Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

ponedjeljak, 07.02.2011.

Adamovo rebro

U Bibliji se kaže da je Eva (majka svih živih) stvorena od Adama (zemlje).
Točnije, njegovog rebra. Adam je tijelo, a Eva mozak.
Što se dogodi kada Evu boli rebro koje je zapravo Adamovo?
Dogodi se glavobolja.

Prije otprilike 10 mjeseci osjetila sam bol u području lijevog rebra, ali se apsolutno nisam osvrnula na taj simptom razmišljajući o tome kako je to još jedna od „onih ozljeda“. Tu mislim na traumice koje su sastavni dio svih treninga i na koje se čovjek jednostavno s vremenom prestane obazirati. Tako se nisam ni ja obazirala na to žuljanje gotovo 8 mjeseci. Privikla sam se na bol. Što je svojstveno nama ljudima kad nam se ne da tražiti rješenje-zažmirimo i nadamo se da će proći.
Jedan vikend otišli smo biciklima na vrh Sljemena i to me koštalo neizdržive boli te me primoralo na posjet liječniku.

Nakon rtg-a i konzultacija s dva kirurga i jednim fizioterapeutom, nitko nije točno znao reći o čemu se radi pa su pretpostavili da je došlo do ozlijede rebrene hrskavice tj. njenog napuknuća i predložili mirovanje od mjesec i po dana. Mjesec i pol dana bez treninga?!?! Skoro me srce ostavilo.

No, tih mjesec i pol dana odlučila sam maksimalno iskoristiti i napraviti reviziju svog ponašanja. Jedna sam od onih koji smatraju da većina fizičkih tegoba svoj pandan ima u psihi. Između ostalog sam odlučila postaviti problem tj. bolno rebro i na grupnoj terapiji po metodi Berta Hellingera. Ono što mi se pokazalo, nije me zapravo pretjerano začudilo, a može se svesti na dvije riječi: „ako ne smije boljeti „tamo“, boli ovdje“. Tko ima uši, neka čuje.

I tako sam se susrela s još jednim problemom, a on se zove: mogu ja to.
Ovako to zvuči vrlo samouvjereno i poželjno, međutim u sebi krije jednu fenomenalnu zamku: onaj koji sve može, taj nije kadra povući crtu i postaviti granicu.
Jer, nije upitno može li se, nego želi li se baš sve ono što se može.

Dani su prolazili, a ja sam njegovala svoje rebro.
Čitala sam mu priče za laku noć i masirala ga gavezovom mašću koju sam dobila na poklon.
Shvatila sam koliko olako shvaćam ljusku koja nosi moju dušu, a moja duša je teška tako da to baš i nije lak posao.

Ozljeda me naučila dvije stvari: disciplini i strpljivosti.
Nisam još ovladala majstorski ovim područjima, ali trudim se. Svaki dan u svakom pogledu napredujem sve više.

Isto tako, naučila sam da ne moram baš uvijek sve moći. I da većinu toga što i mogu, zapravo ne želim. Da si mogu dopustiti pokazati da sam slaba. Drugim riječima da nešto ne mogu.

Vratila sam se na treninge i počela raditi puno pažljivije i sporije. S poštovanjem prema svom tijelu. To se odrazilo i na metodičniji pristup tehnikama – ne treba baš uvijek glavom kroz zid.

Moj sensei mi je tu pružio veliku podršku i pomoć. Kao i svi kolege u klubu.
Kao jedina žena uvijek sam se trudila da ne zaostajem previše.
Smatrala sam da moram pokazati da „sve mogu“ i onda kad ne mogu.
Cijenu sam platila i to ne samo na treningu, nego i u životu.
Kada čovjek nešto može, ljudi se ne obaziru. Idu do kraja: jer, čemu biti oprezan ili obziran s onim koji može sve?

I tako sam spoznala da nisam svemoguća i da nije neki veliki problem ako to i pokažem.
Štoviše, granica je ondje gdje se više ne želi svemoći.

I na kraju koje je naravoučenje?
Adam i Eva ne mogu biti ništa do li jedno tijelo.

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	veljača, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Komentari da/ne?