JURE NA MARSU ili kako sam postala Kul

Upravo kad sam stala kod slova K pišući svoju veliku enciklopediju o sveučinkovitom bilju i gljivama, zakuca mi netko na vrata.
Inače, bilo je to vrijeme kad obično nitko ne dolazi, 23h, ali eto otišla sam otvoriti.


-A e, šta si ti mislila - upita me stariji sjedokosi čovjek - da ja mogu uvijek spavati, e ne mogu, baš ne u ovaj sat ! ? ! - bezobrazno je zaključio.
-Oprostite, barba, ali nije mi jasno, o čemu je riječ, treba li vam nešto? Jeste li se slučajno izgubili? - upitam uzrujanog gospodina.
- Je, tako nekako, šinjorina - reče uzrujano.
-Recite, kako vam mogu pomoći - uvedem ga u moj ured i poslužim čajem za smirenjem od koprive i ptičje pljuvačke.

-Ja sam Jure i moram na Mars, ali ono pod hitno jer vrijeme mi curi, poput pješčane ure -reče nervozno.
-Mars, ali barba Jure, što ćete na Marsu? I prilično je opasno o tome govoriti, mogli bi me zatvoriti, proglasiti varalicom ili nedaj Bog nešto drugo. Predmnijevam da...
- Ma neću nikome kazati, vjeruj mi. Moja Stana je bolesna i stalno joj nestaje zraka, a doktori joj daju samo mjesec dana. Znaš, pluća, srce. A skupa smo pedeset godina. I nije uvijek bilo lako. Sve smo prošli zajednički, radost pa i žalost. I ne tražim puno. Samo još malo. Jer nisam spreman. Treba mi taj njihov zrak. Evo, ponio sam ove tri staklenke, jer čuo sam da je dovoljno za godinu dana. Proučio sam dobro, pročitao sve knjige u knjižnici, učlanio se u Mars klub na kompjuter, gledao sam i onu emisiju s K.M. - reče.

- Ajoj, što ću s vama. Vi znate da postoji mogućnost i da ne uspije, zapravo, bit će prilično nevjerojatno napravimo li to kako treba! -uzbuđeno ću

-Nemam što izgubiti, pa bi ja vrlo rado da probate- reče i popije zadnji gutljaj čaja, a šalicu ostavi na stoliću.


Dok je on sjedio u dnevnom boravku
ja sam otišla u sobu za pripremu napitaka da smiješam tonik za međuplanetarno putovanje na Mars. Za Tonik (kojeg ne smijete nikom otkriti, jer ni ne postoji zapravo) mi je bilo potrebno:
- Dvadeset vlasi ranojutarnje, obične trave
- pokvareni, čvrsti jogurt
- dva mala šampinjona
- tri lista mlade koprive
- jednu kokošja suza
-pijesak pješčanog sata
-prstohvat soli
-pupoljak tamnocrvene ruže
-žlica senfa
-pola latice cvijeta žute bunike i
žlica Vegete mix

-Evo ga barba Jure - kažem i dam mu čašu punu tekućine.
-Vidimo se i hvala - reče sav sretan i iskapi čašu za manje od jedne sekunde. Druga nije prošla, a njega već nije bilo.


Šokirana što je moj prvijenac uspio, izvadim najbolju bocu tequile i nazdravim s Bruhlom koji je preslagivao odjeću u ormaru.


Poslije dva dana dobila sam poziv od barba Jure kako je sve dobro prošlo te da mu se žena potpuno oporavila.
Izgleda da je taj marsovski zrak puno čudesniji nego što pričaju. O svemu drugome, u četiri oka. Jer i to je duga priča.
A sada idem gledati emisiju o teleportaciji i zašto još ne postoji. (Upravo tako)
A onda dovršiti slovo K u enciklopediji. Poslije toga, tko zna, možda završim i na Veneri.





Oznake: Mars, Jure, tonik

06.11.2017. u 00:13 | 18 Komentara | Print | # | ^

PUŽ DARKO ILI bio je Siječanj kad smo pošli

- Jaaaaa saaaaaam Daaaaarkooo* - dočeka me ispred vrata jedan podeblji puž. - Gospođo Petrojevna, pomozite meni jadnom kukavnom slučaju, Bog vam.....
- No, no, dajte uđite. Smirite se malo.
Najprije sjedite i recite mi o čemu se ovdje radi- smireno ću mu.
- O, dobro, dobro - reče pužeći
Ja sam skuhala napitak od koprive, majčine dušice i naopakih vrganja za varljive supružnike, napravila mast od bazdećeg brijesta i maćuhice za napadaj škrtosti, ubrala desetak kilograma mandarina, prošetala na kavu i pojela večeru dok je on došao do fotelje.

