Moon Maiden

19.06.2005., nedjelja

Free

Odlazim. Ali samo s ove stranice.

Čitat ću vas. Mnogi ste mi prirasli srcu i navici da svaki dan pogledam dal ima koji novi post. Neću vas zapostavit. Čitam vas i dalje i komentiram.

Neki me neće prepoznati. Neki možda i hoće.

Pišem i dalje. Možda slobodnije. Zasigurno slobodnije. Ovako mi je preteško.

Bilo je samo pitanje vremena...

Nije ovo kraj svega. Samo još jedne propale stranice.

Ali svaki kraj označuje i novi početak, jel?

I... to je to...
- 14:43 - Jezik bez glave (110) - Isprintaj - #

17.06.2005., petak

Still it's subtle in the tape keep a form on equally...

When a man lies he murders
Some part of the world
These are the pale deaths which
Men miscall their lives
All this I cannot bear
To witness any longer
Cannot the kingdom of salvation
Take me home


Izobličeni glasovi izlaze iz tuđih usta. Usne su krvave. Krv…govori!!!

Iskrivljena lica. Izbuljene oči. Isplaženi jezici. Čudovišta…žive!!!

Virusna tijela. S trnom na dlanu. Pružaju mi ruku!!!



Bol u glavi… Bol. Bol. Bol. Probada.

Krik. Suze. Ne želim ovo.

Želim izlaz iz tijela. Želim van.

Ne želim da me vide takvu, sitnu, zacakljenih očiju. Sram…

Ne mogu ništa… Ne mogu ništa. Ne mogu ništa!

Zašto!!!!!????

Zatvaram oči.



Nepovezane riječi. Besmislene rečenice. Govore o čemu nemaju pojma. Još ih čujem!!!

Bljesak. Crveno crno. Crveno crno. Ne nestaju!!!

Slušam kazaljku. Jedan dva. Jedan dva. Prespora je!!!


Dok netko gladuje. Doke netko umire. Dok netko moli… Milost.

Moram... Rekli su mi... da ne mogu... ništa...

Ništa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ne...

Human
- 10:56 - Jezik bez glave (45) - Isprintaj - #

15.06.2005., srijeda

Go - a machine of penalty. Go - the sweet insanity. Go - fade to black tranquility.

Već se mjesec dana suzdržavam da ne spominjem školu. Ali, dat ću si mira s ovim posljednjim. Za mene je gotov ovaj drugi razred. Doduše, još ova dva dana idem u školu, ali tek toliko da spavam na satovima jer više nemam ništa za raditi. Bila je to godina puna svega. Nije da sam bila bliska s nekim iz razreda, ali u odnosu na prije sam se udaljila od svih koliko je to moguće. Možda postoje i par ljudi na koje nemam alergiju, ali niti s njima nisam bliska, ne više. Ako s nekim izađem, ili se sretnemo vani- na tome ostaje. Jer kada se nekad vani izludim jer nemam drugog načina, oni me i znaju jedino takvu. Jednom sam u takvom stanju opijata rekla jednoj curi: Ti mene uopće ne poznaš. U nadi da je ona nešto bolje, rekla joj i: Niti ja poznam tebe. Nitko ne može zaviriti u to što jesmo, nitko to ne može osjećati, a to je zapravo i prava ljepota. Drugi dan mi je otrježnjena došla i rekla kako sam bulaznila o tome da ju ne poznam. A očekivala sam da bude bar dio shvatila. Ali nije. Ostalo je to na bulažnjenju, riječima koje sam rekla i koje su drugi dan postale kao i svaka druga riječ. Ne znam zašto s uopće čemu tada nadati. Da je netko bolji? Da sam ja bolja? Da nisu svi toliko zatupljeni koliko se čini iz toga što ih kroz školsku godinu upoznajem? Ne znam baš… sve što vidim je veliki postotak onih koji jure na nekim idealima koji su ih postavili drugi, koji grabe užitke ne snoseći ikakve posljedice ili bar ne promišljajući ništa… i možda par izgubljenih duša koje ne znaju kuda spadaju, kojima su unutrašnje borbe prevelike da bi mogle misliti na one vanjske… A ja, koja ne želi trenutno govoriti kuda od ovih dvaju tipa spada jer mrzi sam pojam pripadanja, ne želim sebe nikako definirati. Jer sve ovo, pripadanje ili ne, dobro ili ne...sve je ovo privid. Ništa drugo. Privid nečeg boljeg ili goreg. Mutan oblak nade iz kojeg se moji osjećaji cijede kapljama kiše svaki puta kada se razočaram, u njima, u sebi. I ne mogu osuđivati nekog što je kakav je… jednostavno više ne mogu. Previše je drugih faktora koji djeluju na sve to, na ljudske osobnosti, stvaranje istih. Nisu oni krivi, nisam ni ja. Nisu oni loši radi toga što su takvi. I grizem jezik sada kada pišem nisam loša ni ja. Uz toliko dozu samokritičnosti, teško je tako nešto meni napisati. I nakon svega...jedino se mogu nadati da budu stvari došle na svoje. Bar na trenutak, ali onaj pravi trenutak stanja duševne ravnoteže (ili bar da shvate što to znači). I da ga nitko od tih ljudi, kao ni vi tu, niti svih koji žive, neće propustiti.

