Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

petak, 29.04.2011.

Nikad ne znaš u kom grmu leži zec..

Već dugo se spremam napisati nešto o svom polaganju za 8. kyu. Kraj prošle i početak ove sezone za mene su bili prilično naporni i neizvjesni zbog povrede rebra. Iako me to udaljilo s tatamija na mjesec dana, stvar se nije riješila do kraja i pričinjavala mi je strahovit psihološki pritisak jer su treninzi bili cijelo vrijeme pod ručnom. Osmi kyu spada još uvijek u visoke kyu-ove(dakle, ne previše zahtjevne) iako će svatko upućeniji reći da su 10., 9. i 8. kyu esencija cijele vještine gdje se uči hodati i ako se to ne svlada, daljnje napredovanje je otežano i upitno.

Meni je program za 8. kyu predstavljao noćnu moru: nikako da ga sistematiziram. Ni za glavu, ni za rep. headbang Kada mi stvari nisi posložene u glavi, na terenu sam nesigurna. I hvata me panika. Tradicionalno nervozna, provela sam dan maltretirajući bližnje da mi služe kao sparing partneri u nemogućnosti da se posvetim svakodnevnim događajima kao što su tetin rođendan i bogata trpeza. njami

Program za niži 7. kyu koji smo odrađivali paralelno na treninzima, učinio mi se deset puta lakšim i jasniji. Na dan polaganja već je bilo od samog početka jasno da stvari neće ići glatko. no

Prvo me bilo strah da mi se rebro ne aktivira baš u trenutku neke zahtjevne tehnike.
Drugo, shvatila sam da me zapao najzahtjevniji partner i to nimalo slučajno što me dodatno užasnulo. Svojim kolegama sam jasno do znanja dala da sam skužila kako su mi namjestili fintu i moram priznati da sam bila u tom trenutku strahovito bijesna i osjećala sam se na neki način izigranom. burninmad

Sjedeći tako u seizi, uvidjela sam kako moj strah paralelno raste s osjećajem onoga što sam doživljavala u tom trenutku kao nepravdu.
Gledali smo mirno polaganje za 9. i 10. kyu, a ja sam postala sve malodušnija i malodušnija i stotinu pitanja mi je strujalo glavom. Zašto mi je već unaprijed zadan težak zadatak? U tom trenutku mislila sam da se on sastoji u tome kako „svladati“ nedostatke zahtjevnog partnera. Kako sam bila u zabludi.... rolleyes

Polaganje je započelo i našla sam se preko puta kolege koji je bio možda preplašen i više nego ja jer je bio upravo odradio jedno polaganje i sada se našao odmah pred drugim. Kada kažem da je on najzahtjevniji partner u klubu, tu mislim na njegov nevjerojatan stupanj pokočenosti i strah od poluga. U šali smo znali govoriti da ako na njemu uspije poluga, onda znači da smo ju uistinu napravili kako treba. sretan
Ostali kandidati su se fino snašli jer nitko od njih nije želio „teškog“ i „nepredvidljivog“ partnera na polaganju pa sam se tako našla gdje jesam, a da nisam niti uspjela shvatiti kako se to dogodilo.

Početak je krenuo kako tako.
Jedini cilj u glavi koji sam imala je bio da ne izgubim koncentraciju i sačuvam i njegov i svoj mir. No, stvari nisu išle nimalo glatko i kako je vrijeme odmicalo, postala sam sve svjesnija toga kako ni on sam nema kontrolu niti svijest o stupnju svoje ukočenosti i straha.

U jednom trenu tijekom tehnike gdje se treba demonstrirati poluga na laktu, nisam bila u stanju zakrenuti njegov zglob. Pogledala sam ga molećivo u nadi da će shvatiti koliko se ukipio i pokušati surađivati, ali na moj užas, ništa se nije dogodilo. no

U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo kako sve to mogu riješiti jednim udarcem u prepone ili potkoljenicu, ali naravno, to na polaganju nije dozvoljeno.
Moj očaj je rastao iz sekunde u sekundu. Shvatila sam vrlo brzo kako situacija postaje bezizlazna i kako neću uspjeti u naumu da se postavim u položaj za izvedbu poluge. Oči su mi se počele puniti suzama i pomislila sam da je pitanje vremena kada ću doslovno puknuti i briznuti u plač. cry

Najgore mi je bilo što sam u tom trenutku stekla dojam kako svi oko mene rade tečno i samouvjereno, a ja sam imala osjećaj da sam zapela i ne znam što bih. headbang

Kako više nije imalo nikakvog smisla pokušavati okrenuti tu šaku, napravila sam prvo što mi je palo na pamet: okrenula sam se oko nje i došla u položaj za izvođenje poluge. Nekako je prošlo, ali sam bila svjesna da to nema veze s mozgom i da iskusnoj komisiji sigurno nisam uspjela „prodati foru“.

