Moon Maiden
31.05.2005., utorak
Knocking On Heavens Door
|
U svijetu živih mrtvaca Gdje postoje tijela i pokreti Živjela je sanom mudraca Kojeg nikad nije uspjela ostvariti. Odbačena od svijeta, Svojih snova, ideala, Gledati u nebo je stala. ´Da li gdje postoji spokoj bez muke… Zna li itko gdje taj se kutak krije? U dubinama mora ili nebeskoj visini… Da li je tamo onaj koji sudbine šije?´. ... Uže je puklo. Treptaj oka u kojem je pala činio mi se najkraćim ikad u životu. Gotovo bez zvuka. Lakoćom se srušila na pod. Da je ikad disala rekla bih da joj je u tom trenu bila oduzeta svaka čestica zraka. Ležala je toliko umrtvljeno. Mirno i spokojno. Valoviti, pepeljasti pramenovi kose mrtvo su pokrivali hladan pločnik. Bijela boja lica neprirodno je sjala pod blagim, umjetnim tračkom svijetla. Oči su zurile u neku praznu točku, bez pomicaja. Pune usne činile su se suhima i ispucanim, kao da traže kap vode. Kap neproživljenog života. Prašnjava odjeća napola je pokrivala ranjeno tijelo puno šavova. Cijelo tijelo, ležalo je, umrtvljeno. I samo. Ali nije bilo. Tisuće pogleda bilo je upućeno ka beživotnoj točki koja je još prije trenutak bila umjetno živa. Tisuće glasova vrištalo je sada svojim ušutkanim tonom. Tisuće ruka bilo je upereno u tu sliku vlastite duše. Kako ju je samo jako bilo ubiti. Oličenje njihove istine. Njihovih strahova, želja, propalih planova, tuge, grijeha. Ona nije šutjela. Slavili su pobjedu nad pogledom u ogledalo. Kao na balnoj večeri stvorili su boje života oko sebe, melodiju zraka i pokrete pobjednika. Grlili su se poput braće, slagali se poput prijatelja, gledali se poput ljubavnika. Bacili su prvi kamen na odbačeno tijelo. Bol. Iako mrtvo tijelo, izgledalo je toliko bolno. Svaki pogled, glas, uperena ruka činili su se poput udarca bičem na golu kožu. A bačeni kamen, činio se poput same oštrice smrti. A već, bila je mrtva. Nije bilo dosta. Oči koje su gledale u nevidljivi zid iza njih plašile su ih. Zarili su u njih oštricu i nasjeckali ih na komadiće. Osakativši i usne osigurali su da se više nikad ne nasmije. A u oči im je padao još uvijek predivni vrat koji se nazirao ispod kose. Par jakih ruku primilo je strane užeta kojim je obješena i stalo vući s obje strane. Tupo uže usijecalo se u kožu sve jače dok se ruke nisu umorile te ga pustile da padne u krv oko golih kosti. Uprljanom oštricom stali su rezati komade odjeće, te gaziti po njima. Zatim zabijajući je među meko meso i tvrde kosti častili su se kapljicama krvi koje su frcale po njima. Izmoreni svojim činom nasmijali su se još jednom slaveći svoju jakost. Obrisali su krv s odjeće, te okrenuli leđa. Zadovoljni i nasmiješeni krenuli su dvoranom postojanja. Gdje se život rađa, te umire. Stvoritelji, pokretači i uništitelji. Odrezali su konac još jednom tijelu koje kvarilo je njihovu sliku svijeta. Izopćenica koja je progovorila. Duša koja se predala želeći umrijeti, sama. I to su joj uskratili. Zalupili su vratima mrtvačnice. Miris očaja ispunio je dvoranu te vrištao za njima. Suze suhih zidova cijedile su se podom ispirući nečistoću njihovih koraka. Čestice čistog zraka tjerale su njihove uzdahe što dalje. Posljednje tragove njihovog lažnog svijetla gasio je spokoj mraka. Ostala je ležati. Sama. ... Duša je napustila nikad živo tijelo Nasmiješila se mrlji postojanja svog. Mahnula je sebi vrlo smjelo I uputila se tamo gdje stanuje bog. Kroz maglu sretne boje, Neistraženih visina sreće, Vidjela je putokaze svoje, Te krenula tamo gdje nitko neće. Gdje dah je vjetra čist A svijetlost prirodna i jasna Odbacila je pitanja sva, Jer vrata iza vrtloga zasjala su, krasna.  |
27.05.2005., petak
Gubitnik
E boli me *urac za neke stvari. Danas mi se neda puno toga, nije mi dalo ni jučer. Ak se hoću negde ispucati mogu i tu. Ak mi se neda ni to ne moram. E pa dosta mi je svega. E pa neda mi se danas ispravljati gramatičke greške i govoriti književni. E pa dopizdi mi sve. E svaka faca na ovom planetu. Očito mi je suđeno da danas nejdem na drugi kraj svjeta koji je udaljen kojih dvadeset minuta. Očito mi je suđeno da ostajem tu di jesam i provedem još jednu noć negdi vani. E zaboli me. Ionako me par sranja sprečava da napravim ono kaj hoću, a to zapravo uopće ne hoću. Fala bogu onda na sranjima, ne. E, jebote, koji divan dan. Sunce, jeee, zelena trava, e super. Sad bi kao trebala uživati u ljepom danu, iskoristiti sve dok mi nema starca doma, otići negde van i zaružiti, drugi dan se ne zdići s kreveta, i navećer ponoviti isto. E pa jebi se. Sve super. Nema beda. Nije bitno kaj me živciraju. Ma nije bitno kaj je neka mala glupača luda za nekim tipom odkad si je komad skinul majicu. Opće nema veze kaj je nekome super to kaj bu se danas napil i brijal o tome kak je napušen od nečega kaj nikad nije pobal. E ma nije bed to kaj su svi oko mene tolko smireni iznutra, a nabrijani izvana. I to kaj budu neke wannabe klinke s lancima na hlačama bijedo gledale kak me boli kurac za sve koji bleje i umisle si nekog boga. E opće nije bitnooo ništ. Zajebem ti ja takvu osobnost koja se mjenja svakih pet