I samo još nešto… Ne trebate ovo čitati. Ovo je samo da malo olakšam dušu…

Okej. Gotovo je. Mama i tata, prihvatite. Ne, nisam navukla tih par ocjena, nisam odgovarala za bolje, nisam znala za bolje –jer mi se nije dalo! I da se vrijeme vrati napravila bi isto. Prošla s čvrstom četvorkom koja nažalost ide više prema pet. I nije mi baš stalo. Mogla sam nažicati jednu, rasplakati se za drugu i naučiti se za treću. Nisam i gotovo. I šutite. Okej?
To što mi ti sad govoriš što je sve moglo biti, da sam pametnija od drugih koje prolaze bolje, da sam mogla nažicati, da sam mogla više učiti, da sam ovo, da sam ono… Pa jooooj… ništa mi to sad ne znači. I ne utječe na mene. Možda sve to i stoji, ali briga me trenutno! I još nešto. To što mi govoriš da druge dvije godine prođem s glupih pet me samo sputava. Samo me gura u iskušenje da opet prođem s ovoliko koliko sam i sad. Samo zato jer neću od tebe čuti: Pa vidiš da to možeš, ili nešto tome slično. Neću od tebe nikakvo glupo priznanje i hvalu. Neću. Znam da je čudno, ali meni ide na živce. Išlo mi je na živce kad sam u vrtiću naučila vezati patike i kad si ti to saznala. A bilo mi je savršeno lijepo kad sam se pravila da ih ne znam vezati i kad si se ti radi toga živcirala. E pa, stara moja, od onda se nije puno toga promijenilo. Još sam uvijek neka vrsta razmaženog derišta. Još uvijek bi mi išlo na živce prolaziti s pet jer bi me tada zbilja pohvalila. Ovako, dok se kao živciraš jer loše prolazim je okej. Ne zato jer se živciraš, nego jer mrzim tu hvalu, priznanja, riječi kao što su bravo ili odlično. Zašto to? Zato jer su to tvoja očekivanja i jer me njima ucjenjuješ!
I da. Haha. To je tebi neki loši prolaz. Rekla si mi da ili se nećeš živcirati ako budem išla u gimnaziju (a to je značilo da prolazim s pet) ili da idem u frizerke. E pa…nisam išla u frizerke. Išla sam u glupu gimnaziju koja mi ide na živce, umjesto negdje gdje sam zaista htjela. I tu sam izgubila interes za puno stvari koje su me nekad i zanimale. Tu sam zapustila ono za što sam se nekad znala s užitkom truditi. Tu sam izgubila samopouzdanje za ono što možda još uvijek znam, ali sam uvjerena da ne znam. Baš ti hvala na tome. Kad ovo završim, išla budem na neku glupi faks. Ako opće upišem. Jer ono što bih možda i željela upisati sam radi svega zapostavila. I teško je tako nešto nadoknađivati. Teško je nadoknaditi dvije godine propuštenog, a toliko željenog…
Nikad nisi ni znala što me zapravo toliko zanima. Možda ne toliko, nego samo što me zanima bar malo. I sad kad me to pitaš, ja ti kažem da me ne zanima ništa, da o tome nisam razmišljala i još neću. Ali, toliko lažem… Da, lažem… I sama tražim razlog zašto sam takva. Zašto mi je toliko teško reći- volim raditi to i to, želim to usavršiti, želim i nije me briga što ću s tim ako ću što moći jer će to biti ono što zapravo želim… I mrzim se zbog toga. Jer nikad…baš nikad nisam našla način na koji da to kažem a da pritom ne propadam u zemlju. I to doslovno. I to zbog tebe, jer stojiš preda mnom, jer me čuješ, i jer budeš to okrenula na neku svoju stranu koja bude po tvom viđenju najbolja za mene. Nemaš ti pojma što je najbolje za mene. Ali ne…ti uvijek sve znaš.

