Udruga Aktivni Student (AKSTU) Zadar

nedjelja, 02.09.2007.

Jesu li hrvatski studenti borci za opće dobro u društvu kao što su nekad bili?

Ovaj tekst je odgovor, ili još bolje, dopuna kolumni novinara Slobodne Dalmacije, Danka Plevnika, pod naslovom „Mladež iznevjerila mladost“ objavljene u spomenutom listu 01. rujna 2007. godine. U svojoj kolumni autor se pita što se to događa sa mladeži, posebno studentskom populacijom, koja za razliku od sličnih koje su 1968. i 1971. godine izluđivale tadašnje sustave, danas je potpuno pasivna i …kako mladešku maštu više ne uzbuđuje niti obična, a kamoli utopijska politika, želja za suzbijanjem politokratskog društva. Naravno sve što je rekao djelomična je istina, i to više jest nego nije. Ovdje bih htio dopuniti njegove stanove primjerima iz borbe, kako mojih kolega i prijatelja, tako i vlastite, za prava studenata Sveučilišta u Zadru. Naime, kako je već poznato, mnogo toga na Sveučilištu u Zadru ne funkcionira kako treba, pa se grupa studenata entuzijasta, nezadovoljna tada radom Studentskog zbora, odlučila pokrenuti osnivanjem studentske udruge Aktivni Student (AKSTU) kako bi upozorili na brojne probleme koji tište studente ovog Sveučilišta. Od početka rada udruge nekoliko je kolega bilo zaduženo da animira studente o potrebi borbe za studentska prava. Taj posao otpočetka nije bio nimalo lak, i jednostavno je bilo nemoguće skupiti više od dvadeset ljudi voljnih da se nesebično pozabave radom za svoje i opće dobro. Od početka sam se pitao zbog čega je to tako, a posebno nakon što je zbog opće pasivnosti među mojim prijateljima izbio opći razdor u ekipi (koji je poslije malo-pomalo prevladan, ali tragovi su ostali). Tada sam bio optuživan da sve radim za svoje interese (samo ne znam koji su to), kako je meni lako (bio sam čak vrijeđan na osobnoj razini od nekih pametnjakovića na ovom blogu, a čuo sam i da su mene i moje kolege vrijeđali iza leđa. No to je tako kod nas, filozofija je ovakva, neću raditi ništa, ali ću na onoga tko radi biti maksimalno ljubomoran, i stalno ću mu podmetati nogu), kako samo ljevičari prosvjeduju i sl. Pitao sam se onda, ma koji je vrag našim kolegama!? Pa da li su oni svjesni koju odgovornost imaju kao studenti da se bore sa prava svojih kolega i opće dobro i društvo. Pa i ako ništa od toga, ono bar za svoja prava. Tijekom organizacije prvog prosvjeda zadarskih studenata (20. travnja) u koji je udruga AKSTU ušla sama (a moramo imati na umu da iza imena AKSTU stoji tek dvadesetak voljnih da se bore), udruga nije imala nikakva iskustva, nije imala proračuna i nije bila poznata među studentskom populacijom. Prosvjed smo organizirali sami, doprinosili svojim prilozima za sve troškove, molili, tražili, pitali. Nakon svih tih muka, prosvjed je napokon trebao biti održan. Kako smo podijelili 2500 letaka (1 letak na 2 studenta) kojima smo pozivali na prosvjede i naveli zbog čega ih održavamo, očekivali smo pun Narodni trg studenata, voljnih da svojim grlima iskažu negodovanje sa trenutnom situacijom na Sveučilištu i cijelom društvu. Nažalost iako je na prosvjed došlo tristotinjak studenata, što nije malen broj, ali ako imamo na umu da u Zadru studira 5000 studenata, samo smo djelomično bili zadovoljni. No to sam nekako pregorio, ali kada sam poslije prosvjeda počeo slušati isprike nekih koji su htjeli doći, ali nisu mogli jer „su imali ispite, predavanja, seminare“, „bolesni im cimeri“, „nisu mogli jer su baš taj dan išli doma“ pukao sam. Ali najdraži su mi bili