-Draga moja gospođo, ja sam vam upao u nevolje, ogromne nevolje. Zaista kažem vam... Kako bih rekao... U jednom pogledu - Sad se on stao panično pravdati i paničariti.
-No, no molim vas, recite, kako da vam pomognem. Morate prijeći na stvar.
-Ah, evo dobro. Naime, ja vam i nisam baš tako mlad, već su mi dvije godine. Već ima dosta da sam se dopisivao s djevojkom iz susjedstva, zadnji put smo se vidjeli ima mjesec dana. Svidjeli smo se jedno drugome i odlučili vjenčati. -reče plačkavo.
- Pa to je divno. No u čemu je problem? -zbunjeno ću.
-Pa vidite, slomio sam kuk noseći list salate. Liječnik je rekao da se oporavljam i da se ne smijem kretati, pa sam od dosade samo jeo jeo i jeo, a vjenčanje je za osam mjeseci. Što će Perinka reći, neće me prepoznati... Nego, jao, sestro, pomozite jadnome ubogome, dajte kakvu mast ili tonik, ja znam da vi... Marija tetke Tomažine mi je rekla... A jao...
-uzrujano će sve više tresući se i dahtajući.
- Prestanite, molim vas, sve će se srediti. Do vjenčanja stignemo sve. Ah vidim, već ste se i obuli i obukli za put. - radosno ću ja. Baš se i ja trebam malo razgibati i ubrati planinskog bilja i gljiva Ruška, Bradivoja i zelenih Puhpuriva za svoje pripravke.

- P- p -p- put, kakav put, pa gdje idemo? -uplašeno će.
-Darkec moj, da nam malko popuste trbuščići idemo do Sivog Brda**
-Ali, ali, ali ali....
-No hajdemo- kažem mu i zatvorim vrata.


Nije to bio bilo kakav put. Darko je neprestano dahtao, što od gladi, debljine, što od straha da ga netko ne zgazi, a ja sam ga strpljivo pratila na velikom putovanju. Dvaput je skoro bio zgažen, jednom skoro i pojeden i od psa, ali sve je uspijevao. Svakim prijeđenim kilometrom hodao je sve ponosnije a kilogrami su se topili kao snjegović na suncu. Stali smo samo jednom, pri povratku, da kod Mede popijemo jednu. Tamo sam ga upoznala s Batmanom, Supermanom i Wonder. O, Wo. Tu je skoro zaboravio i na Perinku, ali, to je već druga priča.

Nosila sam dvije pune košare, kad smo došli kući nakon dugih sedam mjeseci.
Sada je već imao pločice na prsima i prštio je od samopouzdanja. Dala sam mu tonik za kosu i pozdravila ga.
-Hvala Vam mila sestro, vaše mjesto za svadbenim stolom je rezervirano. Molim Vas hoćete li mi učiniti čast i biti kuma na vjenčanju?
-Pa, hoću. Vrlo sam počašćena- a i bila sam.

Bilo je to veoma neuobičajeno, moje prvo, kumsko - pužkeno vjenčanje.

A o tome, drugom prilikom.



* Svaki puž ovako sporo govori, druge rečenice sam samo zbog praktičnosti unijela standardnim pisanjem.
** 5 kilometara je do Sivog Brda u jednom smjeru

Oznake: Darko, put, vjenčanje

12.10.2017. u 21:38 | 15 Komentara | Print | # | ^

KAKO, MOLIM ili Sretno je kad je SEDAM zadnje

Da, znam, nije me bilo već stoljeće. Ali tek sam se vratila iz Kine, od zmaja Ksavera, sve ću vam ispričati iza Nove godine. Jedva sam živa ostala.

2016. je bila za sve vas bezvezna godina i tmurna, puna monotonih i depresivnih događanja boje dosadne cigle. Zbog toga sam jako puno zaradila, a i dobro se zabavila. Zato ću kupiti onaj nevidljivi dvorac, gotičkog stila u Gljivoludnoj šumi.
2017. će, predmnijevam, biti mnogo zanimljivija ali i morbidnija. Sve će biti u znaku psihodelično ljubičaste.