- 22:22 - Jezik bez glave (31) - Isprintaj - #

12.06.2005., nedjelja

Wings of sorrow

Vjetar se igra snovima plahim
Odnosi ih u nejasne mi visine…
Dok sjećanja sva naviru, živa,
Dolazeći iz nemira daljine.

Sam pogled mi tužan prati tu pticu
Što bezbrižno danima leti.
Krilima stvara sate novih bola,
Šireći crnilo- dok ne sleti.

Nebo je sivo sada
Dok oblak nad pticom jeca, plače.
A magla osjećaja što vjetrom plovi,
Vijori- od bure jače.

I dok misli sve ne zamru tišinom,
Napuste ono što dosad su šile…
Dok ptica ne padne mrtva i lijepa…
Nad mnom nema plavog sjaja svile.

Birdy

- 20:30 - Jezik bez glave (50) - Isprintaj - #

10.06.2005., petak

Only shadow...

Kraj mene nema mjesta za druge. Ti, anđele mekih krila… Što nad mnom bdiješ, što me čuvaš -Idi dalje. Ostavi me.
Da ne poludim. Da ne izmišljam. Da ne snivam slatko- kako lomim tvoju krhkost, kako gazim tvoju predanost, kako te ubijam.
Idi i spasi se. Ne želim da okusiš otrov mojih bolesnih misli. Da te zamrzim. Da te pokvarim. Da te gurnem dok se nalaziš blizu ruba.
Bježi. Jer bit će prekasno!!!
Kroz ovaj tunel vječne tame hodam sama. Živim ga. Svake noći iznova. Samo ja mu pripadam. Ne želim se skrivati. Zato te ne želim u blizini.
Gdje padam niz stepenice svog života, tražeći neke bolje dane. Gdje ih napuštam, prijatelje svoje, okrećem im leđa. Gdje stavljam svoje snove na sklisko cijedilo propalih želja. Gdje bojim se. Dok čekam svitanje novog jutra.
Zato odlazi. Mrzim anđele.

Dead angel

- 19:22 - Jezik bez glave (48) - Isprintaj - #

07.06.2005., utorak

Dreaming my life, away...

Sprave za mučenje napravljene točno po mjeri.

Stisak. Za jednu ruku, zatim za drugu.

Početna bol. Veća od one koja slijedi.

Stezanje u ramenima.
Bol u leđima.
Trncima se širi po cijelom tijelu.
Dok ne izjede kožu, te ju živo meso počne upijati.

Izjeda unutrašnjost. Gnječi utrobu.
Isparuje crvenu boju.

Potok krvi.
U njemu odsjaj kostura.

Pucanje kostiju. Raspadanje. Bez osjeta.

Podnošljivo je.

Ali drapanje odjeće duše... nije za preživjeti.

Kraj posljednje svijesti.

Sanjam... miris ruža.

True od

- 20:01 - Jezik bez glave (44) - Isprintaj - #

03.06.2005., petak

Leave me! Alone!!! (Please...)

Kraj je tjedna… ja sam gotova…

Nemam što za reći… A zapravo toliko je tu misli… Umornih. Pijanih. Misli.

Gađali su me otrovnim strelicama… malo ona, malo on, malo skupina njih, malo svi… Nisu mi javili gdje mogu naći protuotrov. Gadovi.

Umorna sam. Pretpostavljam. Nemam sposobnost trenutnog prosuđivanja u kakvom sam stanju. Koncentracija mi bježi u sekundi. S jednog problema na drugi. Ovaj put se ne zadržava. Ignoriram. Sve više.


