<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

DESIGN BY: ZOKA

|Opis bloga|

Doživljaji, misli i svakodnevica svježeg akademskog građanina i borba za ostvarenjem u onome što oduvijek htjedoh.

|Kolege!!|

mlada tičerica
g. Profesor (s velikim P, da!)
kolega u raljama srednje škole
bernard je malo duže u svemu

|Fotke!!|

Zar nije zanimljiva?

Vrlo staro

Parkić

Ovo želim

Malo šprica!

Belgijo, daleko si

subota|25.10.2008.

|ADHD i nešto drugo
|

Upravo sam si pročitao post o djeci s ADHD-om s naslovnice i to me podsjetilo na jednu, rekao bih, jednako važnu (ako ne i važniju) pojavu od toga.

Apsolutno je jasno da su djeca s ADHD-om (utvrđenim ili ne) u velikim problemima u klasičnom školstvu, kakvo još uvijek caruje, gdje je još uvijek zadržana klasična forma organizacije posla i upravo zato ovakva djeca teško dolaze na zelenu granu. Veliki problem je nespremnost mijenjanja učitelja i njegovom pristupa (a zasigurno je najteže mijenjati sebe; lakše je drugima pametovati). Veliki broj i najiskusnijih pada na ovom ispitu upravo zato što žive u kalupu koji im odgovara. Rekao bih da je to razumljivo. Rijetki pojedinci će poželjeti mijenjati ono što (za njih) odlično funkcionira. Pitanje je - a kako to djeluje na druge? Hm...

Na stranu problem s djecom s ADHD-om. Jasno je sve oko toga koliki je to problem.

Mene zanima upravo ovo - zašto se nitko grčevito ne bori oko djece koja su asocijalna, izolirana, povučena, introvertirana, rijetko sretna? Mogu reći da u svakom razredu imam bar po dvoje, a negdje i više takve djece. Većina nije ni riječ progovorila od početka nastave ako ih nešto nisam pitao, a i tada jedva suvislo. Svaki puta se zdrmam i pomislim - što se u njihovoj glavi zbiva? Tuče li ih itko doma? ili nešto gore? Pitam se što će biti s njima u životu ukoliko se nitko s njima ne bude bavio kvalitetno? Teško da će se moći izboriti za sebe i napraviti nešto od sebe u današnjem svijetu. Uvijek su po strani i nikoga to ne brine koliko vidim.

Njima je pod hitno potrebna stručna pomoć, ništa manje nego djeci s ADHD-om. Ja imam premalo vremena tjedno s njima da bih išta suvislo učinio, a ponajviše zato što skoro svo moje vrijeme okupiraju djeca koja traže puno, pa i oni s ADHD-om. Ako ove pustim da bih nešto s ovim introvertiranima napravio, ovi drugi polude. Začarani krug rekao bih.

I onda će mi netko reći da je uvijek učitelj kriv za sve. Gospodo, dajte mi razrede po 10 učenika i onda kritizirajte. Kada ih je više od 20 nema šanse da se posvetim jednako svakome. To se treba podhitno mijenjati ukoliko želimo djelovati na djecu s bilo kakvim problemom i potrebama.

nedjelja|19.10.2008.

|Sumrak.
|

Taman si danas odmaram misli (i sve ostalo!) od šokova ovog tjedna i konačnog davanja otkaza dok sam još relativno pri zdravoj pameti. No, dobro. Najveći izvor stresa sam uklonio iz života koliko god se tome čudili pojedinci.

Naslušao sam se svega - od podrške do kletve oko davanja otkaza. Neki su me doslovno sablaznili. Nekoliko osoba mi je reklo da nisam normalan što dajem otkaz unatoč svemu. Da sam glup što mi je stalo da donekle svoj posao napravim kako treba i da nikako ne smijem dati otkaz nego trpiti i progutati sve što mislim (!). Onda sam si lijepo rekao - ne, ja ne želim biti isprazno mrtvo puhalo u što se većina ljudi oko mene pretvorilo; da me ne briga ni za koga i da sam tamo samo fikus. Ako ja moram biti takav u ovom poslu, onda goni sve. Idem radit svoj stari posao za (gle li čuda) - 300 kuna manje od ovog.

Stav - ne rade drugi, pa nisam ni ja glup da radim me izrazito smeta. Nećemo dalje dok je takvo stanje.