Znam da će svatko slaviti na svoj način, neki na kauču, neki u restoranu, kafiću ili disku, a neki kao ja u krugu s ekipom uz vatricu.
Za sve vas koji nemaju savršeno magično- ludastu kompaniju, sigurna sam, neće vam biti lako. Uvijek se nađe onaj netko, pa čak i za doček, ubojica atmosfere, gunđalo, nezadovoljni čovječuljak ili ženica, dežurni nepija i sudac . Da bi izbjegli to njihovo raspoloženje i pretvorili ga u sebi jednakog entuzijasta potreban vam je jedan trominutni receptić, kojeg ćete mu uliti u juhu, vodu, mljekicu, mlaki čaj ili bilo što tekuće što ti zlotvori pojedu ili popiju. Dovoljne su sasvim 33 sekunde da djeluje. Od tvrdog oraha pretvorit će se u kraljicu tj. kralja svake vrste zabave, toliko da će izvoditi cirkusarije i ludarije, a ujutro se neće ničeg sjećati, tj. imat će lažno sjećanje sebe kao glavnog Grincha dočeka Nove Godine.

Za napitak "Ubojica zlovolje" vam treba:

- 0,5 dcl vode
- pola žlice sode bikarbone
- pola žlice peruti
- osmijeh malog djeteta
i
- jedan štucaj stare bake
Nakon toga ni Babaroga, a ni prevrući čaj mu neće pokvariti raspoloženje.
Sada idem peći kolače od Gospine trave koja to nije i čoko- kokos tortu s preljevom od Protudepresivne gljive. Poslije moram ispeglati svoj svečani crveni plašt sa zlatnim obrubom.


Želim vam sretne blagdane i gljivastičnu, fantastičnu i plaštastičnu 2017. godinu. Ako vam zatrebam samo se javite. Znate gdje sam. Živjeli
Voli vas vaša Anjeta Katarič Petrojevna znana kao Agneza


Oznake: gunđalo, nova godina, recept

30.12.2016. u 19:24 | 24 Komentara | Print | # | ^

IRSKI UKLETI DVORAC ili KAKO SMIRITI COLLEEN, meeeee

NIsam bila nigdje, samo sam malo nebivala iz javnog života. Znate onu pjesmu, pa - pa, paparazzi. E, pa tako nešto...
Postala sam tako tražena da sam morala pozvati Zvončicu da dođe po mene, iako je morala potrošiti pet kilograma onog svog praha. Svoju sam radnju na neko vrijeme ostavila, a sve sam poslove preusmjerila Jeri Telećem Jajetu, mome susjedu. On se inače bavi svime što i ja, samo osim bilja i gljiva on kreme i ljekovite napitke radi pretežno na bazi sušenih telećih testisa.

Dakle, Zvončica je došla po mene i odvela me ni manje ni više nego u Irsku. Znala je ona gdje me treba odvesti, jer kad se napijem i sve boce ostanu prazne, samo pričam o Irskoj i starim ukletim dvorcima.

Svaki dan mi je bio lijep i isprazan. Samo sam partijala s lokalcima iz sela i onog gradića pored koje se to selo nalazi. Naučila sam ih i raditi i Batmanove kolačiće od Gospine trave, koja to nije. Tražiti gljive za rakiju. Naučila sam ih i Briškule i Trešete.
Jedan cijeli mjesec čuvala sam i ovce s pastirom Albertom na zelenim obroncima. Pastir Albert je zgodan, stariji je od mene dvije godine, ima mišiće, ali zna i čitati. Završio je studij filozofije u Dublinu. Navija za Hajduka. Ima smeđu kosu i.... malo sam se prenaglila u opisu. Ipak sam ja ugledna, cijenjena travarka i gljivologinja. A, još da ne spomenem da imam Bruhla.

Smještaj mi je pak bio najbolji. Spavala sam kod njihovog glavnog detektiva i travara (izgleda da kod njih jedno obvezuje drugo)
Donoghue, taj mali vražićak od 55 g. vodio me svagdje i poučavao o njihovim travama, gljivama i uopće o umu irskoga čovjeka.

