Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

četvrtak, 25.12.2008.

Slavite svjetlo

Božićni praznici su idealna prilika da se slavi ono što se prirodnim tijekom stvari tada uistinu i događa, a to je početak novog životnog ciklusa kada dani postaju ponovo dulji, a noći kraće – tj. kada svjetlo nadvladava tamu.

To se zbilo i ove godine sa zimskim solsticijem 21.12. nakon kojeg dani opet postaju dulji od noći. Više-manje u svim religijama i tradicijama slavi se rođenje kralja, sina, jer u drevnim tradicijama svjetlo je bilo presudno za održavanje života – kako fizičkog, tako i duhovnog, a na zimski solsticij sunce završava svoju silaznu putanju te u trenutku kad je tama najsnažnija, a noć najdulja, rađa se nova zraka svjetla i priprema se teren za još jedan novi početak.

To je vrijeme revizije, zbrajanja naših uspjeha i neuspjeha tijekom godine. To je vrijeme kada se međusobno tradicionalno razmjenjuju pokloni i dobre želje za vrijeme koje slijedi.
U našem klubu smo ovo vrijeme obilježili odradivši Božićni trening (doduše, neki od nas na klupi s maramicom na nosu ) nakon kojeg smo od našeg glavnog instruktora dobili prigodne i nadasve simpatične poklone u duhu kluba.
Poslije darivanja smo smazali kolače koje smo donijeli sa sobom.

Što se tiče aikida, moj osobni fokus pojačano će bit usmjeren narednih godinu dana na dva aspekta: strpljivost i poštivanje vlastitih granica.

Što se tiče moje osobne želje svima vama, ovaj puta će to biti u znaku svjetla.

Ljubav je svjetiljka za vazda.

Ovim putem želim vam svima da na svom putu imate barem jednu pouzdanu lampicu koja će vam vazda svijetliti i pokazivati nepogrešivo kojim smjerom ići.

Aiki –
a Path so difficult to comprehend,
yet as simple as the natural flow of Heaven – kaže poštovani O – Sensei.

Svako dobro !

ponedjeljak, 22.12.2008.

Ogledalce, ogledalce moje..na svijetu onaj drugi u meni, tko je?

Prizor broj jedan

Jučer smo prijatelj iz kluba i ja iskoristili lijepo vrijeme i otišli u prirodu vježbat oružjem. Sa sobom smo ponijeli cijelu logistiku: prijenosno računalo, oružje i edukativni filmić s našim instruktorom u glavnoj ulozi.

Ja sam uglavnom tesala ken suburije, a kolega se pozabavio detaljnije meni uvijek bolnim jo-om i programom polaganja za 4. kyu.
Nakon nekog vremena sam sjela na stolicu s računalom na koljenima i nadgledala njegovu vježbu s prstom na „Pause“ svako malo provjeravajući da li mu je sve u skladu s instruktorom na zaslonu.

Onda smo malo poradili na mom držanju bokkena i mojoj pokočenosti, a obzirom na to da mi je prijatelj dugogodišnji praktikant kenda, bilo je to vrlo korisno iskustvo za mene jer sam ga izmaltretirala pitanjima tipa:

„Kad instruktor veli da moram primit ovak, daj mi pokaži kak' točno ? ? ?..“

I tako u revijalnom tonu. Siroče.

Onda sam ga još udavila da mi pokaže kak' se radi famozna „osmica“ s jo-om (Hasso-no-kamae) i nakon jedno 176. puta sam konačno shvatila.
U jednom trenutku smo ostavili trening i pojurili pogledati nesvakidašnji prizor dvije srne u daljini na rubu šume.
Na kraju smo shvatili da je prošlo dva i pol sata otkako smo stigli. Moj je mozak bio zasićen informacijama, mrak se lagano počeo spuštati i otišli smo na zasluženu kavu.

Na putu do konjičkog kluba sam mu rekla kako bi se čovjek trebao snimati kamerom ili stajati pred ogledalom da bi dobio jasnu sliku o tome što mu u držanju ili izvođenju ne valja jer sam sebe ne može vidjeti.
Složio se sa mnom i rekao mi da oni u klubu znaju svakih nekoliko mjeseci snimati treninge upravo iz tog razloga.

Prizor broj dva

Kasnije navečer sjedim s dugogodišnjim prijateljem i pijuckamo crno vino.

