Acha kaže da...

30.04.2006., nedjelja


...moj dan...
Image Hosted by ImageShack.us


Danas je taj dan. Kažu to je bio moj dan. Sada sjedim i pitam se kakav je to dan bio? Nimalo drugačiji od drugih? A je mrvicu... za koju formalnost drugačiji.
Znam, prošli post propovijedala sam osmijeh i veselje. Ne odustajem od toga ali danas ću sakriti osmijeh na tren.. samo na sekundu i dozvoliti si da budem slab čovjek kako kažu neki.
Teško je shvatiti da svijet nije bajka, da ljudi nisu dobri, da glume da im je stalo. Ili da smo im neki izazov ili igra u kojoj po svaku cijenu žele pobijediti. Teško je shvatiti to. Teško je shvatiti da se ne sjete... teško je shvatiti da nisi bitan... čak ni taj jedan dan. Koji dan? Ma jedan dan...ništa bitno ...
Sjedim sada u sobi a moji se pitaju zašto sam tužna jer nemam apsolutno razloga za to. Tužna sam jer sam shvatila da sam ostala bez nekoliko osoba. Da.... ostala sam bez njih...ne svojom voljom... oni su otišli. Iako su tu. Da...zanimljivo zar ne? Kako su mogli otići ako su tu? Otišli su... daleko su....jer danas sam shvatila da nisu ni bili tu....bili su tu jer sam htjela da budu tu ...ali nikada iskreno nisu bili tu. Šta sam im značila nije ni bitno... bitno je da sam otvorila oči..... nažalost to je moralo biti baš danas... Nisam očekivala puno...dvije riječi bile bi dosta. Samo dvije riječi bile bi dosta....riječi i osmijeh na licu...ali nekada su i dvije riječi previše? Jesu li?
Nisam ostala bez svega...ima nekoliko osoba koje su danas sjedile pored mene...čak me i nasmijale onako od srca..i njima sam zahvalna. I bit ću im zahvalna jer su takvi kakvi jesu. Jer su uz mene i kada nisam zabavna i vesela. I kada u mojem smješku vide tu prigušenu sjetu pa se nasmiju i stave mi ruku nna ruku znajući da samo to trebam. Da...sretna sam i tužna odjednom..ma skroz luda zapravo. Znam...
Onima koji su danas otišli.... što im poželiti...ništa drugo osim lijepog života i sreće. Nažalost neću biti tamo da to vidim...jer imam jednu manu...kada odem iz njihovih života neću se više vratiti...
Sretan ti tvoj dan Acha ....dan kada si puno toga naučila...

- 20:20 - Šapni mi... (21) - Nije potrebno... - #

27.04.2006., četvrtak


... priča o osmijehu koji je pokidao paučinu...

Image Hosted by ImageShack.us

Danas otvorite oči, nasmijte se od sveg srca. Zagrlite one koje već dugo niste, nasmijte se prolazniku. Začudit ćete se koliko će vam njih uzvratiti osmijehom. Neka tmurno nebo nad gradom zamijeni sunce u očima. Ni jedna vremenska nepogoda to sunce ne može otjerati. Danas neka bude poseban dan. Dan za ljude. I to ne odabrane ljude. Treba biti dan za sve ljude...za nas....

Otvorila sam oči i vidjela koliko toga lijepog propuštam kada dozvolim oblacima da mi pokriju misli. Koliko toga sakriju magle i paučina te koliko se udaljavam od svega što volim. A volim puno toga. Volim se igrati s klincima.. koje znam i koje ne znam. Obožavam pse....i skupljam ih ko mačka mačiće...malo malo neki za mnom doluta na besplatan objed. Volim se igrati sa svojim malim princom...mojim lijepim psićem...nježnim poput laneta..zaigranim kao da je štene, iako je sada već psić u godinama. Volim i svog susjeda bijelog zeca. Da, nemojte se čuditi moj susjed ima predivnog bijelog zeca kojeg kradomice hranim mrkvom i koji me prepoznaje po glasu i trči ko blesav kad ga zovnem... umiljat je i meden...veseli me.
Volim šetati satima po sunce i gledati leptire kako idu s cvijeta na cvijet. Obožavam svoj divan grad uz rijeku i kavicu na promenadi. Nema mi ništa ljepše od gledanja zalaska sunca na mom slavonskom nebu.. kako se polako spušta i oblači u crveno našu princezu Dravu. I volim ljude, volim ljude koji ukrašavaju moj život. Volim ih i kada me povrijede. Čak i onda kada moje srce pokidaju napola...ne mogu nestati iz srca. Ne mogu im ništa drugo reći osim da ih volim. Čudna sam biljka kažu mnogi, ali jedno je kod mene jasno..kada volim..onda volim.. nema rezerve..nema granica. I zato, baš zato što ih volim odlučila sam biti sretna, kako bi mogla usrećiti i njih. Danas će biti taj dan, dan za mene, dan za njih, za sve vas.