Ali nešto me najviše, ipak zanimalo. Gdje je taj Ukleti dvorac o kojem govore. Ne znajući moju opsesiju ukletim dvorcima, Donoghueva žena Catriona mi je sve ispričala do u detalj.
Sljedeći dan sam svom prijatelju, starom mornaru i poznatom irskom galebu Kirku O'Rourkeu s oduševljenjem pričala kako želim posjetit taj dvorac i prikupiti što više trava oko njega.
- Uzet ću i ruksak i žarulju, možda se i zadržim. Treba mi samo malo dobre pive i viskija- počela ja tako uzbuđeno
- Ne- uglas će svi muškarci u pubu, zajedno s Kirkom
- Ali, zašto ne, u čemu je problem. Ma- mahnem rukom i nasmijem se - Lako ću ja izaći na kraj s nekoliko duhova, ako je to u pitanju. Natoči Kierane, do vrha- glasno ću onom malom, konobaru.
- Ne, ne moreš ić' tamo, ća ti je ženska glavo. Colleen će te izist'. - Kirk će mi na tradicionalnom Irskom
- Ma, Colleen ću ja lako sredit. Što mi može jedan ovčji duh što juri u dvorcu?- zaključim više nego samouvjereno.
-O, mala, da san ti ja ćaća, sada bi te lipo nalupa. Radi šta 'oćeš, ali nemoj mi reć da te nisan upozorija- reče ljutito.
- Onda, to smo sredili.- poljubim starog mornara, pozdravim sve u pubu i krenem put dvorca. Svi su još gunđali u čudu, mahali glavama i krstili se.



Nisam dugo pješačila, svega kilometar i pol, travnatim, zaraslim putem. Iako, bilo je nezgodno i trebalo mi je dosta da se uspenjem na to brdo na kojem se nalazio dvorac. Dvorac je izgledao predivno, iako već dosta zapušten i obrastao korovom.
Strme, unutrašnje stepenice kojih je bilo mnogo, vodile su do vrha dvorca. Pogled s vrha je bio predivan. Sjela sam na tren i promatrala taj predivni krajolik. Odjednom začujem neugodni, grozni zvuk. Jauk. Dolazio je s kata niže

- Ima li koga, halooo, jesi to ti Colleen? Ja sam, Anjeta Katarič Petrojevna, došla sam ti pomoći- obratim joj se dušjim jezikom, iako sam malo zahrđala u njemu.
- Puuuustiiii meee naaa miiiruuu- zaviče izgovarajući veoma sporo svaku riječ. - Meeeniiii niiitkooo neee mooožeee pooomooćiii, aaaaauuuuuu. Boool jeee preeeejaaaakaaa- reče sad već plačući.
- Poslušaj me, Colleen! Daj, da ti bar pokušam pomoći, reci mi u čemu je problem, a ako ne obećajem da ti više neću smetati.- smireno ću.
- Aaaaa dooobrooo- tuleći će

Za manje od dvije sekunde bijela duh ovca Colleen pojavila se i sjela preko puta mene, ridajući. Ljubičasti šal joj je bio omotan oko vrata.
- Hajde, dušice, reci mi što je bilo?
- Evoooo štooo jeeee bilooooo- reče srdito, a zatim na moje veliko iznenađenje zakašlje, a iz njenih usta iziđe vatra kao u nekog mitskog zmaja. Ali, u maloj količini. - Jaaaakooooo meeee boliiii.
- No dobro kad te to počelo i kako boljeti? - upitam
- Kaaaad saaaam teeeek ooootiiiišlaaaa iz zeeeemaaaaljskoooog sviiiijeeeetaaaa, priiiijeee neeeegoooo štoooo sam trebala pooooćiiiii u ooooovčjiiii raj, biiiiilaaaaa saaaam jaaaako gladnaaaa. Ooootiiiišlaaaa saaaam pooooreeeed puuutaaa i naaazooobaaala saaam seee oneee kraaasneee traaaveee. - Pokaza mi na žute cvijetove ljutog risovca. - Oootaaadaaa meeeee jaaakooo boooliii iiii iiiimaaam neeeiiizmjeeernu kiiiiseeeliiinu i žgaaaraaaviiicuuuu.
- Pa što si to učinila, Colleen jedna? - ljutito ću. To je najgora hrana za želudac. Nije ni čudo što te tako boli i što se 150 g. već mučiš. - Izvadim staklenu bocu u kojoj je čistač probave, ljekoviti napitak koji u trenu pomaže svakoj ovci, duhu i čovjeku u ovakvim problemima. - Popij ovo naiskap pa ćemo vidjeti- dodam joj bocu.
- Daaa pooopiiijeeem ciiijeeeluuu litruuu?- upita zbunjeno, po ovčji.
- Da, da, nego kako.
Sekundu poslije, Colleen se uspravila, a boja u licu joj se popravila. Počela je skakati na jednoj nozi, plesati i hihotati se.
- Hvaaalaaa tiii- spaaasiiila siii meeeeee- zahvali mi i u trenu nestade.
- Colleen, Colleen- počela sam je dozivati, ali odgovora nije bilo. Tek kad sam vidjela praznu bocu i njen ljubičasti šal na podu znala sam da je otišla tamo gdje sve ovce idu kad odu. U ovčji raj.

