22.01.2010., petak
Gluha straža
Najkomičniji događaj bila je moja prva straža (na „prvoj crti“), nedugo nakon dolaska. Iako je trajalo primirje „stari borci“  su nas zastrašivali pričama o četnicima koji se šunjaju s „nožem u zubima“ i ja sam stražarenje shvatio jako ozbiljno. U ekipi su bili uglavnom mladci i nas par starijih. Zamolio sam da budem u smjeni od 2 do 4 jer sam smatrao da, ako se uopće nešto može dogoditi, to je pravo vrijeme. Pokušao sam rano zaspati, ali u susjednoj prostoriji brvnare mladci su galamili kako oni uopće neće spavati – ukratko prikrivali su strah.  Jedva sam zaspao kad me zapovjednik straže probudi i veli da su svi pozaspali tek sada (u 12) pa me moli da Marko* i ja odradimo ponoćnu smjenu. Ustao sam i svaki od nas je otišao na svoju stranu puteljka, dogovorivši se da nećemo razgovarati, jer je bio potpuni mrak i čovjek se je mogao pouzdati samo u sluh. I tako stojim tiho u mraku (bilo je oblačno) i samo povremeno čujem kako je pala kap ili list s drveta. Ja čuvam jedan prilaz brvnari, a Marko drugi i četnici „s nožem u zubima“ nikako da naiđu. Pred kraj smjene odem do Marka i kažem mu da ću probuditi slijedeće pa za pet minuta idemo na spavanje. On mi je kratko potvrdio i za nekoliko minuta dođe smjena, skinem čizme (koje blaženstvo !) i legnem na krevet. No odmah za tim dođe mi usplahireni stražar i veli da Marka nema. Sad sam se i ja prestravio. Što ako su ga zbilja zaklali u posljednjoj minuti nakon što smo izmijenili par riječi ? Tih nekoliko minuta trajalo je cijelu vječnost, a onda dođe Marko i kaže da je samo išo pišat (kamo ???) Onda smo doznali da je on posve gluh na jedno uho, a na drugo nešto čuje. Sutradan sam to ispričao zapovjedniku.  Marko je i dalje išao na stražu, ali nikad više u mojoj grupi.  - - - - - - - - - - - - - - - - - - - * Sva su imena izmišljena |