Gledam zamišljeno prema Sheratonu u daljini i pričam mu tako o iskustvima s treninga, a on me u jednom trenutku upita:

„Što ti je potrebno da bi spoznala nešto?“Gledam ga zbunjeno.

On ponovi pitanje:

“Što ti je potrebno da shvatiš, da uvidiš grešku.. npr. u držanju tog tvog mača?“

„Pa netko drugi. Netko tko će mi na to ukazati. Obično je to instruktor. Ne mogu sama znati jer sebe ne mogu iz sebe vidjeti. Osim ako se ne snimim.“

„Točno tako!“ , vikne moj dragi prijatelj oduševljeno.

„A sad mi reci što ti taj drugi predstavlja?“

Opet se nakratko zbunim i zamislim…i tada i sama viknem:

“Ogledalo! Drugi je naše ogledalo!“

U jednom trenutku je rekao:

„Hajde sada stani u taj tvoj položaj s aikida u kojem si stabilna.“

Digla sam se i stala u hanmi.

„Gdje je centar tvoje tjelesne ravnoteže sada?“

Pokažem mu na područje oko pupka.


„A gdje je centar tvoje duhovne ravnoteže?“

Nasmijem se.

Sebe možemo pojmiti najbolje kroz drugog.

Drugi je taj koji nam kao ogledalo zrcali naš problem i može nas dovesti vrlo lako do rješenja. Čak i kada nešto znamo, drugi nam treba da bi nam potvrdio to što znamo.

Sami sebe kroz sebe ne možemo pojmiti. Možemo se samo vrtjeti u krug.

Često puta imamo osjećaj u glavi da neku vježbu izvodimo dobro, ali tek kada se „vidimo“ kroz drugog ili kroz snimku, uočit ćemo da li naša predodžba uistinu odgovara onome što na „slici“ jest.

Najbolje se prepoznajemo u ljudima koji su nam vrlo slični.
Kako prepoznajemo takve ljude?
Tako što ih obično „dobro pročitamo“.
Ali i oni nas.

Često puta udaljavamo se od njih nesvjesno im radeći barijeru i blokadu – ne puštamo ih blizu nakon početne fascinacije. Jer, u njihovoj prisutnosti jednostavno se osjećamo „golima“ pa se štitimo od onoga što bismo mogli vidjeti tj. onoga što ne želimo da vidi itko drugi do li nas samih.

Oni zrcale našu unutrašnjost kao što i mi zrcalimo njihovu. Takve kombinacije su „opasne“, no uspije li se prevladat početna nesigurnost, nelagoda i strah, od njih možemo naučiti toliko puno o sebi i mogu nam promijeniti život u trenu. Kao i mi njima.

srijeda, 17.12.2008.

Moj prvi aikido seminar – 6. međunarodni aikido seminar pod vodstvom Paolo Corallini Shihana

U Zagrebu je na Velesajmu u paviljonu 25 6. i 7.12. bio održan 6. međunarodni seminar tradicionalnog aikida kojeg je vodio Paolo N. Corallini Shihan.


Programski u subotu se radila buki waza prijepodne, a taijutsu poslijepodne te u nedjelju buki dori prije podne.

E sad, meni je to bio prvi aikdo seminar te kao početniku s jedva nešto iskustva priličan izazov. Pa krenimo s faktima.

Bio nas je popriličan broj pa je bilo dosta gužvovito.

Drugo, bilo je hladno, ali opet ne tako hladno kako sam očekivala jer je adrenalin odigrao svoje. Poslušah savjet iskusnijih i ispod "radne odore" obukoh štrample, čarape, bodi, potkošulju i majicu.
Doduše, s obzirom da sam na seminar došla s jedva zaliječenom prehladom, ništa od toga nije pomoglo pa sad između redaka ispuhujem nos, a treninga ne vidjeh 10 dana. No, ne žalim se.

Cijeli seminar mi je prošao u nekoj „magli" jer radilo se prilično intenzivno i brzo – možda smo imali vremena 5 do 10 min. za pohvatat o čemu se radi i to probat vjerno reproducirat u paru. Taijutsu je ajde, meni bio prilično „poznat" pa je tu bilo puno lakše.

Kod buki waze, naravno, najveći problem mi je i dalje jo moj svagdašnji – ako ovog tisućljeća shvatim kaj da radim s tim štapom, dobro bu. Radi se čisto o filingu – jednostavno mi nikako ne sjeda u ruci. Sva sreća pa sam uhvatila jednu od naših hakama instruktorica iz kluba te je taj dio buki dorija prošao koliko toliko bezbolno.