U nadi sam krenula na drugu ruku misleći kako će možda stisak i pokočenost ovdje biti manji, ali to se nije dogodilo. Ponovo sam se odšetala oko šake u ispravan položaj za daljnje izvođenje tehnike, a predamnom se otvorio ponor – crn da ne može bit crnji. eek

I vidjela sam sebe kako padam u njega bez povratka. Pitala sam se da li komisija vidi moje suze koje samo što nisu potekle i moj očaj koji samo što nije buknuo iz mene. Imala sam dojam da se sve oko mene počelo raspadati.
U u tom raspadu, ukazala se jasna slika: ovo će definitivno u povijesti kluba biti najgore polaganje za 8. kyu ocijenjeno s najmanjim brojem bodova. no Nije baš na čast, ali što se može.

U tom trenutku pomirenja sa sudbinom, pomislih kako bi sada bilo najjednostavnije puknuti pa da se farsa završi. Ionako je sve gotovo.

I tada, iz nekog udaljenog kutka moje glave, došla je vrlo čudna misao kojoj se nisam nadala: ženo božja, tamo oni siroti Japanci skaču u nuklearku svjesni toga da će time presuditi tijeku svog života, a ti, ti koja se tu nešto busaš u prsa da prakticiraš tamo neku japansku borilačku vještinu i u tom smislu i svoj duh, dozvoljavaš samo tako da te neki pokočen lakat izbaci iz takta?!?! lud

U tom trenutku sve se promijenilo.
Kao da me grom ošinuo. Vratila sam se u igru, a da ni sama ne znam kako.
Pretpostavljala sam da je ionako sve izgubljeno, ali da se barem mogu ponašati kao da nije. To je jedino što mi je preostalo: odraditi sve do kraja kako spada i koliko mi okolnosti dozvoljavaju i „poginuti časno“. thumbup

U sekundi sve se smirilo i kao da sam se zamrznula u prostoru i vremenu. Nastavila sam raditi s takvom predanošću kao da se ništa od svega gore napisanog nije ni dogodilo. Radila sam kao da imam predstavu svog života. Bez apsolutno ijedne emocije, totalno pomirena sa sudbinom.

I tako smo došli do kraja polaganja. I sjeli natrag u seizu. Shvatila sam koliko sam potresena i ljutito sam se okrenula jednom kolegi iz kluba i kroz zube mu „zahvalila“ na namještaljci i dala sam mu do znanja da sam prokužila igru i namjeru da svi izbjegnu zahtjevnog partnera. burninmad

I rekla sam da nije fer da su tako postupili prema jedinoj ženi koju imaju u klubu. cool U tom trenutku mi je priznao da mu je iskreno žao i nadodao da se nada da ipak nije bilo tako grozno. Okrenula sam se ljuta prema komisiji spremna podnijeti i konačni udarac za koji sam bila sigurna da me slijedi.puknucu

Krenulo je iščitavanje bodova. Čekala sam mirno uvjerena kako ću imati najmanji broj bodova. Mislila sam u sebi, nema veze, prošla jesi, slijedeći put će biti bolje pa to je samo 8. kyu.

I tada je pročitano moje ime. Prvo sam mislila da ne čujem dobro. Uz moje ime stajao je najveći broj bodova – 99 od 100. Doživjela sam trenutni šok. Na mom licu je očito bilo vidljivo koliko sam iznenađena pa je Sensei krenuo objašnjavat princip ocjenjivanja i što se točno na polaganju gledalo. Nisam mogla vjerovati.

