Andro, dio 3. - Velázquezova Infanta
|
Iduće se jutro probudio u Cataniji... još uvijek premoren od dugog puta, odlučio je jutro provesti odmarajući se ... probudio se relativno rano, spremio se i izašao na gornju, otvorenu palubu... mislio je samo i isključivo na kavu... sjeo je za stol na terasi bazena, licem okrenutim prema gradu i promatrao ga... grad je žurio... u daljini horizonta vidio je dva krana koji su se ritmički naizmjenično gibali u rasponu od devedeset stupnjeva od vertikale, jedan prema desnoj, a drugi prema lijevoj strani, mimoilazeći se u njihovoj tangenti... more je bilo industrijski sivo i jedva je čekao da isplove... Dani koji su uslijedili neposredno nakon što se Andro ukrcao na brod, nisu mu ostali u sjećanju... posla je bilo i previše, a on se još uvijek teško snalazio na brodu... sve mu je bilo neobično... Luke su se smjenjivale jedna za drugom... Alexandria, Limassol, Antalya... imao je dojam da brod, u stvari, stoji na mjestu, a da netko preko noći mijenja ploče s imenima luka i svom drugom pripadajućom scenografijom... Tek je u Limassolu, po prvi put od ukrcaja, sišao s broda... do tada je slobodno vrijeme uglavnom provodio u čitanju i odmoru... Dani su bili naporni, radilo se puno i on je bio prilično umoran... dijelom i zbog toga što se trebalo akomodirati na novu sredinu, na ljude koji su ga okruživali... Dani su se brzo izmjenjivali, crkavali su kao muhe... Antalya je Andri donijela odmor i spokoj... šetao je gradom s kolegicom, peruankom Soledad... Ona je već mnogo puta bila u tom gradu, poznavala ga je kao vlastiti džep... provela ga je kroz zavojite uličice staroga grada, od Hadrijanovih vrata sve do tvrđave koja je stražarila nad marinom... Svidjela mu se kombinacija antičkog, otomanskog i suvremenog u gradu... Atmosfera u gradu je bila opuštena, trgovci zlatom i tekstilom mamili su kupce da uđu u njihove trgovine... Soledad je željela kupiti par naušnica, pa su ušli u jednu zlatarnicu... Dok je ona isprobavala naušnice, Andro je časkao s trgovcem, kojeg je apsolutno sve zanimalo... kada mu je Andro rekao da je iz Hrvatske, povikao je: 'Croatia! Hirvatistan!!! Šuker!!! Šuker!!!' Žustrim je korakom došao do vrata trgovine i dozvao nekoga... Andro je vidio klinca od svojih sedam-osam godina koji je nekamo hitro potrčao... nakon samo nekoliko minuta, dječačić se vratio s poslužavnikom na kojem su stajale tri šalice čaja... TRG: - Probajte, probajte... ovo je čaj od sušenih jabuka... AD: - Baš i ne volim jabuke, ali ću ipak probati... Već standardnom, uobičajenom kretnjom, Andro je posegnuo za čajem... kako je prstima dohvatio čašu, shvatio je da je učinio kobnu grešku... čaša je, naime, bila od vrlo tankog, vatrostalnog stakla, koje je izuzetno dobro prenosilo toplinu (OK, OK, vrućinu) čaja na Androve jadne prste i on je jedva suspregnuo krik, koji se zaustavio na posljednjem milimetru njegovih glasnica... Od muke su mu gotovo suze krenule na oči, no, Andro nije želio ispasti mlitavac i nonšalantno je spustio čašu na rub staklenog pulta ispod kojeg su me se smijale zlatne narukvice, srebrni prsteni kao i nepregledna masa poludragog kamenja, od kojih su jantarne ogrlice bile daleko najglasnije... svojom su se ambrastom žuto-smeđe-crnom bojom upravo kezile, pokauzjući svoje zube... U jednom je trenu Andro mogao priseći da je jedan komarac, što li, iako zarobljen u ćilibarskoj strukturi, zadovoljno trljao prednje noge, podrugljivo se smijući budalašu... Andro je krišom pogledao Soledad, koja je polako apsorbirala mirišljavu tekućinu, tu i tamo umačući kocku šećera u