mrachni katuni i nesavremena razmatranja

(S početka kao političkog bića)

- Benjamin über Baudelaire -
Das Paris des Second Empire bei Baudelaire

Die Bohčme – Boemština

Kod Marxa se boemstvo (die Bohčme) pojavljuje u dosta razjašnjavajućem kontekstu. On mu pripisuje zaverenike po pozivu, kojima se obimno bavi u članku memoara policijskog agenta de la Hoddea, izašlom 1850. u "Neuen Rheinschen Zeitungu" (Novom Rajnskom Časopisu). Sebi predočiti Baudelaireovu fiziognomiju, znači - govoriti o sličnosti koju on pokazuje sa ovim političkim tipusom. Marx ga ocrtava na sledeći način: "Sa uspostavljanjem proleteske zavere, javila se potreba za deobom rada: članovi su se delili u povremene zaverenike (po potrebi), conspirateurs d'occasion, što će reći radnike, koji su zaveru upražnjavali samo uzgred, pored nekog svojeg tamo zaposlenja, koji su posećivali isključivo sastanke i čekali na naredjenja šefova da se pojave na skupovima, i u zaverenike po profesiji, koji su čitavu svoju delatnost posvetili konspiraciji i od nje živeli... Životni položaj ove klase već unapred odredjuje i čitav njen karakter... Njihova oklevajuća, u pojedinačnim stvarima više od strane slučajnosti nego same delatnosti ovisna egzistencija, njihov neredovni život, čijeg su jedine čvrste tačke krčme vinara – rendezvous stecišta zaverenika - neizbežna njihova poznastva sa svakojakim sumnjivim ljudima placira ih u onaj životni krug, koji se u Parisu naziva la bohčme."