minuta. E i briše ono kaj je bilo malo prije. Ali ne zaboravlja. E u kurac. Bez početne zvjezdice na k. Zake ja nebi nekaj kaj hoću. E da mi se izbrisat ovo sranje i možda pisat negdi drugde. E možda to i napravim. E dopizdi mi. Ne kužiš, ti si veći čovek od mene. Ke ne da jesi. E nemaš ti pojma. Jebote. Kaj misliš da to kaj ja tu pišem sve govori o meni. Oslobođenje frekvencijeeee. Haha. E baš ste mi smješni. Shvati, do mojih visina papirna krila nisu dovoljna. E da. Mislim ne. Jebeš to da i ne, kad to ništ ne znači. Jebote, kad svako tvoje da ima ne i obrnuto. E možda se nekom posreći pa krepam tu i tam. Pa zašutim tu i tam. E kak volim šuteti. To je zakon. Pogotovo kad se nešto očekuje od mene. E, haha, šutnja je ja. Jučer, danas, sutra… o bože, kakav divan dan. Daleko, želim daleko. Ali zajebeš i to kad nemrem. Svi mogu mislit na sebe osim mene. Kak bu drugima bez mene. Joj, e krepali bute. Zbilja. E nebu vam imal ko dosđivati i mrštiti se i biti čudak. E zbilja. Baš vas žalim. Nema kaj. A ste se pitali kad kak je meni s vama. Sebičnjaki. E baš vam fala kaj mi nabijate jebenu grižnju savjesti i kaj nemrem nikud. E obožavam vas. Da nema vas nebi znala disati. Sigurno. Zajebem ti to. Jebeš jedan ili dva reda, jednu ili dve stranice. Kad je sve isto. Neko ulazi u to neko ne. E pa neko je takav neko nije. Pa nije on kriv ak ne radi analizu svojih razmišljanja. Jebote. Daj već jedanput prihvati ljude kakvi jesu. Kaj mi je to trebalo. E pa trebalo mi je. A kaj to ti mene pitaš. E jebi se, znaš. Lako je biti građen od krvi i mesa. Ali zaboraviš i osjećaje. Jebote. I to tu spada. E daj mi palicu, idem glumit bubnjara. Jer mi se da. E pa baš i glumim. Tipkovnica mi je u kurcu. I baš mi je drago. Ali ne znam za kaj. E i da. Misli si ti da nemam pametnijeg posla. Misli si da ovo pišem jer nemam kaj drugo. Jebote. Da samo znaš kolko imam jebenih papira iza kreveta. Da samo znaš. Mogla bi svaki dan tu srati u pričama i pjesmama o smislu smisla i tim sranjima, a ti bi se čovječe mogel diviti tome. Jebote to divljenje kad ne vredi ništ. E pa samo malo pogledaj dublje. Pa to je u tebi. Nisam ja kriva ak napišem neke kaj tebi paše ili ne paše. Pročitaš dva stiha i to je za tebe biblija. Jebote. Pročitaš jednu knjigu i ti si načitan čovek. Daj se hbi. E daj, molim te. I usput i mene. Platim ti. Praznim džepovima. Ali nije bitno. Ali možda je. Pa da. Danas sve košta. Jebote. Život te tolko košta, pa valjda i smrt. Meni ga plaćaju neki drugi. I tebi isto. Kaj ne vidiš. E i daj sad ti otiđi. Nema koga da ti plaća. I sad ti radi. E moraš neke raditi. Ne dolazi ti to samo tak. Osim ak si sin ili kćer bogatih roditelja i ništ ne radiš. E pa zakaj i bi. Kaj ne. Zakaj bi ti radil ak moreš jebati zdrave u mozak i prazniti im džepove, pa da u tvoje već lova ne bi stala. E čovek. Hbi se. I daj, no daj se kurči s novom majicom i hlačama. E to ti nije dosta, ha. No, kupi si još jedne. To nije ništ. Pral si jenput u životu prozore na benzi prek veze i ti si fizički radnik s iskustvom. Daj šuti. Znaš. I ušutkaj mene usput. Idem si na živce. No, znam da nebuš. Čovek, muči te neko ljubavno sranje ili tak nekaj. Kaj ti znaš o tome. Jebote, klinci. Nekome je slomljeno srce. Joj, e jaka stvar. Sutra budeš mislil(a) već na nekog drugog. Daj si priznaj. No daj. Ili ti je možda povrjeđen jebeni ego i ne vidiš dalje od svog nosa i umisliš si da si povređen(a). Joj, e molim te, hbi se, odi si rezat žile. Ali ne. Ti jebeni egomanijače. Svijet bu prazan bez tebe. Moš mislit.  |
26.05.2005., četvrtak
|
Jučer je čak bio dobar dan. Vjerojatno ništa bitno… jer ništa mi ne pada na pamet. Škole se uopće ne sjećam. Kao da je zadnji put bila prije tjedan dana. Totalno čudno. Večer je bila ok. Našla sam se s stokom. Išli smo ostalima do klupice. Svi su nešto pili. Meni se nije dalo. Sjeli smo u krug na pod. Sjetim se nekog u razgovoru. Ne znam više... zapravo, nisam ni znala. (Reci mi, tebe to cini srecnim Priznaj, to te ispunjava ! Tvoja prijateljstva ne cini vecnim ta glupava, ta tvoja prokleta navika.) Idemo dalje. Idila. Pijaća. Cigarete. Zvjezdano nebo. And stuff. (Ja znam... mi smo sami sebi sasvim dovoljni Ljubičaste granice, oni i mi bodljikavom žicom odvojeni, prevareni zbunjeni, Medijska atrakcija, svetska zajebancija Jer mi smo sami sebi sasvim dovoljni.) Zapjevala Todora. Zatim Six pack. Sjetila sam se usput koliko ih dugo nisam slušala. Otišla ranije doma. Čudno sam spavala. Oko 2 sata ležanja na krevetu. Jedno četiri buđenja. (Više ne brojim, jer po ko zna koji put budnog sam noćas opet zatekao sebe) I jutarnji umor.  Novi dan. Radila neke gluposti na kompu. Došao je zamoran ručak. Slušam kako moram puno toga. A čim čujem riječ moram znam da neću. (Ponekad stvarno poželim da nisam tu, u zemlji divljaka na Balkanu prokletom... I dok lažem sebe da je sve ovo samo ružan san vetar donosi daleke glasove.) Mrzim susjede koji se danas sjete bušit zidove. Prestali su. Pogledala sam sa sestrom film. Išla kroz grad s njom. Ništa bitnog. Vrućina i ljudi. U drugom svijetu. Zamišljena. (Lutke kažu da se zovu ljudi lutke kažu da još nije kraj lutke kažu da nisu lude lutke kažu lud sam ja…) Našla se doma. Čučala na balkonu. Gledala u sve oko sebe. Osjetila... nešto. (Hej vi ljudi iza toplih prozora pomozite da shvatim, tko sam stvarno ja... Jer ne znam puno toga sto bi trebalo da znam; kako je to biti gospodar svog zivota.) Nacrtala novi crtež. Malo nespretno. Palo je par sms-ova. Dogovora. Za sljedeće dane. Ne znam što će biti. Želim nešto apstraktno. Iskreno, često imam i napadaje adrenalina. Stavila sam six pack na winamp. Trudim se. Želim. Truditi se više. Bojim se... da sve će pasti u vodu. (Ako želiš nešto u životu moraćeš od sebe sve da daš!) |