čaj... i tada je shvatio u čemu je trik... Soledad je čašu s vrućim čajem držala na dlanu skupljenom kao da će u njega smjestiti dvije žlice vode... SO: - Peče, zar ne? AD: - Malo... SO: - Ne brini, prvi puta svi nasjednu... Osmjehnuvši se, izvadila je novčanik iz torbice i platila trgovcu naušnice, koje su se već veselo ljuljale na njenim ušima... Iako je mislio da mu se neće svidjeti, Andro je probao čaj koji je sada već bio pristojno mlak... bio je odličan!... Aroma je bila ugodna i Andro je malo-pomalo pijuckao, razgovarajući s trgovcem: AD: - Pa zar vi ne pijete kavu? TRG: - Ne... uglavnom pijemo čaj... AD: - Interesantno... kod nas postoji poslovica koja kaže da osoba koja pije puno kave, pije kavu kao turčin... TRG: - Ma to su izmišljotine... pijemo čaj jer čaj osvježava i vraća izgubljenu tekućinu... Naravno da Sulejman, kao i svaki drugi pravi trgovac, na njihovom odlasku nije propustio dati im posjetnicu, rekavši: TRG: - Što god da vam treba, stojim vam na raspolaganju... ali, ne samo što se tiče moje robe, već i bilo čega drugoga... vi samo recite... AD: - Hvala vam i doviđenja! Izašavši iz trgovine, Andro se ogledao oko sebe... Sunce je popodnevno lijeno pržilo malobrojne domoroce koji su ih znatiželjno promatrali... krenuli su prema stajalištu, na kojem je već čekao autobus koji ih je trebao vratiti do putničke luke, udaljene nekih 6-7 kilometara od centra grada... dok su se vraćali ka putničkoj luci, Andro je znatiželjno promatrao grad... kako je gužva gradska vreva gubila na intenzitetu, počeli su se nizati mnogobrojni hoteli... Pogled je sezao kakvih desetak kilometara u daljinu i Andro je vidio da je cijela obala, u stvari, jedna dugačka pješčana plaža, na čijim su rubovima nicali hoteli kao gljive poslije kiše... Prošli su pored sveučilišnog kampusa, ograđenog visokim zidom, a u daljini su se razabirale planine, koje su se okomito uzdizale nekoliko stotina metara u vis, gotovo iz samoga mora... Kada su silazili s autobusa, Soledad i Andro su ugledali Imogen, koja im se nasmiješila i mahnula da dođu do nje... IM: - Večeras isplovljavamo tek oko 21 sat, pa nećemo ni otvarati dućane... taj jedan sat koliko bi radili, stvarno se ne isplati otvarati ih... Umjesto toga, mogli bismo otići na predstavu, a poslije na piće... što kažete? SO: - Ja sam za... a večeras je ionako kapetanova večer, zar ne? IM: - Da, večeras je gala-večer, to znači nikako uniforma, već odijelo, Andro! Hoćeš li doći na predstavu s nama? AD: - Pa što ja znam... IM: - Dođi... Jessica, pjevačica, ima stvarno odličan glas, a ni plesači nisu loši, dapače... AD: - Dobro... Sišli su do kabine i polako se spremili... Predstava je počinjala u 22 sata, tako da su imali dovoljno vremena... Riccardo, Androv 'cimer' koji nikada nije spavao u njihovoj kabini, pojavio se na tren, obukao odijelo i misteriozno nestao... S Imogen su se dogovorili da se nešto prije 22 sata nađu kod ulaza u kazalište, koje je zauzimalo pramčani dio treće i četvrte palube broda... na trećoj je palubi bio parter, a na četvrtoj su bili balkoni... Imogen ih je čekala kraj ulaza na trećoj palubi... IM: - Drago mi je što si došao, André... neće ti biti žao... AD: - I meni je drago, šefice... IM: - Možeš me zvati Imogen, André... AD: - Da, šefice... Nasmiješila se... osjetila je da Andro poštuje njen autoritet i da mu je teško zvati je osobnim imenom... uhvatila ga je pod ruku i povela u kazalište... našli su nekoliko slobodnih mjesta u stražnjim redovima... IM: - Ne smijemo sjesti u prve redove, radi gostiju... no, bez obzira na to, i odavdje ćemo sasvim pristojno