Captain's Log

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Opis moje plovidbe kroz život.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor
Ovdje idu vaši linkovi.

29.01.2010., petak

Za doma ... spremni

Ja sam pak na svoju posljednju stražu – na položaj (nisam znao da ću
uskoro kući) otišao tako dobro raspoložen da sam tek u vožnji shvatio
da sam zaboravio jednu „sitnicu“ – automat. no Nisam se previše uzbuđivao,
nego sam zamolio cimera da mi posudi svoj, a mog će naći pod krevetom.
Tako je i bilo, al' sam se iznenadio kad sam ga nakon par sati opet vidio kako wink
mi nosi moju gvožđuriju jer „idemo kući“ .
Kako sam bio tu noć na straži ostao sam dan dulje i sutradan
nisam imao prijevoz za Delnice, gdje smo trebali razdužiti oružje.
Nisam htio čekati pa sam lijepo strpao automat u torbu i otišao
za Rijeku. Malo mi je bilo neugodno što se vozim naoružan
gradskim autobusom, a onda sam vidio da ga neki uopće
ne skrivaju, nego nose otvoreno – „Divlji zapad“! bang

Sutradan sam otputovao vlakom u Delnice i iznenadio se kad me nisu
uopće pitali (a pogotov ne brojali) koliko metaka vraćam. Sjetio sam se
kako su mi za služenja vojnog roka bili (višestruko) naplatili metke koje
netko ukrao iz mog okvira. mad
Ovaj put se je metke trošilo za pucanje u zrak i slične gluposti.
Poslije sam vidio da su metci sitnica u usporedbi s onim silnim
oružjem koje su pojedinci uzeli kao „suvenir“ pjeva


- 12:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.01.2010., utorak

"ratničko" veselje

sretan Inače cijela ekipa nam je bila iznenađujuće dobra: sve pitomi riječki „dečki“ i incidenti su bili jako rijetki. Vladala je svojevrsna idila jer je primirje potrajalo. Kada sam prozreo priče o četnicima „s nožem u zubima“ i shvatio da pucat mogu samo na svoje ili eventualno nekog domoroca, stražario sam uvijek sa zakočenim automatom da ne bude nevolje.
A bio je među nam jedan „junak“ koji je usred noći (i usred zaseoka) bacio bombu na fantoma, koji je postojao samo u njegovoj mašti. bang
Bili smo smješteni u Smolčićima (Lipice) usred šljivika ( i nešto jabuka i krušaka), a dok je trajalo lijepo vrijeme redovito smo brali gljive, šipak i druge jestive biljke. Imali smo i mogućnost da sami pripremamo jelo pa sam jeo manje od pola „službenih“ obroka. Kako sam bio jedini „vegetarijanac“, obično bih skuhao nekakvo povrće (i divlje bilje) bez soli i začina, pa to pomiješao s pola vojničkog obroka, koji je obično bio premasan i preslan. njami
Bio sam u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji: mogao sam, iz zaleta, skočiti u Dodge (kamionet)
kojim su nas prebacivali na „prvu crtu“ tj minobacački položaj.
Najveće su mi veselje bile gljive. Jednom sam na maloj krčevini vidio oko sebe par desetaka vrganja – više nego što sam ih ukupno vidio u dotadašnjem životu. Naravno bili smo izbirljivi i jeli smo samo najbolje. Kako su uz mene bila još dva gljivara, nikada nismo oskudijevali.
Jedan od gljivara bio je „stari borac“ – dosta mlađi od mene Nazvat ću ga Marko. Pričao mi je da je već svašta prošao i kako se jednom, po magli, prišuljao na petnaestak metara od vatre uz koju su se grijali četnici.
Bio je u napasti da baci bombu, ali je zaključio da bi se teško izvukao, pa je odustao.
Jednom smo otišli prilično daleko u potrazi za gljivama i ja sam primijetio kako kršimo propise jer idemo nenaoružani (uvijek sam mrzio tu gvožđuriju), na što se on nasmijao i počeo vaditi bombe iz džepa. Nikad se nije od njih odvajao. wink