24.05.2005., utorak
|
Opet me muči nesanica. I inače ne mogu normalno spavati. Razlika je jedino u tome što nekad zaspim pa se 5 puta po noći budim, ili ne mogu zaspat 3 sata i onda napokon zaspim i kada se ujutro moram ustati sam toliko umorna da ne mogu ništa, ili pak oba dvoje skupa. Tako i danas… ne znam. Istina, ovog puta se se tu našle i druge stvari. Npr. to što moram spavati okrenuta samo na jednu stranu jer imam užasnu ranu na kuku, i glavu mogu držati samo na jednoj stani jer imam neko sranje na usnici pa mi smeta. I tada, kada se tako okrenem, gleda me mjesec. A mjesečina mi ne da da budem na miru. Došlo mi je da mu iščupam isušene prste i pozabijam mu ih u tjelesne otvore. Navukla sam deku preko glave. Bilo bi dobro da sam mogla disati. Ali nedostajalo mi je kisika. Počela sam se okretati. Zanemarivati bol na usnici i kuku. Ali bol je bila prisutna. Bila sam umorna kao ništa…previše umorna… Tu sam u čistilištu za džankere; previše mi je zlo da bi spaval, previše sam umoran da bi ostal budan. Mislim da sam i zaspala negdje nakon par sati traženja nekog položaja i smirivanja misli. Ali, slijedilo je, čini mi se brzo, buđenje… Prozor je bio zatvoren, a meni je bilo vruće. Nisam mogla ustati da ga otvorim. Neka težina mi se uvalila u kosti i ostala sam paralizirana ležati na krevetu. Prošla sam prstima kroz kosu i bila je mokra. Neke čudne misli. Neke slike. Ne znam. Sanjala sam nešto čudno. Ni lijepo, ni ružno. Ali nisam željela misliti o tome. Nisam željela misliti o ničemu. Kad bih bar mogla iščupati te svoje misli, slike i osjećaje iz sebe… Kad bi bar mogla osjećati neko stanje ravnoteže u kojem ne bi morala misliti o ničemu. Ali to je za mene nemoguće. Čak i tada bi mislila o tome zašto ne mislim o ničemu. Jedna misao svađala se s drugom, dok ih je treća umirivala. Zona sumraka osjetila di niš nije stvarno osim bjede i boli kaj te drobi i kaj ti je posvuda, u glavi i tijelu. Čini se da sam nakon nekog vremena ponovo zaspala. Probudila se ujutro, dosta prije nego što se dižem za školu. Preumorna. Bilo mi je muka od umora. Željela sam samo zatvoriti oči i nastaviti spavati. Nije više bilo bitno što je u snu. Samo da nestane taj prokleti umor. Ali nisam mogla. Još pola sata i morala sam ustati za školu. Tad si fakat na dnu dna. Kad te žuljaju kosti. Kaj tebe jebe. Hašoman. Svake zore umirem. Ustala sam jedva, polumrtva. Nisam mogla naći ključ od stana. Još od subote ga tražim. Nekako sam došla u školu i na najgori prvi sat. Okej, svako polugodište dobim najmanje jednog topa iz fizike. Morala sam ga dobiti, inače bi narušila svoju statistiku. To je samo kontrolni. Ništa bitno, vjerujte mi. Ništa nije vrijedno spomena u školi. Možda jedino hrvatski jer smo na romantizmu, i to je prvi put da mi je zapravo zanimljiv taj predmet. Čak mi se sviđala nedavna pjesmica od Lamartinea. Kužim Wertherove osjećaje i njegovo samoubojstvo. Kužim Byronovog junaka i zašto mu nije bilo ni malo žao kad je rekao Adieu svom kraju. Jedino ne kužim zašto smo preskočili Fausta i njegovu želju za spoznajom, te mislima kojih se ne mogu riješiti… Zadnji sat nismo trebali imati ništa, ali nam je profač natovaril opet fiziku. Koma. Ali okej. Kad je sve završilo… još sam vidla neke ljude u školi. I izjurila van. Došla sam doma, opet izmučena. Bila sam opet onog raspoloženja. Zapravo, cijelo sam vrijeme takvog. Ono, živčano. Kad nešto kažem doma što ne bi trebala. Ili kad se gušim s jastukom. Ili kad sam gladna, a riga mi se na jelo. Mrzim to sve. Naroljat se. Daj mi da probam, skuhaj mi šut. Na dop trip spid eks tablete šit koku staf. Probala sam se odmoriti. Nije uspjelo. Neke glupe misli su me opet razdirale. Neka glupa lica su mi opet bila pred očima. Sve. Glupo i besmisleno. Ništ. Uzela sam knjigu i pročitala još Umorstva u ulici Morgue. Ostalo mi je još par priča. Jebeno. Bila je neka serija na tv-u. Starci su me pozvali u sobu. Rekla sam starom prvi put da nemrem spavati, a on mi je rekel da postoji doktor za to. Okej, znači…kad me sljedeći put pita ionako budem rekla da sam spavala kao beba. I stara me pitala onda dal imam problema. Rekla sam da nemam. Ne mogu si pomoći. To je moj najveći problem, ne mogu im govoriti. Niti ne želim. Sutra idu na more i nema ih negdje 5 dana. Odlično. Sutra dolazi i sestra. Okej…sve stoji na mjestu. Bitan je takozvan odmor. 