vidjeti program... AD: - OK Sjeli su - Andro u sredini, Imogen s Androve desne, a Soledad s lijeve strane. Uskoro su se pogasila svjetla... i na pozornicu je ušla vrlo zgodna plavuša od kojih 25 godina, odjevena u crnu svečanu haljinu s naramenicama i izrazitim dekolteom... IM: - To je Jessica... ona mi je prijateljica... pridružit će nam se kasnije... AD: - OK... Jessica je počela s točkom... zaista je bila jako dobra u svom poslu... nakon prve pjesme, pridružio joj se muškarac, za kojeg mu je Imogen rekla da se zove Roger i da je gay... otpjevali su jedan lijepi duet... Nakon što su završili svoju točku, publika ih je ispratila burnim apaluzom i zvižducima odobravanja... Jessica je otpjevala još jednu pjesmu i uz duboki nakolon, nestala iza zastora pozornice... Uslijedila je kraća pauza... IM: - Jessica je nesretno i smrtno zaljubljena u prvog oficira stroja, nekog talijanskog fićfirića, koji kod kuće ima ženu i malo dijete... jadna ona... ona to zna, ali si ne može pomoći... baš se pravo zaljubila... AD: - Da li se to često događa na brodu? Mislim, da se netko zaljubi u nekoga? IM: - O da, dragi... i češće nego što misliš... Evo, recimo tebi dajem... mjesec dana... AD: - Eto, sad ću se zacrveniti... ma tko bi mene htio??? Pa ja sam sav neugledan... IM: - Pusti ti to, već su se kod mene raspitivale o tebi.... AD: - Raspitivale??? Znači, više od jedne??? IM: - O, da, dragi... AD: - I što ste im rekli? IM: - Da si slobodan, barem koliko ja znam... ili nisi? AD: - Pa, u stvari, da... jesam... IM: - Vidjet ćeš i sam, stvari na brodu su vrlo jednostavne i spontane... Ipak smo svi mi jedna velika obitelj i ljudi na brodu ne vole komplicirati stvari... ako se nekoj osobi sviđaš, ona će te to i vrlo direktno pitati... AD: - Pa dobro... Razgovor je prekinuo ulazak plesačica na pozornicu... bile su odjevene u las vegaškom, kičastom i amerikanski pretjeranom stilu... izvodile su točku koju je Andro zadnji put vidio u američkim mafijaškim filmovima... Iako je koreografija bila smiješno pretjerana, plesačice i plesači su je odradili vrlo profesionalno, na sveopću radost publike... Nakon prve točke, na pozornicu se vratio Roger, koji je sam otpjevao jednu pjesmu, dajući na taj način vremena plesačima da obuku drugi kostim, koji je bio vezan uz točku u brazilskom samba-stilu... ta je točka bila puno kvalitetnija, najviše radi toga što kiča u toj točki gotovo da i nije bilo, izuzmemo li ona smiješna, ogromna nojeva pera koje su plesačice nosile iznad glave... Međutim, to je bio dio samba-koreografje, pa to Andri uopće nije smetalo... Nakon te točke, ponovno je na pozornicu izašla Jessica, koja je otpjevala još jednu, ovaj puta srcedrapateljnu pjesmu... i publika je bila gotovo u deliriju... Program se polako bližio kraju, i Imogen je signalizirala Andri i Soledad da bi se mogli povući prije no što program završi, kako bi izbjegli gužvu na izlasku... Kako su sjedili u posljednjim redovima, nijhov izlazak ne bi bio primjećen... Izašli su i pričekali nekoliko minuta pokraj vrata... uskoro se predvorje kazališta počelo puniti ljudima, koji su ih prepoznavali... s više strana se čulo: 'to su oni ljubazni ljudi iz dućana'... neki od njih su im nasmješeno mahali, drugi su se zaustavljali izmjenjujući nekoliko riječi, u stilu: 'kakva krasna predstava'... 'ona malecka stvarno zna pjevati'... 