Udruga Aktivni Student (AKSTU) Zadar

Mi, sretnici odabrani, ko' braća združeni;
Jer tko sa mnom krv prolije danas
Bit će mi brat; ma kakav bijednik bio,
Danas će rod svoj oplemenit:
A plemići što u postelji ostadoše
Požalit će gorko što s nama nisu bili
I propast će u zemlju htjeti
Kad prozbori onaj tko borio se
S nama na Krispina svetog dan.
Shakespeare: Henrik V.

Jednu stvar će te moći reći kad sve ovo prođe i opet
se vratite kući. Zahvalite Bogu da za dvadeset godi-
na, kad će te sjediti pored kamina sa unukom na
koljenima, pa vas on upita što ste radili u ratu, nećete
morati prebaciti unuka na drugo koljeno, zakašljati
i reći: 'Pa u Lousiani sam lopatom skupljao gnoj.'
General Patton, 1944.

Kad sam se uključivao u AKSTU 2006. godine, onako još mladenački nadobudan i blesav mislio sam da mogu promijeniti svijet. Tijekom zadnjih godinu i pol dana skupa sam sa kolegama činio sve što je u mojoj moći da našim studentima bude bolje, nadajući se da će za nama krenuti i drugi te tako napokon prevladati nepisano pravilo u našem društvu o kritici kao o neprijateljskoj djelatnosti. To nisam radio zbog nekakve materijalne koristi, već iz čisto idealističkih pobuda i poriva da mogu nešto promijeniti. Je li naš rad utjecao na neke promjene na bolje, to ne mogu sa sigurnošću ustvrditi, ali znam da jednoga dana (u skladu sa Pattonovim citatom) kada me neki učenik u školi ili moj sin ili unuk budu pitali što sam radio na fakultetu, moći ću otvorena srca reći da nisam bio pasivni papak, jado i kukavica nego da sam se uvijek borio za boljitak svojih kolega, često zanemarujući negativne posljedice koje je takav postupak mogao imati po mene osobno, a često je imao. I zbog toga mi nije žao. Nakon desetaka i desetaka napisanih tekstova objavljenih po blogovima, forumima, novinama i sl., stotinama sati provedenim u borbi za prava studenata ovoga Sveučilišta, promidžbe studentske stvari, odricanjem od svog slobodnog vremena, živciranja, stresa, generalno istinske borbe i to iz samo solidarnih pobuda iskreno mogu reći da sam ponosan što sam se na ovome studiju izdigao iznad ispita, seminara, domaćih radova, skupljanja potpisa i drugih osnovnih materijalističkih nagona i pobuda te protiv svih izgleda pokušao činiti nešto više, u obranu svojih ideala.
Jest, neke smo stvari možda trebali učiniti ovako ili onako, ili smo možda ponekad trebali imati drugu strategiju u nekim našim postupcima, ali to nikako ne umanjuje rad i trud svih mojih kolega koji su usprkos napadima sa svih strana ustrajali u borbi vjerujući kako se borimo za pravu stvar, za istinu i pravdu, za naš boljitak.
Zbog svega nabrojanog emotivno sam vezan za sve što AKSTU predstavlja, i za sve aspekte dosadašnjeg rada ove udruge. Stoga se često bespotrebno iživciram na isprazne kritike tzv. studentskih moralnih vertikala, tj. najčešće ljubomornih pasivnih papaka čija se aktivnost svodi na isprazno komentiranje po forumima, blogovima, te u javnosti među studentima. Veliki kritičari moga rada najčešće svoje kritike nisu opravdavali vlastitim radom, već su svoju bolesnu ljubomoru iskaljivali vrijeđanjima, lažima i kvazi-intelektualno-etičkim raspravama kojima su mene i ostale pokušali diskreditirati. Stoga svima takvima kažem po zadnji put: odjebite debili od mene i od AKSTU-a, svoje komplekse liječite negdje drugo i zavucite se u rupe iz kojih se izgmizali, sa vama više nemam što razgovarati. Da ste što vrijedili, sami bi pokušali krenuti nekim svojim putem u cilju borbe za studentska prava, a ne bi samo anonimno komentirali i vrijeđali. Slobodno nastavite živjeti svojim beskičmenjačkim životima i sretan vam život budućih blijedih činovnika bez ideala i stava. Kad vas sutra neki vaš potomak bude pitao što ste radili na faksu, vi mu slobodno odgovorite kako ste revno pisali domaće radove i skupljali potpise profesora, a u slobodno vrijeme pljuvali po onima koji su nešto pokušali promijeniti. To neka vam bude ostavština. Ovo je zadnji put da ikome išta objašnjavam ili se opravdavam. Ako koga zanima što radimo, uvijek može doći na redovne sastanke AKSTU-a četvrtkom ili petkom, a ostale koji su se prepoznali u mojim gornjim rečenicama bi zamolio da svoje primitivne stavove zadrže za sebe.