Opet me muči nesanica. I inače ne mogu normalno spavati. Razlika je jedino u tome što nekad zaspim pa se 5 puta po noći budim, ili ne mogu zaspat 3 sata i onda napokon zaspim i kada se ujutro moram ustati sam toliko umorna da ne mogu ništa, ili pak oba dvoje skupa. Tako i danas… ne znam. Istina, ovog puta se se tu našle i druge stvari. Npr. to što moram spavati okrenuta samo na jednu stranu jer imam užasnu ranu na kuku, i glavu mogu držati samo na jednoj stani jer imam neko sranje na usnici pa mi smeta. I tada, kada se tako okrenem, gleda me mjesec. A mjesečina mi ne da da budem na miru. Došlo mi je da mu iščupam isušene prste i pozabijam mu ih u tjelesne otvore. Navukla sam deku preko glave. Bilo bi dobro da sam mogla disati. Ali nedostajalo mi je kisika. Počela sam se okretati. Zanemarivati bol na usnici i kuku. Ali bol je bila prisutna. Bila sam umorna kao ništa…previše umorna… Tu sam u čistilištu za džankere; previše mi je zlo da bi spaval, previše sam umoran da bi ostal budan. Mislim da sam i zaspala negdje nakon par sati traženja nekog položaja i smirivanja misli. Ali, slijedilo je, čini mi se brzo, buđenje… Prozor je bio zatvoren, a meni je bilo vruće. Nisam mogla ustati da ga otvorim. Neka težina mi se uvalila u kosti i ostala sam paralizirana ležati na krevetu. Prošla sam prstima kroz kosu i bila je mokra. Neke čudne misli. Neke slike. Ne znam. Sanjala sam nešto čudno. Ni lijepo, ni ružno. Ali nisam željela misliti o tome. Nisam željela misliti o ničemu. Kad bih bar mogla iščupati te svoje misli, slike i osjećaje iz sebe… Kad bi bar mogla osjećati neko stanje ravnoteže u kojem ne bi morala misliti o ničemu. Ali to je za mene nemoguće. Čak i tada bi mislila o tome zašto ne mislim o ničemu. Jedna misao svađala se s drugom, dok ih je treća umirivala. Zona sumraka osjetila di niš nije stvarno osim bjede i boli kaj te drobi i kaj ti je posvuda, u glavi i tijelu. Čini se da sam nakon nekog vremena ponovo zaspala. Probudila se ujutro, dosta prije nego što se dižem za školu. Preumorna. Bilo mi je muka od umora. Željela sam samo zatvoriti oči i nastaviti spavati. Nije više bilo bitno što je u snu. Samo da nestane taj prokleti umor. Ali nisam mogla. Još pola sata i morala sam ustati za školu. Tad si fakat na dnu dna. Kad te žuljaju kosti. Kaj tebe jebe. Hašoman. Svake zore umirem. Ustala sam jedva, polumrtva. Nisam mogla naći ključ od stana. Još od subote ga tražim. Nekako sam došla u školu i na najgori prvi sat. Okej, svako polugodište dobim najmanje jednog topa iz fizike. Morala sam ga dobiti, inače bi narušila svoju statistiku. To je samo kontrolni. Ništa bitno, vjerujte mi. Ništa nije vrijedno spomena u školi. Možda jedino hrvatski jer smo na romantizmu, i to je prvi put da mi je zapravo zanimljiv taj predmet. Čak mi se sviđala nedavna pjesmica od Lamartinea. Kužim Wertherove osjećaje i njegovo samoubojstvo. Kužim Byronovog junaka i zašto mu nije bilo ni malo žao kad je rekao Adieu svom kraju. Jedino ne kužim zašto smo preskočili Fausta i njegovu želju za spoznajom, te mislima kojih se ne mogu riješiti… Zadnji sat nismo trebali imati ništa, ali nam je profač natovaril opet fiziku. Koma. Ali okej. Kad je sve završilo… još sam vidla neke ljude u školi. I izjurila van. Došla sam doma, opet izmučena. Bila sam opet onog raspoloženja. Zapravo, cijelo sam vrijeme takvog. Ono, živčano. Kad nešto kažem doma što ne bi trebala. Ili kad se gušim s jastukom. Ili kad sam gladna, a riga mi se na jelo. Mrzim to sve. Naroljat se. Daj mi da probam, skuhaj mi šut. Na dop trip spid eks tablete šit koku staf. Probala sam se odmoriti. Nije uspjelo. Neke glupe misli su me opet razdirale. Neka glupa lica su mi opet bila pred očima. Sve. Glupo i besmisleno. Ništ. Uzela sam knjigu i pročitala još Umorstva u ulici Morgue. Ostalo mi je još par priča. Jebeno. Bila je neka serija na tv-u. Starci su me pozvali u sobu. Rekla sam starom prvi put da nemrem spavati, a on mi je rekel da postoji doktor za to. Okej, znači…kad me sljedeći put pita ionako budem rekla da sam spavala kao beba. I stara me pitala onda dal imam problema. Rekla sam da nemam. Ne mogu si pomoći. To je moj najveći problem, ne mogu im govoriti. Niti ne želim. Sutra idu na more i nema ih negdje 5 dana. Odlično. Sutra dolazi i sestra. Okej…sve stoji na mjestu. Bitan je takozvan odmor. 5 dana bez starca, sa sestrom i nekim pravilima kojih bi se kao trebala pridržavati. Imam više ograničenja sad kad ih nema, kao…boje se da ne napravim neku glupost dok ih nema. I sestra je htjela s njima ići…ali nisu ju htjeli…pretpostavljam da upravo radi mene. Ne usude me se pustiti samu. Kao da me kad su oni doma sprečavaju da radim gluposti. Neki osjećaj. Umor. Zabrinutost. Dužnost. Slabost. Razgovor. Sa sobom. Hvala kompa. Baš si jebeno srce. Upalila sam winamp i stavila Laufera. Paše mi. Malo razrjeđuje misli, iako ne do kraja. *** Cijele dane oštrim noževe za sljedeće borbe dok ove koje traju još niti nisu gotove. Dok u noći moj um traži smirenje koje ne dobiva. Ne može mi pomoći neki razgovor u kojem ne budem rekla ni pola toga što je. Ne vidim smisao ove nove zore koja slijedi. Valovi mojeg postojanja su na krivom mjestu. Moji ideali utapljaju se već na površini. Nema ničeg. Nema mene. To nisam ja. I kužim zašto je Werther pisao u obliku pisma. |
< | svibanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv