| < | siječanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Mene su u veljači 1993. pozvali u Kraljevicu u PZO i to mi je znatno olakšalo moje pacifističke dileme. Još sam 1968. (služeći vojsku) postao pacifist i nije mi bilo ni na kraj pameti da pucam na nekakve zavedene budalaše koji „ne znaju što čine“. Nakon poziva u PZO rekoh sebi: Ako netko leti na moj grad – bez predomišljanja ću ga skinut (u ona davna vremena bio sam dobio značku odličnog strijelca) i zadržat mirnu savjest. Zrakoplovci su visokoobrazovani ljudi i ne mogu biti zavedeni naivci. Međutim od PZO nije bilo ništa – negdje su zaključili da to nije potrebno. I kad su me krajem ljeta opet pozvali, mislio sam da idem u Kraljevicu, a dospio sam u Liku. Nakon jednog dana u Delnicama upućeni smo u Lipice i smješteni u Smolčiće, općina Brinje. Kako sam u firmi tada bio na ivici strpljenja i spreman da nekoga zadavim, dolazak u Smolčiće (na prvi dan jeseni) djelovao je na mene terapeutski. Napušteni zaselak sa dosta očuvanim kućama, puno zrelih šljiva i poneka kruška i jabuka – sve mi je izgledalo kao rajski vrt. Imao sam grozna iskustva za služenja vojnog roka 1968/69 i bio sam jako zabrinut kako ću se uklopiti. Nikad se nisam bojao „neprijatelja“ – problem su uvijek „prijatelji“. Prvih mjeseci u JNA bio sam očajan, ne zbog fizičkih napora (brzo sam se priviknuo, iako su mi noćna dežurstva i nedostatak sna teško padali), nego zbog nečovječnih (ponižavajućih) uvjeta u kojima smo živjeli. Tako sam jednom rekao pretpostavljenom da se nitko od njih ne usuđuje maltretirati nas dok imamo metak u cijevi – i izazvao konsternaciju, jer sam rekao suštu istinu. Svaka je vojska, u osnovi, ista. U Lici smo uvijek mogli imati metak u cijevi pa nikome nije bilo ni na kraj pameti da nekog maltretira. Te jeseni u Lici shvatio sam bitnu razliku između nas i „prave“ vojske: bili smo naoružani narod, kao što je sam naziv (ZNG - Zbor narodne garde) govorio, a ne vojska. Odnosi su (osim par iznimaka) bili sjajni. Uglavnom smo bili gradski „dečki“ (skoro trećinom dalmatinskog porijekla) i nitko nikoga nije davio. Istina bilo je par nezgodnih tipova (koji nisu mogli dominirati), ali sve u svemu, situacija puno bolja nego u Komitetu za urbanizam, iz kojeg sam došao. |