parlaonica

Svj njegovi prijatelji - djeca iz najbližeg komšiluka - bili
su djeca lokalne "elite" - djeca liječnika, zubara, učitelja, milicajaca, crvenih čelnika...
U tome se je posebno isticao jedan dječak, danas
pokojni, sin milicajca, koji je, osim treniranja svojih "borilačkih" vještina i dokazivanja snage svojih mišića na dječarcu, veoma često dječarca nazivao ustašom.
Zbog svega toga, dječarac se je počeo družiti sa dva
dječaka iz ulice, djecom jedne udovice, koja je svoj život posvetila svojoj djeci, poljoprivredi i blagu u štali.
Največi dio svog slobodnog vremena dječarac je
provodio u njihovom dvorištu, u igri ili pak pomažući
im oko poslova u štali, dvorištu ili cijepanju i spremanju drva.
Pošavši, u novoj sredini, u prvi razred osnovne škole,
život mu poprima drukčiji tjek.
Iako je, zbog svoje zaigranosti, žvosti, da nekažem hiperaktivnosti, znao zanemariti, "zaboraviti" neku od školskih obveza bio je vrlodobar đak.
U višim razredima osnovne škole posebno se isticao u znanju iz kemije, biologije i zemljopisa i povjesti.
Zbog te njegove zaigranosti i živosti, a u želji da dječarca
prisile da svoje obveze izvršava bez ostatka, roditelji su
ga počeli zaključavati u stan. Kako su radili niti sto metara
od stana, za marendu bi ga majka došla "prekontrolirati",
a kada je imao školu poslije podne, puštala bi ga iz stana tek pred odlazak u školu.

U gradu, ponosu i največoj tugi suvremene nam Lijepe naše, sedam teških godine poslije drugog svjetskog rata
rodio se dječačić velikih crnih očiju, kao drugo dijete radišnih i poštenih roditelja. Njegova mu je sestrica bila tri godine starija, prirodno valovite tamno smeđe kose, čija je duljina sezala do ramena i tamno smeđih očiju.
Majka, službenica, otac radnik u poljoprivrednoj zadruzi. Živjeli su u slijepoj ulici navrh brdašca usred ravne Slavonije, u malenoj ušorenoj kući majčine bake, skromno, u skladu sa komšijama - lijevo od ulaznih vrata u dvorište živjele su dvije sestre Rusinke, a desno od ulaznih vrata u dvorište obitelj Mađara, obitelj
Srba, dvije obitelji Njemaca, zatim obitelj Čeha i na kraju ulice obitelj Njemaca.
Odrastavši u multinacionalnoj i multikulturalnoj sredini, čiji su se stanovnici međusobno pomagali, poštivali i uvažavali, dječarac, zaigran, nestašan, živ, znatiželjan volio se je igrati s drugom djecom, premda su mnoga od njih bila starija od njega i to mahom djevojčice, a u to vrijeme on je bio jedini dječarac u ulici.
Nažalost kako to obično među djecom biva, mlađa braća i sestre su uvijek "smetnja" starijoj brači i sestrama u njihovoj igri i druženjima s vršnjacima. Međutim, žalosnije od toga je kada se u to počinju uplitatati, na insistiranje starije seste, majčine zabrane s obrazloženjem - ona je starija seka, a ti si mali braco i nije lijepo da im smetaš u igri. Zbog toga dječarac je morao pronalaziti svoje načine i vrste igre i zabave. Najviše ga je veselilo voziti se na zaprežnim kolima smetlara, sjedeći u krilu kočijaša. Kako je rastao, igre su mu postajale
"ozbiljnije", a najviše je volio zabijati eksere u namještaj, sjediti na dasci prebačenoj preko korita i u galop tjerati zamišljenu konjsku zapregu.