Uzgred treba primetiti da je i sam Napoleon III svoj uspon otpočeo u takvom jednom miljeu - koji odgovara upravo opisanom. Poznato je da je jedna od alatki njegovog perioda vladavine bilo Društvo 10. decembra, na osnovu čijeg je kadra Marx uspostavio "čitavu nedoredjenu, raspojasanu, tamo-'vamo razbacanu masu, koju Francuzi nazivaju la Bohčme." Za svog kraljevanja Napoleon je razvio svoju konspirativnu praxu. Neočekivane proklamacije i tajanstvenost, rogobatni ispadi i neprobojna ironija spadaju u državni rezon Druge Imperije. Iste crte nalazimo i u Baudelaireovim teoretskim spisima. On svoje uvide iznosi najčešće apodiktično. Diskusija nije njegova stvar. On joj se sklanja sa puta, onda čak i kada bi krute protivrečnosti u tezama, koje on jedne za drugima prihvata kao svoje, raspravu i zahtevale. "Salon iz 1846." posvetio je "buržoaziji"; on istupa kao njihov glasnogovornik, dok njegov gest nije onaj advocatusa diaboli. Kasnije, na primer u njegovoj invektivi protiv škole bon sensa, on nalazi za " 'honnete' bourgeoise" i notara, buržoaskim osobama od poštovanja, akcente najrabijatnije boemštine. Oko 1850. objavljuje da je umetnost neodvojiva od korisnosti; malo godina kasnije on zastupa l'art pour l'art -tezu. Pri svemu tome, o posredovanju svojih teza brine se koliko i Napoleon III kada preko noći, i iza ledja francuskom parlamentu, predje sa zaštitne carine na slobodni promet robe. Ove crte razjašnjavaju barem zašto je oficijelna kritika – pre svih Jules Lemaitrea – osetila tako malo od teoretske energije sabijene u Baudelairovoj prozi.
U svojem opisu conspirateura po profesiji Marx ovako nastavlja: "Jedini uslov revolucije po njima je dostatna organizacija njihove zavere... Bacaju se na izume, koji bi trebalo da izvedu revolucionarna čuda; zapaljive bombe, uništavajuće mašine od magičnog dejstva, emojti (neredi), koji bi trebalo da dejstvuju tim čudotvornije i više iznenadjujuće što manje racionalnog povoda i osnova imaju. Takvim jednim otaljavanjem projekata zauzeti, nemaju drugog cilja do obaranja postojeće vlade, dok najdublje preziru teoretsko posvećivanje radnika u njihove klasne interese. Otuda njihovo ne proletersko, već plebejsko nerviranje nad habits noirs (crnim haljinama), manje ili više obrazovanim ljudima, koji zastupaju ovu stranu pokreta, od kojih se ali, kao oficijelnih reprezentanata Partije, nikada ne mogu sasvim ratosiljati". Politički uvidi Bodlerovi u samom osnovu ne prevazilaze ove zaverenika po pozivu. Svejedno da li svoje simpatije usmerava ka klerikalnom nazadnjaštvu ili poklanja ustanku iz 48. - njihov izraz je neposredan, a osnov porozan. Slika koju nudi u februarskim danima - sa puškom mašući na nekoj pariškoj raskrsnici, i rečima "Dole sa generalom Aupickom!"- ubedljiv je dokaz za to (gen. Aupick bio je B-ov. Očuh). Svakako je mogao on da Flauberovu rečenicu: "Od sve politike razumem samo jednu stvar: revolte." prisvoji kao svoju. To bi onda moglo da se shvati onako kako to iznosi završni pasus iz jednog od njegovih, kao nacrtima o Belgiji sačuvanim zapisima: " 'Živela revolucija!' kažem kao što bih rekao 'Živelo uništavanje! Živela pokora! Živelo kažnjavanje! Živela smrt!' Ne bih ja bio srećan samo kao žrtva; ni uloga dželata za mene ne bi bila zgorega – kako bih revoluciju osetio sa obe strane! Svi mi imamo republikanski duh u krvi kao što imamo i sifilis u kostima; mi smo demokratski infincirani i siflistični." Ono što Baudelaire ovde iskazuje moglo bi se nazvati metafizikom provokatora. U Belgiji, gde je ova zabeleška nastala, on je jedno vreme važio za potkazivača francuske policije. Slični aranžmani po sebi bili su tako malo začudjujući, da Bodler 20. decembra 1854 svojoj majci u vezi književnih policijskih stipendanata piše: "Nikada se moje ime neće pojaviti u njihovim sramnim registrima." Ono što je Bodleru u Belgiji donelo takav glas, teško da je bilo samo neprijateljstvo koje je otvoreno pokazivao spram tamo proslavljenog i izgnanog Hugo-a. Udela u nastajanju ovog trača imala je dakako i njegova pustošeća ironija; vrlo je moguće da ga je rado i sam širio. Culte de la blague (kult vica), koji opet nalazimo kod Georgea Sorela i koji je postao neodstranjiva komponenta fašističke propagande, izgradjuje kod Bodlera svoj prvi oplodnik. Naslov pod kojim i duh u kojem je Celiné pisao svoje Bagatele za jedan pokolj, bodlerovski je dnevnički unos: "Lepa bi se jedna konspiracija mogla organizovati u cilju uništenja jevrejske rase". Blankista Rigault, koji je svoju konspiratorsku karijeru završio kao načelnik policije pariške komune, izgleda da je imao isti mračni humor, o kojem se i u svedočanstvima o Bodleru mnogo govori. "Rigault je", stoji u "Hommes de la revolution 1871" Ch. Prolesa, "u svim stvarima i pri velikoj hladnokrvnosti imao nešto od pustog lakrdijaša. To mu je bilo neotudjivo, sve do njegovog fanatizma". Čak i terorističke maštarije, koje Marx sreće kod zaverenika (conspirateur), kod Bodlera imaju svoju opreku. "Ako ikada", kako 23.decembra 1865 piše svojoj majci, "ponovo iznadjem napon i energiju, koju sam nekoliko puta do sada posedovao, svojoj ću srdžbi besu dati zraka kroz sablažnjujuće knjige. Želim da čitavu ljudsku rasu protiv sebe nadam i rasrdim. To bi bilo moje uživanje, koje bi me za sve obeštetilo." Ovaj zadrti bes – la rogne – bio je stanje, koje je kroz pola veka borbi na barikadama hranilo pariške zaverenike po pozivu.
"Oni su ti", kaže Marx o ovim zaverenicima, " koji su postavili i upravljali prvim barikadama." I doista, u stalnom središtu konspirativnog pokreta stoji barikada. Ona ima posebnu revolucionarnu tradiciju. Preko četiri hiljade barikada povlačilo se po gradu u julskoj revoluciji. Kada Fourier traga za jednim primerom "travail non salarie mais passione" ne nalazi ni jedan približniji od podizanja barikade. Hugo je u Jadnicima izrazito upečatljivo oslikao mrežu tih barikada, pri čemu je njihovu opsadu ostavio u senci. "Svuda je motrila nevidljiva policija revolta. Održavala je red, što će reći noć...