U principu, moj naglo probuđen samurajski duh me spasio. Pomirenje sa sudbinom i njeno ignoriranje donijelo je ogromnu prevagu. U tom trenu postalo mi je jasno da je najzahtjevniji partner za mene bio najbolji mogući dar. Bez njega ne bih shvatila nikada što u sebi nosim i za što sam sve sposobna.
I nisu dečki ti koji su mi "namjestili" - namještanje je došlo ipak iz nekih drugih sfera. Od tog trena osjećala sam izuzetno poštovanje i poniznost prema svom "partneru" i duboku zahvalnost prema "dečkima u klubu".
sretan

Iako, oni vjerojatno nisu svjesni niti petine ove priče. I ne trebaju ni biti. Poslužili su. A ja sam izvukla lekciju. I, da se malo vratim na početak, moj zadatak jest bio "svladati najzahtjevnijeg partnera". Samo, što se on nije nalazio preko puta mene kiss

29.04.2011. u 19:22 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.03.2011.

Let us pray for all our brothers and sisters in Japan



Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

13.03.2011. u 01:44 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.02.2011.

Adamovo rebro

U Bibliji se kaže da je Eva (majka svih živih) stvorena od Adama (zemlje).
Točnije, njegovog rebra. Adam je tijelo, a Eva mozak.
Što se dogodi kada Evu boli rebro koje je zapravo Adamovo?
Dogodi se glavobolja. no

Prije otprilike 10 mjeseci osjetila sam bol u području lijevog rebra, ali se apsolutno nisam osvrnula na taj simptom razmišljajući o tome kako je to još jedna od „onih ozljeda“. Tu mislim na traumice koje su sastavni dio svih treninga i na koje se čovjek jednostavno s vremenom prestane obazirati. Tako se nisam ni ja obazirala na to žuljanje gotovo 8 mjeseci. Privikla sam se na bol. Što je svojstveno nama ljudima kad nam se ne da tražiti rješenje-zažmirimo i nadamo se da će proći.
Jedan vikend otišli smo biciklima na vrh Sljemena i to me koštalo neizdržive boli te me primoralo na posjet liječniku.

Nakon rtg-a i konzultacija s dva kirurga i jednim fizioterapeutom, nitko nije točno znao reći o čemu se radi pa su pretpostavili da je došlo do ozlijede rebrene hrskavice tj. njenog napuknuća i predložili mirovanje od mjesec i po dana. Mjesec i pol dana bez treninga?!?! Skoro me srce ostavilo.eek

No, tih mjesec i pol dana odlučila sam maksimalno iskoristiti i napraviti reviziju svog ponašanja. Jedna sam od onih koji smatraju da većina fizičkih tegoba svoj pandan ima u psihi. Između ostalog sam odlučila postaviti problem tj. bolno rebro i na grupnoj terapiji po metodi Berta Hellingera. Ono što mi se pokazalo, nije me zapravo pretjerano začudilo, a može se svesti na dvije riječi: „ako ne smije boljeti „tamo“, boli ovdje“. Tko ima uši, neka čuje.smokin

I tako sam se susrela s još jednim problemom, a on se zove: mogu ja to.
Ovako to zvuči vrlo samouvjereno i poželjno, međutim u sebi krije jednu fenomenalnu zamku: onaj koji sve može, taj nije kadra povući crtu i postaviti granicu.
Jer, nije upitno može li se, nego želi li se baš sve ono što se može.

Dani su prolazili, a ja sam njegovala svoje rebro.
Čitala sam mu priče za laku noć i masirala ga gavezovom mašću koju sam dobila na poklon.
Shvatila sam koliko olako shvaćam ljusku koja nosi moju dušu, a moja duša je teška tako da to baš i nije lak posao. zubo

Ozljeda me naučila dvije stvari: disciplini i strpljivosti.
Nisam još ovladala majstorski ovim područjima, ali trudim se. Svaki dan u svakom pogledu napredujem sve više.yes

Isto tako, naučila sam da ne moram baš uvijek sve moći. I da većinu toga što i mogu, zapravo ne želim. Da si mogu dopustiti pokazati da sam slaba. Drugim riječima da nešto ne mogu.

Vratila sam se na treninge i počela raditi puno pažljivije i sporije. S poštovanjem prema svom tijelu. To se odrazilo i na metodičniji pristup tehnikama – ne treba baš uvijek glavom kroz zid.