Kako su mu djed i baka - po očevoj liniji - živili u velikoj kući s još večim dvorištem i vrtom na samoj obali močne rijeke koja je proticala pored grada, navršivši pet godina, dječarac je često boravio, dok su mu mama i tata radili, a sesta bila u školi, kod djeda i bake. Igrajučise na dvorištu, nerjijetko se znao iskrasti do obale rijeke i sjesti u neki privezani čiklj. Uživao je ljuljuškati se, sjedeći u čiklju, na valovima koje su proizvodili riječni putnički brodovi ili teglenice, natovarene raznovrsnom robom, na svom uzvodnom ili nizvodnom putu prema odredištu i svojom sitnom ručicom mahati putnicima ili pak mornarima.
Taj njegov "hobi" priskrbio mu je epitet "zločesto dijete".
Neznam tko mu ga je nadjenuo, ako je vjerovati pričama starijih, bio je to djed, koji spletom životnih okolnosti nije bio uz svoju obitelj i nije pratio razvoj svoje dvoje djece, koja su zbog toga odrastala uz svoju baku i majku, koje su nosile sav teret života u Lici u vrijeme poslije prvog svjetskog rata pa do kraja drugog svjetskog rata, kada je obitelj bila prisiljena "vlakom bez voznog reda" krenuti put Slavonije.
Usprkos teškom životu, u doba kada nisi mogao znati što nosi dan, a što noć i bremenu koji je nosila na svojim nejakim plečima, baka je bila veoma mila, draga i plemenita osoba, posvećena svojoj djeci, kući i vjeri u Boga.
Nasuprot njoj, djed, koji je bio veoma strog i koji je više držao do drugih nego do svojih, obzirom na svoj životni put, jednostavno nije mogao podnijeti dječju ciku i vrisku u svojoj blizini. I nije se libio to otvoreno pokazati.
Djeca su, u to vrijeme, njemu bila nužno zlo.
Kako je vrijeme prolazilo, dječarac je postajao stariji, još zaigraniji, još življi, a zbog svoje plahe naravi ranjiviji.
Početkom šezdesetih, dječarcev otac je morao, zbog crvenog pritiska, koji je za uzrok imao njegovu pripadnost hrvatskoj opciji za vrijeme drugog svjetskog rata, napustiti zajedno s obitelji mjesto dječarcevog rođenja i zaputiti se u nepoznato.
Put ga je doveo među zelene brežuljke, gdje se sa sjeverno-zapadnog dijela nalazi spomenik tvorcu pjesme "Hrvatska domovina", a sa istočne strane spomenik, koji je 1973. godine otvorio "največi hrvatski sin", prvom "seljačkom Kralju" koji, u nadahnutoj izvedbi našeg proslavljenog kipara Antuna Augustinčića, stoji na brežuljku pored dvora Grofova Oršić, visoko uzdignutih i raširenih ruku, i kao da nam kaže pitanjem "A kaj vam ja morem?".
U svoj toj zbrci, tugi zbog prodaje kuće u Slavoniji, preseljenju u novu sredinu, neizvjesnosti oko smještaja, zaposlenja, jednom riječeju egzistencije, bilo je i puno sreće.
Dječarcev otac i majka su, uz pomoć dobrohotnih i dobronamjernih ljudi, tvrdih crvenih, ali poštenih ljudi veoma brzo u novoj sredini dobili posao kao službenici i stan.
Tek tada je, zapravo, dječarac počeo "odrastati" i družiti se sa svojim vešnjacima ili pak godinu starijim ili godinu mlađim dječacima.
No, i tu je do izražaja dolazila velika briga i strah za djete dječarceve majke, koja mu je prije svakog izlaska na igru davala upute o ponašanju uz neizostavno "nemoj se tući s drugom djecom, to nije lijepo, što će ljudi reči i misliti o nama".
Tako je dječarac nerijetko bio "vreča" za treniranje.
Stojički je primao udarce, ali nije smio uzvratiti, da ljudi nebi pomislili da se je u njihovu sredinu doselio divljak koji maltretira njihovu djecu.