Ubrala sam još malo dvorčjeg korova i gljiva golubarica, koje su se nalazile pored vanjskog dvorca i pošla putem grada.

Ostala sam još dva dana,a onda me nostalgija zajedno sa Zvončicom i njenim prahom vratila natrag kući. Svi će mi nedostajati a najviše ipak Albert.
Jeru sam razriješila dužnosti, a paparazze sklonila s vrata. Zauvijek. Zapucketala sam prstom, obukla sivi plašt i krenula u šumu po gljive i Gospinu travu, koja to nije, za kolačiće. Dolaze mi Wonder, Medo, Superman i Batman. Moramo nazdravit uz irski whiskey prije sutra. Znate gdje me možete naći. Živjeli!
A živjeli Petar Pan i Zvončica!





Oznake: colleen, dvorac, jere, teleći testisi

12.10.2016. u 02:52 | 19 Komentara | Print | # | ^

JADNI UMNI SKLOPOVI ILI KAKO RIJEŠITI STVAR NA MOJ NAČIN

Baš kad sam pomislila da se sve vratilo u normalu i da se neću morat bavit ni Jehovama
koje mi je Brulh skoro doveo u stan, a ni optužbama za vještičarenje koje sam dobivala
od svojih starih susjeda, nešto mi je poremetilo zen.

Dok sam u wikipediu upisivala podatke za gljivu nerviu horibiliu poznatiju i kao gljivu shizofreničarku, začula sam zvono na vratima.
Bio je to Jozo G. zvani Negro, nesposobni policajac iz kvarta.

- Anjeta Katarič Petrojevna, Anjeta Katarič Petrojevna, pomagaj, pomagaj, podhitno, draga- reče mahnito mlatarajući
rukama
- A, što je bilo ?,-upitam, tihim probadajućim glasom...
- Anjeta, pa zašto si još u pidžami i tom ogrtaču. Zašto ti je kuća tako neredna, nisi ni oprala posuđe? A, moja žena lijepo...
- Jeli to razlog zbog kojeg mi remetiš mir, policajče?- prekinem ga u pola rečenice. -Ne zanima me kakva je tvoja jednostavna suprugica,ali meni su kućni poslovi irelevantni, važnije su mi ljudske nedokučivosti i tajne njihovog uma i srca. Ali šta ti uopće o tome znaš, ništa, samo ti jedi i dalje ručkić točno u podne. I ispljuni to što imaš, inače ću morati posegnuti za crnim plaštom. I ja sam za tebe Madam Petrojevna, nikako Anjeta.

- I, i, i tako Anjeta, oprostite, gospojo, a a a, pardon, Madam Petrojevna, bio sam jutros na poslu i lagano pijuckao kavu iz termosice, što mi ju je moja Marija skuhala, kadli uleti zamjenik šefa policije Pero P. Rekao mi je da je Zoranu M. Čobanu otet pas Đoni i da ga je ukrao strašni Badži, vaš prvi susjed bez zuba. Ali, Anjeta, kako da odem po njega, kad imamo neke zajedničke poslove, a i dođemo neki kumovi preko staraca. Bi li ti mogla, molim te rješit mi nešto, pa ću ti...
- Stop, policajče, ne treba mi ništa od tebe. Kakav si bio i u srednjoj školi, takav si i sad. Muljator. Ali žao mi je
Čobanovog psa. Lijep je pas, a on je sasvim dezorijentiran bez njega, iako neće da prizna.
-Samo zbog toga otiči ću do Badžija., nikako zbog tebe. A sad molim te, otiđi prije nego što dobijem glavobolju od klaustrofobije u tvom maleckom mozgu- iznervirano ću
- Ovaj, ne znam šta to znači, malo sam i zbunjen, ali ovaj, je li, puno ti hvala, puno hvala, Anjeta.... I ne brini se, nema veze što smrdi ovo posuđe. Moja Marija....- to je bilo zadnje što je rekao jer sam mu u pola rečenice zatvorila vrata.

