Walking with Satie

utorak, 30.10.2007.

Copy - paste

your33blackangels - KLIK KLIK


Danas je padala kiša,
ona stoljetna,
od koje poželim razmočiti zidove
i posaditi oblake
u duboke pitare
da ne rastu dugo, jako dugo

(my name is Bond, James Bond)

Neki su danas lagali,
neki nisu
Avioni su letjeli
neki nisu

Ja sam padala.
Netko je čekao.
Nervoza je rasla.


Podsjećam se:


Kad je dan loš dovoljno je obojati ga glazbom,

otvoriti vrata i krenuti...

I sve dobija svoj smisao i značaj, svaki dio puzzle pronađe svoj

i slika postane cjelovitija, život sveprisutniji, detalji životopisniji..

I naši pokreti usklađeni s glazbom gibaju se,

plove osmijehom dana.


Trenutak rasporen skalpelom na dvije kriške

i po njemu posut cimet, i narančin sok.

A moje usne vrište za JOŠ!

I još, i jooooooš....


I dan postane poput najjebizovnijeg poljupca koji traje čitavu
vječnost, a mi najveći osmjesi koji hodaju ulicom od Hiroshime
do Antewerpena, i obratno!