5 dana bez starca, sa sestrom i nekim pravilima kojih bi se kao trebala pridržavati. Imam više ograničenja sad kad ih nema, kao…boje se da ne napravim neku glupost dok ih nema. I sestra je htjela s njima ići…ali nisu ju htjeli…pretpostavljam da upravo radi mene. Ne usude me se pustiti samu. Kao da me kad su oni doma sprečavaju da radim gluposti. Neki osjećaj. Umor. Zabrinutost. Dužnost. Slabost. Razgovor. Sa sobom. Hvala kompa. Baš si jebeno srce. Upalila sam winamp i stavila Laufera. Paše mi. Malo razrjeđuje misli, iako ne do kraja. *** Cijele dane oštrim noževe za sljedeće borbe dok ove koje traju još niti nisu gotove. Dok u noći moj um traži smirenje koje ne dobiva. Ne može mi pomoći neki razgovor u kojem ne budem rekla ni pola toga što je. Ne vidim smisao ove nove zore koja slijedi. Valovi mojeg postojanja su na krivom mjestu. Moji ideali utapljaju se već na površini. Nema ničeg. Nema mene. To nisam ja. I kužim zašto je Werther pisao u obliku pisma. |
22.05.2005., nedjelja
Put ka sreći...
 … Lutaš cestom života… Nekad s ciljem, nekad bez… I uvijek se nađe nešto na putu. Nema onog nečeg da ti stvara čisti i mirisni prolaz bez zapreka… Nema pravog puta bez zapreka. Lutaš ulicama… nekad su ti strane, nekad već poznate. I zapreke… Sve je u redu… mora ih biti… Netko ih prevlada. Netko isplovi prije nego se utopi. Netko uspije ustati nakon što padne. Nekome ostane živ nakon skore smrti. Netko zalijepi putokaz nakon što se raspadne. Ali pitaš se zašto tvoje zapreke uvijek moraju biti one koje ruše, koje ti ne daju dalje, koje te tjeraju da odustaneš, koje te odgurnu unatrag čak i od početka… Zašto ih ne možeš prijeći…nikad. Imaš osjećaj da sve su takve… Bar što se tiče onih putova koji vode k onom što tražiš i želiš iz dubine duše… Svijetlost u tvom obliku. I znaš da je to ono što bi te moglo učiniti sretnom osobom. Stvari koje bi se izrečene činile sitnicama, ali su zapravo ono što sve nas ispunjava i može nam učiniti dan drukčijim. Makar samo na trenutak. Samo jedan iskren osmjeh iz srca i osjećaj je drugačiji. A toliko je toga moglo biti drugačije… samo da je koja stvar bila drugačija… samo da se nešto nije ili je spriječilo na putu. Ne znam… Ali vjerujem u to da nas put oblikuje… Da… učimo se putem. Čini nas jačim. Što je okrutniji, to nas više iskušava. I to nam više dokazuje da smo jaki baš u onom trenutku kada mislimo da smo najslabiji. Ali… nekad ti sve to dopizdi… Vrištiš zašto ne možeš doći do toga… Zaštooooooooo. Eh, da… I da ti netko kaže zašto, tražila bi neki drugi odgovor… A znaš, može biti puno gore. Moglo je biti da nisi ni našla put. Uvijek, ali baš uvijek je moglo biti gore. Ali ti to sve znaš. Dobro znaš koliko ideš u dubinu svojih misli i koliko ih granaš. Dobro znaš da budeš svakoj crnoj točki našla bijelu, i obrnuto. Svjesna si da te tvoja analiza analize ubija koliko i ispunjava. I nekad krećeš. Nekad ne. Nekad ti je žao. Nekad nije. Ali nikako da uhvatiš onu nit. Bježi. Strmoglavi se padinama, utaplja se u oceanu, leti izvan nebeskog dosega. I nestaje. A kada ti dođe pred oči ne možeš ju prepoznati. I opet klečiš na podu. Pitaš se zašto. A pritom zapravo ne želiš znati razlog. Ne želiš da se sve događa s razlogom. Ne želiš slijediti logiku. Ne želiš biti to što jesi. Ne želiš koračati slomljenim putem. Ne želiš željeti. … Goran Bare I Plaćenici - Put ka sreći Gdje je nestao čovjek Gdje se skrivao Iz vagona godina Na tračnice ispao Gleda gdje su znakovi Kojim putem krenuti Može li tko reći Gdje je put ka sreći Samo živi samo budi Svi odgovori doći će sami Samo stoj na svjetlu I doći će kraj tami Kakva je to istina Kad s druge strane je laž Izvrnute vrijednosti Strah, samo strah Neostvareni snovi Radiš ono što ne voliš Ali mogu ti reći Gdje je put ka sreći Samo živi samo budi Svi odgovori doći će sami Samo stoj na svjetlu I doći će kraj tami Kako dugo će postojati Kako dugo će nestajati Želje, potrebe, osjećaji Koji koče i pokreću Tebe, mene sve to vrijeme Srca tvrda k'o kamenje Da mogu ti reći Pokazat put ka sreći Samo živi samo budi Svi odgovori doći će sami Samo stoj na svjetlu I doći će kraj tami |
21.05.2005., subota
Samo jedno od jučerašnjih raspoloženja... ;)
|
RAMONES - Somebody Put Something In My Drink Somebody Somebody Put Something In My Drink Somebody Another night out on the street Stopping for my usual seat Oh, bartender, please (Dacqari) tonic's my favorite drink I don't like anything colored pink That just stinks...it's not for me It feels like somebody put something Somebody put something in my drink Somebody put something Somebody put something Blurred vision and dirty thoughts Feel (out of place), very distraught Feel something coming on Kick the jukebox, slam the floor Drink, drink, drink, drink some more I can't think Hey! What's in this drink? It feels like somebody put something Somebody put something in my drink Somebody put something Somebody put something in my drink Somebody put something Somebody put something in my drink Somebody put something...in my drink...in my drink...in my drink...in my drink So you think it's funny A college prank Goin' insane for something to drink Feel a little dry Oh, I couldn't care what you think of me Cause somebody put something in my drink I can't think Hey! Give me a drink It feels like somebody put something Somebody put something in my drink Somebody put something Somebody put something in my drink (Malo sam izvan pogona... Napisala bi stvari, ali ipak ne... Pozdrav, za sada. Kiss...) |