Sada sam pola sata morala tražiti odgovarajuću ličnost pod kojom ću otići u Badžija, koji je nepredvidljiv u raspoloženjima.
Odabrala sam Manuelu M. Svetić, skromnu ljubaznu, dragu djevojku, koja rado kuha džemove od marmelade i ide kod susjeda.
Pojela sam kolač od mjenjolike gljive koji je promijenio moje lice, obukla cvjetnu majicu i crne dosadne hlače. Uzela sam svoj roza šal, što mi ga je kupio Mile K. Pjevač i palačinke s marmeladom u koji sam malo stavila soka od poslušne gljive.

Spustila sam se dva kata ispod i pozvonila. Otvorio mi je Badži, u prugastoj pidžami i cigareti između ona dva zuba što mu još nisu ispala.
- Što želiš, mala? Ne primamo maškare, ne misliš li da si malo prestara za te gluposti- nervozno će.
- A, oprostite susjeeeed, pa to sam ja Manuela, donijela sam vam one svoje palačinke, znam da ih volite. Rekla mi je teta Jelica
da mogu doć.
- A, Mane moja, nisam te prepoznao bez naočala, stari sam ti ja ćoravac. Uđi, uđi- reče smijući se.
Kad sam ušla, opazila sam da je sam u stanu. To je bila super prednost.
Sjela sam za stol nasuprot njemu i zadovoljno promatrala kako mljacka palačinke.
Nakon treće palačinke, počeo je ubrzano štucati, što je znak da je hipnotik počeo djelovati.

Pucnula sam prstima i počela s ispitivanjem
- Badži, gdje je Čobanov pas? - tiho ću
- Eno ga u kadi, kupa se- bezizražajno odgovori
- Zašto se kupa?
- Rekao mi je da Čoban grozno postupa s njim, malo mu daje jesti i tuče ga štapom.
Nisam znala što ću, pa sam ostavila hipnotiziranog susjeda i otišla do kupaone. Imala sam što i vidjeti.
Brčkajući se u kadi punoj pjene, Đoni je pjevao Azrinu "Ne prodajem nasmješenog Psa" i pio vino.


.- Đoni, pa što radiš tu? Zašto ne ideš Čobanu kući? Zabrinuo se za tebe.
- Anjeta, darling, nikad se nije ni brinuo za mene. Važno mu je samo da se ovce ne pogube, moraju biti na jednom mjestu, ili će mu sve pobjeć. Zanemarivao me, tukao štapom i nije mi davao hranu i piće, pa sam otišao s Badžijem. On to i zna, samo želi raditi Badžiju probleme jer je pokvaren.
- I, što sada?- upitam, ne čudeći se što me prepoznao.
- Tužit ću ga za psihičko i fizičko zlostavljanje, a i pas Iggy šefa policije mi je frend. Bitanga sigurno neće ostat nekažnjena.
A sad me ostavi prije nego mi se ohladi voda, a i da ti se lice ne promiijeni dok si tu.
- Hvala ti Đoni, legendo- kažem i zatvorim vrata.

Vratila sam se ponovno Badžiju kod stola, zapucketala prstima. Kako je prekinuto hipnotično stanje, Badži nije znao da je bio podvrgnut tome i samo je zahvalio na palačinkama.
- Aaaaa, Manice, nadmašila si samu sebe. Ovo je bilo za prste polizati.
- Hvala vam barba Badži. Uf, koliko je ovo sati, moram gibat. Pozdravite teta Jelicu.
- Može, reći ću joj da joj je bila mezimica, hehehe... - raspoloženo će doprativši me do vrata.

Vratila sam se u stan, skinula lice obične Manuele M. Svetić i posvetila se gljivi shizofreničarki.
-Kako je divno biti svoj- zaključim i ispijem jednu čašicu tekile.




Oznake: oni, gljive. Manuela M.

11.01.2016. u 15:43 | 22 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se