Možda i uspijem u nekim stvarima koje me uopće ne budu razveselile. Da…jer u tome jedino uspijevam…
Ono što me možda i bi razveselilo, daleko je. Bez uspjeha. I zbilja ne može nitko reći bude bolje ili nešto. Jer ne bude! Ne vjerujem da budem ostvarila neke snove. Ne vjerujem da budem realizirala toliko ideja. Ili bar jednu. Najmanju, najveću- nije bitno! Samo jednu!!!!!!!
Ne vjerujem. Možda tražim nešto perfektno pa zato. Jer ne mogu drugačije to objasniti. U biti…ne znam. Zar zbilja previše tražim? Možda ne zaslužujem… Možda se ne trudim dovoljno… Možda mi nije suđeno… Možda je za moje dobro… Ali ne želim takvo dobro… K vragu… Ne tražim zapravo ništa.
Želite li popis mojih želja? Evo, potrudit ću se sastaviti što dulji…zbilja…sad ću se potrudit!

-Možda samo malo mira!
Neki kutak. Bez ispitivanja kako mi je. Bez kakvog centra pažnje. Bez glumatanja. Bez tuđih osuđivanja. Mir.
Dom, sastavljen od iskrenih osjećaja. Pa makar bio prazan!!!
Neko mjesto…s pogledom u nebo! Zvijezde…jedna ili tisući njih…-nije bitno! Želim samo gledati nebo. Na zraku. Pločniku. Travi. Krovu. Bilo gdje. Ali s onom crtom n-e-č-e-g-a.
A poslije toga… možda neke osobe. Možda nepostojeće. Ne znam. I samoću i ljude. Znači da, nepostojeće.
Možda tu određenu, samo jednu osobu… ali opet… mislim da niti ona kao takva zapravo i ne postoji! Jer ju ja želim…

… ne znam više…

Tu se negdje moje želje gube.

I trebam to. I ne…ne dobivam… jer to je očito perfekcija… ravnoteža… smirenost… pravilni otkucaji srca…
Daleko od gađenja… mržnje… ljudi… sebe!

O da… besmislen je ovaj post… Koliko se god ja danas trudila pisati nešto… Nema poante… Jer možda sam nezahvalna…
(Četiri zida i namještaj.
3 osobe s kojima kao živim.
Par osoba koje to nisu.)

Zbilja… Vjerojatno imam i previše toga…
(Možda zavaravanje.
Alkohol, cigareta, tableta!!!!
Ako već ništa drugo…)

Jer što neka čudakinja, mračnakinja, luđakinja…i što ja znam što sve ne, može dobiti od života…? I koliko uopće zaslužuje…? I koliko će to uopće cijeniti…? Možda je zato najbolje da nema ništa!!!!! Jer bilo bi stvarno previše da ima ono najmanje… Zar ne? Jer ona je kriva što joj na popisu želja nije postati direktor tvrtke…što se ne trudi u školi koja ubija i onu posljednju volju za nečim…što se njezin lažni smiješak gubi i iskrivljava…što kad ju mamica i tatica upoznavaju s nekim iznad nje ne odjene nešto kao prikladno…što odbija biti klon i slika tuđih viđenja…što se pravi da je okej sve to što nikad nije bilo…

...
Okej... ne želim. Ništa. Smanjujem popis na minumum. Samo... može koju otrovnu strelicu manje?
Ne? Ipak hvala...

Dead girl
- 22:05 - Jezik bez glave (53) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2005  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

This is out of our rage... and it’s grown
This is getting to be outta control
I’m a negative creep and I’m stoned
Daddy’s little girl ain’t a girl no more
Yeah! droan! stoned!

The blogz

O meni

Ne volim, previše toga. Mrzim, po potrebi. Ne nadam se, osim podsvjesno. Ne uživam, niti ne pokušavam. Žalim, samu sebe. Slušam, ali rjetko što zbilja čujem. Izgubljena sam, u vlastitom labirintu. Ne živim, ali nisam mrtva. Želim umrijeti, ali se ne mislim ubiti. Ne želim privuči pažnju, ali pišem blog. Griješnik sam, kao i svi ostali. Moja najdraža pjesma, otpjevana je tišinom. Slika, nacrtana bez sredstava. Ljepota je svudgje, u malim stvarima. Slijepa sam, za male tvari. Sreća, pronalazim ju u nesreći. Ja, samo čovjek. Smisao, nema ga. Dobro došli.

