Udruga Aktivni Student (AKSTU) Zadar

Jučer su učenici jedne riječke gimnazije prosvjedovali ispred svoje škole jer im je Uprava škole zabranila izlaske iz zgrade za vrijeme odmora i zaključala vrata. Taj zanimljivi učenički bunt prenijele su sve, ama baš sve televizije i njihovi dnevnici i vijesti. Takvi „egzotični“ učenički buntovi su uvijek popraćeni i njima se uvijek daje mnogo više medijskog prostora nego što ga oni objektivno zaslužuju. Slična je stvar bila i sa bunom vukovarskih učenika koji su zahtijevali pojeftinjenje autobusnih karata. Kada su mediji izvještavali o tome slučaju, nisu zaboravili naglasiti kako su Hrvati i Srbi zajednički krenuli u te bune (valjda kako bi naglasili postojanje čvrstog suživota i pokazali kako smo mi demokratsko i slobodoljubljivo društvo). E sad, kako je u Hrvatskoj kritika neprijateljska djelatnost, što sam već više puta naglasio, postavlja se pitanje kako to da ti učenički buntovi dobivaju toliko medijskog prostora? Ma u svemu tome je očito da se prikazuju one bune koji ama baš nikako ne djeluju protiv naših vlastodržaca i drugih moćnika kojima je interes da narod bude miran, da radnici šute, da se studenti ne bune i da je čitavo društvo letargično i da na koncu oni mogu na svima nama zarađivati. Sporadično spominjanje tzv. učeničkih revolucija čiji maksimalni zahtjevi ne prelaze otključana vrata škole ili nešto novije autobuse koji ih voze u škole, plasiraju se u medije samo zato kako bi se hrvatskoj, ali i međunarodnoj javnosti, pokazalo kako smo mi demokratsko društvo, u kojem je kritika sustava pohvalna i štoviše poželjna. Slično je sa prosvjedima za Tibet, tuljane u Kanadi ili kitove u Japanu, kojima smo često svjedoci. Ti i takvi prosvjedi ne štete položaju moćnika i oni su medijski popraćeni, ali za svaki slučaj, zlu ne trebalo, takve se građanske skupove prikazuje kao egzotične, a time i kao neozbiljne i glupe, nešto čime se bave liberali, komunjare i pederi, a takvom se antikampanjom vrlo vješto osigura nesudjelovanje „pravih Hrvata i katolika“ (tj. tihe konzervativne većine koja se gnuša i na samo spominjanje tih grupa) u takvim i sličnim akcijama.
Sporadične bune protiv NATO-a, a na kraju krajeva i slabo medijski popraćene (od medija na državnoj razini) demonstracije zadarskih studenata – pokrenute zbog ozbiljnih stvari – istinski pokazuju kakvo je naše društvo u stvarnosti.
Da su se spomenuti učenici pobunili protiv sustava obrazovanja, loše opskrbljenih škola, pojedinih loših ravnatelja i profesora, doministara, ministra, općenito korumpirane vlasti… prvo, u medijima bi dobili puno manje vremena nego što su ga dobili sad, a drugo, ako bi i dospjeli u medije, odgovorni bi ih brzo pokopali okarakteriziravši ih kao neradnike ili kao buntovnike (u ovome slučaju u negativnom smislu te riječi). Bilo koji građanin i mladi čovjek poput mene koji i samo pomisli kritizirati sustav, mora znati da je na strani istog tog sustava sva moguća logistika, državni novac i većina medija (posebno oni koji si vole laskati da su neovisni) i da je njegov usamljeni krik utišan i prije nego što je išta zaustio. To je nažalost siva stvarnost našega društva.