Mali ... veliki svijet ...
07.10.2007., nedjelja
Park prirode Papuk...
|
Avanturistički duh i ove nas je nedjelje izmamio iz naših domova u nove avanture... :) Prognoze vremena su bile loše al to nas nije obeshrabrilo i u ranim jutarnjim satima krenule smo put Orahovice...  Kamo ćemo dalje to još nismo znale... :) al nije nam ni bilo važno. Na Papuku je svuda lijepo a mi smo jedino željele šetati po šumi osjetiti mir i odmoriti se u prirodi...  Oko 9 sati stigle smo do odredišta al kamo sad? Turističku kartu Parka koja je sigurne smo obogaćena brojnim korisnim informacijama nismo imale i morale smo se snalaziti same. Nije bilo lako voziti po raskvašenom brdsko-planinskom putu jer nikada nisi mogao znati šta se krije ispod lišća  Zalazili smo sve dublje u šumu i u jednom trenutku pred nama se ukazao suncem obasjan proplanak. Tu smo odlučile zastati, doručkovati i odlučiti kamo dalje.   Provjerile smo ima li mob. signala jer na Jankovcu ga nije bilo. Super ima... :) Nazvala sam kćerku i kroz smjeh pitala : lijevo ili desno? Ona navikla na moje sitne ludosti ništa nije pitala samo je rekla lijevo... :) Put lijevo ili desno bilo nam je svejedno... :) posvuda je samo šuma...   Nakon kratkog zadžavanja na proplanku krenule smo u istraživanje. Smjer puta na lijevo... :) vodio nas je za početak utabanom stazom a što smo zalazili dublje brdsko-planinske staze su bivale sve neprohodnije i za kratko vrijeme naišle smo na dionicu puta gdje više ni staza nije bilo... :) samo šuma... :))  Kaja i Nena su uglavno bile zainteresirane za gljive a za razliku od posjeta Parku prirode Jankovac ovoga puta je sa sobom ponijela i priručnik o gljivama... :)  Nenin zadovoljan osmjeh... :)) jumbo gljive... :)  Ja zaljubljenik u prirodne ljepote i šetnju pokušavala sam kroz još uvijek gustu krošnju drveća pronaći Stari grad. Znali smo da se on nalazi tu negdje al nismo uspjele zbog neprohodnih staza stići do zidina Ružice... :) Ružica grad se nalazi na sjeveroistočnim padinama Papuka, na 418 m nadmorske visine, iznad sela Duzluka, a nekoliko kilometara od gradića Orahovice. Postoji i druga lakša varijanta stazom od jezera a ona se nalazila na suprotnoj strani od mjesta na kom smo sad pa smo odlučile da to ostavimo za neki drugi puta...   Probijajući se kroz neprohodne puteve polako smo se vračale nazad jer smo već dobrano zašli u nepoznato a bile pomalo i umorne nakon nekoliko sati hodanja...   Stigosmo napokon i do našeg limenog ljubimca koji nas je strpljivo čekao na istom mjestu gdje smo ga i ostavile... Topla kava iz termos boce bilo je nešto što nam je trebalo prije nego krenemo na desno....   Mir i tišinu koju je do sad remetilo samo opadanje lišća i naš smijeh sad je poremetio zvuk automobila. Nismo više same. Auto se zaustavio tik do našeg. Dobili smo goste. Iako to tada još nismo znale bili su to naši spasioci u nevolji al o tom poslije...   Nakon kratkog predaha pošle smo kako već rekoh... :) na desno... :)) Blato i lišće nam se ljepilo po obući koja je bila već dobro nakvašena al bile smo neumorne. Krečući se strmim padinama prva je pala Nena a zatim i ja. Sad smo tragove blata imali i na zadnjim dijelovima. Sunce je kroz gustu krošnju još uvijek grijalo al znale smo da da neće dugo i da je vrijeme da se vratimo i spremimo za povratak.  Plan je bio da se spustimo na suprotnu stranu od one gdje smo došle, dakle sišle bi na jezero... Najveći problem bio je raskvašen i strmi put pogodan za terenska vozila a ne auto naviknut na asfaltiranu cestu ... Kratki pozdrav s gostima i krenusmo...al za kratko... :) Na prvoj nizbrdici točkovi su nahvatali blato i lišće i auto se poćeo ponašati kao na ledu. Šta sad? Naprijed nas je ćekao blatnjavi put i morale smo se vratiti. Ali kako? Dok je Kaja sjedila za upravljaćem svoga auta Nena i ja smo pokušavale pogurati auto uz brdo... Bez uspjeha. Točkovi su se vrtili na mjestu. Ni pokušaj stavljanja suhog granja nije pomogao. Tražile smo izlaz iz ove avanture... Sad dolaze naši spasioci. Bračni par koji smo upoznali na proplanku također je krenuo istim putem. Nena je potrčala blatnjavom uzbrdicom i upozorila ih na opasnost spusta. Uz veliku Stjepanovu pomoć sretno smo se vratili do proplanka. Nismo mogle ni zamisliti šta bi da se Slavica i Stjepan tog dana nisu odlućili poći u prirodu . Nakon kratkog razgovora pošli smo nazad istim putem kojim smo toga jutra došli.  Veliku hrabrost pokazala je u vidu srednjeg prsta Katica... :) al tek pošto se uhvatila čvrstog tla...   Prijateljstvo sklopljeno na Papuku potvrdili smo u prvoj birtiji.. Izmjenili brojeve telefona uz dogovor da od sad idemo zajedno jer Slavica je do nedavno bila u planinarskom društvu Jankovac i pozna gotovo svaki kutak Papuka Zvečeva i Krndije a mi smo voljne prihvatiti ponuđenu pomoć Slavice koja nam se puna optimizma i pozitivne energije svidjela već nakon nekoliko minuta razgovora. Još jednom smo se zahvalile na pomoći i krenule put Osijeka. Toga dana smo baš imali sreće jer i autopraonica na ulasku u grad je radila iako je bila nedjelja... |