(to be continued – we shall overcome, kako to grozno zvuči...)

Flower of Love

Sweet, I blame you not, for mine the fault was, had I not been made of common
clay
I had climbed the higher heights unclimbed yet, seen the fuller air, the
larger day.

From the wildness of my wasted passion I had struck a better, clearer song,
Lit some lighter light of freer freedom, battled with some Hydra-headed wrong.

Had my lips been smitten into music by the kisses that but made them bleed,
You had walked with Bice and the angels on that verdant and enamelled meed.

I had trod the road which Dante treading saw the suns of seven circles shine,
Ay! perchance had seen the heavens opening, as they opened to the Florentine.

And the mighty nations would have crowned me, who am crownless now and without
name,
And some orient dawn had found me kneeling on the threshold of the House of
Fame.

I had sat within that marble circle where the oldest bard is as the young,
And the pipe is ever dropping honey, and the lyre's strings are ever strung.

Keats had lifted up his hymeneal curls from out the poppy-seeded wine,
With ambrosial mouth had kissed my forehead, clasped the hand of noble love in
mine.

And at springtide, when the apple-blossoms brush the burnished bosom of the
dove,
Two young lovers lying in an orchard would have read the story of our love;

Would have read the legend of my passion, known the bitter secret of my heart,
Kissed as we have kissed, but never parted as we two are fated now to part.

For the crimson flower of our life is eaten by the cankerworm of truth,
And no hand can gather up the fallen withered petals of the rose of youth.

Yet I am not sorry that I loved you -ah! what else had I a boy to do? -
For the hungry teeth of time devour, and the silent-footed years pursue.

Rudderless, we drift athwart a tempest, and when once the storm of youth is
past,
Without lyre, without lute or chorus, Death the silent pilot comes at last.

And within the grave there is no pleasure, for the blindworm battens on the
root,
And Desire shudders into ashes, and the tree of Passion bears no fruit.

Ah! what else had I to do but love you? God's own mother was less dear to me,
And less dear the Cytheraean rising like an argent lily from the sea.

I have made my choice, have lived my poems, and, though youth is gone in
wasted days,
I have found the lover's crown of myrtle better than the poet's crown of bays.

PART 3.

HELL.

1.
Hell is a city much like London--
A populous and a smoky city;
There are all sorts of people undone,
And there is little or no fun done; _150
Small justice shown, and still less pity.

2.
There is a Castles, and a Canning,
A Cobbett, and a Castlereagh;
All sorts of caitiff corpses planning
All sorts of cozening for trepanning _155
Corpses less corrupt than they.

3.
There is a ***, who has lost
His wits, or sold them, none knows which;
He walks about a double ghost,
And though as thin as Fraud almost-- _160
Ever grows more grim and rich.

4.
There is a Chancery Court; a King;
A manufacturing mob; a set
Of thieves who by themselves are sent
Similar thieves to represent; _165
An army; and a public debt.