ICQ: 305-452-219

1, 2, 3, 4
Singled out the kids who are mean to me
Get straight a’s but they still make fun
I don’t give a, I’ll laugh last

Stayed in every night
Do my homework so I’ll be smart
Girls all say I’m a little fucked

Mommy I’m a good boy
Mommy I’m a fuckin’ savior
Mommy I’m alive

Mommy, can I go out and kill tonight

Rip the veins from human necks
Until they’re wet with life
Razor-blades love teenage flesh
An epidermoty
I’ll bring back a souvenir
For it’s my mommy’s dream

Can I go out and kill tonight, kill tonight

Killed a girl on lovers’ lane
I kept her toes and teeth
Every night I stalk around until I find my keep
I’ll bring back a souvenir
For it’s my mommy’s dream

Can I go out and kill tonight, kill tonight

Killed a girl on lovers lane
I kept her toes and teeth
Every night I stalk around until I find my keep, mommy
I’ll bring back a souvenir
For it’s my mommy’s dream

Can I go out and kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight, kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight

Can I go out and kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight, kill tonight, kill tonight
Kill tonight, kill tonight



Poems By The Chosen Ones


ODE TO A NIGHTINGALE

by: John Keats (1795-1821)
I.
MY heart aches, and a drowsy numbness pains
My sense, as though of hemlock I had drunk,
Or emptied some dull opiate to the drains
One minute past, and Lethe-wards had sunk:
'Tis not through envy of thy happy lot,
But being too happy in thy happiness,--
That thou, light-winged Dryad of the trees,
In some melodious plot
Of beechen green, and shadows numberless,
Singest of summer in full-throated ease.

II.

O for a draught of vintage that hath been
Cool'd a long age in the deep-delv?d earth,
Tasting of Flora and the country green,
Dance, and Provençal song, and sunburnt mirth!
O for a beaker full of warm South,
Full of the true, the blissful Hippocrene,
With beaded bubbles winking at the brim,
And purple-stain?d mouth;
That I might drink, and leave the world unseen,
And with thee fade away into the forest dim:

III.
Fade far away, dissolve, and quite forget
What thou among the leaves hast never known,
The weariness, the fever, and the fret
Here, where men sit and hear each other groan;
Where palsy shakes a few, sad, last gray hairs,
Where youth grows pale, and spectre-thin, and dies;
Where but to think is to be full of sorrow
And leaden-eyed despairs,
Where Beauty cannot keep her lustrous eyes,
Or new Love pine at them beyond to-morrow.

IV.

Away! away! for I will fly to thee,
Not charioted by Bacchus and his pards,
But on the viewless wings of Poesy,
Though the dull brain perplexes and retards:
Already with thee! tender is the night,
And haply the Queen-Moon is on her throne,
Clustered around by all her starry Fays;
But here there is no light,
Save what from heaven is with the breezes blown
Through verdurous glooms and windless mossy ways.

V.

I cannot see what flowers are at my feet,
Nor what soft incense hangs upon the boughs,
But, in embalm?d darkness, guess each sweet
Wherewith the seasonable month endows
The grass, the thicket, and the fruit-tree wild;
White hawthorne, and the pastoral eglantine;
Fast fading violets cover'd up in leaves;
And mid-May's eldest child,
The coming musk-rose, full of dewy wine,
The murmurous haunt of flies on summer eves.

VI.

Darkling I listen; and for many a time
I have been half in love with easeful Death,
Call'd him soft names in many a mus?d rhyme,
To take into the air my quiet breath;
Now more than ever seems it rich to die,
To cease upon the midnight with no pain,
While thou art pouring forth thy soul abroad
In such an ecstasy!
Still wouldst thou sing, and I have ears in vain--
To thy high requiem become a sod.

VII.

Thou wast not born for death, immortal Bird!
No hungry generations tread thee down;
The voice I hear this passing night was heard
In ancient days by emperor and clown:
Perhaps the self-same song that found a path
Through the sad heart of Ruth, when, sick for home,
She stood in tears amid the alien corn;
The same that oft-times hath
Charm'd magic casements, opening on the foam
Of perilous seas, in faery lands forlorn.

VIII.

Forlorn! the very word is like a bell
To toll me back from thee to my sole self!
Adieu! the fancy cannot cheat so well
As she is fam'd to do, deceiving elf.
Adieu! adieu! thy plaintive anthem fades
Past the near meadows, over the still stream,
Up the hill-side; and now 'tis buried deep
In the next valley-glades:
Was it a vision, or a waking dream?
Fled is that music: -- Do I wake or sleep?