18.05.2005., srijeda
Take my hand
|
The world is spinnig, rigth? But it`s just in your head (They said) Be aware of your seekness Be aware, you are mad… (They claim) Look, there is you With a gun Some freaky thougts are catching you You never even try to run… Bastard, you are bastard Your blood is flowing in the lake It`s your home where you are homelesss Just come, reap and take. But no, here you are With your magic pills Warmth`s so near, pain so far… And this air kills. I know, just a human. I`ll take your hand with trust It is easy to run, hopeless to stay But it is life- so we must. Bodies with no brains Are just lying on the floor But you and I are different We don`t lie- It`s sin to say never more. This is therapy that we need So we dont have to reap them. Here we are, coming cleanear than others Who are pure- so they claim. And yes, here we are With our magic pills Watmth`s so near, pain so far And this air kills. (Less then theirs.)  |
16.05.2005., ponedjeljak
Riječ, dvije o današnjem danu, i još jednoj od mojih strana ;)
|
(U nedostatku inspiracije... :) ) Ideeeeeeeeš…. Otvaram oči. Ali još mi se spava. Prehlada i lijepo vrijeme. Wehe! Spaljeno jutro. Opet se ja spremam u zadnji tren. Netko sluša Gobline na prvom katu. (Nema pive, nema pljuge i dosadno je...) Promašila sam stepenicu radi benganja. Moja noooga. Okej, ima još vremena. Ova glazba kod škole je očajna. Ajme…pa neki to i sami puštaju! (Sve je puno šminkera sa prekrasnim modelima...) Neki luzeri pred školom. Idem k njima. Naposljetku, svi smo to. Konfete... baš i nisu jestive. Škola... je sranje. Ali bar su satovi skraćeni. Napokon sastavak i tema na koju imam što pisati. Ali ne mogu. Malo preznojavanja. Okej, imenik je zatvoren. Dišem. Zadnji sat. Dovršavam crtež. Sviđa mi se. Nazivam nju i njega Halley. Posljednje zvono. Glava me boli manje. Čekam svoju stoku. Tko ima para, pije ih. (Mi smo škvadra s potoka...I ne znamo za pravila...) Izdvojena klupica. Daj mi gutljaj. Ili više njih. Pada par slika. Jednom, postat će uspomene. Idemo prema doma. Riječ, dvije o danas i sutra. Ulazim u stan. O ne, starci. Muka za večerom. Ali ništa strašno, iliti novo. Stavljam winamp. Psihomodo. (Bože čuvaj, bože sačuvaj...) Dva maila su gotova. I ovaj post uskoro. Jedva čekam da sve ovo završi. A kad završi pjevat ću Kad sam imao šesnaest...  |
14.05.2005., subota
Injured Harbour
|
Zatvorila sam se u kutiju samoće I pronašla kut u tami. Slomljena sam legla kraj ugaslih svijeća, Ja i dim, sanjali smo sami. Moje slomljene želje Puzale su rubovima mraka. Postajale su prah vječnog lutanja Dok se od njih sakrivala sunčeva zraka. Izmišljala sam molitvu Upućenu svojoj slaboj duši. Sakupljala sam djeliće pijeska Oplakujući svijet koji se ruši. Ukradeni mir i zarobljena sloboda Već su odavno otišli iz mog vidika. Ostao je prazan papir I suzama nacrtana slika. Ruke lažnih nada Ispružile su se nad mene. Pokušavale su me dohvatiti Ispijajući već suhe mi vene. Iza papirnih zidova vrištale su Riječi mojih nesreća Nijemo sam im odgovarala tišinom Dok je zatomljena jeka postajala sve veća. Skrivajući suze i rastući strah Sklupčala sam se u svom kutu. Oprostila se i s dimom svijeća Snivajući sada sama, snovima o ugaslom putu.  |
12.05.2005., četvrtak
Napomena: Ništa nije onakvo kako započinje
|
Nevjerojatno je koliko se neki osjećaji, raspoloženja, situacije mijenjaju. Kada pogledam unatrag par godina, mogu vidjeti toliko izbljedjelih slika da bih mogla stvoriti cijelu jednu galeriju s beskonačno mnogo putova. Toliko osoba je dolazilo i odlazilo. Toliko problema, manjih i većih. Toliko smijeha. Toliko suza. Toliko svega. Ali to nije ono neuobičajeno. Ono što jesu upravo neki osjećaji. Pravi osjećaji ne bi smjeli bljediti. A onda…prema tome, ništa u mom životu što osjećam nije ono pravo. Osim možda upravo tog, nekog nedefiniranog osjećaja koji predstavlja čudnu prolaznost stvari, prouzrokovanu vlastitim promišljanjem, te kao posljedica promjene mojih unutrašnjih stanja iz nečeg specifično posebnog i lijepog u čokoladnu bombonjeru s baš ni jednim finim punjenjem. I sad. Pustimo tih par godina. S godinama je logično da se stvari mijenjaju. Ali ako postoji još osoba koja mijenja ono u sebi iz dana u dan… onda, moja sućut. Jer znam kako je meni. Nešto mi u jednom danu može predstavljati najsjajniju zvijezdu na nebu, a drugi dan bi tu istu zvijezdu mogla uništiti bilo kakvim raspoloživim sredstvom. I to bez ikakve grižnje savjesti. Ali, pustimo sad zvijezde na nebu. One su meni daleke. Dok su mi svakodnevne situacije već i više nego svakodnevne. Kad bi ljudi mogli znati što sve u jednom danu prođe kroz moju glavu, koliko mržnje, koliko ljubavi, koliko