5.
Which last is a scheme of paper money,
And means--being interpreted--
'Bees, keep your wax--give us the honey,
And we will plant, while skies are sunny, _170
Flowers, which in winter serve instead.'

6.
There is a great talk of revolution--
And a great chance of despotism--
German soldiers--camps--confusion--
Tumults--lotteries--rage--delusion-- _175
Gin--suicide--and methodism;

7.
Taxes too, on wine and bread,
And meat, and beer, and tea, and cheese,
From which those patriots pure are fed,
Who gorge before they reel to bed _180
The tenfold essence of all these.

8.
There are mincing women, mewing,
(Like cats, who amant misere,)
Of their own virtue, and pursuing
Their gentler sisters to that ruin, _185
Without which--what were chastity?

9.
Lawyers--judges--old hobnobbers
Are there--bailiffs--chancellors--
Bishops--great and little robbers--
Rhymesters--pamphleteers--stock-jobbers-- _190
Men of glory in the wars,--

10.
Things whose trade is, over ladies
To lean, and flirt, and stare, and simper,
Till all that is divine in woman
Grows cruel, courteous, smooth, inhuman, _195
Crucified 'twixt a smile and whimper.

11.
Thrusting, toiling, wailing, moiling,
Frowning, preaching--such a riot!
Each with never-ceasing labour,
Whilst he thinks he cheats his neighbour, _200
Cheating his own heart of quiet.

12.
And all these meet at levees;--
Dinners convivial and political;--
Suppers of epic poets;--teas,
Where small talk dies in agonies;-- _205
Breakfasts professional and critical;

13.
Lunches and snacks so aldermanic
That one would furnish forth ten dinners,
Where reigns a Cretan-tongued panic,
Lest news Russ, Dutch, or Alemannic _210
Should make some losers, and some winners--

45.
At conversazioni--balls--
Conventicles--and drawing-rooms--
Courts of law--committees--calls
Of a morning--clubs--book-stalls-- _215
Churches--masquerades--and tombs.


15.
And this is Hell--and in this smother
All are damnable and damned;
Each one damning, damns the other;
They are damned by one another, _220
By none other are they damned.

16.
'Tis a lie to say, 'God damns'!
Where was Heaven's Attorney General
When they first gave out such flams?
Let there be an end of shams, _225
They are mines of poisonous mineral.

17.
Statesmen damn themselves to be
Cursed; and lawyers damn their souls
To the auction of a fee;
Churchmen damn themselves to see _230
God's sweet love in burning coals.

18.
The rich are damned, beyond all cure,
To taunt, and starve, and trample on
The weak and wretched; and the poor
Damn their broken hearts to endure _235
Stripe on stripe, with groan on groan.

19.
Sometimes the poor are damned indeed
To take,--not means for being blessed,--
But Cobbett's snuff, revenge; that weed
From which the worms that it doth feed _240
Squeeze less than they before possessed.

20.
And some few, like we know who,
Damned--but God alone knows why--
To believe their minds are given
To make this ugly Hell a Heaven; _245
In which faith they live and die.

21.
Thus, as in a town, plague-stricken,
Each man be he sound or no
Must indifferently sicken;
As when day begins to thicken, _250
None knows a pigeon from a crow,--

22.
So good and bad, sane and mad,
The oppressor and the oppressed;
Those who weep to see what others
Smile to inflict upon their brothers; _255
Lovers, haters, worst and best;

23.
All are damned--they breathe an air,
Thick, infected, joy-dispelling:
Each pursues what seems most fair,
Mining like moles, through mind, and there _260
Scoop palace-caverns vast, where Care
In throned state is ever dwelling.

