Andro, parte seconda – Vedi Napoli e muori - Analize, impresije, reminiscencije
|
Nakon V-efekta, nastupilo je otržnjenje... kao što to obično i biva... odluku je donio u trenu... želio je samo krenuti i ne osvrtati se više... ići naprijed... bez kompromisa, koje ionako nikada nije podnosio, pa ih, stoga, nije ih ni bio spreman činiti... Oduvijek je smatrao da kompromisom obije strane, u stvari, gube... prije svega, svoju osobnost, svoje ja... a to se neminovno mora reflektirati i na fizičkom, praktičnom planu... Ja ti obećajem ovo ako ti meni obećaš ono... nema tu nikakve pragmatičnosti... to je, samo i jedino, uzajamna ucjena, koja će prije ili kasnije puknuti na najmanjoj sitnici... Uvijek se pitao da li situacija temeljena na takvoj vrsti nazovi-uzajamnosti može funkcionirati... i zaključio je... samo na kratki rok... ništa više od toga... Dogovor? To je već nešto sasvim drugo... dogovor podrazumijeva zajedničko traženje solucija problema, planiranje i usmjerenost ka nekom ciju, za razliku od kompromisa – bezizglednog i uzaludnog pokušaja izmirivanja zaraćenih antipoda... Anyway... Dok je Andro silazio s vlaka na napuljskom željezničkom kolodvoru, nije osjećao strah, čak ni bojazan zbog nenadane kolizije s rabijatno užurbanom i kaotičnom svakodnevicom mišemilijunskog velegrada. Sjetio se majke, koja mu je brižno pripominjala da se čuva... znao je da se sada sigurno brine... i nešto ga je steglo u grlu... Međutim, on tu više ništa nije mogao učiniti... Vukući tešku, prekrcanu torbu, dograbio je do prvog caffea izvan željezničkog kolodvora, nekih stotinjak metara od glavnog izlaza... Upravo je prošlo osam sati, a on je samo želio popiti svoj ritualni jutarnji cappuccino... osjećao se slomljeno i utjehu je tražio u kavi i cigareti... Dok je konobar užurbano postavljao stolove na terasi suncem okupanog, malog pobočnog trga, on je promatrao one malobrojne ljude koji su žurno koračali od željezničkog kolodvora prema srcu grada... za jednim je stolom terase sjedio umoran umirovljenik listajući novine... Andro mu je na licu mogao iščitati povijest kartografije bora, koje su tumačile njegov težak život... Upravo posred čela, najdublja je blago skretala desno i dolje, kao da se želi izmigoljiti, kao da ne želi svjedočiti o svom uzroku... Lice mu je bilo savršeno mirno... novine su mu plijenile svu pozornost... ali je, ipak, osjetio da ga Andro promatra... podigao je pogled i dobroćudno se nasmiješio... 'Salute!(*1)' rekao je, podigavši čašicu grappe(*2), koju je ritmički, u poprilično dugim intervalima, izmjenjivao sa šalicom guste, mirišljave, crne kave. Imao je još podosta vremena... očekivali su ga tek oko podneva... Konobar je okretno i brzo donio cappuccino... Andro je zapalio cigaretu i uronio u aromu baršunasto pastoznog cappuccina, koji ga je, polako ali sigurno, prizvao iz otupljenosti duha... Razmišljao je o tome da će uskoro trebati krenuti... Tu tešku torbu nije mogao vući još nekoliko kilometara, pa je odlučio pozvati taksi... no, prije toga, javio se kući... uvjeravao ih je da je sve u najboljem redu... iako baš tako i nije bilo... Zapalio je još jednu cigaretu... povukao prvi, dugi dim... i nazvao Prijateljicu... tek da je čuje... razveselila se... pitala ga kako je... ali ne reda radi, već iskreno... nakon još nekoliko rečenica, rekla mu je da se Lovorka udala prije nekoliko dana... uspio je Prijateljicu još samo zamoliti da joj, kada je sretne, zaželi svako dobro u njegovo ime... Nakon toga, ona je izustila još nekoliko rečenica, ali je Andro više nije čuo... Opušak, koji je dogorijevao među njegovim prstima, počeo mu je paliti kožu i on ga je, uz bijesno-bolnu grimasu zgniječio u pepeljari... To ga je trgnulo iza sna... Dohvatio je mobitel, koji je čučao na stolu i nazvao taksi... Nije ni shvatio da je od taksi stanice bio udaljen samo kojih dvjestotinjak metara... Dok je taksist ukrcavao njegovu prokleto tešku torbetinu u Fiatovu Multiplu [zbog njenog smiješnog prednjeg kraja, on ju je zvao Šajkača :)) – s jednim se je frendom još nedavno zafrkavao govoreći da je to tako škartni auto... ili što već jest... da ga Schumacher mora reklamirati :)) ], polako, ali sigurno, počeo ga je hvatati tihi, bijeli bijes... Sjeo je na prednje sjedalo taksija, i rekao taksisti mirnim glasom: AD: - Al porto, per favore! TX: - Al porto??? Ma lei lo sa che il porto e' lungo piu' di 30 chilometri??? Dove esattamente??? AD: - Non ho idea... la', dove attraccano le navi da crociera…(*3) TX: - OK! Morao se prisiliti na nekakvu reakciju.... morao je... racionalizirati... tako je, naime, on nazivao taj, valjda samo njemu svojstven, proces... Znao je da će, kada dođe na odredište, trebati brzo i učinkovito djelovati, samo još nije znao kako... No konačno... nešto će se već srediti... Svakog se dana prisiljavao da više ne misli na Lovorku, a od danas će to činiti s posebnim žarom.... Uostalom, što je to bilo među njima??? Ništa konkretno, pa čak ni PLANKTONSKA veza najčišćeg tipa... nekoliko odlazaka na kavu, dugi razgovori... i to je sve... kada je malo bolje razmislio, zaključio je da mu ona uistinu nikada nije dala nimalo povoda... niti naznaka... niti bilo čega drugoga... da bi među njima ikada moglo biti išta... i u trenutku u kome je to bjelodano shvatio i prihvatio, u glavi mu je nešto kliknulo... i osjetio je da je, u stvari, na neki vrlo čudan način... oslobođen... Gledao je kako Šajkača migolji kroz zaista nemoguć promet... vrlo su sporo, gotovo gmižeći, prošli kraj dva skutera u post-sudarskoj fazi... dvojica su muškarca, očito njihovi vlasnici, kvrgavo žustro gestikulirali, a po narogušenim im je licima vidio da, po svoj prilici, jedan od njih izražava vlastitu primordijalnu želju za kopulacijom s nekom milom osobom onoga drugoga... a koju je, istovremeno, epitetirao nimalo laskavim, pače, i pogrdnim imenima... premda je njihova kadenca postala sve sinkopiranija, težište njegove pažnje se ubrzo prebacilo na staricu, koja je stajala na rubu nogostupa, s namjerom zakoračenja na pješački prijelaz, iako se na taj usudni korak nikako nije mogla odlučiti... molećivo gledajući na lijevu i desnu stranu, uhvatila je Androv pogled, a on je u njemu iščitao nemoć i rezignaciju... Djeca su hodala rubom pločnika... veselo... zadrikivajući jedan drugoga... Sve u svemu, Napulj se nije mnogo razlikovao od njegovog Grada... samo što je bio mnogo, mnogo veći... Ovlaš je pogledao na lijevu stranu, i uvidio da se približavaju luci. Pogled mu je, na tren, zastao na taksisti... muškarcu od svojih 40-45 godina... maslinaste kože, kovrčave crne kose... s lažnim Ray-Ban cvikerima... U Androvim je mislima upravo tako izgledao prototip njegove predodžbe o napolitancima... I zapitao se... ne plaća li i on nekakvu 'zaštitu' kako bi relativno normalno mogao obavljati svoj posao... Andri se činilo da bi to u Napulju bilo toliko normalno... Ubrzo su stigli i do putničkog terminala. Taksist mu je dodao njegovu torbu... Andro je, zahvaljujući se, platio... taksista se prijazno nasmiješio i pozdravio ga s jednim 'Ciao!' 'Dakle, to je taj Napulj', - govorio je samome sebi hodajući od taksi stanice prema ulazu u putnički terminal... 'Vedi Napoli e muori!' (*4) - pomislio je... pa i nije bog zna što vidio putem... A baš i ne bi... ono... baš sada, odmah, želio umrijeti... za umiranje ima uvijek vremena... sada mu to baš nije bilo po volji... Na kraju mola ugledao je svoje novo obitavalište, starinski brod koji kao da je doplovio u Napulj izravno sa seta one sladunjave američke serije Love Boat... to je bila prva slika koja mu je pala na pamet... Ali brod... brod je bio uistinu lijep... 'Love Boat!... Mo'š mislit'!...' govorio si je u mislima... i lice mu se, prvi put nakon mnogo vremena razvuklo u spokojni smješak... Popeo se brodskim pristupnim sizom i javio zaštitaru, koji ga je pitao u kojem će odjelu na brodu raditi. 'U Duty Free Shopu' - rekao je Andro. Zaštitar je nešto kratko progovorio na radio vezu i rekao Andri da sjedne na klupicu do samog ulaza, te da će Andrina buduća šefica doći pred njega... Nekoliko minuta nakon toga, pojavila se Imogen. Imogen je bila engleskinja, crnokosa četrdesetogodišnjakinja odlučnoga hoda... provela ga je brzo i nepogrešivo meandrima broda, usput mu komentirajući što je što i gdje se što nalazi... Na vlaku je jako loše spavao i bio je vrlo umoran... a u glavi mu se napravila poprilična zbrka... Imogen ga je dopratila do njegove kabine i rekla mu da se opusti i odmori, te da će doći po njega pred večeru, negdje oko 19 sati... Ušao je u kabinu i iz torburine izvadio samo odijelo i nekoliko najnužnijih stvari... Bio je premoren, istuširao se i legao... zaspao kao da nikada u životu nije spavao... Već u polusnu, tijekom onih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da zaspi, Andro je razmišljao o Imogen i o tome kako ga je ljubazno i susretljivo prihvatila, iako to i nije bila njena dužnost... Mogla je poslati nekoga drugoga... mogla ga je na brzinu otpiliti i pustiti ga da se sam snalazi... međutim, ona mu je ipak pomogla i Andro je to znao jako dobro cijeniti. Nešto prije 19 sati, Imogen je zakucala na vrata. Andro je već bio spreman i odmah je izašao. IM: - Lijepo odijelo! AD: - Hvala Vam lijepa. IM: - Večerat ćemo, pa ćemo krenuti do dućana AD: - OK Imogen ga je pozvala da sjedne za njen stol, i Androve su kolege ubrzo počele pristizati. Ona ih je upoznavala s Androm i sve je prošlo u jednoj mirnoj i prilično opuštenoj atmosferi. Andri je, naspavanom i sada već nešto manje nervoznom, uspijevalo odgovarati na postavljena kurtoazna pitanja. Nakon večere, krenuli su prema dućanima. Imogen je rekla da imaju običaj svakoga jutra i večeri nalaziti se u baru u blizini dućana, gdje bi popili kavu i krenuli na posao... Objasnila mu je da su dućani otvoreni samo u međunarodnim vodama, te da to znači da oni počinju raditi sat vremena nakon polaska broda iz luke... no Andro je to već znao, jer je i sam nekada radio u Duty Free Shopu... Nekih sat vremena nakon što su otvorili dućane, Imogen je došla do njega i pozvala ga na kavu. Ukratko mu je rekla što od njega očekuje, koji će mu biti posao i još nekoliko detalja. Andro je bio vrlo zadovoljan, zato što je uspio saznati mnogo toga, a da nije morao postaviti nijedno pitanje... i zbog toga joj je bio vrlo zahvalan... Nakon što su završili s poslom, kolege su ga pozvali na piće, no on se ljubazno ispričao... Nakon svega, trebalo mu je malo samoće... Povukao se na krmu broda... zapalio cigaretu... Njegov prvi dan na brodu je prolazio... i dan uopće nije bio loš... Gledao je u brazde koje je brod ostavljao za sobom režući more kao neko mekano tijesto... a brazde su bile ozbiljne, i pod mjesečinom su svijetlile rijetkom nijansom satinirane srebrne boje, koja se, u ovisnosti o količini mjesečeva svjetla, utapala u crnu... Pa ipak... počela ga je mučiti nostalgija... Ni sam nije znao kojim je to začudnim asocijativnim putevima došao do vrsarske crkve, do mreža koje su ribari ostavili na obali, bicikla nehajno naslonjenog na kamenu bitvu, barke privezane u luci, kao nasukane na uljastomirnom moru... i do zalaska sunca... onog prekrasnog porečkog zalaska sunca koje je, silazeći, prštilo onom japansko crvenom bojom, bojom smiraja ljeta i bojom spokoja... sve dok se nije uklopilo u ništavilo plavocrnog... i onih ljubavnika koje je uhvatio u kadar, a da ni sam toga nije bio svjesan... da ih je bio zamijetio, sigurno ne bi svojom intruzijom kvario njihovu samotnu, ekspresivnu i intenzivnu uzajamnost... Još je sinoć bio u svom Gradu, a sada je miljama daleko... Here today... where tomorrow???         ----------------------- (*1) tal. - Živjeli! (*2) tal. - rakija koja se proizvodi od grožđa (*3) tal. - konverzacija: AD: - Do luke, molim vas! TX: - Do luke??? A znate li vi da je luka duga preko 30 km? Kamo točnije? AD: - Nemam pojma... tamo gdje se pristaju cruiseri... (*4) tal. – Vidi Napulj i umri! |