmata je umorni ljubavnik koji svoje izlanđale poljupce usmjerava još samo prema izglobljenim, razlokanim zvučnicama svoje izmještene, okorjele sobe. Pribjegava plaveti nasilja: prozorski proplamsaji mliječnobijele buke, u zrcalu takmac plamene nagosti.

20.04.2013. u 14:27 • 1 KomentaraPrint#

30. ("Solitude of Sounds")*

Blijesak samosažalijevajuće pomisli o beznadnoj usamljenosti bremenit muklom slutnjom o samoubojstvenome nepovratu odjednom prsne iz korijena mojega nosa i presječe mi čelo napola i moj se karamelizirani razum raspoluti u dva klupka šećerne vune i blijesak se raspline poput magle rastvorene suncem: čelično Korijenovo lice uokvireno pompoznim pozlaćenim okvirom mjerkalo me svojim radioaktivnim okom s ruba zida na vrhu stubišta i ja se uskoprcam u grozničavome pokušaju da se osovim na noge, prkoseći unutarnjem urušavanju ili svojevrsnoj kavitaciji kojom sam bio zahvaćen i koja je proizvodila zvukove nalik zvukovima koji se mogu čuti pri pregledu vena Doppler-sonografijom i ja posegnem za svojim snimačem u svoj sve dublji i hladniji džep.
Zrak je tvoj, ozbiljni ponore, tresetan, odronljiv. Meni grudi dršću niotčega; pod rastopljenim tipkama zlostavljana tijela niču konkavni širevi tame, pune se vodozemstvom koje se prelijeva preko rubova tih zlotvornih zdjelica, sutravodljivo - a sjednem li, leći ću, i bit će nam nemoguće ustati.
Premotam traku unatrag, zaustavim je, pa je pustim: tišina, ponadam se, ali ipak neki šum, ali šum koji je - mada jedva primjetno - mijenjao boju: što sam dulje slušao, to sam se više divio, i kaktusi su se divili, i oko je Korijenovo odobravalo: taj zvuk, pomislio sam, nimalo ne mari o tome pripada li Glazbi. Snimka se, međutim, lakoćom otimala čak i takvim mojim otvorenim, svakako neizbježnim pokušajima da je protumačim, pokušajima nalik apsurdnome mudroslovlju upućenome podivljaloj, još nepismenoj djeci u dvorištu s vrtuljcima i ljuljačkama i klackalicama i toboganima i konopcima i mrežama i rešetkama...
Snimka me fascinirala svojim izmicanjem, oslobađajući golemu strašnu masu tišine na rubovima mojega tijela koje je drhtalo od želje i čija je sjena krupnjala i težala i odvajala se prema repovima snimke veličanstvenoga izmicanja zvuka kandžama Glazbe, zvuka na tragu provlačenja tijela kroz usku ponornicu sna, zvuka podmetanja sjene pod gramofonsku iglu, ili hujanja iz noćnih žila: dogodilo se, prestalo je, rasplinulo se kao mirisni tragovi pred njuškom izgubljena psa - tako akuzmata, pomislio sam, leži u posteljama, sjedi u foteljama, na stolicama, klupama, panjevima, zidićima, zidovima, na travi, na grani; tako hoda po podlogama različitih gustoća i tekstura i boja i nadmorskih visina i stupnjeva nakošenosti, loveći te izmicljive frekvencije, titraje, iskre, i rijetko koju ulovljenu pribije na papir svojim akuzmatičkim iglicama: tako se dražesno otimaju da ih radije pusti (s ovom se mišlju zid ohladio i prestao vibrirati, a ja se osjetio uzdignutim od tla: moja me sjena poput letećeg tepiha polako odnese u moju sobu gdje me smjesti uz zamagljen prozor).
Odozgor gusta i zvonka frekvencija Sunca, pjenasti plamci već jenjavih budućih sati u spaljenim harmonicima nedostupna prostora; odozdol nemirna usnulost vazda zvukotrudne matere Glazbe u isparinama žalobne živosti obiteljskoga svakodnevlja.

20.04.2013. u 11:44 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 17.04.2013.

