Odgrizam parce neba,
rusim plavetnilo...
Gasim oci svetionike
da slucajne brodove
zavaram...
potopim....
napijem se njihovog beznadja....
Ulice postaju nasilje.
Ruke skitnice.
Progonim ptice sto prljaju
moju tisinu...
U njoj sakrivam sav svoj jad.
U njoj postavljam temelje ludila.
I zelim da....
o, kako zelim da
bas sada,
zamrzim njegov deo svemira.
On ima u ocima
vrtlog koji brise secanja...
Spas za besmisao
divljeg lutanja u krug
od sebe do zablude
od zablude do sveznanja
os sveznanja do kajanja
od kajanja do sebe...
Necu da nasu istoriju,
bol zajednistva,
dezintegrise antimaterija
a to se,
kada mu oci ugledam
iznova dogadja.
I iznova bol mi donosi...
I iznova jad u tisini...
I iznova komadam nebo...
Kroz maglu slike kao zastave vijore
Ugradjene u mene.