I Speak Not

I speak not, I trace not, I breathe not thy name;
There is grief in the sound, there is guilt in the fame;
But the tear that now burns on my cheek may impart
The deep thoughts that dwell in that silence of heart.
Too brief for our passion, too long for our peace,
Were those hours - can their joy or their bitterness cease?
We repent, we abjure, we will break from our chain, -
We will part, we will fly to - unite it again!
Oh! thine be the gladness, and mine be the guilt!
Forgive me, adored one! - forsake if thou wilt;
But the heart which is thine shall expire undebased,
And man shall not break it - whatever thou may'st.
And stern to the haughty, but humble to thee,
This soul in its bitterest blackness shall be;
And our days seem as swift, and our moments more sweet,
With thee at my side, than with worlds at our feet.
One sigh of thy sorrow, one look of thy love,
Shall turn me or fix, shall reward or reprove.
And the heartless may wonder at all I resign -
Thy lips shall reply, not to them, but to mine.

George Gordon Byron

Voleo bih iskreno da su vesti dole ruske patke. Alii ....

Negde oko nedelju dana pre nego što je švedska firma GGF obznanila da želi da kupi danas širom sveta najpoznatiji filesharing-search site, odjednom je skočila cena njenih akcija. Toliko, da je burzovna kontrola trgovinu onemogućila na odredjeno vreme, a na osnovu sumnje koja se tiče insider-poslova.

Ima burzovnih priča, u toj meri bajkovitih, da ladno nude štof za Holivud-salame: bajka o Netscapeu, koja označava početak WWW-Booma pripada ovoj kategoriji, hladnokrvno kockanje i klackanje osnivača Google-a, koji su virtuelnu vrednost svojeg poduzeća pustili da isprva raste, i raste - dok nisu udarili. Danas to, eto, u malom stilu radi GGF - ovaj Liliput Global Player.
Ali, mnogi su pali na nos pokušavajući isto: ovo je nešto kao deja-vu, ovaj stunt. Najpoznatiji primer je do sada Napster. Kupci su se nadali da će barem deo do tada ilegalnih korisnika pridobiti i kao legalne mušterije. Umesto toga Npaster je prijavio insolvenc, a kupac, Bertelsmann copyright-tužbe konkurenata iz muzičke industrije.
GGF kupuje takoreći samo ime i site.

Zamršena stvar, sve dok se ne odmrsi: našaoslt uvek onda neko nastrada, uglavnom pošten, avanturistički nsatrojen svet.

Uglavnom, ilegalni download taman je počeo da zahvaljujući Zalivu zadobija obrise političkog stava, kada je sve otišlo niz niskopadajući potočić berzovne igre.