Moj sensei mi je tu pružio veliku podršku i pomoć. Kao i svi kolege u klubu.
Kao jedina žena uvijek sam se trudila da ne zaostajem previše.
Smatrala sam da moram pokazati da „sve mogu“ i onda kad ne mogu.
Cijenu sam platila i to ne samo na treningu, nego i u životu.
Kada čovjek nešto može, ljudi se ne obaziru. Idu do kraja: jer, čemu biti oprezan ili obziran s onim koji može sve?

I tako sam spoznala da nisam svemoguća i da nije neki veliki problem ako to i pokažem.
Štoviše, granica je ondje gdje se više ne želi svemoći.

I na kraju koje je naravoučenje?
Adam i Eva ne mogu biti ništa do li jedno tijelo.cerek

07.02.2011. u 22:24 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 30.01.2011.

Šaljivi kućni video

Ima dana kada ništa ne ide od ruke. Kada nakon mjeseci i mjeseci treniranja jednostavno imate osjećaj kao ste prvi puta kročili nogom u dojo i tada si postavite pitanje: Bože pa što ja ovdje radim? rolleyes

Čak se uhvatite u tomu da vam ni osnovni stav ne štima. To nesretno koljeno nikako da se izboči pod ispravnim kutom prema van i izgledate kao da da ste kljasti.
Povod mojoj vlastitoj malodušnosti je bio šaljivi kućni video, kako ga od milja nazvah. Dogovorili smo se da ćemo se snimati dok izvodimo tehnike za 8. kyu.
Kada nema ogledala u dvorani, to je jedna od odličnih metoda. Do trenutka dok ju ne počnete primjenjivat u praksi mouthwash

Sami sebe ne vidimo dok radimo. Onaj tko nas vidi i zna napamet naše greške je naš sensei. I obično ga čujemo kako nam stalno govori jedno te isto. rolleyes
No sasvim je druga priča kada se vidimo na snimci. To je istovremeno i poražavajuće i obećavajuće. Poražavajuće je što snimka ne laže pa se stvarno vidi ono što ne valja. Obećavajuće je to što je to početak mogućnosti da se nedostaci isprave. sretan

Problem je ako ste presamokritični. Kao ja. Onda se od šume drvo ne vidi(nadam se da sam ovo dobro rekla, jer obično imam naviku obrnuti poslovice). Prevelika samokritičnost otprilike je isto zlo kao i potpuni izostanak samokritike. Iako se možda neki ne bi složili s time.

Dodatna nelakotna okolnost je kada ste jedina žena u klubu. I ako ste još i sitna žena, tim gore. To onda znači da svaki vaš pokušaj da dosegnete svog partnera mora biti maksimalno istezanje. Dok ne svladate tehniku. A to daje osjećaj nestabilnosti. tuzan

Tu smo se dotakli distance. Koja je danas također na treningu iskočila kao rak rana. Moja distanca je očajna. Shvatila sam to i na snimci, ali sam toga bila svjesna i tijekom izvođenja tehnike: jednostavno sam preblizu da bih se dovela u pravilan položaj za tsuki ihen, a o tome da zaboravim povući nogu da bih si olakšala, da i ne govorim. Uglavnom, izgledam kao ovan koji pokušava glavom kroz zid lud
Unosim se gornjim dijelom tijela, dok su bokovi na godišnjem odmoru. Koristim snagu ruku (s 56 kg je to totalni promašaj) umjesto da se unesem cijelim tijelom.
I tako..dalo bi se još nabrajati.

Ne bih htjela da ovo zazvuči kao malodušni post jer on to nije. To su jednostavno opažanja koja se provlače kroz trening. Moj sensei na ovo bi obično rekao: progutaj bombon. Naime, toliko zapitkujem i toliko sam ponekad naporna u samokritici da je rekao da će uzet vrećicu bombona da me ušutka kad pretjeram. Dajem mu potpuno za pravo. Um je đavolje igralište.