crnog i koliko bijelog, i to sve vezano za jednu najmanju sitnicu, rekli bi mi da se preopterećujem detaljima koji me zapravo ne bi trebale zamarati više od kamenčića u potplatima starih starka. No dobro… ne znam opće što pričam više. U biti, da… Haha. Znam kako je imati cilj koji bi mi se u nekom trenutku činio toliko dalek, a onda u drugom trenutku bi mi bio na dohvat ruke, a to bi rezultiralo mojih jednostavno smijehom i šutanjem tog cilja dalje od mene. Nekad bi si pustila mira nakon šutanja. A nekad bi me zaboljela noga pa bi postala bijesna, živčana, puna mržnje i želje da nabavim otrov od nekud i osobno otrujem nekog ili nešto maksimalnom količinom tog otrova. Dok ne krepa. I još da i krepa bi poželjela uzeti kakav oštar nož s kojim sam čas prije rezala meni jedan od omiljenih sireva, te nasjeckati otrovano truplo na najsitnije komadiće, iščupati oči i gaziti po njima dok se ne spljošte, pa rasparati truplo na pola i spremiti sve unutrašnje organe za specijalitet cijeloj rodbini moje voljene žrtve za sprovod. I ne znam. Moji apetiti još ne bi bili zadovoljeni. Nikad. Okej. Možda bi trebala uzeti tanjur i baciti ga na pod i čuti onaj prasak koji bi učinio neki wow afekt- oh well, i onda budem bolje? Ili uzeti taj nož kojeg već spominjem i zabijati ga radije u jastučnice i zagušiti se u perju- i onda budem bolje? Ili stati na balkon i kričati iz sveg glasa dok se onaj strop na balkonu iznad ne počne obrušavati od mojih glasnica- i onda budem bolje? Ne znam… možda. Imam tu energiju u sebi, previše energije. Mogu biti jako živčana, i mogu biti malo živčana. Ali živčana sam gotovo uvijek. Nekad to iskazujem na način da ljudima u školi velim- NIŠTA. Aaa, komp me sam ispravlja, zašto ja ne bi napisala ništa bez a. Fuck the system! Okej. Nisam živčana, 1, 2, 3… Da se vratim di sam stala, velim im i OKEJ. Bilo što, onako jasno i glasno, da bi me pustili na miru, i time pošteđujem njih same jer im se zapravo obraćam najljubaznije koliko je to u mojoj prirodi moguće, a oni to ne shvaćaju. I onda me živcira kad mi veli netko da sam nabrušena ili ne znam kaj, a pri tome ne zna da je ta nabrušenost koja pokazujem najmanja moguća u usporedbi s onim kako sam iznutra. Ili doma. Odgovorim im tim svojim tonom, i onda sam kriva. I onda mi stara veli da ne budem živčana i da se ne budem tak s njom spominala, i proglasi me divljakušom (haha, kad bi ona znala što danas znači biti divlji…), i još puno toga. Okej, ne bi bilo fer da to radim ljudima koji nisu izazvali tu agresiju. Ali kad jesu. Kad me živciraju doma, i vani, i u školi, i svugdje. Da ja zatvorim taj bijes u još više sebe i trunem do kraja? Pa mislim da se čovjek treba svog bijesa osloboditi da bi nestao, a ne ga gomilati u sebe i zatomljivati, što upravo od mene traže doma- Da se kao razgovaram s njima normalno, da ne budem divlja, da budem njihova kćer. Haha. Da, ako niste znali, pitaju se da li sam zbilja njihova. Haha. Aint that phunny. Ali okej, pustimo sad to. Nekad zna biti tako i vani. Mogu biti bijesna na nekoga jer cijelo vrijeme se nešto može gomilati u meni a da ja to dotičnoj osobi ne kažem, i onda puknem tu i tamo, i opet oslobađam svoj bijes. I okej. I znam di je problem. Trebala bi napraviti popis stvari koje to sve uzrokuju i tako ih riješiti. Jer suočavanje s problemom je mnogo uspješnije od onog usmjerenog na emocije. I okej. Mogla bi ja to riješiti. Ali bi pri tome stvorila još hrpu novih problema, malo drugačije prirode. Neki bi se ljudi uvrijedili. Možda i previše. Ne znam… U svakom slučaju, riješila bi taj dio problema dok bi se gomilao taj drugi tip. I sad, da zaključim iliti završim napokon jer vidim da sam se raspisala. Previše je toga u meni, i premalo toga iskazujem. Ali, zapravo, koliko god moji doma mislili da sam divlja jer sam takva ne znaju kolika je moja moć smirenosti u tim riječima koji oni definiraju kao neprihvatljive za razgovor koji uopće ne tražim. I koliko god netko u školi mislio da sam nabrušena jer mu jednom mjesečno kažem zašuti, nema pojma koliko sam mu puta opsovala u sebi sve živo. I koliko god se netko žalio na to da je moj bijes prema njemu bezrazložan, može bi biti zahvalan što ga u tom trenutku pošteđujem svojih unutarnjih nagona koji bi me tjerali ne na ispunjenje najgorih mora dotične osobe. Zapravo, ja ih sve volim, koliko je to u mržnji koju posjedujem moguće. I žao mi je što nekada povisim ton ili kažem nešto, ali jednako toliko koliko mi je žao i što nisam osoba koja oslobađa sve iz sebe. Ne znam kud bi došla da sam prvi primjer, isto kao i drugi. Možda je ovako najbolje. Iako ne za mene. Smiješno mi je ovo što pišem. I svaka vam čast ako zbilja ovo čitate. Da ste normalni prešli bi pogledom preko posta, pročitali možda svaki treći red, ili pak ni to. A svi ostali, koji zaista čitate ova, blago rečeno sranja, haha, i ako još pri tome razmišljate o pročitanom, moja sućut jer mogu si zamisliti kakve posljedice ostavljam na ljude. Znači, vi nenormalni, ovaj put, pozdrav vama, ako vas ima.  |
10.05.2005., utorak
Not a book... Just one of its pages...
