Andro, pars 5. - In principio erat Verbum
|
Andro je izašao iz bara, vođen primordijalnom željom za povlačenjem u svoju vlastitu osamu, u osamu krme broda... tamo je mogao biti nasamo sa samim sobom, tamo ga nitko nije uznemiravao... Njegovi su krugovi te večeri bili jako uzburkani i Andro se bojao da će se plimni val preliti preko ruba njegovog tijela, čineći na taj način, nepopravljivu štetu, koju si on nije mogao priuštiti... Brodolom s Lovorkom još ni izdaleka nije bio saniran, a već mu se u glavi vrtio scenarij novog, vjerojatno još goreg... 'Noli turbare circulos meos, Megan!!! (*1) Noli turbare!!! Ne bih to mogao podnijeti...' Znao je da je blasfemično brzo popio porto, no u toj situaciji nije ni mogao drukčije postupiti... Kapljice porta su u njegovim ustima stvorile rubinsko-crveni film kojeg ništa nije moglo isprati... Osjećao ga je, osjećao je slatkasti miris i aromu oraha i zrelih, krvavih trešanja... i znao je da će ga, od sada pa dovijeka, kad god ga bude pio, uvijek piti s Megan... U nadi da će pušenjem barem ublažiti tu ekstatično nijemu, presnažnu aromu, Andro je proždirao smotke duhana... neumorno, jednu za drugom... bezuspješno, jednu za drugom... Andro nije znao što bi učinio s iskustvom koje je graničilo s izrazito jakom formom privremene neubrojivosti, koju mu niti jedan Sud ovoga svijeta ne bi uzeo za olakotnu okolnost... * * * Trgnuo se iz reminiscencija na proteklu večer... pogledao oko sebe... i shvatio da se njegova cigareta, nehajno naslonjena na rub pepeljare, odavno ugasila... Gdje je??? Gdje se nalazi... nije mu odmah bilo jasno... skinuo je sunčane naočale, protljao krmeljive oči iz kojih se filigranskim mlazom cijedila mliječno-sluzasta tekućina, formirajući nakupinu na njegovim trepavicama... 'O, moj Bože...' pomislio je Andro, tek tada postajući svjesan mjesta, no ne i vremena... 'Koji je danas uopće dan??? A koji datum??? Ili bar nešto od toga, ali brzo... brzo...' Andro nikada nije bio svjestan dana i datuma, onako... istovremeno... pokušavao se prisiliti na razmišljanje... 'Danas je... utorak??? Petak???' Nije išlo... 'Datum... datum...' pomislio je i jedva je uspio, nakon iscrpljujućeg mozganja prizvati u svijest činjenicu da ima datumar na satu... 'Bože, kako sam glup... ili glup - ili spržen... valjda to tako mora biti...' pomislio je... Bio je 12. travnja... 13 sati 34 minute i 11 sekundi... zagledao se u najdužu, najbržu kazaljku, koja je nesmiljenom žestinom kružila u nekom začaranom krugu, odrađujući glupav posao za koji ni sama nije bila uvjerena da ima nekog krucijalnog smisla... Ona se vrtila i vrtila... vrtila i vrtila... i Andro se vrtio s njom, vrtio se nesmiljenom žestinom... i upao u svojevrsnu crnu rupu druge dimenzije... a da ni sam nije znao na koji način... Počeo je osjećati prve, najznačajnije simptome vrtoglavice, ono odvratno meko znojenje ruku, pa se, zabacujući glavu unatrag, svom svojom težinom ukopao u naslon stolice... grašci znoja su se počeli skupljati na njegovom čelu, i veselo se, kao niz brijeg počeli spuštati prema njegovim obrvama, licu i usnama... Vrtoglavica je izuzetno dobro odradila svoj posao i dovela ga, posredstvom svojevrsne metalno plave crvotočine u vremenu, u ono drugo vrijeme - daleko vrijeme, bezbrižno vrijeme... od kojega danas nije bilo ni spomena... Nekih devet godina ranije, točnije, 1992. godine, Andro je ushićeno očekivao otvorenje izložbe grupe Irwin u njegovom, u ono doba, omiljenom kafiću... Kafić se nalazio u njegovom Gradu i imao je status kultnog mjesta... ne status 'špice', iako su se u njemu pojavljivali svi oni koji su željeli vidjeti i trebali biti viđeni, već upravo radi izložbi... koje su nadilazile granice njegovog Grada, ali i šire... mnogo, mnogo šire... Ni ne mičući se iz Grada, tijekom 15-ak godina, vidio je izložbe mnogih izuzetno kvalitetnih autora, od Roberta Mappelthorpa, preko Roya Lichtenstaina, Richarda Serre, Andresa Serrana do Marka Modica i grupe Irwin. Andro nije volio