25.09.2010., subota

Andro, dio 13. - Došao sam da... odem

Ponekad je uistinu potrebno vratiti se nekamo, stići iz nekoga nepoznatoga, neimenovanoga mjesta, samo kako bi se otišlo nekuda dalje... jer je to jednostavno potrebno.

I previše sam se puta upitao što mi to govori more; i shvatio sam: ono što Kirka samo nekima zavodljivo šapne u uho, u nekakvoj poluintimističkoj formi, ponekad znači korjenitu promjenu... i to za cijeli život...

Pa možda i nismo otoci, možda smo samo dijelovi kontinenta; ali, sjetimo se da oko svih kontintenata huči more, more koje govori... svakome nešto drugo, nešto posebno i personalizirano; i ja se tome ne mogu oduprijeti, niti to više želim...

San se štufa... i san ša...*

Zdravi bili, javit ću Vam se kada stignem... negdje ;)


Tamara Obrovac & Transhistria Ensamble - Ča mi povida more



Gibonni - Ej, vapore



Arsen Dedić - Život je more


----------

* (Istrijanski) - Zasitio sam se i otišao sam...
- 15:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.09.2010., subota

Masna slova u debelom, crnom okviru

a) Uvod u dekompoziciju.

'Zamisli, kako bi kraj mnogobrojnosti naših sugrađana bilo strašno da Smrt u društevnom smislu nije izgubila od svoje neposrednosti. Smrt se birokratizirala, Smrt je postala kancelistički dopis, novinska vijest, a kada bi svaka osmrtnica bila ono što de facto jest: tragedija, čovjek bi sišao s uma od te latentne tragedije. Smrtonosna predstava traje kao u kineskom teatru: dvadesetičetiri sata na dan, tristašezdesetipet predstava na godinu.'
Miroslav Krleža, Leda, čin prvi


Kako jedan događaj, koji je toliko nasumičan kao što je nasumično čitanje novinskih osmrtnica može promijeniti tijek događaja? Čini se da se to ne može dogoditi, pa ipak...

Prije dva mjeseca, čitajući novine, došao sam i do stranica s osmrtnicama, te sam ih, po starom običaju preletio pogledom... koji se zaustavio na mom imenu i prezimenu. Zastao sam, ponovno pročitao ime i prezime, misleći da se radi o grešci, pa ipak, tomu nije bilo tako. Mislim si ja: možda sam i umro, a da mi to nitko nije priopćio??? Uostalom, što ja znam kako to funkcionira...

Šalu na stranu: shvatio sam to kao znak; no ni izdaleka kao neki zao, zloguki omen, niti kao svojevrsnu morbidnu opomenu, već kao naznaku nečega što se ionako moralo dogoditi, do čega je ionako već odavno trebalo doći...

b) Dekompozicija. Sam njezin čin.

I prije tog događaja sam već pokrenuo neke promjene u svojoj okolini, a sâm taj događaj je, ako ne potaknuo, a ono bar katalizirao promjene u meni samome... a one su se, potaknute time, nastavile razvijati po principu lančane reakcije...

Već sam poodavno shvatio da intelektualna spoznaja neke činjenice ne jamči i njeno samo prihvaćanje. Ali, isto tako sam već pred premnogo vremena shvatio da je Kazimierz nekakova surogatna projekcija nečega – nekoga – koga nitko, ni u kom slučaju, nikada nije mogao, niti će u ma kojoj inačici budućnosti i njenih eventualnih paralelnih svjetova moći povezati sa mnom.

Međutim, tek sam se tim koliko god drastičnim, toliko i (naizgled!) kazualnim suočenjem sa samim sobom, mogao lišiti i njega i njegovih manifestacija.

U konačnici, bez obzira na to što je Kazimierz bio moj 'Alter Ego s Misijom', i bez obzira na to što je on ispunio svoju funkciju, u samoj svojoj srži, u samom svom bitku on i jest u stvari - ja; stoga mu i nalažem:

'O Romeo, Romeo, wherefore art thou Romeo?
Deny thy father and refuse thy name,
Or if thou will not, be but sworn my love
And I'll no longer be a Capulet.'
William Shakespeare, Romeo and Juliet, 2.1, 75-78


...And therefore: Kazimierz is no more...

c) Katarza.

Iako sam mnoge činjenice prihvaćao u hodu, te sam samim time smatrao da je njihovo prihvaćanje na neki način zalog nekog budućeg boljitka, premda sam znao da činjenice nije dovoljno prihvatiti intelektom, faktografski, već da se tek samim proživljavanjem tog iskustva može doći do osvješćenja (ma kako djelomično ono bilo), tek sada uistinu spoznajem, shvaćam i prihvaćam da sam konačno i neprovratno dekomponiran.

Iscrpljen sam od svega; prestao sam mariti za svim onim dijelovima koji mi više ni po kojoj sili ne pripadaju. Konačno, spreman sam zbaciti Atlasov teret s leđa: niti želim, niti više mogu držati cjelokupni teret Svijeta na svojim plećima. Tu spoznaju prihvaćam s olakšanjem i kao katarzu udišem u sebe... i nastavljam disati punim plućima...



Charlie Haden & Pat Metheny - Spiritual

- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Svibanj 2012 (1)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (10)
Rujan 2007 (27)
Kolovoz 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

(1) In principio erat Verbum,
Et Verbum erat apud Deum,
Et Deus erat Verbum.
(2) Hoc erat in principio apud
Deum.
(3) Omnia per ipsum facta sunt:
Et sine ipso factum est nihil,
quod factum est.
(4) In ipso vita erat,
Et vita erat lux hominum:
(5) Et lux in tenebris lucet,
Et tenebrae eam non
comprehenderunt.

Biblia Sacra,
Novum Testamentum,
Evangelium secundum Ioannem
(1, 1-5)


Adwocatus.Dyabolly@gmail.com

since 26.08.2007.:
Free Site Counter
Free Site Counter





Copyright © 2007 - 2010
by Adwocatus Dyabolly

WARNING: Parental advisory needed!
This blog may contain expressions of informal language, some Curses, Invocations (© by The Doors), explicit language, as well as other stuff that you might or might not want to read! If you continue, you are acting on your own free will!
You have been warned!
DISCLAIMER: All the translations, unless othervise stated, are made by Adwocatus Dyabolly. The translations may vary from the original. Licentia poetica is applied.

This Mortal Coil - Song to the Siren