29. ("Dahovi")*

Glava oslonjenih o hladno staklo prozora, promatrali smo noćno nebo osuto zvijezdama nalik vršcima upaljenih prišteva pred prsnućem; moj je pogled gravitirao prema rošavome Mjesecu koji je utrljavao svoj koloidni melem u moje grozničavo čelo - kadli na mramornoj pučini tamnoga sjaja (more se uslijed uštapa bilo uzdignulo toliko da mi se činilo da se Slučajna kuća nalazi u depresiji) ugledamo jedrenjak, još prilično sitan u daljini, ali sasvim jasan na mjesečini: bijela mu jedra napeta kao da hvataju mjesečev vjetar - namjesto morskoga kojega, sudeći prema uljenome miru pučine, nije bilo. Stanem grozničavo računati: ukoliko je u pitanju karaka - a zacijelo jest, sudeći prema trima jarbolima i obliku tijela iznenađujuće oštrih obrisa u daljini - jedrenjak bi mogao biti udaljen tri do četiri kilometra, zaključio sam i, ponosan na svoj izračun, izrekao svoj zaključak naglas, pogledavši potom Tihanu koja je nešto potiho mrmljala, ovlaš dodirujući staklo svojim vlažnim usnama i zamagljujući ga svojim dahovima - iz njezinoga mrmljanja nisam uspijevao razaznati ni jednu jedinu riječ (ili možda ipak jesam, jer
Noćašnja ljubav - slatkohladna erotika - naglo zamrznuta u dubokoj san-škrinji tišine, potom potopljena u vrelu fritezu elektroakustičke sinteze: šokirano tijelo povraćeno u sasvim naopak život gdje seksofon izranja iz klepetaja eleuteričnoga dirigentskog prsta, odljepljuje se od vrpce poput lažnoga brka od lica i tone u tajanstvo izvanvlastitosti; bjelozlate krhotine ljubavi prhte raskrhane soporom pijanoga grada koji obamrlo ključa obrnutim vrenjem; minijaturna glissanda: gašenja sitnih svjetala u daljini.
Iako napetih jedara, jedrenjak se doimao nepomičnim na mrtvoj pučini; i zvijezde i Mjesec bijahu nepomični, i drveće i rublje na sušilu - mrtve spavaćice nalik dronjcima jedara rastrganih vjetrom - i ljuljačka i sjene, sve nepomično, i samo su se Tihanine usne i dalje pomicale dok se maglena mrlja širila staklom, a riječi ostajale neraspoznate (ili možda...
Pernati dani raspuhani nedoglednom dokolicom puste obale, milje i milje mučaljive nevoljkosti, vrtlozi suhe nezlene truleži rijetkoga šuma, nezaustavljivo trajanje Glazbinoga zijeva; već mnogiput život joj ovisi o odsutnosti u kojoj jedino izgara otrovni balast sumnje. (Skladatelj strovaljen u kamen gdje iznova umire želja; krah rasprostrt prljavim poljem tišine (žgoljavi sintetski različci (milošću blažen kraj danâ)))
Staklo je opet bilo čisto i hladno, izglobljeni namjesnik praznine; Tihanine sada stisnute usne kao da su sprječavale provalu ništavila koje je ključalo u njezinim očima nalik dvjema membranama dinamičkih zvučnika pod utjecajem neke nasumične unutarnje glazbe, praznim očima koje su piljile u prazno, prazno i tiho i tamno u sobi začepljenoj okruglim staklom začepljenim okruglim mjesecom, praznim mjesecom začepljenim praznim oblakom koji je nalikovao rasplinutim jedrima nadolazeće Santa Marie, pomislim i osjetim kako mi pleter od tame i tišine plazi uz i niz kičmu, izranjajući i uvlačeći se u rascjep moje stražnjice, u sam čmar, sve s leđa dok su se spavaćice nijemo i žalobno klatile na sušilu u vrtu: kako sam klizio niza sve strmiju padinu tjeskobe, valjalo mi je raširiti jedra govora kako bih se pokušao zaustaviti, pa uputim Tihani zveketavi lanac od šest pitanja o kutiji (brbljavoj kutiji u prvoj karici, kutiji režanja i rike u drugoj, grmljavine u trećoj, šuma u četvrtoj, glazbenoj kutiji u petoj, naposljetku čak kutiji tišine - pitanje opterećeno histeričnim znakom od nekoliko združenih upitnika i uskličnika, znakom koji se, dakako, odnosio na moju sumnju da je u pitanju famozni Eterovićev generator), o kutiji koja je ležala na podu, mukla i mrkla, kadli ono nešto što je ključalo u Tihani, a što sam doživljavao kao prazninu, naglo provali iz nje u vidu figure nadasve nevjerojatne s melokinetičkoga stajališta: figure pri kojoj je iz poluokreta šutnula kutiju svojom zastrašujuće gumenastom lijevom nogom, šutnula je tako da je kutija propjevala.
Muklom tutnjavicom mirisâ poljskoga cvijeća, tajanstvom pazvuka, tinjajem tlapnje, podglasom žalopoja kojime ovapljuje slabosti ljubavne, praskava jastučenja s premetljivim otjelovljenjem ikoje romanse sve tinjave od tlapnje, žudnju za sisama tišine, za srcolikim grozdom koji pumpa krv zvuka - skladatelj čeprka po plahim sjećanjima zagubljenima u šarenome pepelu izgorenih ljubavnih slija, šećući se šumom koja je katalizator čežnje.
Klečao sam i čučao uz kutiju sa snimačem u drhtavoj ruci, pipkajući je i prevrćući i lupkajući po njoj,
Prazan samotan, ruku žukavih izgubljenih u mikseti, krastav pijanino opožaren žalošću, ižvakan glazbenim preživačima, nalik iskeženome jastuku - pohrli u zid, skratiti polusna muke.
Tihana je sveudilj mrmljala u staklo, stišćući pesti i praveći krugove promjera vinilne LP ploče koljenom svoje lijeve, gumene noge; njezino mrmljanje potpuno nerazumljivo; staklo zamagljeno od ruba do ruba, sasvim neprozirno. Brinuo sam: preobražena, nezemaljska, Tihana mi se doimala iznimno opasnom, kao da bi me vrlo skoro mogla stajati života. Zdvajajući par trenutaka, odvagujući mogućnosti, ja odbacim ideju o bijegu - iako tek iz sujetne bojazni da bi mi takav kukavičluk mogao ugroziti ionako upitan kredibilitet - pa nevoljko ostavim kutiju te oprezno priđem Tihani u širokome luku, kao što lovac prilazi kakvoj zvijeri, pazeći da se što obazrivije pojavim u njezinome vidnom polju; stanem uz nju, par pedalja dalje od njezina dohvata; izgledalo je da ne obraća pažnju na mene i ja obrišem staklo dlanom i zaprepastim se: napolju je bjesnila nijema oluja; jedrenjak se ljuljao na podivljalim valovima, višestruko bliži, time i veći. Odjednom osjetim mučninu: izostanak bilo kakvoga odgovarajućeg zvuka kojim bi prizor bio popraćen ispuni me nemoći koja mi je prevrtala utrobu i ja jauknem i zateturam i primim se za Tihanu da ne padnem, ali ona me istom mehanički odgurne od sebe, pa iznova udari kutiju, ovaj put korbačem koji munjevito sikne i zvuk oluje odjednom se uključi nasrnuvši svom snagom na prozor - i bî kao da se okruglo staklo (Tihanine usne ovlaš su ga dodirivale) zavrtilo poput ploče na gramofonu.