otvorenja izložbi... oduvijek se grozio gnjecavih bezmirisnih kanapea sumnjive krem boje, koji su se posluživali uz falš pianino-glazbu i obvezatnu čašu bijelog vina... U privitku se, kao svojevrsna neponištena taksena marka, uvijek dostavljalo mišljenje Znamenitog Stručnjaka-Kritičara, koji je nadahnutim prigodničarskim govorom, polupatetičnim glasom, redovito i u pravilu panegirički slavio "oniričke, gotovo eteričke svjetove duše Majstora, koji u svome intergalaktičkom putovanju kroz eklektičke svjetove ruši malograđanski svjetonazor, ili pak gradi mostove između današnjice i jednog, jamačno boljeg, Sutra..." Pppfffuujjj!!!... Stoga je, uz uporabu krajnje samokontrole i discipline (jedva-jedvice) dočekao iduće jutro, kada je, nesmetano od bilo koga, mogao razgledati izložbu od koje je mnogo očekivao... Zamolio je šeficu da ga pusti na marendu (*2), i ona ga je (znajući da je to Andro izuzetno rijetko tražio), rado pustila... Kafić se nalazio samo nekoliko minuta udaljen od njegovog radnog mjesta... Stigavši, sjeo je za stol za kojim je imao najbolji pregled situacije... Naručio je (pogađate, zar ne??? :)) Op. A.) cappuccino... i znatiželjno pogledao oko sebe... Već je na prvi pogled ustanovio da su izložena djela, po njegovom skromnom sudu, bila vrhunske kvalitete... Ehhh, kad bi bar bio pijani ruski grof... sve bi to pokupovao i uživao u toj ljepoti svakoga slobodnog trenutka... međutim, on to nije bio, pa se morao zadovoljiti s time da to svoje bogatstvo dijeli sa svekolikim pučanstvom... Iako je daleko najmarkantnja bila slika crnoga grčkog križa na bijeloj podlozi, koja je, bila zaštitni znak cijelog pokreta Neue Slowenische Kunst, ali i leitmotiv, koji se provlačio kroz mnoga njihova djela, Androvu je pozornost privukla mala plastika, dakle nešto što bi se danas nazivalo 'instalacija'... ona se sastojala od starinskog, plehnatog, priprosto-seljačkog dubokog tanjura, kojeg je i sam imao priliku mnogo puta vidjeti kod bake na selu... Na njega je bilo pričvršćeno srce opasano bodljikavom žicom, koje kao da je bilo živo izvađeno iz nečijeg tijela... Cijeli je ensamble bio odmaknut od samog tanjura dva do tri centimetra. I tu je Andro učinio kobnu grešku... Privučen tim čudnovatim, mračnim i mističnim predmetom, kao ruskom ikonom Krista Pantokratora iz nekog XV, XVI stoljeća, Andro se uvukao sa njene stražnje strane, točno između srca i tanjurske, bolesno hladne podloge... Vrijeme je brzo curilo... morao se vratiti na posao... Žurno je platio kavu i izašao... Nakon što se vratio u ured i sjeo za svoj stol, odjednom je počeo teško disati... srce mu je počelo luđački bubnjati, osjećao se izuzetno loše... Kolegica je, ulazeći u njihov ured i sjedajući za stol, odmah primijetila da s Androm nešto nije u redu... on je sjedio duboko zavaljen u svoj stolac, mrtvačko blijedog izraza lica... i nije se micao... KO: - Što ti je, Andro??? Nije ti dobro? AD: - Ne osjećam se baš najbolje... KO: - Što se desilo??? Pa sada si se vratio s kave i bilo je sve u redu... Što ti je??? Andro joj je u grubim crtama opisao njegov mistični, ludi doživljaj... ni sam nije mogao vjerovati suludim riječima, koje su izlazile iz njegovih usta... No, kolegica se nije smijala, već je, zabrinutog izraza lica rekla: KO: - Da si se smjesta vratio tamo i izašao iz slike na isti način na koji si ušao!!! Jesi li me razumio!!! Kreni!!! Odmah sada!!! AD: - Ma nije mi ništa... biti će sve u redu... KO: - Odmah kreni!!! Nemoj gubiti ni trena!!! Diži se!!! Andro je bio prisiljen poslušati kolegicu... nije mu bilo drago, ali, poštovao ju je i cijenio... Ona je bila dvadesetak godina starija od njega, voljela ga je, kao što je i on volio nju... Često znala reči: 'Volim te kao vlastitog sina kojeg nikada nisam imala...' Dok se užurbano vraćao u kafić, brinulo ga je što će konobarica misliti o njemu... malo ode, pa se malo vrati... zaista čudno i nadasve sumnjivo ponašanje... Kada je vidio da je, umjesto nje, došla jedna druga, bilo mu