Piratski zaliv je ipak potopljen
>20O 075B0
09.07.2009.
Sajt thepiratebay.org se prodaje. Samo pre mesec dana, činilo nam se da je ova vest nekakva neslana šala. Ali danas, ona je postala realnost.
Zaliv kupuje firma Global Gaming Factory X, softverska kompanija iz Švedske, za 7,8 miliona dolara. Polovina ove sume će biti isplaćena Piratskom zalivu u gotovom i to je taman toliko koliko iznosi kazna po sudskoj presudi stokholmskog suda od 17. aprila ove godine, a koju Zaliv nije imao nameru da plati.
Ova vest je među žiteljima Piratskog zaliva izazvala čuđenje, zaprepašćenje, ogorčenje, revolt i gnev. Svih šest godina postojanja, Piratski zaliv je s ponosom držao visoko podigutu svoju crnu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima. Jedan od osnivača sajta thepiratebay.org Peter Sunde, u više navrata je izjavio da stvar nije u razmeni fajlova, već u novim odnosima u mreži. Zašao sam na vebforum Zaliva i tamo naišao na mnoge izjave ljubavi, gomilu reči podrške i ne malo proklinjanja podlog kapitalizma, na svim jezicima sveta. Piratski zaliv je bio hibrid ser Frensisa Drejka i Če Gevare, nešto između net-kluba jakobinaca i kovčega s opljačkanim blagom. I sada se sve to prodaje.
Kompanija GGF je već izjavila da će iz mreže ukloniti sav materijal kojim se krši copyright. U tom slučaju, Piratski zaliv će se pretvoriti u torent-trekera, koji u ulozi lojalanog agenta radi u ime i za račun vlasnika autorskih prava, kao što je na primertorrents.ru. Ali to i nije najgora varijanta. Najgore bi bilo da se Zaliv, po čijoj su obali još nedavno lutali jednooki pirati s musketama na ramenu, pretvori u običnu online prodavnicu. U slučaju da se to desi, sajtu se mora promeniti ime, jer ne može biti ničeg sramnijeg od supermarketa pod tako slavnim imenom, podignutog na polju nedavne bitke.
Ljudi u mreži su revoltirani, a i ja zajedno s njima. Stvar je u tome što Zaliv nikada nije bio nikakav biznis-projekat. On je prosto bio umrežena zajednica stvorena trudom 25 miliona ljudi. Ovi ljudi su trošili svoje vreme i svoj internet trafik kako bi izgradili sistem za razmenu informacija. Oni su na pesku Zaliva gradili svoj slobodni svet na čijim su granicama bile postavljene table s natpisom: Ovde se ništa ne prodaje! Bio je to virtualni raj komunizma i on je sada sav, bez ostatka, izložen prodaji. I to kome! - običnoj softverskoj kompaniji koja je uredno registrovana na svim instancama i koja, sa svim mogućim pečatima, vodi besprekorno pristojan život. Njihov personal ne ume da pije rum iz flaše i njihove sekretarice ne nose za pojasom zadenute bodeže. Kakav pad! Kakva sramota!
Ugovor još nije potpisan, ali se u vezi s njim u kovitlacima šire glasine i pretpostavke. Peter Sunde uverava javnost da se ništa strašno nije dogodilo i da će kupac već započetom poslu dodati novi impuls. Reč je o decentralizaciji procesa kako bi se ostvarila veća bezbednost korisnika. Upravi kompanije, navodno neće biti dopušteno da zna koje fajlove korisnici među sobom razmenjuju. Torenti će se čuvati na serverima neke druge kompanije koja, takođe neće moći da zna koji će im se pirsi(peers) priključivati. Ali u to niko ne veruje. Ljudi koji su nastanjeni u Zalivu, svom meniju su dodali još jednu opciju: uništiti korisnički nalog. Verovatno da će uskoro uslediti masovna samoubistva korisničkih naloga i masovno napuštanje Zaliva od strane pirata.
I kuda će poći svo to pleme altruista po rođenju, svi ti gledaoci krijumčarenih filmova i čitaoci slobodno distribuiranih knjiga? Moguće je da se razaranjem Zaliva završava herojsko vreme otvorenog otpora i počinje period delatnosti malih zbijenih grupa u podzemlju. Sve će postati drugačije, jer jedna stvar je osipati paljbu po Piratskom zalivu koji je lako uočljiv kroz bilo koji durbin, pa čak i bez durbina, a sasvim druga juriti za trošnim džunkama ili čamcima s motorom po širokom moru ogromne internet mreže. Uostalom, žestina ovog rata je tako velika, da je sasvim moguće da će se najamnici kapitala i banditi šou-biznisa time i baviti.
Da će s Piratskim zalivom sve biti u redu - ne verujem. Mislim da će se sve ovo loše završiti. Prodati Zaliv će do kraja stradati, a rat u mreži će se nastaviti. Povećaće se potražnja za sistemima zaštite korisnika kao što je Tor (anonymity network). Hiljade ljudi će naučiti da koristi mogućnosti beztrekerne razmene fajlovima. Evo, ja sam danas sa mreže skinuo i instalirao na moj komjuter novitet, koji kao da je gađao i pogodio vreme kada da izađe na svetlo dana. To je Opera Unit, proizvod male Norveške kompanije, koja već mnogo godina vodi neravnopravnu borbu s monstrumom kao što je Majkrosoft. Opera Unit može da pretvori bilo koji kopjuter u server i tako korisniku omogući razdavanje fajlova. Tako se može sazdati individualni Piratski zaliv kojim se lako upravlja i koji se ničim ne može platiti.
Aleksej Polikovski, Novaja Gazeta, 06.07.2009.
Preveo sa ruskog Haim Moreno

A Meeting With Despair

AS evening shaped I found me on a moor
Which sight could scarce sustain:
The black lean land, of featureless contour,
Was like a tract in pain.