No, na samom početku ovog bloga rekla sam sama sebi da ću iskreno pisati o svim dvojbama: subjektivnim i objektivnim. Moguće da pretjerujem. Ali, stvarno ima dana kada ništa od ruke ne ide. Kada imate osjećaj da vam je i osnovni stav totalni promašaj. I ti dani su dobri dani. Takvim danima treba zahvaliti što postoje. U tim danima jednostavno se možete nasmijati sami sebi i reći: pa zar to nije divno? Jer da nema tih dana, znali biste da je vaš put završen. Ne bi bilo ničeg novog što biste trebali naučiti. Možda ne biste više bili ni živi.

I zato, kada me moj partner primi tako jako za zapešća da ne znam kako se zovem, najzahvalniji sam mu stvor na svijetu. Jer samo tako mogu učiti. Jedan učitelj je danas rekao dečkima da me ne štede. Da budu prema meni grubi i snažni kao da je prava borba. Jer time mi čine uslugu. Na taj način doprinose tomu da na treningu naučim gdje su mi granice. Ako će mi popuštati, ostavljaju mogućnost da steknem dojam kako ih mogu srediti. A najgori mogući trenutak da saznam da je to ipak zabluda, jest u stvarnoj borbi.

I zato se nikad nemojte buniti ako su partneri jači i veći od vas. To je dar. Ako na njima svladate tehnike, onda stvarno možete biti sigurni da su vjerojatno i učinkovite. Stoga sam zahvalna svim svojim dečkima u klubu na postojanju. Kroz njih učim na najteži mogući način. A kad čovjek nauči na teži način, onda je to zapravo lakši način. sretan






30.01.2011. u 22:18 • 0 KomentaraPrint#

subota, 15.01.2011.

Uvertira

Moj totem je jedan mali kukac s početka ove stranice. Dobila sam ga "na dar" prije 17 g. i bila sam razočarana što umjesto njega nisam primila medvjeda, vuka, orla ili neku drugu moćnu životinju.
Zadnje tri godine bez nekih većih pauza (osim onih izazvanih ozljedama) veliki dio mog slobodnog vremena zauzimaju borilačke vještine.
Od malih nogu sam bila fascinirana njima, ali mi kao djetetu nije bilo dozvoljeno da se tomu posvetim. Morala sam dočekati 34. godinu da konačno svoj davni san pretvorim u stvarnost.

Prvih godinu dana sam trenirala Krav Magu i sustav samoobrane slobodnog stila jer sam bila uvjerenja da ni zašto drugo nisam sposobna misleći da "finije" vještine ipak zahtijevaju puno mlađu početničku dob od moje ili barem neko višegodišnje borilačko iskustvo. U klubu u kojem je prosjek godina bio 25, bila sam na početku jedina žena.

Nakon godinu dana došlo je vrijeme kada sam pod utjecajem vanjskih i unutarnjih okolnosti trebala pronaći novu vještinu. Odabrala sam aikido, ili bolje rečeno, aikido je odabrao mene usprkos sugestijama pojedinaca da nikada neću svladati nešto što uključuje padove i kolutove. zubo
Sva sreća, te prognoze su se pokazale netočnima. Čak štoviše...

Većina prvog dijela ovog bloga posvećena je mojoj prvoj ljubavi, aikidu.
Iako sam već više od godinu dana pripadnica Genbukan ninpo bugei federacije koja njeguje drevne tradicije ninja, aikido je i dalje vještina koja je bila moja prva ljubav, koja mi je usadila samopouzdanje i pomogla mi da stanem na borilačke noge da bih mogla napraviti korak dalje.
Korak prema ovomu gdje sam sada, iako ni sanjala nisam da ću se tu ikada naći. sretan

Kada sam napustila aikido, prestala sam pisati i ovaj blog.
Nisam ga izbrisala niti zatvorila, jer sam nekako očekivala da ću se vratiti aikidu.
No to se nije dogodilo, ali me fasciniralo koliko vas mi se javljalo tijekom ovih godinu i nešto dana s upitima kada će nastavak. Neki od vas su inspirirani mojim upisima počeli trenirati ovu plemenitu i krasnu vještinu, a neki su se prepoznali u istim dvojbama. I tako je blog stajao više od godinu dana po strani, a ja sam zadnja 2 mjeseca intenzivnije razmišljala što da učinim s njim.

