Sjećanja su gadna stvar... odmakneš se malo od bilo koga-ili-čega, kad eto... sjećanja navale u stotinu boja (boja više/boja manje)... Po mom sudu, ona su rijetko su gratificirajuća... više služe kao instrument Velikog Inkvizitora koji njima čupa nokte sa Srca, mrcvari Dušu i secira joj nutrinu...
Kazimierz se posljednju godinu hranio sjećanjima; iako je znao da je to potpuno pogrešno, odlučio se (privremeno) uvući u njihovu ugodu, ušuškati se i pokriti njima kao najfinijim poplunom od čiste svile, punjenim guščjim perjem... istovremeno laganim i toplim...
No, svemu jednom dođe kraj... i koliko god Kazimierz čeznuo za nečim (njemu gotovo sigurno) nedostižnim, jednoga je dana - jednostavno - kao da je tome oduvijek tako (što u konačnici i jest), shvatio da neke situacije, ma koliko one idealne (pa gotovo i idilične) bile, jednostavno nisu realne.
Pastorale više ne postoje... Kazimierz mi je nedavno pričao da je čuo da se postoji osnovana sumnja da one, osim na platnima flamanskih i inih starih majstora nikada nisu ni postojale... Kasnije sam i sâm čuo da je po tome pitanju pokrenuta istraga; uhićenja zbog širenja glasina i uznemiravanja javnoga reda i mira očekuju se svakoga časa, a kolovođe će jamačno završiti u Remetincu...
* * *
'Riskirati znači izgubiti vlastito uporište na neko vrijeme.
Ne riskirati znači izgubiti vlastiti život.' Soren Kiekegaard
I Kazimierz je riskirao; smatrao je da je rizik uvijek i svagdje opravdan; stvari su krenule nekim drugim tokom od onoga kojeg je on priželjkivao, pa i očekivao na neki način...
The road to hell is paved with good intentions... I njegove su nakane uvijek bile dobre, no u graničnim slučajevima kao što je Kazimierz, ni to nije dovoljno... I koliko se god trudio izvući situaciju na neku kakvu-takvu pozitivu, nije u tome uspijevao...
A kako je izgubio uporište, koprcao se, ne videći nikakvoga smisla kroz jedan duži period... a samim time niječući samome sebi oprost...
Na koncu, kada se sve svelo na zajednički nazivnik, ostao mu je samo privid života kao takvoga, i potreba - primalna potreba za otpustom svih i svega... i za mijenom, koja je postala jedina Kazimierzova misao-vodilja kroz svu snohvaticu oko njega i u njemu...
Genesis – Afterglow (Live at Circo Massimo, Roma, Italia, 14-07-2007)
'I kada sam sve izgubio, poklonio sam ti svoju dušu...'
A sada, kada je izgubio i nju, kao zadnji od sviju lumpen-proletera, Kazimierz je objavio emotivni stečaj, i to bez preustroja... zato što se, po Zakonu o očuvanju Energije, ništa ni u šta ne može pretvoriti... Sukladno tome, ni Kazimierz se ne može pretvoriti ni u koga drugoga, do u njega samoga, jedinstvenoga u svoj njegovoj nesavršenosti, samoobmani, krivdi i uzaludnim nastojanjima...
... osim možda u Ribu, u ovome trenu još uvijek zatočenu u bazenu... no u Ribu koja gleda na taj bazen kao na tranzitornu fazu... svojevrsnu fazu aklimatizacije, nakon koje će se zaputiti prvo u neko pliće More, a kasnije možda... i do Velike Bare, a i šire u tom smislu...
No niti u tome nema nikakove novine, on je ta Riba oduvijek i bio... kako u trenu samospoznaje, tako i sada, dok gleda vrijeme u negaciji vlastitog atavističkog oblika, u prelijevajućem samosagorijevanju i imploziji, i vječitoj težnji ka Vodi
(1) In principio erat Verbum,
Et Verbum erat apud Deum,
Et Deus erat Verbum.
(2) Hoc erat in principio apud
Deum.
(3) Omnia per ipsum facta sunt:
Et sine ipso factum est nihil,
quod factum est.
(4) In ipso vita erat,
Et vita erat lux hominum:
(5) Et lux in tenebris lucet,
Et tenebrae eam non
comprehenderunt. Biblia Sacra,
Novum Testamentum,
Evangelium secundum Ioannem
(1, 1-5)