Goropadna radost zvuka obnovljenoga i opranoga plimom postajanja, postojanja, postojanosti, zvuka značaja neokaljane djetinjastosti koja ga promakne nadomak tišine. Škakljiva kušnja skladanja: obuzet i opijen naletima elementarne buke, njezinom pradatošću, skladatelj zahvaća zvuk kandžama krivnje; natruhe naslućene istine zvuka uslijed ganutosti umašćene slatkim sentimentom, ishitrenost njegova doživljaja, usiljenost podjetinjenosti, i on se odvaži i zaroni u zvuk: podzvučna se bića grče od nestanične sreće, izvrnute ptice plamte u letu ucvrkućujući postanak, prvo sisavo uho na kopnu s vjetrom otkriva oprez.
Usidren nadomak obali, jedrenjak se strahovito ljuljao na sve jačim valovima koji su ga prijetili prevrnuti i potopiti; oslađen opasnošću u kojoj su se putnici jedrenjaka nalazili, pokušam povratiti Tihanu iz transa u kojem se (već satima, činilo mi se) nalazila, i usudim se upitati je tko su oni i zašto dolaze - iako sam o tome već bio obaviješten, htio sam se uvjeriti. Tihana me pogleda odsutnim pjenastim očima, olujnim očima na licu zaraženome mjesečinom, licu koje je preuzelo ulogu Mjeseca zastrtoga olujnim oblacima, licu ustiju koja su i dalje mrmljala, mrmljala i dalje, ali sada prema meni i ja sam mogao čitati s tih metalnoljubičastih usana, čitati o skorome dolasku slavnoga glazbenog para, brata i sestre Paus koji su u opasnosti, rekla je Tihana iznenada, glasno i razgovijetno, dok je oluja bjesnila u besjajnoj kutiji.
Pustolovina flomastera, sužanjstvo škara, sljepilo ljepila: skladatelj preusmjerava vlastitu pozornost, slike novih glazbenih predložaka svjetlucaju iz podsvijesti kroz šećerno granje predrasuda; škare se otmu i na svoju ruku uspiju otkinuti rep gušterice glazbe koja šmugne pod kamen tišine: njezini osušeni tragovi prazni znaci raspadanja nervnih sklopova fantomskoga skladateljeva dvojnika odlokotljenoga od prostora, naoružanoga flomasterom: slalom, veleslalom, spust papirnim padinama u dolinu uzgona u zanosnu agnoziju stvaranja gdje zvuci izbijaju iz brzanja slutnji što prestižu slike i talože se u mrtvim kutovima akutne akustike predbilježišta snova; laka ruka podređena brzome nizanju isječaka unutarnjih previranja pri kolizijama tonskih dvojnikâ u svekolikim zvučanjima: nelogične podudarnosti u dokumentima doživljajâ ulijepljenih tutkalom senzualnosti skritih škriputavih sjena: rukopis čežnje za sve novijim zvukom sve bližim tišini, ali bez pomoći tihosti: flomasterov nedogled trajanja, škare potpore daljinama, ljepilo začudne ljubavi.
Htio sam znati još, sve što ona zna, sve o glazbenom paru Paus i o okolnostima njihova dolaska - za koji sam nejasno slutio da će me silno ugroziti, te sam osjećao potrebu da se pripremim, kao uoči bitke - namjesto odgovora, Tihana podvrisne kao da tjera konja: sve je na njoj (ne samo oprema) odjednom odavalo dojam jahanja: namreškanost njezinoga ozarenog lica kao od otpora zraka, drhtanje, uvijanje kralježnice, spljoštenost stražnjice... Zanesen, nisam odmah primijetio da je ovila korbač oko svojega vrata i stala ga objema rukama potezati i daviti se i lice joj je već bilo plavo kad sam priskočio pokušavajući razmaknuti njezine prste, silom ih odvojiti od korbača, i uspijem razmaknuti jedan prst, ali uz prasak: sve zanijemi, sav zvuk stane: slomljenoga kažiprsta koji je stršao i drhturio poput glave izgladnjeloga ptića iz gnijezda, gledala me je gotovo ushićeno svojim uznemirujuće izbuljenim vinilnim očima dok sam se odmicao od nje odručujući se, otvorenih dlanova u gesti panične isprike uslijed uzmicanja, pa se spotaknem o utihnulu kutiju i stropoštam se na pod.
Tihi noćni razgovor o usnulome: svjetlucava iverica duboke sobe rasječene linijama prostora isprepletenima s prstima i oživjelim razraslim trepavicama, kontrolirana panika ugroženog namještaja, paučenice, mrežamor.
Jedan udarac u rebra istjerao je dva duboka daha iz mojega tijela i dahovi su istjerali suhu tvar glazbe nakupljenu na stjenkama mojega larinksa, iza glasa: ispjevavao sam vriske dok me je Tihana šutala svojom gumenom nogom i naposljetku me išutala iz sobe i zalupila i zaključala za mnom vrata, ostavivši me da se previjam i cvilim u tami hodnika.
Povrativši dah, uspravio sam se u sjedeći položaj, naslonjen leđima o zid u kojemu su se ukrštavale topla i hladna struja eterne krvi Slučajne kuće, zid koji je vibrirao poput vibracijskoga sita, kao da me sama kuća sijanjem priprema za klasiranje, i učini mi se da mi sjena polako propada kroz zid, ali se niti ne pokušam otrgnuti, nego ostanem sjediti neko vrijeme u tami dok mi je jedan neugodno iskrivljeni, nametljivo falusoidni kaktus svojom paučinastom presvlakom škakljao zažareno uho.
Terasasti metalofonski zanosi, plahi propusi marimbe mimikrirani u večernjem povjetarcu draškaju haljine, lake, lelujave, zanosno... Jedno laptavo lutanje u ljetnoj tami, izgubljenost uslijed opijenosti dok se Glazba žudljive ljupkosti i ljuskave žudnje ljubljuškavo odmara na toplim pločama svojih udaraljki, uljuljkana u ljepljive ljubavele vlastitoga prostakluka.