|
Koliko smo puta napisali ili rekli nekome Kužim te…znam kako ti je… A zapravo, rijetko kad (nikad?) možemo kužiti kako je kome. Možemo pretpostaviti, nagađati ili pokušavati nagađati, a sve to na temelju svojih iskustva. Gradimo stavove kako je drugima na sebi. A pri tome svi znamo i to da svatko na drugačiji način doživljava nešto. Svakome će možda isti problem uzrokovati potpuno različite osjećaje. A ako su već osjećaji slični, biti će različitog intenziteta i trajanja. Jesmo, slični smo. Ali isto toliko i različiti. Ali opet… Kada čitam ili slušam kako je nekome teško, nečije razloge i osjećaje… gotovo uvijek kažem da razumijem. Kažem, jer se sjetim kako sam kroz tako nešto prošla, ili kako kroz to prolazim. Da nisam prošla kroz te stvari ne bi znala, ne bi mogla razumjeti ni problem, a kamoli pokušati nekoga savjetovati ili reći nekome da ga razumijem. Ljudi počinju shvaćati neke stvari tek kada ih i sami prožive. Jeste li se pitali kako bi bilo npr. drugačije izgledati ili imati neki talent ili nešto slično? Bili bismo totalno druge osobe. Samo jedna sitnica mogla bi nas toliko promijeniti, sva naša iskustva, sve naše dosadašnje i buduće osjećaje. To što jesmo, kako izgledamo, čime jesmo ili nismo nadareni, čini nas osobom kakva jesmo. Da nisam to što jesam ne bih mogla znati, razumjeti, pa čak niti predočiti si neku daleku sliku nekog problema kojeg imam upravo iz razloga svih svojih mana i vrlina. I evo, čitam ja i dalje blogove. Komentiram s been there, done that. Skužim da nas ima takvih. Nalazimo se u tuđim riječima i razmišljanjima, čitamo o osjećajima koje smo prepoznali na temelju vlastitih iskustava. Nekad se upitam kako to sve čitam, a nigdje u svojoj okolini ne nailazim na takve ljude. Gotovo svi mi smo toliko zatvoreni... i to radi naše okoline, ali i radi nas samih... Toliko ljudi nasmiješenih ili tužnih lica, toliko pogleda, i toliko različitosti. Neki mi se čine sretnima, neki manje sretnima, neki ljutima… Toliko različitih ekspresija mogu doživjeti samo da prošećem gradom i gledam umjesto u noge, u lica. Tko zna što se krije iza tuđih vanjština. Tko zna što je ispod smiješka, pa čak i plaća. Ljudi danas dobro glume. Mogu se u sebi smijati, a izvana biti slomljeni, i obrnuto. Tako postoje i primjeri jednostavnih traženja pažnje. Ljudi mogu tražiti pažnju pa radi toga svima govoriti svoje probleme, nabacivati tužne ekspresije, i jednostavno učiniti sve da bi dobili to malo pažnje, bili u središtu bar nečije pozornosti i tome zadovoljiti svoje unutrašnje potrebe za nekim kao pokazivanjem. Neki pak nasuprot tome mogu biti slomljeni iznutra, s hrpom problema, većih ili manjih, a izvana nabacivati smiješak da ne kvare raspoloženje drugima. To može biti već nešto naučeno (Iz pristojnosti možda? Ne kvari zabavu ako je nekome lijepo?). Ne znam dal je to sebično ili ne. Nikad to nisam mogla definirati. Jer ako ne pokažem ljudima kako se osjećam, osjećam se sebično jer zaslužuju znati kako mi je ako to već pitaju, zaslužuju da budem iskrena prema njima i kažem im da, sve mi je sranje i sve me živcira, ili pak danas sam super. A opet s druge strane, osjećam se sebično ako sam loše volje i to kažem to nekome jer tada ga zaokupljam svojim problemima i to mi je nešto grozno. Kao da namećem drugima to nešto svoje i zamaram ih s time. Kao da i drugi možda nemaju svojih problema. Kao da sam sebična jer sam priznala to što osjećam, rekla da sam već dulje vrijeme u sranju, te da se problemi, umjesto rješavaju, samo gomilaju. Ne znam, ali ja se tako osjećam. I to dvoje- govoriti ili ne govoriti o svojim osjećajima- uvijek se svađa u meni. Najčešće odabirem da ne govorim. Tako sam na čistom (s drugima, ne sa sobom). Mogu pisati, mogu crtati, mogu razgovarati u svojim mislima, ali ne mogu u real life-u. Pišem pjesme, priče, tekstove. Ali nikad ne kažem sve jer ne mogu. Ne mogu se nasiliti da ljudima sve priznam, pa makar i nepoznatima. Crtam tu i tamo nešto svojeg, ili pak nešto što nađem negdje. Ali opet... U tome se krije toliko toga nenacrtanog. A rijetko tko može čitati ono što nije napisano, i vidjeti ono što nije nacrtano. Zapravo, može li uopće tko? Mislim da ne. I to sama odlučujem. Možda negdje u sebi želim da netko čita nevidljiva slova, ali istodobno bi da ih taj netko pročita zauvijek postavila neku masku ili zid kojom bi nijekala napisano, jer bi me netko zaista znao. Ne znam. U meni se vode sukobi misli, osjećaja… ma zapravo sukobi sukoba. U jednom redu napišem nešto, a u drugom redu bi već to mogla ispraviti. Sad da, sad ne. Možda previše uzimam oba dvije strane u obzir, suprotstavljene strane. Nije dobro biti na samo na jednoj, nije dobro biti samo na drugoj, ali biti na objema stranama je još gore, vjerujete mi. Jer tada ne znate gdje ste, vječni sukob se ne pretvara u nešto ujedinjeno, neku zlatnu sredinu, već zauvijek ostaje na tome, jedan čas da, drugi čas ne. A ovaj da nije samo da, ne nije samo ne. Da može biti i znam, hoću, mogu, vjerujem, volim i mnoštvo toga. Dok ne ono suprotno. I sad, da ne duljim… Danas je lijep sunčan dan, nemam ništa protiv kratkih rukava, uopće mi nije bed donositi neke odluke jer ih se uvijek držim, iskrena sam prema svima, jednostavno mi je sve super, i mojim prijateljima u obilju također, nemam se zašto brinuti, nemam razloga da se živciram, volim sve i svi vole mene.  |
