< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

DESIGN BY: ZOKA

|Opis bloga|

Doživljaji, misli i svakodnevica svježeg akademskog građanina i borba za ostvarenjem u onome što oduvijek htjedoh.

|Kolege!!|

mlada tičerica
g. Profesor (s velikim P, da!)
kolega u raljama srednje škole
bernard je malo duže u svemu

|Fotke!!|

Image and video hosting by TinyPicZar nije zanimljiva?

Image and video hosting by TinyPicVrlo staro

Image and video hosting by TinyPicParkić

Image and video hosting by TinyPicOvo želim

Image and video hosting by TinyPicMalo šprica!

Image and video hosting by TinyPicBelgijo, daleko si

srijeda|24.09.2008.

|Daleko od očiju
|

Jučer stigoh s posla u 21 sat, sjeo na terasu iako je hladno k'o u sibirskoj preriji u podne i zaključio da sam na poslu proveo 14 sati. Zgodno. Dobro sam još i zdrav, pomislih. Slijedeće što me čeka je čir na svemu.

Pogledam na mobitel. Tri propuštena poziva. Nedavno zaključih da (od kada se odselih od kuće) puno više komuniciram s obitelji nego kada sam bio doma. Nekada se znalo dogoditi da se ne vidimo par dana jer smo radili u suprotnim smjenama i ništa zato. Sada me svakodnevno zovu, šalju poruke i što sve ne. Bude mi drago što je nekome stalo, no ponakada mi stvarno to bude blesavo. Zar je potrebno odseliti se kako bi se odnosi među ljudima popravili? Tu očito vrijedi - daleko od očiju, bliže srcu. Nisam ja naviknut na toliko dragosti.

Danas bijah više puta na razgovoru i suočavanju s učenicima. Rekoše mi da trebam zračiti pozitivnim osjećajima i ljubavlju, pozitivnom energijom jer će i oni tada pratiti mene. Bolje da je uzela letvu i udarila me po leđima. Vrlo je teško nekome pristupati lijepo kada te osoba u lice vrijeđa i smije ti se, a na hodniku dobacuje. Previše je to za mene. Da ih ja tetošim dok me oni ubijaju jer eto, svatko od njih ima svoju priču i moram imati razumijevanja za njihov problem. Meni to sve zvuči suludo. Mogu ja njima govoriti što god želim, pokušavati doprijeti do imalo ljudskosti u njima i pokazati da mi je stalo... Oni to već četiri tjedna gaze i nemaju nikakvu namjeru promijeniti svoje ponašanje. I onda se opet od mene očekuje da se ja njima prilagodim! Hm, da. Pitam se ja tko je tu lud... Očito ja jer to trpim.

Zato ja mogu dati otkaz. Ukoliko to ne učinim, razbolit ću se vrlo brzo. Radije ću prati podove.

- 18:53 - Napišite mi nešto (8) - Isprintaj - #


srijeda|10.09.2008.

|Govno iliti scheize (oprostite na izrazu)
|

Umorio sam se od monogologa u ovih par dana, uistinu. Pokušavam kako god znam doprijeti do te većinom bezizgledne djece s nikakvim životnim ciljevima da se trgnu, no do nekih ne može valjda ni vlastita majka doprijeti. Još malo pa ću početi normalno govoriti deranjem. To je postala svakodnevica. Ponašaju se prema učiteljima ko prema govnima. Prema kerovima na ulici se bolje ponašaju zasigurno.

Pljujem ja na sustav u kojem svaka osoba (koliko god bila poremećena) mora završiti školu. E, pa sad, volio bih vidjeti tu osobu koja se toga dosjetila da dođe u školu i u svakom razredu ima par takvih koji te dođu na sat ZLOSTAVLJATI za sada verbalno. A poslije vjerojatno i fizički.

Samo čekam da me netko pipne. Neću ga zavaliti da se tri dana ne ustane jer moja karijera nije vrijedna nekog divljaka nego će me zapamtiti do kraja svog života što ću mu sve prišiti. Netko bi rekao da sam frustriran. Uvjeren sam da i jesam. Danas gledam nešto o depresiji djece i koliko to utječe na brojnost samoubojstava. Jasno ko želatinozni preljev na torti koji nikako da se stvrdne. A ja bih tome dodao i još jedno vrlo važno pitanje - tko učiteljima pomaže da se smire nakon ovakvih govana? Meni su jedina terapija očito tablete za smirenje. Ne, ne. Neće to tako još dugo. Previše toga znam i previše sam sposoban da bi me neki niškoristi dotukli.

No, slijede dva dana psihoterapije. Dva dana kada sam gospodin nastavnik. Kada me netko i pozdravlja i ustaje se i želi uspjeti. Gle li čuda.

Pozdrav svima koji imaju imalo volje čitati moje retke. =)

- 21:09 - Napišite mi nešto (8) - Isprintaj - #


nedjelja|07.09.2008.

|Nikada dosadno.
|

Nakon vatrenog krštenja u utorak razuman čovjek bi rekao da ga ništa više ne može iznenaditi. Jasno je da je u krivo do neba i nazad. Kako to inače biva. No, ovoga puta u pozitivnog smislu vjerovali ili ne.