oni koji su nakon silne propagande o potrebi borbe, naknadno mi pričali kako nisu čuli da je bio prosvjed!!! Ma ljudi moji, dali se vi uopće krećete po Sveučilištu, osim što idete samo na predavanja? Kako ništa niste čuli, pitao sam tad. Nakon malog vremenskog odmaka i razmišljanja o tome zašto su studenti pasivni i zašto ih boli briga za bilo kakve ideale, došao sam do zaključka da veliki utjecaj u svemu tome imaju opća svjetska globalizacijska kretanja i sve veći tehnološki napredak, posebno u sferi komunikacija, te podilaženje hedonizmu, tj. sjaju i blještavilu tehnologije, odjeće, automobila i sl. Prosječnom studentu je izgleda zanimljive obući kakve markirane hlače, ispijati kavice u lounge-baru (to vam je ono slično kafiću, samo gdje su stolice od stiropora i kava 13 kuna), visiti po kladionici i voziti dobre automobile, nego se izboriti za svoja prava. Oni koji krenu u suprotnom smjeru i žele se boriti protiv nepravdi ispadaju budale, čudaci ili ih se jednostavno optuži da to rade iz nekih svojih interesa. Novinar Plevnik navodi kako su opća demokratska kretanja 90-tih godina u Hrvatskoj dovela do općeg potopa omladinskog tiska. Točno, studentska pisana riječ se izgubila u tadašnjem obliku, ali ona se nastavlja u drugim oblicima: forumima, blogovima, raznim portalima i sl., čije lagano omalovažavanje osjećam u riječima spomenutog novinara, budući da se najčešće piše anonimno i bez uređivačkih posrednika.
Plevnik navodi kako ipak postoji među studentima aktivnih, ali najčešće onih koji pokorno služe stranačke hijerarhije (stranačka mladež u nas služi samo za dekor). Mogu iskreno reći da je na nas i našu udrugu bilo pritisaka da podržimo ovu ili onu političku grupaciju ili neku njezinu ideju, ali smo mi to odlučno odbili budući da smo bili svjesni da bi uključivanje stranaka izazvalo kotraefekt od onog kojeg želimo izazvati u javnosti (predsjedniku udruge sam jasno rekao da ću raditi za naša prava u udruzi samo ako se politika ne miješa, jer ne želim politiku u svoju butigu). No bez obzira na to, tijekom sukoba udruge AKSTU i Zbora (koji je hvala Bogu prevladan) koji je svoj vrhunac doživio tijekom prvog studentskog prosvjeda, vrli novinari jednog elektroničkog medija su se zapitali za koju političku stranku agitira AKSTU, a za koju Zbor. Ti njihovi stavovi izneseni na temelju tko zna kojih informacija i izvora za nas su bili vrhunac novinarske profesionalnosti. Novinari iste televizije bili su maksimalno neodgovorni već ujutro prije prosvjeda kada su prije demonstracija tražili da im organizatori daju izjave jer se žure i ne mogu čekati prosvjed. Nama je to bilo čudno jer bilo bi u najmanju ruku odgovorno od jedne televizije da poprati prosvjed i poslije uzme izjave, jer što bi im mi prije prosvjeda mogli reći? Kad smo bili začuđeni njihovim postupcima i pitali zašto i kako, zaprijetili su nam da ako im budemo nešto uvjetovali, oni će otići bez izjava!!! Zamislite arogancije! Živjelo naše novinarstvo! Možda bi i gospodin Plevnik znao za naše akcije da su ih naši elektronički mediji prenijeli (tiskovni jesu i zato im hvala) kako bi se od njih očekivalo.
Eto toliko, ne bih želio duljiti. Ovim sam tekstom htio svojim primjerima potvrditi stavove novinara Plevnika o pasivnosti studenata, ali i pokazati da ima i onih voljnih i željnih borbe za bolje sutra, ali ih se od silne buke koju proizvode reklame, sjaj i blještavilo globalizacije, slabije čuje, ali to ne znači da nisu tu.

- 00:01 - Komentari (20) - Isprintaj - #