je izuzetno drago... Ponovno je naručio... pogledao sliku od koje je strepio... i učinio ono što mu je Kolegica savjetovala... četveronoške se ušuljao u sliku, skvrčio i nakon nekih tridesetak sekundi, uspravljen, izašao iz nje... Istoga je trena osjetio olakšanje kao da mu se velika kamena gromada strovalila sa srca... Andro se stresao, sjećajući se te scene... i odmah je postao svjesan svega... Ustao je, platio, i krenuo natrag prema brodu... Iako je ono što je proživio bilo teško i iscrpljujuće, osjetio je neki novi polet, neku novu svježinu... Rano poslijepodnevno sunce je grijalo njegova izmučena pleća i on se prepustio milovanju njegovih zraka... Galebovi su kliktali, tražeći zalogaj ručka... sve se pripremalo za poslijepodnevni mir... Da su sljedećeg dana bili u Khiteri, mogao je svjedočiti samo temeljem lažnog sjećanja koje mu je u mozak usadila Soledad... nije se ni sjećao prethodne večeri, kada su, u smiraj dana napustili Rodos... Jutro nakon Khitere Andro je odradio poletan i čio... Premda su se tmasti, olovom začinjeni oblaci prijeteći skupljali, nagovještavajući Veliku Subotu, uplovljavanje u La Vallettu ga je silno veselilo... Tog poslijepodneva nije želio biti društven... Među prvima je sišao s broda i zaputio se dugom šetnicom prema uzbrdici... stigavši u podnožje brda, primijetio je da putokaz s natpisom centar vodi uzbrdo, pa se, laganim korakom zaputio u tom smjeru... Uzverao se dugom uzbrdicom, uspeo se uz premnoge stube, no cijeli je taj napor itekako vrijedio truda... Prošavši kroz glavna gradska vrata, ostao je iznenađen slikom... ljudi su se doslovno slijevali u potocima... Vozeći najzahtjevniji slalom sezone, krčio si je put prema tvrđavi Svetog Elma... Osjećao se zahvalno, osjećao se jako dobro... i uživao u svakom trenutku ljepotom okupanog grada... Stigavši do vidikovca pokraj tvrđave, pogled koji je mu je bio pružen ostavio ga je zabezeknutog, malog i beznačajnog... I njegova je duša počela pjevati, zapjevala je njemu naljepšu Pjesmu: (1) In principio erat Verbum, Et Verbum erat apud Deum, Et Deus erat Verbum. (2) Hoc erat in principio apud Deum. (3) Omnia per ipsum facta sunt: Et sine ipso factum est nihil, quod factum est. (4) In ipso vita erat, Et vita erat lux hominum: (5) Et lux in tenebris lucet, Et tenebrae eam non comprehenderunt. Biblia Sacra, Novum Testamentum, Evangelium secundum Ioannem (1, 1-5) (*3) Ali, on je jako dobro znao da riječ može i ubiti. Brže nego metak, podmuklije od hladne oštrice kame... Kada se vraćao iz Oluje, ljudi su klicali Osloboditeljima (o, da, tako su ih nazivali)... Nikada neće zaboraviti kada su njihovi autobusi s razvijenim trobojnicama prolazili kroz Rijeku... i sve one ljude koji su ostavljali svoj svakodnevni posao i dočekivali ih, trubeći, veseleći se, pjevajući... darujući na taj način dio sebe kao svoje, vlastito učešće u radosti ratnika... Vrativši se kući puna srca, želio je zagrliti svakoga... pa tako i svoju dobru prijateljicu... koja se, kada je došao samo na korak do nje, izmaknula rekavši: 'Smrdiš...' Htio joj je svašta izreći... kako je on toga svjesan, kako i sam sebi smrdi... kako baš i nisu imali vode u izobilju... kako je, jedne žedne noći pio kišnicu koja se slijevala niz oluk u njegove šake, zahvaljujući dragome Bogu na njoj... kako, uostalom, nisu išli na piknik, nego u rat... Htio joj je skresati to, kao i tisuću drugih, strašnih riječi... No, rekao je samo: 'Oprosti... Neću ti smrditi nikada više.' ----------- (*1) lat. - Ne diraj (ne kvari) moje krugove, Megan!!! (*2) lok., ist. - kont. = gablec (*3) lat. – citat: (1) U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. (2) Ona bijaše u početku u Boga. (3) Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade (4) u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; (5) i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Biblija, Novi Zavjet, Evanđelje po Ivanu (1, 1-5): (prijevod s grčkog izvornika: Bonaventura Duda i Jerko Fućak, Op. A.) |