17.04.2013. u 13:06 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.04.2013.

28. ("In a Landscape")*

iz zastorâ izroni Tihana, ozarena jahanjem i sva svečana u svojoj ozbiljnoj uplakanosti, stišćući presavijeni korbač u svojoj ruci (pomalo nalik licijskoj skulpturi Artemide), i molećivom me gestom navede - druga joj ruka mlitavo ispružena prema meni, ustreptale klikeraste oči uznesene prema usnulim anđelima - da je slijedim i ja je poslušam bez riječi i krenem za njom u nježnome oblaku njezina šumskog mirisa, omamljen, namamljen u njezinu
sobu u kojoj se ona odmah stane sakupljati, trpati sve svoje porazbacano u veliku drvenu škrinju koja je stajala razjapljena nasred sobe, i ja joj se nespretno stavim u službu dodajući joj pokoju krpicu (kradom prinesem njezine gaćice svojemu licu i na trenutak uronim u zamrznuti ružičasti flash) i pokoji predmet: staklenu snježnu kuglu (jaje oluje, rekla je čim sam dotaknuo kuglu, iako mi je u tome trenutku bila okrenuta leđima) s bijelim konjem zaleđenim u galopu... A potom, a potom i jednu tamnu drvenu kutiju veličine glave, kutiju od ebanovine koja je, nakon što sam je podignuo s poda, proizvela sasvim neočekivan, začudan, naposljetku i uznemirujući grozd zvuka - u mojoj glavi.
Zastor je rastrgan vjetrom, otkriven je lakirani lijes na kotačima: klavir prepariran smjesom od spaljenih falusa i vulvi: iz njega će crvena magma i dim i tvoje će se dojke rascvjetati i zinuti na me kao rosike i naglo ćemo se smrtno uozbiljiti, ali tek zakratko: zaplesasmo stiskavac terasom ovjetrenom, voda ljeskava i sjajna, čaše još napola pune i nešto mi došapneš i odeš i pogledaš me odlazeći - tvoj šapat ostane zarobljen u mojemu uhu - razaznajem: to je drhtavica lijesa skrivenoga, drhtavica skrivenoga lijesa!
Upitam je što je to, usudim se, uspijem je upitati o prirodi toga glasom izmijenjenim vibracijama te kutije koju sam držao u svojim vlažnim hladnim rukama i koja me je svim svojim navodila na pomisao da sam na pragu epifanije, kutija potpuno zatvorena sa svih strana, bez ikojeg reza ili pukotine, prilično teška ali ne i puna, mada nipošto prazna - dakle uspijem je upitati, ali istom i požaliti: namjesto odgovora, Tihana objema rukama svom snagom stisne vlastiti vrat; ja ispustim kutiju (koja pri padu zagrmi dalekom grmljavinom), priskočim Tihani i s mukom razmaknem njezine prste i odmaknem joj ruke od vrata primivši je čvrsto za zapešća i tako je spriječim da zadavi samu sebe. Nekoliko valovitih trenutaka ostanemo stajati licem u lice - čuo sam samo njezin ubrzan dah mirisa abonosa.
Slijed sazvučjâ oblika okrhnutih oblutaka, glazba nervoznih naklonâ, prelijevanja grintavih grozdova iz jedne šuplje korozne melodijske zavojnice u drugu; usiren sekret senzualnosti usplahirena pijetla, tumaranje po blatnjavome dvorištu zamalo utihnule glazbine kuće: debela gazdarica hrče.
Ona odjednom progovori: tinjavim glasom od petnaest decibela, boje i konzistencije karameliziranoga šećera s pokojom oštrom, nerastopljenom grudvicom, dugo opisuje komplicirani krajolik u sumrak, ne dovodeći ga izrijekom ni sa čime u vezu, ali ja sam pronalazio koordinate i smjernice, ili mi se barem činilo da ih pronalazim, da sam na tragu značenju toga krajolika - koji je, mislio sam linijama nametljive i neizbježne analogije, njezin unutarnji krajolik - a time i izvoru ili izvorima djevojčine samoubojstvene aure, tame njezinih ustiju, ponora njezinoga lijevog oka (desno je komuniciralo, presvučeno eternom pjenom): sama, suočena s oštricom Mjeseca ozbiljnoga poput staroga slona, nadomak stabla iščupanoga s korijenom iz zemlje, staroga palog bora oslonjenoga na kuću s čijim je zidom zatvarao kut od 60°, bora čija se smola cijedila niza zid u koji je bor urastao u tišini; podalje rublje na sušilu razvučenome između dva čempresa, sve same spavaćice na vjetru, pune vjetra, rasplesane, otimlju se štipaljkama, žudne, željne; podalje ljuljačka, zanjihana, prazna; između: odbačena košuljica odbjegle sjene sunčevoga sata; nervozno nebo, nasilni oblaci premlaćuju sve modrije plavetnilo... Naglo pogledam kroz prozor i ugledam upravo opisani krajolik i to me nimalo ne iznenadi: nadstvarna opipljivost Tihanina glasa pripremila me je na posvemašnju materijalizaciju svega o čemu je govorila. Pogledao sam zato što je i ona bila pogledala, slijedio sam njezino šumno pjenušavo oko prema krajoliku koji je bilo tu kao što je i ona bila tu, ali mi je valjalo na to ukazati kako bi me se otrgnulo od potopinâ moje opsesije, pomislio sam. Nastavila je govoriti, ne puštajući me da se odam istraživanju krajolika ili svome unutarnjem istraživanju, kamoli opasnoj sprezi jednoga i drugoga, razmišljao sam:
pala je noć, rekla je, pala je poput meteora i Mjesec je ojačao i iz nje je navrla mjesečnica, rekla je, kroz oči, kroz nos, i postelja na kojoj je gola klečala pretvarala se u lokvu kada je njezin otac izronio iz sjene, okamenjena smrklost u crnome smokingu sa svilenom sivom kravatom i pripadajućim rupčićem, svježe obrijan, čela napeta i sjajna, ušiju ušiljenih, odvratno mladolik, i upitao je zašto plače, pitanje glupo i mrsko, kao da se ne mora plakati, uvijek, stalno, i ona mu odgovori da ne zna, šaptom, vrativši pogled Mjesecu, i došapne Mjesec i dotakne svoje natekle usne svojim hladnim prstom, a !suprug se oglasi bestrasnom mržnjom i proračunato je optuži da čezne za drugim dok se igrao sa strujom ubacujući grudvice prašine i paučine u rupe utičnice, pa izvuče veliku staru kameru iz sjene da ubije njome tu čežnju koja ju je obuzimala - njegovo lice sve starije i sve nepoznatije, lice kojime je, činilo joj se, ovladavalo zlo, i ona se željno ispruži po krvlju natopljenoj postelji, potresana grčevima strasti, i zabaci glavu prema podu s ruba postelje i kose joj se raspu naelektrizirane i ona mu se unaprijed zahvali i preporuči zamolivši ga da što prije učini da zaboravi; potom zatvori oči i osjeti valove u zaljuljanoj kosi, težinu morskoga zraka pred kišu, a otac se nadvije nad nju i dograbi je i prodre u nju, mehanički, grubo, uz zujanje kamere nalik golemome zujku, rekla je, i jedna se misao stala centrifugirati u njezinoj lijevoj sljepoočnici, rekla je tiše, misao da netko od njih dvoje mora umrijeti, šapnula je preko drhtave usne, i nastavila, sasvim tiho: ta ju je misao protresla poput struje, zajecala je, tijelo joj se stalo silno izvijati i suprug je povjerovao da ona svršava i uistinu je na nekin način svršavala i on svrši u nju i njegov stisak popusti i njegov dodir omekša i postane topliji i ona otvori oči i isprva sve oko nje bî nalik rastopljenome mesu, nalik nutrini maternice razlokane svjetlom, a onda joj se vid izoštri i ona na mjestu svojega oca ugleda ženu sasvim nalik svojoj majci, s njezinom nepomičnom voluminoznom skulpturom od kose kakvu je nosila na glavi u svojoj mladosti, sa svojim izbuljenim očima čije su crne šarenice plutale u zamućenim, žućkastim bjeloočnicama ne dodirujući rubove oka, sa svojim tankim tamnim usnama i oštrim licem koje je naginjalo sjeni, i nakon podulje šutnje ispunjene zujanjem kamere majka progovori uz afektiranu žensku gestu - riječ poput "onda?" - i Tihana iznova zaplače i sklupča se oko mokroga jastuka, a majka joj stane gladiti kosu sve dok joj se, na rubu sna, nije učinilo da joj je kosa otvrdnula, skorila se, pretvorila se u skrutnutu magmu, i da joj je koža rastopljena kao maločas svijet pred očima i kosti da su joj jedno s oprugama postelje i oči joj se otvore naglo uz škljocaj i ona ugleda jaje u majčinoj ruci - ne! u očevoj ru... - ne! u...
Vjerojatno je sve bio isplanirao, rekla je, sada glasnije; vjerojatno ju je nečime drogirao: imao je pomagača, ali to nije bila majka: osjećala je da je tu bio još netko, nije mogla vidjeti kroz tamu, povikala je gdje si, gdje si, preklinjala ga da upali svjetlo, vrisnula ugledav nečije veliko oko u tami - ili je to bila kamera, rekla je, plakala je neprestano, sve sklupčanija oko sve manjega jastuka, potresana novim serijama grčeva, dok je njezin otac sa svakim njezinim treptajem mijenjao svoj lik, sasvim gol i prekriven gustom bijelom pjenom, pružajući svoje otvorene dlanove prema njoj, pokazujući joj, ukazujući joj na nešto na tim dlanovima, neki dokaz da se promijenio, govorio joj je da se promijenio zbog nje i za nju, pitao ju je sviđa li joj se novi on, rekao joj je da su mu ruke sada tako meke, tražio je od nje da ih opipa - ne: pitao ju je želi li ih opipati; naposljetku je zadignuo obje nogavice i pokazao joj dvije proteze namjesto nogu - jednu sjajnu metalnu, drugu besjajnu drvenu - našto je prasnula u neobuzdan, histeričan smijeh, rekla je kroz plač, i smijeh ju je sasvim obuzeo i nije se znala obuzdati ni kad joj je otac unio kameru u lice, ni dok je tonula u to oko, rekla je, i u nesvijest - ili možda u san, ne sjeća se - a kada se probudila, stala je grozničavo gonetati žive slike toga sna - ako je to bio san - i ne bez slasti: što to znači? što sve to znači? pitala se, pa me pogleda kao da i mene pita, ne skrivajući zadovoljstvo pred mojom zbunjenošću, sretna što joj ni ja - ni ja! - neću znati reći, pa približi svoje usne mojima, ali me ne poljubi, nego pusti da joj se kosa poput zatvorskih rešetaka ispriječi mogućem poljupcu - njezino lice sada nalik spilji s blagom skrivenoj iza vodopada i ja opazim suze kroz njezinu kosu i upitam je zašto plače, a ona mi šaptom odgovori da ne zna i vrati svoj vodenasti pogled Mjesecu i došapne Mjesec i dotakne prstom svoje usne i !prasne u nijemi smijeh.
Ucviljena mladica uzoholjena zvuka, skladateljeva ganutost nespretnom simetrijom njezinih nježnih latica - kadli se razljuti pupoljak, uspali sve svoje snage i ispali svu svoju prkosnu zdravogotovost u vidu slabomirisnoga oblačića i ozlovolji skladatelja koji ushtjedne bjesniti, ali ga (srećom) nečija nevidljiva ruka blagovremeno i sasvim neočekivano - pljusne.

