29.01.2010., petak
Za doma ... spremni
|
Ja sam pak na svoju posljednju stražu – na položaj (nisam znao da ću uskoro kući) otišao tako dobro raspoložen da sam tek u vožnji shvatio da sam zaboravio jednu „sitnicu“ – automat.  Nisam se previše uzbuđivao,nego sam zamolio cimera da mi posudi svoj, a mog će naći pod krevetom. Tako je i bilo, al' sam se iznenadio kad sam ga nakon par sati opet vidio kako  mi nosi moju gvožđuriju jer „idemo kući“  . Kako sam bio tu noć na straži ostao sam dan dulje i sutradan nisam imao prijevoz za Delnice, gdje smo trebali razdužiti oružje. Nisam htio čekati pa sam lijepo strpao automat u torbu i otišao za Rijeku. Malo mi je bilo neugodno što se vozim naoružan gradskim autobusom, a onda sam vidio da ga neki uopće ne skrivaju, nego nose otvoreno – „Divlji zapad“!  Sutradan sam otputovao vlakom u Delnice i iznenadio se kad me nisu uopće pitali (a pogotov ne brojali) koliko metaka vraćam. Sjetio sam se kako su mi za služenja vojnog roka bili (višestruko) naplatili metke koje netko ukrao iz mog okvira.  Ovaj put se je metke trošilo za pucanje u zrak i slične gluposti. Poslije sam vidio da su metci sitnica u usporedbi s onim silnim oružjem koje su pojedinci uzeli kao „suvenir“  |