U drugoj školi me dočekao učiteljski raj. Nisam vjerovao da tako što na ovome svijetu još uvijek postoji. Mislih kako je to samo još jedna od iluzija iz metodičkih i pedagoških knjiga o djeci punoj volje i kulture. Ajde da i ja jednom ne budem u pravu! =) Dva dana koja tamo radim se osjećam baš onako kako bi se svaki učitelj trebao osjećati - kao uvažena osoba koja će nešto lijepo i važno nekoga naučiti.

Oni čekaju učitelja u učionici na svojim mjestima, ustaju se, u glas pozdravljaju, oprema je na otvorenom i nije zaključana lokotima u ormare (!!); svi su mirni dok ja upisujem sat. Znanstvena fantastika. Niti jednog bezobraznog koji će mi nešto neumjesno dobaciti. U cijeloj školi. Potpuno drugi mentalitet. Samo mi je žao što nemam baš sve što mi treba i nisam s njima češće jer oni mogu jako puno a i traže puno. Mojoj sreći ne bi bilo kraja da sam tamo stalno. No, kako bi se reklo - život bi nam bio predosadan kada bi sve bilo kako želimo. Još su me i na sladoled htjeli voditi poslije... Predobro.

Sutra počinje novi tjedan gdje ćemo malo drugačije započeti i dalje imati u mislima ta dva dana dok mi netko na hodniku ili u učionici dobacuje neke nebuloze.

- 08:42 - Napišite mi nešto (2) - Isprintaj - #


utorak|02.09.2008.

|Inferno, 55. krug
|

Svekoliki puče, ovo ne smijem ne napisati. Ovo što sam danas vidio, doživio i osjetio na svojoj koži ne bih poželio ni najgorem neprijatelju.

Smatrao sam kako za psihički bolesne osobe postoje ustanovi i stručnjaci koji se bave njime. Ah, koliko sam samo bio u krivu! Imaju danas zadnja dva sata (prokleti bili tko god da ih je smislio) poremećeni pojedinac me je prvo opsovao na hodniku i prije nego sam ušao čisto da mi poželi dobrodošlicu. Ostale uvrede nema potrebe ni spominjati; podrazumjevaju se. Raspašoj. 55. krug pakla. Nebo i zemlja uspoređujući s prijašnjima.

Inače se trudim kontrolirati i suzdržavati se od verbalne kontrole, ne psovati i ne iživljavati se na djeci jer to ni sam ne bih htio da meni netko radi. Poremećeni pojedinac se u sred sata ustao i krenuo prema meni unoseći mi se u lice. "Tko ste vi tu meni?? Vi nemate pojma s kime imate posla." Svaki iole razuman pokušaj da poremećenog pojedinca bar imalo smirim i posjednem je rezultirao kaosom. Nije jednu neprimjerenu prijetnju mu nisam rekao (tada bi bio još gori) iako sam ga htio zadaviti. Ustao se i iz čista mira počeo polijevati vodu po učionici. A nikoga od vodsta škole nema zadnja dva sata popodne... Drugi pojedinac u sekundi odleti na drugi kraj učionice. Ostalih 15 normalnih i pametnih željni normalnog rada vidno umire. Ni ime neće reći, a drugi se ne usude otkriti jer ih očito čekaju batine ili što već.

Gospodo prosvjetna vlasti, izvolite ukolniti psihički poremećene osobe iz škola. Nitko me ne može uvjeriti da je uspjeh i budućnost većine u razredu vrijedna ovakve osobe. Oni zaslužuju priliku koja im je oduzeta upravo zbog osobe kojoj tamo nije mjesto. Psihički bolesnim pojedincima se trebaju baviti psihijatri i ustanove za to opremljene. Njima treba liječenje. Ja zaista nemam u kabinetu luđačku košulju i sedative, a još manje sam kvalificiran za to. Za ovo ni psiholozi nisu kvalificirani. Zar meni trebaju zaštitari na satu? Zar trebam ići blindiranim autom na posao? Gospodo, od sada pa na dalje ne odgovaram za svoje postupke jer ovo graniči za zdravim razumom! Ni 10 000 kuna plaće nije dovoljno za ovakav teror. Nema tih novaca koji mogu nadomjestiti ono što je ovaj uspio iz mene izbiti u krvavih sat i pol. Vrlo rado ću ovo ustupiti svakome tko smatra da je ovaj posao lagodan. Ovo je dno dna.

Kao što rekoh, najviše mi je žao ostalih jer ne dobivaju koliko trebaju i zbog njih sam im dao dodatan sat izvan nastave jer mi duša plače kada ih vidim. Mnogi se samo povuku za pojedincima i nemaju osnovne uvjete za rad, a to smo dužni organizirati. Prema tome, izvolite uklanjati bolesnike i osigurajte drugima iole bolje napredovanje.

Puno je sada emocija u meni, ali ovo su stvari koje čovjeka dotuku do zadnjeg atoma u organizmu koliko god volje i ljubavi ima. Inferno u najboljem izdanju.

- 20:48 - Napišite mi nešto (4) - Isprintaj - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se