(colddanfeettan dA) Kišni dan da bih mogla pisati o njemu ogromni Pariški kišni dan kišnih prozora i tonovi Gainsbourga na početku zvučnih filmova crno-bijelih, malih pastelnih haljina kao da smo ikada bili u Parizu i voljeli se tamo. Poražavajući dokazi svakodnevice umorne blagavaonice posrnula prijateljstva Kiša bi sve učinila punijim izjednačavala je s plačem Okrugli samoglasnici onoga što nisam razumjela, pobjegla iz velike bijele bolnice, iako, željela sam ostati tamo njezini zeleni brežuljci i bijelo oličeni zidovi Ostala bih bilo gdje Sanjala sam o tvojoj zemlji No nigdje nigdje nije bilo Ni ravnica ni slapova ni planina Slijevala se jedino kiša tog dana kao da bilo što može biti bitno Postoje li uopće gradovi? Samo doba dana ponekad i godišnja doba iako nešto rijeđe donose drugačije mirise, oslikani utorak, omražena srijeda. kao da nikada nije bilo sunčano u onim danima kada nismo hodali mokrim pločnicima potopljenih ulica, nismo pričali o flourescentnim svijetlima o kraljevima čiju svaku povijest znaš, svakog kneza, vojvodu i svaki park u kojem smo se mogli sakriti |