"This scene, like my own life," I said, "is one
Where many glooms abide;
Toned by its fortune to a deadly dun--
Lightless on every side.

I glanced aloft and halted, pleasure-caught
To see the contrast there:
The ray-lit clouds gleamed glory; and I thought,
"There's solace everywhere!"

Then bitter self-reproaches as I stood
I dealt me silently
As one perverse--misrepresenting Good
In graceless mutiny.

Against the horizon's dim-descernčd wheel
A form rose, strange of mould:
That he was hideous, hopeless, I could feel
Rather than could behold.

"'Tis a dead spot, where even the light lies spent
To darkness!" croaked the Thing.
"Not if you look aloft!" said I, intent
On my new reasoning.

"Yea--but await awhile!" he cried. "Ho-ho!--
Look now aloft and see!"
I looked. There, too, sat night: Heaven's radiant show
Had gone. Then chuckled he.

My mistress' eyes are nothing like the sun (Sonnet 130)

My mistress' eyes are nothing like the sun;
Coral is far more red than her lips' red;
If snow be white, why then her breasts are dun;
If hairs be wires, black wires grow on her head.
I have seen roses damasked, red and white,
But no such roses see I in her cheeks;
And in some perfumes is there more delight
Than in the breath that from my mistress reeks.
I love to hear her speak, yet well I know
That music hath a far more pleasing sound;
I grant I never saw a goddess go;
My mistress when she walks treads on the ground.
And yet, by heaven, I think my love as rare
As any she belied with false compare.

By a route obscure and lonely,
Haunted by ill angels only,
Where an Eidolon, named NIGHT,
On a black throne reigns upright,
I have reached these lands but newly
From an ultimate dim Thule-
From a wild clime that lieth, sublime,
Out of SPACE- out of TIME.

Bottomless vales and boundless floods,
And chasms, and caves, and Titan woods,
With forms that no man can discover
For the tears that drip all over;
Mountains toppling evermore
Into seas without a shore;
Seas that restlessly aspire,
Surging, unto skies of fire;
Lakes that endlessly outspread
Their lone waters- lone and dead,-
Their still waters- still and chilly
With the snows of the lolling lily.

By the lakes that thus outspread
Their lone waters, lone and dead,-
Their sad waters, sad and chilly
With the snows of the lolling lily,-
By the mountains- near the river
Murmuring lowly, murmuring ever,-
By the grey woods,- by the swamp
Where the toad and the newt encamp-
By the dismal tarns and pools
Where dwell the Ghouls,-
By each spot the most unholy-
In each nook most melancholy-
There the traveller meets aghast
Sheeted Memories of the Past-
Shrouded forms that start and sigh
As they pass the wanderer by-
White-robed forms of friends long given,
In agony, to the Earth- and Heaven.

For the heart whose woes are legion
'Tis a peaceful, soothing region-
For the spirit that walks in shadow
'Tis- oh, 'tis an Eldorado!
But the traveller, travelling through it,
May not- dare not openly view it!
Never its mysteries are exposed
To the weak human eye unclosed;
So wills its King, who hath forbid
The uplifting of the fringed lid;
And thus the sad Soul that here passes
Beholds it but through darkened glasses.

By a route obscure and lonely,
Haunted by ill angels only,
Where an Eidolon, named NIGHT,
On a black throne reigns upright,
I have wandered home but newly
From this ultimate dim Thule.