Onda sam dobila mail jedne djevojke iz Splita. I nakon toga sam donijela odluku - idemo dalje uz male promijene sretan

Iako sam sada već 3 godine bez pauze u ovom svijetu, još uvijek se smatram početnikom. Još uvijek mi je cilj iznositi dvojbe i muke kroz koje prolazim da bi svima onima koji ih dijele sa mnom, možda olakšala put i svojim životom i zalaganjem poslala poruku: ako mogu ja, može svatko.

U međuvremenu sam saznala da je onaj kukac s početka priče kojeg su mi prije 17 g. dodijelili, u Japanu oduvijek imao zapaženo značenje. Japanski naziv za vilinkonjica je kachimushi. Kachi znači pobjeda, a mushi kukac. Iz tog razloga su samuraji vrlo često koristili motiv vilinkonjica kao simbol slobode.
Iako vilinkonjic izgleda nježno i delikatno, preživio je 300 miliona godina evolucije na ovoj planeti. To nije uspjelo čak ni dinosaurusima smijeh

Osim toga, kažu da se Japan nije oduvijek tako zvao. Legenda govori da je cara ujeo obad kojeg je zatim pojeo vilinkonjic. Car je u znak zahvalnosti otoku kojeg danas znamo pod imenom Japan, dodijelio ime Akitsushima. U prijevodu to znači "otok vilinkonjica". sretan




15.01.2011. u 20:05 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

< travanj, 2011  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Komentari da/ne?

Opis bloga

Prvotno ovo je bio blog koji je opisivao kako je planula ljubav između mene i aikida i kako se razvijala iz dana u dan. Ta "veza" je spletom okolnosti pukla, ali ljubav je ostala ista - ljubav prema borilačkim vještinama. Sada je drugi partner u igri, no dvojbe su iste, izazovi slični, veselja raznovrsna. Nisam znala što ću s ovim blogom i zato je pauza bila duža od godinu dana. U međuvremenu mnogi su se javili na mail i pitali kada će nastavak..nekima je ovaj blog bio poticaj za upis na aikido. I evo me opet natrag..da podijelim s vama svoja iskustva sretan

Free Site Counter
Free Site Counter

e-mail:
enlightedmaster@gmail.com




Oni imaju definitivno što za reći...


Gideon – o vodi, homeopatiji, konstelacijama, Novoj germanskoj medicini, snovima..

Kućanica u Japanu - kako je Hrvatici već treću godinu biti kućanica u Japanu

Nihonkichigai tj. lud za Japanom - Sve što ste ikada htjeli saznati o Japanu iz prve ruke i to dva u jednom

Jer od lakoće nema težeg... - "Kažu da se život sastoji od samo jednog jedinog trenutka, kada shvatimo tko smo. Još uvijek čekam na taj trenutak, a kako bih se spasio, eto, igram Spiegelspiele.."
kaže moj dugogodišnji prijatelj Josh...

Ando Hiroshige - pregršt predivnih slikica za sve poklonike ovakve umjetnosti

Shamans Of the Amazone - Dean Jeffery ponovo se vraća sa svojom trudnom ženom i jednogodišnjom kćerkom u srž ekvadorske prašume susresti dva šamana..thumbup toplo, autentično i nimalo "primitivno"

Koji k... uopće znamo - zgodan dokumentarac za sve fanatike kvantne fizike i one koji ipak negdje u prikrajku mozga misle da stvari baš i nisu onakve kakvima se čine.. nut

The Zeitgeistmovement - "I believe that unarmed truth and unconditional love will have the final word in reality".
-Dr. Martin Luther King Jr.

Mala lija - Foxxyy na svom blogu ima vrlo zanimljive priče iz Ukrajine gdje je boravila dva mjeseca i slaže jako interesantne video klipiće..osim toga voli i oštrice što je svakom zaljubljeniku u borilačke vještine sasvim dovoljan podatak!


Oni su bili prije pa je red zahvaliti im se..


Vanji, najtvrđi sparing partner ever i krasan prijatelj
Željku, zaslužan za upoznavanje s Krav Magom
Andreju, kroz svoje drilove postavio mi je temelje za BV
Dubravku, iako se osobno ne poznajemo, "zaslužan" za izbor aikido kluba
Dinku, kojem mogu zahvaliti za unikatni bokken i Jo
Predragu i svim članovima Musubija - na toplom prijemu u svoje redove
Darku, Saši i Martini - na upoznavanju s ninjama