No, dobro, u mojoj detoksikaciji od kretenizama izrečenih iz usta visokoobrazovanih osoba, slučajno sam počeo prebacivati programe na TV-u (nedjelja, oko 21). Kad ono.... Detoksikacijo, adio u nepovrat! Stereo zvuk direkt iz BB kuće kako si netko dahće pod plahtom uz ritmične trzaje ruke zna se na kojem mjestu. Maze se oni. TV mi se službeno zgadio. Fakat me ne zanima u ovo doba takve idiotarije nekih lokalnih anonimusa bez života.

Ljudi dragi, nedjelja 21 sat!! Sva djeca budna i sjede uz TV. Gdje su sada dječiji pravobranitelji?? Slušam te klince iz petog razreda kako prepričavaju što se zbiva u kući, tko je koga, tko će komu i kako. PETI RAZRED. I mi se onda čudimo što su klinci seksualno aktivni još i prije kraja osnovne škole? Uz ovakav kvazipuritanski TV program i ovakve dječije pravobranitelje me čudi što nisu i ranije počeli.

Slijedeće što slijedi je porcija oralne zadovoljštine taman za ručak. Uz, tucet psovki, naravno. Bez toga ne može.

utorak|07.10.2008.

|Šljam u naciji
|

Pomno pratim događanja u ovoj truloj državi ovih dana i zaključih kako ovo samo može biti gore.

Gledam koliko se šljama nakotilo u kraju u kojem sam trenutno i ovo neće dobro završiti. Gotovo cijeli kraj živi od socijale i dječijeg doplatka. Glavni biznis je pravljenje djece. Rijetko tko ima manje od njih 5. Nerijetki i 10. Zapušteni, polupismeni na kraju osnovne škole, divlji, nasilni, nepošteni, grubi, drski i iznimno seksualno aktivni te iznimno voljni nastaviti obiteljski biznis nerada i kukanja.

Sva ta ekipa koja se tu naselila nema nikakav cilj u svome životu; ne namjeravaju se školovati niti išta raditi jer divljačenjem dobiju sve; ne poštuju nikoga, a ponajmanje domaće stanovnike. Od ovakvih se može samo očekivati da pune zatvore, pa si zbrojite i pomnožite koliko će im trebati da nas prevladaju. Završe Osnovnu školu i rađaju djecu redom. I zato me ne ćudi ovakvo stanje u državi. Svatko iole pametan si dobro promisli hoće li i kada će imati djecu

Ovi će nas potući. Primitivci su nam sve više na pragovima. To je moderna Hrvatska.

četvrtak|02.10.2008.

|Kao feniks
|

Danas sam potaknut na razmišljanje. Nikada, niti u jednom poslu kojeg sam radio nisam imao ovako različite dane.

Jučer potonem do kraja, dođem do ruba. Emocije prođu u roku pola sata na putu prema doma. Mojem carstvu gdje ružne riječi i događaje križam i skupljam energiju za dalje. Prestao sam brojati koliko puta potonuh (i to sa stilom), a uvijek sam se smatrao čvrstom osobom kojeg ne diraju mnoge riječi. Ciljane riječi čovjeka dotuku u njegovoj srži. I to bez puno buke.

Danas ostadoh zatečen i zadivljen istovremeno. Stanjem ispred sebe, a još više svojom reakcijom. Nikada ne vidjeh dvoje djece da ovako plaču. Psihoza do kraja, a ja ne vjerujem što vidim. I to velike djece. Nepravda je jako gadna tetka. Mrzim kada se netko obrušava na djecu samo s indicijama, a bez dokaza krivnje.

Gledali su u mene što ću učiniti i reći na ovo sve valjda očekivajući ravnodušnost koja ih okružuje. Skoro cijeli sat sam im govorio o nepravdi i kako na nju reagirati. To je konstanta suvremenog svijeta i mogu samo očekivati još nje što budu stariji. I smirio sam ih. Riješio problem. Povezao se s njima. Rekli su mi - bravo učitelju. Postigao sam vjerojatno nešto što njihov razrednik nije nikada, a tek sam mjesec dana s njima.

Na papire su mi anonimno napisali što misle o mom predavanju i meni, što bi promijenili i slično tome. Nekima sam lijep, inteligentan, cool, najbolji na školi, neki žele još više. Meni njihovo mišljenje puno znači. A samo mjesec dana je prošlo.

I ne, ne dvoumim se oko otkaza u drugoj školi. Pored ovoga mi ništa drugo ni ne treba.