------------------------------------

WRITTEN IN NORTHAMPTON COUNTY ASYLUM

by: John Clare (1793-1864)
I AM! yet what I am who cares, or knows?
My friends forsake me like a memory lost.
I am the self-consumer of my woes;
They rise and vanish, an oblivious host,
Shadows of life, whose very soul is lost.
And yet I am -- I live -- though I am toss'd

Into the nothingness of scorn and noise,
Into the living sea of waking dream,
Where there is neither sense of life, nor joys,
But the huge shipwreck of my own esteem
And all that's dear. Even those I loved the best
Are strange -- nay, they are stranger than the rest.

I long for scenes where man has never trod--
For scenes where woman never smiled or wept--
There to abide with my Creator, God,
And sleep as I in childhood sweetly slept,
Full of high thoughts, unborn. So let me lie,--
The grass below; above, the vaulted sky.

-------------------------------------

A DAUGHTER OF EVE

by: Christina Rossetti (1830-1894)
A fool I was to sleep at noon,
And wake when night is chilly
Beneath the comfortless cold moon;
A fool to pluck my rose too soon,
A fool to snap my lily.

My garden-plot I have not kept;
Faded and all-forsaken,
I weep as I have never wept:
Oh it was summer when I slept,
It's winter now I waken.

Talk what you please of future spring
And sun-warm'd sweet to-morrow:--
Stripp'd bare of hope and everything,
No more to laugh, no more to sing,
I sit alone with sorrow.

-------------------------------------

THE CHIMNEY SWEEPER: A LITTLE BLACK THING AMONG THE SNOW

By: William Blake
A little black thing among the snow,
Crying "weep! 'weep!" in notes of woe!
"Where are thy father and mother? say?"
"They are both gone up to the church to pray.

Because I was happy upon the heath,
And smil'd among the winter's snow,
They clothed me in the clothes of death,
And taught me to sing the notes of woe.

And because I am happy and dance and sing,
They think they have done me no injury,
And are gone to praise God and his Priest and King,
Who make up a heaven of our misery."

-------------------------------------

A DREAM

by: Edgar Allan Poe
In visions of the dark night
I have dreamed of joy departed-
But a waking dream of life and light
Hath left me broken-hearted.

Ah! what is not a dream by day
To him whose eyes are cast
On things around him with a ray
Turned back upon the past?

That holy dream- that holy dream,
While all the world were chiding,
Hath cheered me as a lovely beam
A lonely spirit guiding.

What though that light, thro' storm and night,
So trembled from afar-
What could there be more purely bright
In Truth's day-star?

-------------------------------------

THE DANCE OF THE DEAD

by: Johann Wolfgang von Goethe
The warder he gazes o' the night
On the graveyards under him lying,
The moon into clearness throws all by her light,
The night with the daylight is vying.
There's a stir in the graves, and forth from their tombs
The form of a man, then a woman next looms
In garments long trailing and snowy.

They stretch themselves out, and with eager delight
Join the bones for the revel and dancing --
Young and old, rich and poor, the lady and the knight,
Their trains are a hindrance to dancing.
And since here by shame they no longer are bound,
They shuffle them off, and lo, strewn lie around
Their garments on each little hillock.

Here rises a shank, and a leg wobbles there
With lewd diabolical gesture;
And clatter and rattle of bones you might hear,
As of one beating sticks to a measure.
This seems to the warder a laughable game:
Then the tempter, low whispering, up to him came:
"In one of their shrouds go and wrap thee."

'Twas done soon as said; then he gained in wild flight
Concealment behind the church portal,
The moon all the while throws her bright beams of light
On the dance where they revel and sport all.
First one, then another, dispersed all are they,
And donning their shrouds steal the spectres away,
And under the graves all is quiet.

But one of them stumbles and fumbles along,
'Midst the tombstones groping intently;
But none of his comrades have done him this wrong,
His shroud in the breeze 'gins to scent he.
He rattles the door of the tower, but can find
No entrance -- good luck to the warder behind! --
'Tis barred with blest crosses of metal.

His shroud must he have, or rest can he ne'er;
And so, without further preambles,
The old Gothic carving he grips then and there,
From turret to pinnacle scrambles.
Alas for the warder! all's over, I fear;
From buttress to buttress in dev'lish career
He climbs like a long-legged spider.

The warder he trembles, and pale doth he look,
That shroud he would gladly be giving,
When piercing transfixed it a sharp-pointed hook!
He thought his last hour he was living.
Clouds cover already the vanishing moon,
With thunderous clang beats the clock a loud One --
Below lies the skeleton, shattered.

-------------------------------------

Counters
Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se