Da...danas neka bude dan za ljude. Uživajte danas u svemu što volite. Nasmijte se onom nepoznatom čovjeku s početka priče i gledajte mu oči. Jer oči govore sve. Kažu da su ogledalo duše.. jesu. Oči ne znaju ništa sakriti. I imaju pravo oni koji uspoređuju oči s zrcalom duše i najvećom istinom. Zato gledajmo ih u oči, gledajmo ih danas.. zauvijek u dušu.
Kada kažu da je naš život poput vlaka...to je istina. Jedna lijepa ali i tužna istina. U naš život kao u taj vlak ulaze mnogi. Neke upoznamo, neki sjede u tom vlaku tik pored nas, a neke ni ne vidimo. Najveća tajna tog vlaka je da nikada ne znamo kuda ide i koga ćemo sve pokupiti na brojnim stanicama života. Ne znamo koliko će nam netko značiti i što će unijeti u nas. Ne znamo kada moramo izaći a isto tako ni kada će nas naši suputnici napustiti. Znamo samo da naš vlak ide...nezaustavljivo...i iz dana u dan smo na putu. Zato trebamo naš vlak, naš život ukrasiti onim lijepim sitnicama koje «život znače». Nasmijte se danas... nasmijte se i ako ste toliko usamljeni da mislite da nema nikoga. Nasmijte se tom nepoznatom čovjeku koji stoji na stanici pored vas i čeka autobus. Jer možda baš on uđe u vaš vlak i oboja vaš život nekim novim bojama. Nasmijte se njemu...i čuvajte taj osmijeh. Kako bi to netko meni drag rekao...čuvajte osmijeh u hercu... ;) i samo gassssss.... ;)
Danas je dan za čovjeka.. danas je dan za vas. I danas smijehom uljepšajte dan jedni drugima i otjerajte oblake. Jer jedan osmijeh.. samo jedan jedini ..iskreni i mali osmijeh može promjeniti cijeli život i učiniti ga velikim i bogatim..

Osmijeh za vas...


Image Hosted by ImageShack.us


- 16:08 - Šapni mi... (18) - Nije potrebno... - #

...borba u paučini...
Image Hosted by ImageShack.us

Hodam i padam,
sjedim i ljuljam se,
tražim ogradu, ali svaka je prozirna
nestaje poput dima.
Držim ruke od stakla,
koje redovno pucaju i kidaju mi dlanove.
Ne žalim priznati
ali teško mi je obrisati kapljice s lica
ne mogu sama.
Ne mogu si zaviti ruke,
ne mogu okupati tijelo.

Magle se ovijaju oko nogu,
a vjetar tužno zavija oko glave.
I kao da je sve jedna crna bajka,
svijena od paučine
koja se lijepi za kosu i polako me svija u kukuljicu.
I što se više opirem i što se više čupam iz nje
samo me jače stišće
polako mi nestaje snage.
spava mi se...

Ne smijem zaspati,
ne smijem se predati,
paukovi samo čekaju to.
samo čekaju da zaviju još jednu kukuljicu
i stvore još jedan kip srama.

Sada zovem iz kukluljice,
zovem bez i jedne jedine riječi.
Možda će čuti oni što šetaju vani,
možda će se okrenuti oni koji mirno spavaju,
konačno se probuditi i pružiti ruku...

- 11:40 - Šapni mi... (6) - Nije potrebno... - #

10.04.2006., ponedjeljak


Mjesečina
Image Hosted by ImageShack.us


Hodam po oblacima
Daleko sam od tla koje mi je izranjavalo stopala,
zaprljalo moje bijele haljine.
Daleko sam od vjetra koji je rezao kožu
nemilice šibao lice
ostavljajući duboke tragove na njemu.
Nema više ni onih opasnih kiša
koje su svojom gorčinom obilježile put niz obraze.
Nema više drhtavih ruku u noći
ni tihe strepnje zbog neispunjenih nada
zbog iznevjerenih očekivanja.

Sada me u okrilje uzela blistava mjesečina.
Ona koja tiho pjevuši svake noći
koja zove sve one kojih nema,
one koji su izgubili put.
Ta divna mjesečina vodi me u okrilje Neba,
u zagrljaj nježnog lahora koji liječi rane.
Vine me u naručje zvijezda vodi me zagrljaj Mjeseca,
grije me svojom hladnom bijelinom
Dok vrijeme prolazi i lete sati
bijela haljina ponosno sjaji.
Čuje se samo tiho šuškanje svile
popračeno žuborom vode koja tiho bdije.
Nikoga nema ...nikoga više,
Tek me jedna žabica gleda kako plešem sama
gleda i suzu krije.

Sve je tiho, a noć kao da bježi,
ja stojim na obali rijeke i opet se smiješim.
U ruci držim bisera dva
poskakujem od sreće sva
jer noćas sam ja bila mjesečina.

- 15:37 - Šapni mi... (47) - Nije potrebno... - #

07.04.2006., petak


...kada boli...

Image Hosted by ImageShack.us

Kako smo nesvjesni ponekad bitnoga. koliko smo puta nesretni svim i svačim a ne vidimo da je najbitnije ono u nama...da nam je najbitnije nase zdravlje. Da...i sama sam to radila. Mislila sam da mi ništa ne može krenuti po zlu. Da...to sam vjerovala...dok se nisam našla u bolnici. Sati infuzije zbog općeg kolapsa organizma. Izgubila tekućine na sve strane...iz pristojnosti ne želim objašnjavati. Sati provedeni u promatranju kapljica iz infuzije kako se slijevaju niz tanku prozirnu cijev. Više od nekoliko upaljenih rna od igle i bolovi koji opominju. Zadala sam brige mnogima kojima sam draga. Uplašila sam i samu sebe...jer sam u jednom trenutku prije odlaska u bolnicu osjetila kako je to kada više ne možeš ni ustati sam. Samo sam ležala i piljila u strop u nadi da ću se probuditi i da je sve samo šala.
Sada je bolje.... 11 doza infuzija i ne znam koliko tableta i injekcija je učinilo svoje. Na nogama sam....brzo se umaram doduše ali opet sam tu ja. Ona koja može ustati sama. ona koja će od danas morati više paziti na svoje zdravlja ako se ne želi vratiti u bolnicu. Ona koja će od sada znati šta znači kako je imati konstantnu prijetnju da se ovo vrati....a rekli su da ako ne budem iznimno oprezna može. bilo kada i bez najave.

Ovaj post sam odlučila napisati samo kao malo upozorenje svima. Nemojte zaboraviti na sebe. Volite druge, napravite sve što možete za njih, ali nemojte ići preko granica mogućnosti. Nemojte mučiti svoje tijelo i ponavljati si u glavi da vas taj brzi tempo, taj stres i rastrganost neće stići. hoće...a onda stvari postaju ozbiljne...jer kada dodjete do faze da se ne možete više ustati...kada ostanete nepomični i gledate u strop...shvatite šta je bitno...shvatite ono što sam shvatila i ja...da je najbitnije ostati na nogama.
- 20:28 - Šapni mi... (24) - Nije potrebno... - #

02.04.2006., nedjelja


Slatki veo života nazvan san
Image Hosted by ImageShack.us

«Ljudi su sazdani od snova».
Ti su snovi poput obala spasa,
poput svjetla koje rasvjetljava mrak života.
Taj mrak je dubok, i iz dana u dan proždire čovjeka.

Snovima se hrane ljudi jaki,
A u njima žive ljudi nagriženi,
Nemoćni...invalidi života.

Nevažno je hoće li se spasonosni ostvariti
ili će ostati poput plinovite iluzije
na površini burnog mora života.
San će uvijek biti san...

I što nam na kraju ostaje....
samo sanjati...
snovi su ipak snovi...
slatki u gorčini buđenja
nedodirljivi našoj svijesti.
Jednostavno
snovi su ono što nas čini ljudima...

- 11:11 - Šapni mi... (13) - Nije potrebno... - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se