14.04.2013. u 20:58 • 1 KomentaraPrint#

27. ("Passades")*

Iznenada potresan nasrtajima sumnji u smisao svojega samouspostavljanja u Slučajnoj kući, u svrhu svojega nauma, u svrhu svih svojih naumâ, i obuzet jezom postiđenosti pred istima i od istih, iznova sam zurio kroz praznu krošnju niz praznu stazu prema praznome proplanku, opkoljen sve glasnijim zvucima sve nemirnijega vrta, kadli obje jahačice istovremeno iskrsnu na proplanku, izronivši iz šume svaka sa svoje strane - Ester na crnome konju, bijela, a Tihana na bijelom, crna: kretale su se produženim kasom jedna prema drugoj, susrele se na samome središtu proplanka, ostale stajati licem u lice u trajanju dvosložnoga dogovora dok su konji pod njima nemirno tapkali u mjestu mašući repovima, i konji se - oba istovremeno - naglo trznu i propnu i zanjište i njihovo se njištanje prolomi predjelom cijepajući krajolik po perforacijama (granice crnogorice i bjelogorice) i sjure se bok uz bok proplankom i stazom prema kući, utrkujući se: tutnjava se približavala, grmljavina, potres.
Hladna neman orkestra ispuzla iz kričave šume ovješene o vatrenu zvjezdaču i umočene u pjenušavo more sirenskih ovlažinâ: iznurujući potkožni prevrati u snazi i smjerovima strujanja raspamećene krvi, guste aritmije prižudnoga bila odražene u slučajnim odsjajima dubokih životinja; sprženi okrajak uznemirena razzvježđa očašena posunovraćenom narkoznom živčanom strunom. Iznebuha lavež crijeva: smrtno ranjeni kurir strasti raspe se po stijenju - iz štafetne šake skladatelja isklizne štedljivi rasipak proključala srca i padne u ljubavnu moruzgvu koja ga zatvori u svoju grimiznu tajnu.
Čim su jahačice ispale iz mojih očiju, pokušao sam se probiti kroz agave do ruba terase kako bih ih vratio u oči i kako bih se dočepao bora na koji bih se uzverao i niz koji bih se spustio, ali je ograda bila nepropusna: snažne su me agave sveg izranjavale svojim trnjem i svojim žalcima i ja požurim drugim smjerovima kroz vrt u potrazi za izlazom, ali bilje kao da se urotilo: priječilo je putove, zatvaralo pogled. Zaustavim se nastojeći osmisliti sustav za svoje traganje.
Isprva sam samo besciljno brojao i mjerio, mjerio i brojao; potom se uteknem nečem smislenijem: krenem obilaziti terasu od kuta do kuta i postepeno smanjivati radijus svojih obilazaka sve dok - ne pronašavši vrata - nisam dospio do samoga srca vrta: do točke koja se, umjesto od krovnoga prozora koji bi se tu trebao nalaziti po logici strukture igraće kocke, sastojala od otočića mahovine okruženog bijelim oleandrom i šupljim grmom lovora (u koji ću se rado sakriti ukaže li se prilika, odnosno potreba); stidljivu sam pomisao da su moje kretanje i moj proračun bili jednostavno pogrešni privremeno odložio u stranu...
Provizorno srce vrta, to mahovinasto ispupčenje na tlu promjera jednoga metra, bilo je sjecište hladnih prizemnih strujanja terase, sjenovito mjesto na kojemu sam se iznova susreo sa svojom sjenom, time i sa svojim latentnim očajanjem. Stajao sam na toj mahovini zatvorenih očiju, svom snagom zamislivši kako ista pretvara beton u zemlju i kako propadam kroz razrahljeni krov u njezinu sobu, u njezinu postelju, u nju - ali to se ne dogodi, iako me sada opet temeljila moja probitačna sjena (ili upravo zbog toga, jer svojstva su sjene promjenjiva) i ja se narogušim i razbjesnim i odlučim se opet pokušati dokopati nekog bora i spustiti se s krova niz bor i pronađem jedan oštri neolitski kamen nalik očnjaku i probijem se iznova do agava i potražim što slabije primjerke uz što pristupačniji bor i stanem ih kasapiti kamenom, rezati ih pri tlu, probijati sebi prolaz do bora, pitajući se međutim zašto nisam pokušao pronaći sebi ležaj u vrtu i tu se odmoriti, pa se premoren napijem gorkoga soka iskasapljenih agava i sav se ulijepim tim obilnim izlučevinama i sav se ulijepim smolom silazeći po hrskavoj borovoj kori - kadli ugledam usko blijedo lice poslužitelja na prozoru prvoga kata, čelom oslonjeno o staklo toga prozora koji je, činilo mi se, bio prozor upravo moje sobe, i pogledi nam se susretnu kroz staklo i ja osjetim načas to staklo u svojemu oku, njegovu hladnoću, suzdržane rezonanse, i osjetim dodir poslužiteljeva čela o staklo, kao da je to staklo moja koža, i sjurim se naglo niz bor obuzet gnjevnom željom da nasilno istjeram poslužitelja iz svoje sobe, da ga bacim kroz prozor, ali me poslužitelj sasvim neočekivano dočeka već na ulaznim vratima kuće dok se u odškrinutome salonu (naslutio sam nazrijevši glasove kroz zujanje u ušima uzrokovano zaprepaštenjem) odvijala drama: Ester je plakala, gusjeničastim kontrakcijama svojega mršavog torza istiskujući iz sebe nerazumljive riječi u otegnutim jecajima; gestom srodnom mehanizmu brodskoga vitla za podizanje sidra, poslužitelj me propusti u kuću, a ja pohrlim vidjeti:
Ester je ležala na spojenim stolovima u pozi akta s Duchampove Étant donnés (stišćući u ruci korbač namjesto svjetiljke) dok ju je Lázár Mészáros nježno oblogovao; novinarka je škripavom olovkom nešto zapisivala u svoj šuštavi notes, mljackavim jezikom pomamno oblizujući svoje tanke blijede usne; konjušar je stajao pokunjen u sjeni, sav palucav od statičkog elektriciteta kojeg je proizvodio češkajući se po glavi dok je kuharičino razrogačeno oko virilo kroz procjep ucviljenih vrata trpezarije; Ester iznenada silno vrisne i onesvijesti se uz par groznih epileptičnih trzaja; poslužitelj i konjušar priskoče, ali Lázár odgurne konjušara koji potom bijesno izleti iz kuće, gurnuvši me usput tako grubo da sam, još slab na nogama, pao; poslužitelj uzme obamrlu gospođu u naručje i odnese je uz stubište u pratnji Lázára koji je šepao i Maglice koja je sveudilj nezaustavljivo zapisivala - pri čemu na mene nitko ne obrati ni najmanju pažnju.
Kuharica je sada stajala u okviru širom otvorenih vrata blagovaonice, debeljuškasta i mladolika i sva u bijelom, nalik snježnoj matrjuški, i gledala me velikim plahim okom ljupkim poput početnoga slova bajke (njezino drugo oko, preliveno sjenom, gledalo je, činilo mi se, kroz mene, drugdje); osjetim apetit, ali zazubice mi se u tren pretvore u inje, u bolno utrnuće. Kuharica se naglo povuče zatvorivši vrata za sobom - vjerojatno prestrašena grimasom koju sam napravio, pomislio sam, sveudilj osupnut njezinom sljedećom gestom: u taj čas mi neshvatljivim i uvredljivim okretanjem ključa u bravi.
Stajao sam nasred praznoga salona, opet ostavljen, dok su jezici svjetla pomno lizali plave i crvene kvadrate poda koji su sasvim polako mijenjali svoje nijanse i dok je propuh poput pitona plazio po podu i sasvim polako mijenjao oblike kvadratima uvijajući linije poda u gustu spiralu oko mojih nogu dok me je panični ushit polako obuzimao i modri se zastori burkali kao da je u pitanju odraz moje razgoropađene izvlanvlastitosti, pomislio sam nepovjerljiv prema riječi koju sam izabrao, kadli

