|
Vidim da svaka šuša organizira izbore za najovo ili najono, pa sam i ja odlučio sam sklepati jedan izbor s prefiksom NAJ.
I dok drugi biraju najznačajnije događaje, najbolju pjesmu/album, najbolji film, najosobu (pa u takve izbore dospiju čak i takvi imbecili kao što je izvjesna Lana Pavić naprimjer), ovdje su u igri zagrebački ulični svirači.
Svirač, i još k tome ulični – to je zanimanje za koje se ne školuje. Zato su iz ovog izbora unaprijed isključeni svi glabeno obrazovani tamburaši i nadobudni studenti koji svirkom (dobrom do vrlodobrom) pokušavaju ugojiti ionako mršav džeparac.
Također, u obzir nisam uzeo ni neke koji su već snimili nekakav albumčić. Samim tim su postali komercijala, a takve ne želimo...i uopće nije bitno zna li itko osim uže rodbine za njih...što se mene tiče, takvi idu u istu kategoriju s Mladenom Burnaćem i Eliom Piskom.
Pa krenimo
Prvi ispod crte pet veličanstvenih je...
Roker
Ocvali roker s dugom kosom do pojasa i majicom iz Caritasa zauzeo je elitno radno mjesto - na početku Marićevog prolaza, odmah do fensi kafane «Charlie». Gitara, gajba od pive za sjedenje, piva u fišeku za pijenje (k'o iz američkih filmova) – sve je tu samo njega nema. Nema pa nema... Četiri puta sam ga dolazio poslušati i poslikati, ali džabe. I ne priznajem mu kao ispriku to što je bilo toliko hladno da bi i najzadrtiji macho muškarci navukli štrample; ako su mogli ostali svirači biti na svojim mjestima, ako jedna Marica koja radi na traci u Badelu može svakodnevno odrađivati smjenu od sedam do tri, mogao si se i ti, moj rokeru, udostojiti i zasvirati barem jednom od ova četiri puta što sam navraćao. Nema priče - šest neopravdanih odmah! Pa ne može se tako u Europu... Za pokoru uzmi tri očenaša, tri zdravomarije, tri slavaocu i deset sklekova!
Ocjena: neocijenjen! Ali zato iz zalaganja čista jedinica!
5. Ibro Dirka (potencijalni)
Za razliku od ocvalog rokera, koji bi zbog broja neopravdanih sati fasovao ukor pred isključenje, najmlađi i najneiskusniji sudionik ovog natjecanja postao je inventar ulica oko glavnog zagrebačkog trga. Praška, Gajeva, Jurišićeva - birajte...svugdje je bio. Čak je i u istom danu znao napraviti turneju. Čim skonta da ulicom gdje se prvotno smjestio prolaze ljudi sa znatnim postotkom škotskih gena, malac sklapa stolicu, harmoniku trpa u krpenu torbu i put pod noge do druge ulice. Mnogi prekaljeni svirači bi o biznisu imali štošta naučiti od ovog pučkoškolca. Naravno, ako uopće i ide u školu...jerbo mi nije jasno kad bi naš mali Rom stigao otići u školu pošto je stalno na cesti. A, uostalom, dolazi iz takvog okružja u kojem se tri ili četiri razreda osnovne škole smatraju solidnim dostignućem, ako ne i velikom maturom.
Iako tek početnik, malac solidno barata harmoničkim vještinama, a u njegovoj svirci moguće je zamijetiti primjese mnogih glazbenih pravaca: stalno jedna te ista melodija (ne znam kako mu ne dosadi više) je očiti utjecaj techna, a vrlo slobodne varijacije (čitaj: učestali krivi tonovi) na jednu te istu temu upućuju na jazz. Kad se svemu tome doda i umjetnički pogled uperen u daljinu (ili prazninu), povezan s apsolutnim nedoživljavanjem prolaznika namjernika, jasno je zašto se u kutijici s parama našlo svega čeitri i po kune (od toga su tri kune moje) – raja ne mari za zamišljene umjetnike koji sviraju komornu muziku! Raja traži veselo...raja traži narodno! Zato, Ibro, trgni se dok je vrijeme!
4. Mića
- Kolko ćeš mi dat što me slikaš?
- Evo...5 kuna.
- Daj 10!
- A ljeba ti, pa ja sam student, oklen mi tolko para?!
- Ajd, daj onda 5.
I šta ću... Dao.
A Mića nastavi sa svirkom. Godine i godine nakupljenog sviračkog iskustva izviru iz svakog tona Mićine harmonike. Ponekad i zapjeva. Ali samo ponekad. I tada do izražaja dođu godine i godine kafanskog staža. Cigarete i obojena pića učinile su Mićin glas hrapavim i ispranim poput one jadne bluze što je svaki put iznova ispiru u reklamama za deterdžente. Ali to je nekako i normalno stanje kod većine uličnih svirača – malo sviraš, a ono što zaradiš daš konobarima. I tako iz dana u dan.