- 10:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.01.2010., petak

Gluha straža

Najkomičniji događaj bila je moja prva straža (na „prvoj crti“), nedugo nakon dolaska. Iako je trajalo primirje „stari borci“ laze su nas zastrašivali pričama o četnicima koji se šunjaju s „nožem u zubima“ i ja sam stražarenje shvatio jako ozbiljno. U ekipi su bili uglavnom mladci i nas par starijih. Zamolio sam da budem u smjeni od 2 do 4 jer sam smatrao da, ako se uopće nešto može dogoditi, to je pravo vrijeme.
Pokušao sam rano zaspati, ali u susjednoj prostoriji brvnare mladci su galamili kako oni uopće neće spavati – ukratko prikrivali su strah. puknucu
Jedva sam zaspao kad me zapovjednik straže probudi i veli da su svi pozaspali tek sada (u 12) pa me moli da Marko* i ja odradimo ponoćnu smjenu. Ustao sam i svaki od nas je otišao na svoju stranu puteljka, dogovorivši se da nećemo razgovarati, jer je bio potpuni mrak i čovjek se je mogao pouzdati samo u sluh.
I tako stojim tiho u mraku (bilo je oblačno) i samo povremeno čujem kako je pala kap ili list s drveta.
Ja čuvam jedan prilaz brvnari, a Marko drugi
i četnici „s nožem u zubima“ nikako da naiđu.
Pred kraj smjene odem do Marka i kažem mu da ću probuditi slijedeće
pa za pet minuta idemo na spavanje. On mi je kratko potvrdio i za nekoliko
minuta dođe smjena, skinem čizme (koje blaženstvo !) i legnem na krevet.

No odmah za tim dođe mi usplahireni stražar i veli da Marka nema.
Sad sam se i ja prestravio. Što ako su ga zbilja zaklali u posljednjoj
minuti nakon što smo izmijenili par riječi ? Tih nekoliko minuta trajalo je
cijelu vječnost, a onda dođe Marko i kaže da je samo išo pišat (kamo ???)

Onda smo doznali da je on posve gluh na jedno uho, a na drugo nešto čuje.
Sutradan sam to ispričao zapovjedniku. no Marko je
i dalje išao na stražu, ali nikad više u mojoj grupi. wink
- - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* Sva su imena izmišljena
- 14:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.01.2010., ponedjeljak

Na zapadnoj bojišnici

Mene su u veljači 1993. pozvali u Kraljevicu u PZO i to mi je znatno olakšalo moje pacifističke dileme. Još sam 1968. (služeći vojsku) postao pacifist i nije mi bilo ni na kraj pameti da pucam na nekakve zavedene budalaše koji „ne znaju što čine“. Nakon poziva u PZO rekoh sebi: Ako netko leti na moj grad – bez predomišljanja ću ga skinut (u ona davna vremena bio sam dobio značku odličnog strijelca) i zadržat mirnu savjest. Zrakoplovci su visokoobrazovani ljudi i ne mogu biti zavedeni naivci.
Međutim od PZO nije bilo ništa – negdje su zaključili da to nije potrebno. I kad su me krajem ljeta opet pozvali, mislio sam da idem u Kraljevicu, a dospio sam u Liku. Nakon jednog dana u Delnicama upućeni smo u Lipice i smješteni u Smolčiće, općina Brinje.
Kako sam u firmi tada bio na ivici strpljenja i spreman da nekoga zadavim, dolazak u Smolčiće (na prvi dan jeseni) djelovao je na mene terapeutski. Napušteni zaselak sa dosta očuvanim kućama, puno zrelih šljiva i poneka kruška i jabuka – sve mi je izgledalo kao rajski vrt.

Imao sam grozna iskustva za služenja vojnog roka 1968/69 i bio sam jako zabrinut kako ću se uklopiti. Nikad se nisam bojao „neprijatelja“ – problem su uvijek „prijatelji“. Prvih mjeseci u JNA bio sam očajan, ne zbog fizičkih napora (brzo sam se priviknuo, iako su mi noćna dežurstva i nedostatak sna teško padali), nego zbog nečovječnih (ponižavajućih) uvjeta u kojima smo živjeli. Tako sam jednom rekao pretpostavljenom da se nitko od njih ne usuđuje maltretirati nas dok imamo metak u cijevi – i izazvao konsternaciju, jer sam rekao suštu istinu. Svaka je vojska, u osnovi, ista. U Lici smo uvijek mogli imati metak u cijevi pa nikome nije bilo ni na kraj pameti da nekog maltretira.

Te jeseni u Lici shvatio sam bitnu razliku između nas i „prave“ vojske: bili smo naoružani narod, kao što je sam naziv (ZNG - Zbor narodne garde) govorio, a ne vojska. Odnosi su (osim par iznimaka) bili sjajni. Uglavnom smo bili gradski „dečki“ (skoro trećinom dalmatinskog porijekla) i nitko nikoga nije davio. Istina bilo je par nezgodnih tipova (koji nisu mogli dominirati), ali sve u svemu, situacija puno bolja nego u Komitetu za urbanizam, iz kojeg sam došao.

- 09:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.01.2010., srijeda

Treći put Bog (ne)pomaže

U ljeto 1981 već sam bio Riječanin. Pozvali nas u Klanu, a onda na zapad da „branimo zemlju od upada NATO-a“. Ovaj put sam ja zakasnio i bio „kažnjen“ - lišen oružja. wink
Krenuli smo prema Podgradu, a kako sam ja spadao u „višak“ nisu nam osigurali prenoćište pa sam jednu noć prespavao na klupi u (vojnom) kamionu. Ostale sam noći prespavao u krevetu i nije mi bilo loše, osim nekih „sitnica“.
Najveća je bila, naravno, brijanje. Morao sam birati između zatvora
(a tamo bi me možda obrijali) ili žrtvovanja (bogu Marsu) svoje višegodišnje brade (brčiće sam smio zadržati) pa sam izabrao
da ne idem u zatvor. Nisam želio biti recidivist. smijeh
Strašno me je brinulo kako će me doživjeti ekipa u firmi, kad se vratim ćosav. Kao i većina briga i ova se je pokazala bespredmetnom:
nitko nije ni primjetio.
Najveći je događaj bilo gađanje iz poluautomatske puške. Tu pušku nisam vidio ni na slici, a kamoli držao u ruci. Na brzaka me naučilo kao rukovati tim čudom i kao dobar pacifist (iako sam imao značku odličnog strijelca) sprašim svih 5 metaka u brdo, tj u stijenu tako da ne bude nikakve štete. Nakon toga raport:„Vojnik XY promašio!“, a kapetan odgovara:
“Promašio ručak, dabogda!“ bang Mislim si ja u sebi:“Jebi se stari!“
Dio ručka sigurno ću promašiti (kao i uvijek) jer ne jedem meso.

Najuzbudljiviji doživljaj bila mi je prva straža. Srećom, dobre duše upozoriše
me na vrijeme. Inače u gluhoj mračnoj noći usred borove šume čuješ iza
sebe duboki uzdah, pa onda „Uh!“ ispred sebe, pa „Ah!“ lijevo pa desno. eek
Ukratko puhovi se glasaju poput čovjeka u muci – pravo ljudsko stenjanje.
Bilo je i drugih lipih stvari, ali ne smim kazat.

- 11:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.01.2010., ponedjeljak

Druga vojna vježba

Drugi je poziv uslijedio par godina kasnije, ali usred zime i bio je potencijalno puno
opasniji - zbog brade. Naime kad sam diplomirao engleski (s njim sam se dosta namučio)
nagradio sam sam sebe „puštanjem“ brade, tj. odlučio sam da se više nikad ne brijem.
Uvijek sam mrzio taj mazohistički običaj, a bio sam već dovoljno mator
da pustim bradu „znanje“. Kako reče pokojni stric postoje tri vrste brade:
a) brada znanje, b) brada zvanje i c) brada sranje. smijeh

Čim smo došli u vojarnu pade silan snijeg i blokira svu tehniku.
Tako smo umjesto na teren svako jutro sjedili u učionici, gdje su
nam držali glupe govorancije i ŠIŠALI. Svatko sa malo duljom
kosom (uvijek sam imao kratku) postao je žrtva brice. Ja sam bio
bradat, a to je bio puno veći grijeh od duge kose. I tako nas postroje,
a stari brko svakom trećem ili četvrtom kaže: „Na šišanje!“ Kad je
došo do mene, mladi poručnik (kojeg uopće nisam poznavao) veli:
„Ovaj je drug s Televiizije“, a Brko ga ni ne pogleda nego će meni:
"A šta vi na televiziji svi imate bradu?“ namcor
„Ne druže pukovniče!“ odgovorim ja kao dobar vojak Švejk.
„Dobro, za ovaj put“ reče brko,“ali na jesen ćemo vas sve ošišati.“
I ode dalje. Tako sam spasio bradu i bez problema preživio drugu vojnu vježbu.
Ni danas ne znam je li poručnik htio namagarčiti pukovnika ili je to rekao
zbog generacijske solidarnosti. Možda jedno i drugo ? wink

- 08:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.01.2010., petak

Prva vojna vježba

Pričalo se da nas "graničare" neće zadugo zvati u "rezervu". No već prvo ljeto nakon odsluženja dobijem poziv. burninmad Psovao sam im sve po spisku što mi upropastiše ljetovanje, a naročito što sam morao doći dva dana ranije zbog nekakvih bijednih para za putnu kartu. Onda sam još sjeo na pogrešan vlak, ali me je ljubazan kondukter na vrijeme iskrco pa sam nastavio autostopom i nisam zakasnio.
Poslije sam shvatio da oni mudri ipak kasne: Jedan niz naše ekipe je zakasnio taman koliko je trebalo da ne dobije oružje. Zato se je on cijeli tjedan gospodski šetao bez te proklete gvožđurije. wink
Otpremili su nas negdje blizu izvora Mrežnice i ostavili u šumi kao višak (valjda su bili pozvali previše ljudi) da se sami snalazimo.
Napravili smo kolibu od granja i uživali u prirodi do kraja vježbe. Dvaput dnevno su nam donosili hranu. njami Voda tekućica je bila u neposrednoj blizini, a vojska (tj širitlije ) nam nije ni malo nedostajala.




- 16:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se