'odlično krstarenje... toliko dragih ljudi'... Nekoliko minuta nakon toga, priključila im se Jessica.... IM: - Jessica, ovo je naš novi kolega, André... André nije talijančić... odlično govori engleski... AD: - Drago mi je... Andro... moja šefica malo pretjeruje... ne govorim baš tako dobro engleski JS: - Andro? Otkuda si? I zašto te Imogen zove André? AD: - Iz Hrvatske... zove me André valjda zato što joj je to lakše reći... JS: - Iz Hrvatske? Tamo gdje je bio rat? AD: - Nažalost, da... JS: - A jesi li i ti bio u ratu??? AD: - Nažalost, jesam... JS: - OK... Imogen, Megan je rekla de će doći u bar kada skine šminku... IM: - Dobro... krenimo, dakle... Krenuli su prema krmenom dijelu broda, u bar u kojem su i obično sjedili i prije i nakon posla... tamo je radio jedan simpatičan filipinac, Nelson, majstor u pripremanju koktela... Čim su stigli, Nelson je poslao konobaricu k njima... Soledad je ugledala prijateljicu, ispričala se i otišla s njom... Sjeli za jedan od stolova koji nije bio u prvom planu... IM: - Navečer ne smijemo baš sjesti za neki stol u prvom planu... radi gostiju, znaš... AD: - Razumijem... IM: - I, André, kako ti se svidio show? AD: - Bio mi je prilično interesantan... Jessica stvarno odlično pjeva... JS: - Hvala ti, André... Dobit ćeš pusu za ovo... IM: - Nemoj tako, Jessica... dečko je sramežljiv... AD: - Pa nisam baš, ali... malo mi je neugodno... JS: - Ma vidi, stvarno! Zacrvenio se! IM: - Ne zafrkavaj ga... pusti ga na miru... Nego, André, nisam ti rekla... tvoj cimer, Riccardo... on je gay... Roger mu je bio bivši dečko... AD: - A-haaaaaa... IM: - Malo si zatečen? Ma, ne brini... nije agresivan... neće ti on ništa... uostalom, već tri tjedna ne spava u vašoj kabini... spava kod novog dečka... Zar nisi ništa primijetio??? AD: - Malo sam zatečen... ma, vidio sam ja da ima puno krema: krema za lice, krema protiv bora... a vidio sam i ogromnog plišanog psa na njegovom krevetu... ali, nisam išao za time... JS: - Ništa ti ne brini... Mi ćemo te zaštititi... hiiihiiiihhhiii... IM: - Ne zafrkavaj ga!!! JS: - Ma dobro, dobro, samo se malo zezam... André stvarno dobro govori engleski... IM: - Pa zato se i družimo s njime, zar ne??? Dosta mi je već ovih talijančića... idu mi na živce, a osobito ovi oficiričići... JS: - Pa nemoj baš tako... Što im fali??? IM: - Ma ništa... ništa... i ja sam se šalila... Evo, dolazi Megan... Megan je šefica plesača, ona je iz New Yorka, profesionalna je balerina... Megan je prišla njihovom stolu, blistajući okupana kristalnim svjetlom preosvjetljenih lustera... njena kosa boje svježe rastaljenog bakra prelijevala joj se niz ramena, uokvirujući njen stas... Crna, pripijena haljina koja je završavala jedan pedalj ispod koljena, s jednom širokom naramenicom prebačenom preko desnog ramena, bila je u direktnom kontrastu s mliječno blijedom kožom lijevog ramena... Ispod donjeg ruba haljine započinjali su dugi crni kožni traci koji su, prvo meandrasto obuhvaćali njene potkoljenice, zatim se križali u obliku dvaju velikih slova X, završavajući u sandalama crne boje, opako visokih peta... Iako je Andro tada prvi puta vidio Megan, nije se mogao oteti dojmu da je od negdje poznaje... Jasno, to nije bilo moguće... On nikada nije bio u Americi, kao što ni Megan nije bila u Hrvatskoj... pa opet... I tada se sjetio... u tom mu se trenu učinilo da je Megan, u stvari, utjelovljenje Velázquezove Infante Margarite(*1), koju je vidio u Kunsthistorisches Museumu u Beču prije 5-6 godina... Ali, Margarita koja se primicala njihovom stolu je bila ozbiljna i zrela žena, koju su godine učinile prekrasnom... (...) to be continued :))  Diego Rodríguez de Silva y Velázquez – Infanta Margarita, Kunsthistorisches Museum, Wien -------------------- (*1) španj. - princeza (EDIT, zaboravio sam staviti prijevod :)) |