08.05.2005., nedjelja
Behind the door
|
Žamor je utihnuo… Zatvorila sam vrata umjetnog smijeha. Kapi kiše na mojem licu Stvarale su još jedan put do grijeha. Krenula sam smjerom tuge Gazeći sve blatne mlake. Pogledom sam tražila svoju svijeću Da ju uklonim od smrti zrake. Prošaptala sam dva, tri stiha Nadajući se da su bolje, Izmišljeni prijatelji iza vrata, U sukobu spasa i izgubljene volje. Posegnuvši za onim što me vuče od stvarnosti Zadrhtale su mi slabo ruke. Užitak u boli i sreća u tuzi Tupo su rješavali sve moje muke. Ugaslo sunce i nevidljive sjene Pratile su me rubom skliskim. A dim i uzdasi pakosti Činili su se jedini meni bliskim. Bespomoćna duša u kobnom tijelu Odrazila se u izlogu stakla. Izbjegavala sam pogled same sebe Razbijajući ga na sitne djeliće vlastitog pakla. Bez željene vatre i umjetnog svijetla Bacila sam dio sebe u posljednju mlaku na putu. Pregazila sam ga i gledala s mržnjom Znajući da ću se uvijek vraćati tom mračnom kutu. Stara vrata čekala su da ih otvorim Čineći već poznati mi lanac žalosti. Hvatajući kvaku sjetila sam se svega, Kao nepotpune slike svoje mladosti.  |
05.05.2005., četvrtak
Fear of myself
|
U močvarnoj šumi slabih otkucaja Stvorila sam svoj podzemni svijet. Pod krilima crnog leptira Oči su mi jedine zadržale boju neba. Činila sam se divnijom, No što bi venula pod suncem. Dolazili su izgubljeni prolaznici, Prateći slomljene putokaze. Upućivala im sam prazne poglede Koje su tumačili kao pune nade. Davala sam im crne djeliće svoje duše Koje su vidjeli kao srce puno života. Stvarala sam umjetnička dijela Koja su predstavljala slike njihovih misli. Pisala sam im o svom životu I ostavljala prazne retke. Tuđe mi je bilo predobro znano, Ali vlastito neotkriveno. Pronalazila sam odgovore i rješenja, Ali time dobivala još veće zagonetke. U trenutku ljepote svoje žalosti Pokušala sam zauvijek utopiti misli. Svijetlost sam zatvorila u kavez noćne ptice A toplinu ubila sigom ledene spilje. U tijesnu kutiju bez otvora Sakrila sam svoje suze. Zarobljene od tuđih pogleda Čekale su da im otključam vrata raja. Teško, kao putnicima zakrvavljenih nogu, Zatvorila sam im prolaz i okrenula leđa. Padajući na pod izustila sam glas Koji je slomio kazaljke na satu. Gradeći kulu vječnosti moje vrijeme je stalo U strahu da se ne ogrebe na grani vlastitih želja.  |
03.05.2005., utorak
Don´t ever judge me...
|
Zašto bi sad učila zemljopis, kad mogu biti na kompu… Zašto bi slušala vesele pjesme, kad mogu one koje zbilja volim… Zašto bi pisala o nečem realno pozitivnom, kad nemam inspiracije… Zašto bi se smijala svakome, kad mi nije do umjetnog naprezanja mišića… Zašto bi se trebala ikome pokoravati, kad smijem živjeti svoj život… Zašto bi se nekome ispričala, kad bude ionako prešao preko toga… Zašto bi izbjegavala neke ljude, kad bi oni trebali izbjegavati mene… Zašto bi se trebala opravdavati, kad budu opravdavanja ionako lažna… Zašto bi trebala skinuti masku, kad je ispod nje još veća… Zašto bi trebala misliti na druge, kad drugi ne misle na mene… Zašto bi nekome davala savjete, kad ih se i sama ne držim… Zašto bi osjećala grižnju savjesti, kad je za neke stvari nemam… Zašto bi mi glumila lažnu moralnost, kad mi nije stalo… Zašto bi se zagledala u nekog normalnog, kad mogu u zauzetog luđaka… Zašto bi živjela jednostavno, kad je moj izbor komplicirano… Zašto mislite da znate nešto o meni, kad ni ja sama ne znam… (Edit: Navela sam to u komentarima, ali sumnjam da ih svi čitate... Možda opet nisam bila dovoljno jasna, ali zašto bi bila jasna kad mogu suprotno... Evo, da ne bude nesporazuma (iako će ih uvijek biti)... Ova pitanja ne zahtjevaju vaše odgovore... Odgvori su već u njima, jasno napisani... Ne tražim ih, nego ih znam... Thnx svima...pusam vas) |
01.05.2005., nedjelja
Beautifully broken
|
"Saturday Night" There's 52 ways to murder anyone One or two are the same, And they both work as well I'm coming clean for Amy, Julie doesn't scream as well And the cops won't listen all night And so maybe, maybe I'll be over Just as soon as I fill them all in And I can remember when I saw her last We were running all around and having a blast But the back seat of the drive-in Is so lonely without you I know when you're home I was thinking about you, There was was something I forgot to say I was crying on a Saturday night I was out cruising without you, They were playing our song Crying on Saturday night As the moon becomes the night time You go viciously, quietly away I'm sitting in the bedroom, Where we used to sit and smoke cigarettes Now I'm watching, watching you die I can remember when I saw her last We were running all around and having a blast But the back seat of the drive-in Is so lonely without you I know when you're home I was thinking about you, There was was something I forgot to say I was crying on a Saturday night I was out cruising without you, They were playing our song Crying on Saturday night  |