S bokkenom je već išlo malo lakše i jednostavnije iako su tehnike koje su se radile kako smo kasnije bili čuli, namijenjene vrlo naprednim stupnjevima. Ostala sam i dalje fascinirana time kako ima nešto u tom brzom ritmu koji ti daje vrlo ograničeno vrijeme da pohvataš što znaš. Ne mogu točno objasniti, ali nakon određenog trenutka prestaneš razmišljati i živcirat se i jednostavno se prepustiš.

Često puta se od mnogih ljudi može čuti da seminari ništa ne koriste. Moje osobno mišljenje je skroz suprotno. U ova dva dana sam shvatila da mi je hanmi, tj. osnovni stav očajan – a radilo se naoko o samo jednoj «sitnici». I to sam shvatila upravo mučeći se s jo-om. Popravivši hanmi, popravio se cijeli niz koji je slijedio – od izmicanja nadalje. Isto se dogodilo i po pitanju uboda. I tu sam shvatila konačno ono što nam naš instruktor cijelo vrijeme govori za buki wazu – da njeno prakticiranje pomaže boljem shvaćanju i izvođenju tai jutsu tehnika.

Onda, tehnika shomen uchi dai ikkyo mi je postala jasnija kada je sensei Corallini naglasio da je presudna silina prvog unosa. I dalje da ne nabrajam, ali ovo su mi tri najupečatljivije stvari koje su mi se, hajmo reći, rasvijetlile na licu mjesta.

O atmosferi da ne pričam.
Internacionalni seminar s toliko hakama koje su okolo skakutale i pomagale nama pik zibnerima, ma milina. Iz našeg kluba smo od početnika došle jedino nas dvije cure i međusobno smo se tješile da se naša početnička sramota bude izgubila u tolikoj gomili.
Kraj mene je stajao jedan talijanski hakama, nadasve krupan i simpatičan momak i nisam se nimalo libila iskorištavati njegovo znanje u svoju korist. Tome služe seminari na kraju krajeva.

A sad malo o senseiu Coralliniju.
Onako kako sam ga sama doživjela. Tehnički je besprijekoran i tu ne treba puno trošiti riječi, a na ovom stupnju nisam niti relevantna o tome govoriti.

Međutim, mogu govoriti o onome u čemu sam majstor.
Taj čovjek definitivno više nije u ovoj dimenziji - tj. nije samo u njoj.

Dovoljno je bilo uhvatiti jedna njegov pogled pa da to shvatim, a nakon toga sam isto potvrdila dok mi je objašnjavao jednu tehniku s «omiljenim» mi oružjem. Promatrajući ga dok govori, bilo na seminaru ili na neslužbenoj večeri, jedno je sigurno – rijetko kada se sretne netko tko govori «iz srca».

Dosta sam priča čula o njemu prije i poučena dgogodišnjim iskustvom nisam se pretjerano obazirala na njih jer mnoge sam ljude srela koji su "opili" mase ili pojedince, a da nisu posjedovali izvornu kvalitetu zdravog duha.
Paolo Corallini shihnan nije jedan od njih.
Čovjek razumije ono što radi.
To se jednostavno "osjeti" i neverbalni dio u koji se meni bilo prilično lako "nakačiti", tome je jasno svjedočio.

Ono što mi se pri prvom susretu dogodilo jest da sam pomislila da nije oduvijek bio ovakav i da nije dugo takav. Njegovo otkriće jedne dimenzije i proboj morao se dogoditi vrlo nedavno.
No to je samo moj osjećaj i s obzirom da nisam imala prilike osobno popričati s njime, ovo će ostati samo na razini spekulacije.
Ali gotovo sam sigurna da se ujedinjenje njegovog uma, tijela i duha zbilo relativno nedavno.
Možda proie godinu, dvije.
Vidim to i po fotografijama jer, prije nego li sam ga vidjela i doživjela, fotografije su bile jedini "zapis", a na njima nisam uočila tu "blagost" u očima. Sve u svemu fascinantna ličnost i osobno mi je drago da naši instruktori uče od njega.

Na kraju, seminari su i lijepa prilika da se ljudi iz kluba zbliže. Pa smo tako proveli cijeli dan družeći se u pauzama i na kraju raspremajući paviljon i tegleći tatamije koji su posuđeni iz našeg kluba do kamiona u podnožju. To je bio pravi "intelektualni" rad. Pa do neke druge prilike...

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Komentari da/ne?