Priča Mića kako ovo ne radi zbog para. Ima ih i više nego dovoljno. Svako malo svira na direktorskim zabavama. Ponekad ga se ne može ni dobiti koliko je zauzet gažama. Evo baš ga je maloprije zvao neki gazda na mobitel.
Svašta je još napričao i bio spreman napričati, ali ja sam morao ići dalje. A i on je taman tada prestao svirati jer je skinuo harmoniku sa sebe i prepustio je jednom od zagrebačkih bogalja. Da i on nešto zaradi.
Čovjek patuljasta rasta i bez obje noge rastezao je Mićinu harmoniku. A Mići su se orosile oči.
Dobar je Mića.
3. Multiinstrumentalist
Tehnički najpotkovaniji kandidat za najboljeg uličnog svirača - Ronaldinho među polovanecima, Natali Dizdar među mineama. Stari lagano razvlači svoju harmoniku koja izgleda kao da je izašla iz neke MTV emisije «Pimp my harmonika» - na nju je natakarena još jedna klavijatura, točnije, melodika koja se svira pušući. A to nije sve. Majstor za svo to vrijeme proizvodi specijalne zvučne efekte defom koji mu je postavljen na cipelu. Šta da vam pričam...multipraktik! Komotno bi ga mogli prodavati na Top-shopu, zajedno sa superkrečkom ili miracle-blade noževima.
Ne žureći nikud, posađen na svoj stolac, stari pomalo svirucka... Za svoj ćeif. Ćeif njemu, a ćeif bome i svakom tko ga sluša. Posebno onoj dvojici pasa što po čitave dane, ugodno izvaljeni, spavaju na nekakvom ćebetu podno gazdinih nogu. Tako lijepo spavaju da bi se s njima mogli mjeriti jedino saborski zastupnici poslije stanke za ručak.
A stari i dalje svira...ni njemu se ne žuri... Sutra opet sve iznova...
2. Skoro pa pobjednik
Čovjek zbog kojeg je i pokrenut ovaj izbor...čovjek čiji te entuzijazam jednostavno poneseeeeee (na ljestvici od 1-10 on bi dobio 12)...čovjek kojega bi stvarno bila šteta propustiti pogledati dok traje njegova smjena na trgu...čovjek kao stvoren za ovaj posao (samo da mu sviranje ide mrvicu bolje)...
Jest da je malo stidljiv, ali brzo se oslobodi. Točnije, pare ga oslobode i na lice mu navuku osmijeh koji bi, da nije ušiju, išao skroz oko glave.
Ne samo što je najveći veseljak među svim predstavljenim kandidatima, već je i najkulturnije čeljade u ovom izboru. Muškima će fino zahvaliti za svaku ubačenu kovanicu, a ako mu žensko stvorenje ostavi kojeg mrkog medu u kofer, pratit će je po trgu ili do tramvaja i pjevati joj na uho na primjer «Sijem žitooooooo, raste grahoricaaaaaa...». Ma milina! Da sam žensko, Vlatka Pokos na primjer, isti čas bih ostavio Dikana i pošao za ovog svirača. Šalim se...da sam Vlatka Pokos najprije bih otišao na lobotomiju.
Uglavnom, naš junak i nije neki svirač, još manje pjevač, ali bi ga bio grijeh ne pogledati. I ne ubaciti mu štogod zvekuće u kofer.
1. Baba i dedo
Dugo je nesuđeni Paganini neprimjetno gudio po zagrebačkim ulicama. Sam. Malo tko ga se sjeća jer baš i nije ostavljao poseban dojam. A onda je sreo nju i sve je krenulo uzlaznom putanjom.
Savršen par! Kao da su se dvije polovice, davno odvojene jedna od druge, napokon spojile nakon dugih godina međusobne potrage.
I premda mu violina još uvijek zvuči kao da ju je po sluhu naštimala Iva Majoli (dokazana apsolutna sluhistica iz dueta sa Sandijem), baba to pokriva svojom dernjavom pa se cilik violine skoro ni ne čuje.
«Trepetljikaaaaaaa trepetalaaaaa...» auuuu, pa tu ima toliko decibela da bi se kraj babe ušima poklopili i takvi galadmdžije kao što je, po prilici, Rojs. Vjerojatno je, nekad davno, progutala mikrofon. I još ga nije pokakila. No, na stranu sada mikrofoni i velike nužde; ono što želim reći je to da Zagreb uopće nije znao šta su to ulični svirači dok prst sudbine nije spojio ovo dvoje osobitih pojedinaca. Da im je naći kakvog menadžera zgrnuli bi milijune za tili čas...dok bi izmjerio IQ Nives Celzijus.
Bez ikakvih dvojbi, ovo dvoje su apsolutni pobjednici ovog, ali i svakog budućeg natjecanja, jer ne vidim niti mogu zamisliti nekoga tko bi ih mogao ugroziti. Jednostavno toliko dobri koliko su Tina & Nikša loši.
** U planu je novi izbor za najnešto Još nisam odlučio šta, ali imam par solucija kao što su najiritantniji prodavač 24sata ili najdosadniji Jehovin svjedok...
Šaljite svoje prijedloge.
|