14.04.2013. u 20:57 • 1 KomentaraPrint#

26. ("Git-le-coeur")*

Preplašen, postiđen i ponižen posljednjim događajima (tako, ali tek odbacim li euforiju očuđenosti), dok mi je govnovalj bijesa kotrljao svoju sve veću grudvu uz grlo (jer sam tašt), grudvu - crnu rupu koja je gutala svu moju energiju (jer sam glup), ja se, osjetivši mučninu i laku vrtoglavicu - prve znake nastupajućeg oslabljenja - odlučim na strateški uzmak: povući ću se u svoju sobu na sabiranje, osnaživanje snom.
Požurim uz tamno stubište, bijesno gnječeći stepenice svojim kamenim nogama i namjerno ih ne brojeći, pa pljunem na najviši od triju portreta čije hladno lice se još više smrači dok mu se gusti sputum cijedio s orlovske obrve preko ponora oka i preko stepe obraza u duboku sjenu u kojoj su čamila njegova usta ogrezla u šutnji, stiskale se njegove presahle usne i škrgutali zubi u iskušenju da iznevjere zavjet na šutnju, ili u nemoći da razbiju to prokletstvo, i ja se pokolebam i bijes mi se rastvori u obilnim plužinama tjeskobe i požalim što sam pljunuo (eto opadanja), pa skrušeno nastavim kroz hodnik prema sobi, pridržavajući se za zid koji kao da je uzmicao pred mojom rukom dok je bilje prijeteći stršalo kroz kóse plohe ustajale tame, pokretano nespoznatljivim nagonom, pucketavo, osteoblastno.
Iznova ću se uspostaviti, hrabrio sam se približavajući se sobi, raširit ću se kućom i okolicom čim sakupim snagu, i istrest ću se konačno u ženu namjesto u tamu - ali na vratima sobe me iznova dočeka moja sjena u ratobornoj pozi; ja se zaustavim pred njom i ostanem stajati ljuljajući se u mjestu, oklijevajući upustiti se u još jedan okršaj, znajući koliko bih energije morao u to utrošiti i znajući da mi tolika energija nije na raspolaganju, i uslijedi još jedno povlačenje: okrenem leđa svojoj sjeni i odbauljam natrag niz hodnik i nastavim se penjati stubištem na sve četiri, stenjući i jaučući, u nejasnoj namjeri da pronađem izlaz na krov.
Hodnik na drugome katu bio je manje taman, flora pustinjska, gotovo neprijateljska: stotinu kaktusa (samo naizgled usnula straža: jedno je budno oko virilo iz jednog odškrinutog cvijeta) nanizano uz zidove, rastom u rasponu od visine tek prohodaloga djeteta do one odrasloga čovjeka i sve većih što su se nalazili bliže vratima sobe gospođe Ester, a na kojima dva snažna uspravna nakostriješena dvometraša, svaki s po dva izdanka nalik ručetinama kakvoga hrvača. Iskoristim priliku i promotrim veliku tamnu sliku koja se nalazila na zidu uz posljednje stepenice, a koju pri prvome penjanju na drugi kat nisam bio uspio razabrati - prizor koji sam ugledao zamalo me sruši niz stubište: slika je prikazivala svirača eterofona u uskome tamnom prostoru, u crnome odijelu iz čijih su rukava namjesto ruku virile glave dviju kobri s isplaženim rašljastim jezicima; čije su nogavice namjesto po cipelama padale po dvjema namrštenim orlušinama; iz čijeg se ovratnika namjesto glave izvijala užasna paklara razjapljenih okruglih ustiju sa stotinu rožnatih zubiju i ja ustuknem i okrznem kaktus nogom i kaktus padne na sljedeći kaktus i svi kaktusi u nizu stalnu padati zahvaćeni sasvim doslovnim i vrlo nezgrapnim domino efektom i ja se uspaničim i ustrčim se hodnikom od vrata do vrata, prekobrojnih raznolikih zaključanih vrata koja su nagovještavala tijesne prostorije natrpane tamom koje nisam uspijevao izbrojati što je povećavalo moju dezorijentiranost, i ja dospijem do metalnih vrata punih guste, grimizne hrđe, također zaključanih, ali sjena mi ovaj put neočekivano pritekne u pomoć i ja prođem kroz nju - koja je otvor kad joj se prohtije, pomislio sam; otvor kad joj se prohtije, ponovio sam, ali i otrov kad joj se prohtije, ali i užas paklare: zadrhtao sam: pred očima mi je portret čudovišnog eterofoniste lepršao poput zastave na vjetru: Što znači ta užasna slika? upitao sam se; Što to znači? Zašto su ptice na njemu dolje, a morska neman gore? Što s tim zvukom imaju kobre?
Odjednom sam stajao usred bujnoga, zapuštenog, divljeg krovnog vrta, na debelome staklu okrugloga krovnog prozora: pauci su se rastrčali po svojim mrežama, zmije se podvukle pod kamenje, gušteri šmugnuli u travu, jež se sklupčao u kuglu, prhnula ptica sa stonogom u kljunu; vjetar se meškoljio u tami grmlja. Osvrnem se oko sebe i sasvim se zbunim jer nigdje ne ugledam vrata kroz koja sam prošao uz pomoć svoje sjene (koje također nije bilo na vidiku, a koja je zacijelo visila naglavačke s donje strane stakla, zaključio sam). Vrt je bio uokviren gustom ogradom od visokih plavih agava, podosta neujednačenom po visini i gustoći, natkriljenom raskošnim krošnjama starih borova u kojima su se vjeverice igrale lovice; oglasi se jedan kos, kratkouzlazno, kao da nešto pita. Duboko se zamislim, pitajući se što me je zapravo nagnalo da se popnem na krov (bio sam bezmalo osnažen svježinom uzduha krovnoga vrta, iako to nisam primjećivao, gotovanski nezahvalan i nesvjestan razmjera svoje maloprijašnje slabosti); nakon kraćeg razmišljanja nametne mi se jednostavan zaključak: imao sam namjeru spustiti se po boru i pokušati ući u svoju sobu kroz prozor, dočepati se postelje - što ću, dakako, moći izvesti samo pod uvjetom da je prozor otvoren, pomislim zabrinuto, pa se stanem probijati kroz gustiš prema rubu vrta dok su mi mahovina i lišaj prigušivali korake, a mušice mi škakljale nosnice i tjerale me na frktanje.
Probijem se kroz posljednji oleandar i dospijem do debeloga zida agava uz rub krovišta, na mjestima dvostruko viših od mene, pa potražim dio ograde gdje su agave bile manje i pronađem jednu skupinu moje visine i oprezno ih razmaknem prstima i propnem se na prste i pogledam preko i kroz borovu krošnju nazrem široku šumsku stazu koja je vodila do nedaleka proplanka kojim odjednom projuri bijela jahačica na crnome konju, bjesomučno, bezvučno, između dvaju treptaja oka, tek da nestane opet u šumi, ostavivši dojam priviđenja. Ustreptao, zurio sam prema proplanku ne bih li je opet ugledao: vidjeti je ovako, potajno, iz daljine, to mi se učinilo iznimno važnim, kao da ću tim viđenjem ovladati nekim znanjem koje će mi otvoriti priliku da ostvarim svoj sve jasniji, sve žedniji, sve nasilniji naum da se rasprostrem kućom i okolicom u svojoj rastućoj važnosti. Zurio sam neko vrijeme prema proplanku, sve dok nisam osjetio promjenu svjetla: jedan je oblak bio prekrio sunce na zapadu i zacrvenio se, poput obloga natopljena krvlju žive rane. Tada pod vršcima prstiju osjetim brazgotine na mesu agave, pa pogledam u pripadajuće znake, ali namjesto očekivanoga teksta, ožiljci su predstavljali kriptogram sasvim neodređene slutnje o spolu tek začete glazbene misli u čije gonetanje potonem kao što bih potonuo u san: vrtoglavo, neizbježno.
Neuprative geste krivotvorene želje padaju niz transverzalne ponore tišinom poremećene, razlabavljene glazbe, asimetričnoga organa glazbene podozrivosti podbodenoga vrškom šutnje, izlučevina gluhoga sna natopljenoga toplim ušnim smolama dok skladatelj providnim prstima pokušava pohvatati krajeve raspadajućega zvuka prožetoga munjevitim distorzijama uspaljene misli.

14.04.2013. u 13:03 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 09.04.2013.

25. ("A Contemplation of a Serious Matter, or The Unanswered Question")*

Ostao sam sâm u salonu - Lázára kao da su bile progutale novine koje je ostavio rasute po podu i stolici na kojoj je sjedio - ali se nisam osjećao usamljenim: moje novo društvo sastojalo se od prazne sofe, nijeme peći i teškoga i nepomičnog modrog zastora (no ne i od slike broda na olujnome moru koja je čamila na granitnome zidu - koji je, primijetim, bio gusto premrežen svijetloružičastim žilicama, kao da je prokrvljen: slika je pripadala nekom drugom svijetu, zatvorena u samu sebe). Nakon što sam odustao od zurenja kroz prozor u sada tih, ispražnjen, posivljen krajolik, osjetio sam - slično kao što se osjeti utonuće u san sa svojim rasprostiranjem i stapanjem, stapanjem i rasprostiranjem, uvećavanjem putem usitnjavanja, penjanjem putem silaženja - da se između ta tri predmeta odvija neki misteriozni ritual pri kojemu je zastor služio kao poprište, element objedinjenja sa strujanjima slijeda izmjena izvjesnih subliminalnih zračenja čije sam frekvencije - iako su mi, bio sam svjestan, bile nedostižne u cijelosti - uspio naslutiti sretnim spletom unutarnjih usporavanja i gašenja i ta je slutnja probudila hobotnicu čežnje dugo usnulu u kanalima slezenâ i hobotnica je zamahnula krakom po ustajaloj pličini zaboravljenih snova i nutrinom su se raspršile stotine kapljica od kojih je svaka nosila stotinu sličica od kojih je svaka nosila isječak moje unutarnje sjene, opojne nelogičnosti otajna prostora, galaksiju otvorenog, nedovršenog osmijeha, zarez ponora odsustva ugašena oka... Muška je peć častila žensku sofu besjajem svoje cijevi; bespolni zastor blagoslivljao je njihovu vezu odašiljući nagovještaje života svoje utrobe isparinama tame u svojim valovitim naborima; poželim zaplivati po tim valovima, zaroniti u to more, povući za sobom sofu i peć, te zaljubljene glasnike tišine, u još dublji, konačni muk.
Skladatelj očajnički raspiruje vatru na ugljevlju glazbe kremenom sumraka, prkoseći noći koja polako i neumoljivo ipak rastvara njegov svjetlosni oklop i pripaja ga sebi, zaposjeda njegovo pepeljasto lice, prazni pepeljare njegove čame, njegove trošne ispušene duše otete tijelu čiji jest sastavni dio baš poput kože od koje je odvojena zlokobnim mehanizmima odprirođivanja straha, praznim cijevima iscrpljenog vremena, rastresitim zrcalima smrti. Obrasla stravom, oblivena zvonarskom mliječi uzašašća i voštanom, pčelinjom boli, duša se zbraja i sabire u grču čudovite slumnje, sažimlje svoje samoćom utanačene trenutke i slama ih i mrvi opsjednutim prstima nalik rastopljenim nožicama svjetlosnoga pauka, sva u tamnim plamsajima noćne obezdahnutosti. A noć dozori, i tijelo dozori s noći: posvuda sijamske utvrde duhoumnoženosti - kadli zasvjetluca u gustišu silnicâ tame jedna odbjegla krijesnica okorjeloga skladateljskog živca i novi zid se od zvučnoga zazora iz njega uzdigne, armiran rešetkom glazbenoga jezika koji se načas uznese iznova rasparenim zaumljem i obruši se iznova na dušu, uzurpira je poput strvinara, i skladatelj nastavi ustrajati tavoriti na tragovima vlastitih tragova, košmariti samoga sebe iz odmaka drugotnosti, iz svrabljivih postelja zaostaloga trajanja u gluhome predvorju tišine gdje se snuje sve starijeg i samotnijeg sa svakim novim starim snom.
Predvorje tišine, ponovim glasno i pogledam po salonu izmagličastome od raspršenih čestica svjetla izbačenih iz svjetlosnih centrifuga okruglih prozora i pogled mi uspori u sjeni i opet se zaustavi na zastoru. Ovaj zastor je izlaz, pomislio sam; rekao sam: ovaj zastor je ulaz; ustao sam i krenuo prema zastoru žudeći osjetiti tajnu te utrobe na svojoj koži, kadli zastor divlje zapleše obuzet iznenadnim valovima i dubokom tutnjavom koja silno potrese mijeh mojega sluha i uzdrma samu srž moje još uvijek beznadno glazbene misli i ja ustuknem kao zapuhnut naglim udarom bure.
Zbor zbori zbirno, zbrajajući oprez: eholalija prostorslutnje sprovodi snove do kože razlokane bdijenjem - i tako dalje, tamo dalje, do u cijednu rutinu iznalaženja: sodomiziran zvučnim tlakovima koji se nasilno odljepljuju od papira, skladatelj lunja kroz sjene mjesečevih mijena maligne glazbene historije, usporen prisilnim zvučnim radnjama i stereotipijama. Pijetao pitanja s praskozorjem: zar dan, zar je dan sve što je ostalo od noći?

09.04.2013. u 21:11 • 1 KomentaraPrint#

subota, 06.04.2013.

24. ("Artemisia")*

Poput olujnoga mora koje nesmiljeno prodire u utrobu nasukanoga broda, u salon prsne - stušteno niz stepenice - vriskanje grozno uzrujane Ester (na jeziku koji je možda bio španjolski) popraćeno šturim replikama blaziranoga poslužitelja čija je blago uzlazna intonacija tek slabašno prikrivala njegovu ravnodušnost, ostavljajući dojam namjernog, proračunatog raspirivanja gospođine histerije; bî kratko zatišje, kao preskočeni otkucaj srca u aritmiji, i olujna gazdarica sune u salon, unezvjerena, naelektrizirana, bijelih haljina ovjetrenih dok su bičevi bijesa izvirali iz njezine zajapurene glave i naslijepo šibali uzduh, grmeći i sijevajući: Gdje je, ne reci mi da nije, jer znadem da jest, prijeteći zareži prema Lázáru koji je pokuša smiriti pokretom ruke kojim je oponašao list koji pada, ali ona alikvotno vrisne i ja protrnem i ukočim se i njezin vrisak isprazni salon od svakog drugog zvuka na nekoliko strašnih trenutaka i tjeskoba koju je proizvela zahvati čak i svjetlo koje potamni za nijansu ili dvije i trenuci se rastegnu poput kišom natopljenih svilenih zapredaka gusjenice i prostor se naglo ohladi i sažme i sve načas bî kao na staroj fotografiji i nalik muzeju: gospođa golema od unutarnje jare i zaustavljena samom sobom u paradoksalnoj akumulaciji, kao da se punila tim naopakim vriskom umjesto da se prazni; ja izvan sebe: paralizirani akuzmata s učvorenom šakom sraslom s uređajem zarobljenim u nabreklome džepu; obezbojeni Lázár ugašene lule s opalim uvelim listom na stolu pred sobom (listom po kojemu je, lako je zamisliti, grebala Drepana arcuata u obranu svojega blaga); kameni poslužitelj na vratima salona, hladan i nepristupačan, i jedna sjena u sjeni predsoblja iza poslužitelja, sjena nestalne konzistencije, obuzeta kontrakcijama znatiželje: sjena novinarke. Teškom mukom odvojim svoj pogled od tih figura - od svake ponaosob, posebno od samoga sebe - i fiksiram ga za nabor teškoga zastora koji je skrivao golemi glasovir.
Zvijezde su izvori nemoći, turpije želja, sjekire besciljnoga svjetla. Tumaravom zemljom prolama se lakomi lelek pretiloga tijela mitskoga kopila glazbe: nemrtvi skladatelj, ponizni glazbeni sluga, nakalemljuje njezine izgubljene korake na kišni tišinski krajolik gdje se ugrmljuju tajnovite predradnje zemaljskim potresima: to se sjenoviti plodovi spavanja razbijaju o oklopljena stabla, to se kotrljaju samojebežljivi jecaji kljunjem mehaničkih orlova, to je kas okasnjela kaosa koji prerasta u galop koji
Gdje je, ne reci mi da nije, jer znam da jest, ponovi Ester bez daha, s bolnom grimasom kao prokazujućim odrazom Lázárove suzdržanosti - zbog njegovog sam se oklijevanja pobojao novoga vriska i u naviranju panike odgovorim umjesto njega: otišla je jahati. Ester pogleda u mome pravcu, ali mimo mene svojim naciklim modrim očima koje su odavale tešku bitku s migrenom, pa muklo naredi poslužitelju - sveudilj gledajući prema meni i pri tome se mršteći kao da nešto razabire, kao da gleda u tamu - da ode po konjušara i poslužitelj ode, a na njegovo se mjesto na vratima salona došulja Maglica, visoka i koščata, muškobanjasta, oštre svijetle kratke kose i četvrtastog lica, odjevena u sivo muško odijelo nalik mojemu - onakva kakve sam se pribojavao, suvišna, drska, usurpadora, ničim se ne trudeći opravdati svoje prisustvo - no, zar sam ga ja mogao ičim opravdati, pomislio sam; pozivnica ništa nije opravdavala; imati pozivnicu, a toliko se puta osjetiti nepozvanim, i u tako kratkome roku! Ipak: koliko je vremena uopće prošlo? Potišten i ogorčen, gnječio sam beskorisni snimač u svome toplom vlažnom džepu, iznenada uzrujan do te mjere da poželim demonstrativno otići, ustati i jednostavno otići, tako lako, jasno sam se vidio kako odlazim i to me je priviđenje naglo ispunilo energijom - koje je navalu, međutim, istom raspršio nagli izboj silne volje iz ustiju gospođe Ester, usijani razvitlani jezik kojime je udarila po konjušaru koji se upravo bio pojavio u pratnji poslužitelja, isprva ga ošinuvši pitanjem o konju na kojem je Tihana odjahala, potom trokrakim bijesom prouzrokovanim skrušenim konjušarevim priznanjem da joj je osedlao bijeloga konja, naposljetku i nadmoćnim, ponižavajućim tonom naredbe da osedla crnoga i konjušar se poslušno udalji, a ona pohrli za njim koracima čiji je hvat bio toliki da su joj se noge oko kojih je plesala njezina prozračna kućna haljina od bijele svile doimale gotovo dvostruko duljima negoli su bile; Maglica požuri za njom, poslužitelj se odmakne da ih propusti.
Lázár i ja se - svatko za sebe - nagnemo prema prozoru: olujni oblaci okupljeni iznad mora dogovarali su pohod na kopno i vrt je treperio u iščekivanju, nalik razgovoru pčela o dalekoj livadi, i svjetlo je načas prestalo disati: konjušar je doveo nemirnu životinju, divnoga punokrvnog engleskog vranca osedlanoga kompliciranim šarenim sedlom sa stotinu uzlova i kolajnom od fosiliziranih konjskih smrtiju; Ester ga bijesno odgurne od sebe kada joj je pokušao pomoći da uzjaše konja: spretno ga je sama uzjahala, pa mu podbode sapi i podvrisne iza glasa i konj se propne i zanjišti i dâ se u divlji galop kroz vrt prema moru dok je novinarka cičala i pljeskala od oduševljenja, a konjušar, podbočivši se o svoje kukove, zabrinuto ispraćao pogledom pobješnjelu Ester čija je bijela haljina divlje lepršala na razjarenom konju crnom i sjajnom poput njezine razvitlane kose. Ushićeno sam promatrao taj dramatični prizor sve dok Ester nije nestala u dubini vrta, prosijana kroz sjene, pa pogledam Lázára ne bih li podijelio s njime svoj ushit ili prepoznao svoj ushit u njegovom ushitu, produljio ga i poopćio, možda i ublažio i tako se olakšao, ali Lázár se mrštio, lica preplavljena grušavim prigušenim gađenjem, i ja požurim zaključiti da je prizor zacijelo insceniran, namijenjen novinarki (čije su se grudi, zamišljao sam, sastojale isključivo od sočnih pupoljčastih bradavica). Lázár se iznenada otme prizoru prezirno pljucnuvši - jedan tihi prazni magijski pljuc - i vrati se svojim novinama čiji mi se sadržaj (dok me je gušila grudva mrtva ushita što mi je bila zapela u grlu) iznova učini beznadno, nedohvatno stran.
Samoubojstvena sablast propušta samu sebe kroz sebe u beskrajnom plavom kupatilu s vjetrom u slavinama kojime ispire sekret snica iz svojih staklenih sinusa i nanose sumnje iz oblaka svoje kose, suhoga glasa kojime sama sebe u strahu rastjeruje i koji se stanjuje i smanjuje slijevajući se niz slivnik, ali se istom i sablasno prerastâ, propuštajući samoga sebe kroz sebe.

06.04.2013. u 13:35 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



07/2013 (7)
06/2013 (9)
04/2013 (19)
03/2013 (18)

*

Budući da je beskrajno daleko od toga da razumije krajnosti, svrha stvari i njihov princip od njega su nepovratno skriveni u neistraživoj tajni, te je jednako nesposoban da spozna ništavilo iz kojeg je istrgnut i beskraj koji ga guta.
(Pascal)

Matični ured:

CRNI URED

!

© S. G. Osejavin

...

osejavin@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se